Drago Jančar, Tamna strana mjeseca

Na ulazu u koncentracijski logor Dachau stoji natpis: 
Narod koji ne poznaje svoju historiju osuđen je da je ponovi. 

Postoje i starije riječi o tome, zapisane prije nešto manje od 2000 godina: 
…gledaju, a ne vide, i slušaju, a ne čuju.

1.

U subotu, 26. svibnja 1945. naša bijela Ljubljana, kako iz­vješćuju novine, doživjet će dan radosti, dan velike radosti, doče­kujući svojega vodu i ljubitelja omladine, maršala Tita. Istoga da­na Slovenski poročevalec na prvoj stranici objavljuje čestitke Jo­sipu Brozu za 55. rođendan: brzojav maršala Staljina, štafetno pismo slovenske i talijanske omladine iz Trsta te članak iz bugar­skih novina Otečestveni front. Pozorni čitatelj u tom će pohval­nom članku medu riječima oduševljenja naći i zlo proročanstvo, navještaj uništavanja unutarnjih neprijatelja: “Pod njegovim vod­stvom narodi Jugoslavije ostvarit će svoje unutarnje jedinstvo, iz­graditi slavnu armiju, uništiti unutarnje i vanjske neprijatelje zemlje i izvojevati sebi slobodu i jednakost. Zato je ljubav jugos­lavenskih naroda prema Maršalu tako snažna i čista. Sutra će nje­mu diljem cijele zemlje malo i veliko posvjedočiti svoju preda­nost i zahvalnost.” Tko je medu izljevima sreće i oduševljenja znao otkriti zloslutnu rečenicu i tko je taj navještaj povezao s uvodnikom, što gaje istoga dana na istoj naslovnoj stranici obja­vio pisac Tone Seliškar, toga je morala prožeti jeza. Mi ćemo pak, i već jesmo, krvlju upaliti u našim srcima osvetu kao program i sadržaj, kako bismo to društvo izdajica i krvnika uništili i zatrli, piše spacioniranim slovima Tone Seliškar u manifestu Osveta je strašna riječ!

Sutradan je pod naslovom “Dostojno ćemo braniti svoje ste­čevine i obraniti ih” objavljen Titov zanosni govor, pozdravljen od golemoga mnoštva što se, unatoč kiši, okupilo na Kongres­nom trgu. Tko je htio, sada je mogao razumjeti i Seliškara. Tito: “Sto se tiče onih izdajica, koji su bili u državi samoj, u svakome narodu ponaosob, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našega naroda već je dohvatila ogromnu većinu, a samo je manjem dijelu izdajica pošlo za rukom da pobjegne pod okrilje pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina nikada više neće gle­dati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako bi se to ipak do­godilo, trajat će vrlo kratko.”

Titov govor potvrđuje da su u političkom vodstvu nove Ju­goslavije tada već bili odlučni da međuratne protivnike poubija­ju, da su ubijanja već započela. Razotkriva nam činjenicu daje, ukratko, bila riječ o planu po kojemu bez suvišnih pravnih zbrka razoružane domobrane i civilne političke protivnike treba na taj­nim mjestima postrijeljati. Za taj su posao uveli knjigovodstveni izraz: likvidirati.

Pa ipak, unatoč slikovitim prispodobama o ruci osvetnici, divnim planinama i cvjetnim poljima, što ih mrtve oči protivnika više neće gledati, Titov ljubljanski govor ne otkriva bit stvari ta­ko snažno kao što je otkriva piščev, Seliškarov govor. To je go­vor o krvi, zemlji i osveti. Seliškarov nevjerojatno nemilosrdni kratki govor oslobođenim Slovencima proizlazi od žalosti, među­ratne patnje, podsjeća na mrtve borce, što su ih pokapali, Seliškar govori mračno i duboko. Pisca Seliškara izdaje njegov jezik, Se­liškarov silovit tekst dokazuje snažnije negoli Titov govor da je oslobodilački pokret pao u naručje istoga zla protiv kojega se bo­rio. Progovorio je jezik krvi i zemlje, jezik Blut und Bodna, jezik totalnih, konačnih rješenja. Endlosung: / tako nam je kraj te strašne jame postala osveta – program. Možda će se pri toj utvr­đenoj činjenici mnogima naježiti koža, jer u nekima je još ostalo mnogo tužnoga nasljeđa dugih stoljeća: sve zle posljedice slu­ganstva, poniženja i licemjerstva, dvoličnosti i ulizivanja, te ko­lebanja. Međutim, i to smo već nadvladali. A nadvladat ćemo i sva druga dvoumljenja, koja bi nam kočila izvršavanje tog osvet­ničkoga poslanstva, jer žrtve moraju biti osvećene, i ta osveta mora sezati do najdubljih korijena. Mi nećemo posjeći samo tru­lo stablo, mi ćemo iščupati i njegovo korijenje i spaliti ga, a zem­lju, u kojoj je raslo takvo stablo, prekopat ćemo deset hvati du­boko, kako za takvim stablom ne bi ostala ni najmanja klica.

2.

Danas pronađeni dokumenti i sve češće živa svjedočenja iz različitih dijelova Slovenije dokazuju da je u vrijeme tih zanos­nih riječi već započelo najstrašnije ubijanje nenaoružanih ljudi u slovenskoj povijesti. Novine toga doba o tome ne govore. Bio je svibanj, vrijeme ljubavi, bio je to i svibanjski trenutak sreće, jer ipak kraj je rata i moći će se započeti normalno živjeti. Došao je topli lipanj, na oglasnim stranicama Slovenskoga poročevalca ljudi traže stanove i prodaju šivaće strojeve, a nekoliko stranica prije toga može se pročitati možda jedini javni zapis o vraćanju domobrana pod naslovom Bjelogardisti se vraćaju.

“Kranj, 1. lipnja. Ovih je dana prispio iz Celovca u Kranj transport od 1550 bjelogardista, koje su savezničke vojne vlasti izručile kao zarobljenike našim vlastima. To je u dva dana već drugi transport, a najavljeni su i novi… Na pločnicima su se okupljali brojni promatrači i s beskrajnim prezirom motrili žalos­nu kolonu. ‘Izdajice, stidite se!’ ‘Tko će uskrsnuti mrtve, koje ste poubijali?’ Partizani, koji su pratili izdajice s dostojanstvenim mirom, bili su nagrađivani općim divljenjem. No, čuli su se i mnogi uzvici povrijeđenih: ‘Zaslužuju li da tako lijepo postupate s njima?’ ‘Nismo fašisti’, odlučno je odgovorio partizan.”

Možda je bilo tako kako kazuje članak u Slovenskom poročevalcu, možda je bilo drukčije, kako pripovijedaju preživjeli, naime, da su zarobljenike i civile nemilosrdno tukli, da su mora­li pjevati domobranske pjesme, ljubiti slovensku zemlju, a da su pokojega već tijekom puta “likvidirali”. Na svaki način danas je dokazano da su slijedili stravični masakri nenaoružanih ratnih za­robljenika i s njima iz stanova odvučenih civila, bacanja mrtvih tijela u tenkovske rovove uokolo Celja i Maribora, u rudnička ok­na uokrug Hrastnika, u primorske fojbe (jame) i u strašne prova­lije Kočevskoga Roga. Najmanje 10 000 ljudi. Seljaci, đaci, inte­lektualci, žene i djeca. Svatko ponaosob, svatko sa svojim ime­nom i prezimenom, svatko sa svojim nadama i snovima. Ta ma­njina neće nikada više gledati naše divne planine, naša cvjetna polja.

I možda onaj partizan, koji je u Kranju dostojanstveno ka­zao: “Nismo fašisti”, danas shvaća što je želio reći tada nepoj­mljivo slavljeni pjesnik Oton Zupančič:

Slobode naše jabuka – zlato
zakotrljala se u krv i blato,
i prije no što opet zasja u čistoj slavi,
svi ćemo biti blatni, ah, i svi krvavi.

3.

I ako je bila to osveta, osveta kao program, što je bilo ono što je slijedilo? Slijedio je strah, strah kao program.

Na balkonu ljubljanske Univerze, s kojega je Tito uputio ri­ječi osvete, nedaleko od njega bio je i Edvard Kocbek. Tada još nije znao da će protiv njega izvesti masovni ideološki pogrom, da će njegovo lice sastrugati s dokumentarnih filmova i povijesnih slika. Ekstatični pjesnik, koji je gorio u oslobodilačkom zanosu i progorio u stravi, kakvu je naviještao Tone Seliškar, jasno je slu­tio što se događa i što dolazi.

“Strah rada nesreću za nesrećom”, piše Kocbek u noveli Tamna strana mjeseca. “Tko se boji, postaje slijep i opasan, a njegova opasnost rada novi strah.”

I uistinu, nakon besmislenoga zločina, što je bio učinjen na početku novoga doba, društvo se od vrha do tla zaplelo u mrežu straha koji se generirao iz prvotnoga u stalno nova nasilja. Kada danas listam stare novine, uopće ne mogu dokučiti opseg i dubi­nu straha što je tada vladao medu ljudima. Što su mogli misliti profesor ili student na Pravnom fakultetu, kad su njegova dekana dr. Borisa Furlana, koji je nekoliko godina prije toga s london­skoga radija slao pozdrave partizanima, osudili na smrt. To valja ponoviti, u novinama piše: na smrt. Furlana su potom pomilovali, ali mnoge druge nisu. Predratnu ljevičarku Angelcu Vode osu­dili su na dvadeset godina robije, veći ih je dio tamo i provela. Nagodeta su ustrijelili, pisca Velikonju su ustrijelili, trgovca Pše­ničnika su ustrijelili. I sve su presude objavili u novinama i pre­ko radiovalova. Procese su prenosili zvučnicima na ulice i trgove Ljubljane i drugih slovenskih mjesta. “Obračun s pijavicama i iz­dajicama”, kako glasi jedan novinski naslov o procesu protiv gospodarstvenika i bankara, značio je uvođenje ne samo diktatu­re proletarijata i vladavine radničke klase, nego prije svega uvo­đenje posvuda prisutnoga nasilja, nadzora, potkazivanja, straha. Procesi su se redali jedan za drugim. Nakon što je ubojstvima završen obračun sa stvarnim protivnicima, na red su došli buržo­azija, simpatizeri Zapada i trule građanske demokracije. Procesi protiv svećenika, procesi protiv kulaka. Procesi protiv industrija­laca i procesi protiv književnika. Na red su došli i njihovi vlasti­ti ljudi, a partizanski su si intelektualci s užasom, kao opravdanje ili pak samo utjehu, citirali stare spoznaje iz vremena Pariške komune o revoluciji koja jede vlastitu djecu. Poslije sukoba sa Sta­ljinom, čije su slike prvih godina nakon rata visjele na glasačkim mjestima zajedno s Titovima, u zatvorima i na Golom otoku na­šli su se partizanski komandanti i predratni komunisti. Protiv se­ljaka, svećenika ili pak samo vjernika upravo je u to vrijeme za­počelo najopsežnije proganjanje. Jugoslavenski je komunizam dokazivao da nije napustio izvornu ideju, da u obračunu s klas­nim neprijateljem zna biti odučniji i od velikoga Staljina. Počelo je nastajati nešto što današnji povjesničari, slično kao u kuban­skom ili vijetnamskom ili rumunjskom slučaju, označavaju kao “nacionalni komunizam”. Od komunističkog univerzalizma, u koji je bilo uprto toliko ufajućih očiju poniženih i uvrijeđenih slo­jeva, nije ostalo ništa, posvuda isti teror i s njim povezan univer­zalni strah, totalni strah, kazao bi Bohumil Hrabal. I totalni nad­zor, totalitarizam, ukratko.

I premda s voljenim vođom Titom, ali sa sadržajem kome je nadjenuo ime isto tako voljeni vođa svojega naroda Mussolini: totalitario, nastao je tip društva, što ga Britanska enciklopedija opisuje kao decentralizirani ili populistički totalitarizam: kariz­matski vođa, ukidanje legalnih, socijalnih i političkih tradicija, industrijalizacija, svako drukčije mišljenje od zapovijedanoga zlo je za društvo, unutarnje političke razlike nisu dopuštene. Treba li se dokazivati da smo i po tim definicijama živjeli u pravoj pravcatoj totalitarnoj državi?

4.

Tijekom niza godina zastrašivanja, zatvori, iseljavanja, ucje­njivanja, prijetnje, izbacivanja s posla, sitna i velika šikaniranja te pridobivanja ljudi da rade za tajne službe postali su oblici druš­tvenog ponašanja. Bila je stvorena nevidljiva mreža puzajućega straha, oportunizma i ponižavanja.

Ne znam je li, poput industrije i poljoprivrede, i sustav stra­ha netko planski sprovodio. Međutim, u sustavu zastrašivanja primjetna je stanovita zakonitost. U svakoj sredini trebalo je pro­naći egzemplarni slučaj, kako po horizontali, to znači geografski, tako i po vertikali, to znači u svim društvenim slojevima i stale­žima. Dugo već nije bila riječ samo o osveti. Nisu osuđivali, ubi­jali ili zatvarali samo takozvane kolaboracionaliste iz ljubljanske nadbiskupije. Zatvarali su i svećenike u Primorskoj, primjerice u Tolminskom procesu, u Štajerskoj i u Prekomurju, na smrt su osuđivali trgovce i industrijalce koji su tijekom rata pomagali par­tizanima. U, doduše, sve oslabljenijim krugovima nasilja, pogro­mima, zatvorima, gubicima namještenja ili zabranama putovanja izloženi su svi: od Slovenske akademije umjetnosti i znanosti, preko sveučilišta i umjetničke sfere do srednjih škola, tvornica, ureda, župnih kuća i najzabačenijih sela: posvuda je bilo mogu­će, a i trebalo je pronaći neprijatelja. Kao daleki odjek Seliškarovih riječi iz godine 1945., nalazimo i dvadeset godina kasnije partijski dokument u kojem je o djeci klasnih neprijatelja rečeno da treba “istrijebiti zmijsko gnijezdo”.

U tih godinu dana, otkad je pala odluka o izložbi o totalitariz­mu, mnogo puta sam požalio što sam se upustio u taj pothvat. Ne samo zato što mije oduzimao mnogo vremena, te sam često u se­bi ili u prijateljskom krugu bjesnio zbog činjenice što svi instituti, muzeji, katedre i plaćeni ljudi u njima ne rade to čime se mi mo­ramo baviti gotovo amaterski. Niti zato što sam se izložbom bavio uz obilje drugoga pisanja i što mije oduzimala za njega potrebnu sabranost. U taj sam se pothvat upustio prije svega zato što mi se uvijek iznova stezalo srce misleći na žive ljude i njihove sudbine koje su me gledale iz svakoga papira, što sam ga bio okrenuo u ru­kama. Profesori, koji su u partijskim karakteristikama potkazivali svoje đake i potpisivali dokumente o isključivanju iz svih škola ta­dašnje Jugoslavije, isljednici, koji su u ćelijama mrcvarili neduž­ne žrtve, policajci kriminalisti, kojima je bilo zapovijeđeno da njuškaju za politički sumnjivim ljudima, suci i porotnici, koji su ih iznuđivanjima doveli do toga da su izricali kazne za političke prekršaje kao što je, recimo, bilo zapisivanje svojih misli u osob­ni dnevnik o stanju u našoj državi. Znam što se dogodilo Pučniku, Blažiču, Vilčniku, Milavčiču i mnogim drugima više ili manje znanima. Međutim, što se dogodilo mnoštvu ljudi za koje javnost nikada nije čula? Dok listam te papire, postaje mi jasno da ni sam u cijelosti nisam bio svjestan kako je daleko ta stvar išla, kako se razmiljela u sve kapilare društvenog organizma. Dokumenti govo­re o svakodnevnom životu, o životu koji zbog malih potkazivanja i nemarnih partijskih ocjena predstavlja strašne potrese za poje­dinca; gubljenje namještenja i stipendije, nemogućnosti putova­nja, životarenja u siromaštvu, mnoge neispunjene snove mladih ljudi, bježanja u tuđinu, zaustavljene profesionalne ambicije. Do­kumenti govore o državi totalnoga nadzora, upletanja u svaki ži­vot koji se ne želi ili se nije sposoban podrediti ili prilagoditi.

5.

Kad je prvi val nasilja minuo i kad su ostali još od vremena do vremena samo egzemplarni slučajeva sudskoga kažnjavanja ili izbacivanja s posla, društvo se, ili bolje rečeno, ljudi su se pri­viknuli na život u novim okolnostima. Pritisak se povremeno smanjivao, kao, primjerice, pred kraj šezdesetih godina, i opet se postupno pojačavao, kao tijekom sedamdesetih, olovnih godina. Danas je nekome teško dokazati daje i to bilo vrijeme totalitariz­ma. Odlazili smo u Trst, održavali su se filmski festivali, postiza­li sportski rezultati, život je, uz potrebnu i sada već automatsku opreznost, tekao dalje. Međutim, upravo je na početku sedamde­setih godina jugoslavenski socijalizam možda još imao posljed­nju mogućnost da postane nekako vjerodostojan. Okupacija Češ­ke i liberalizacija potkraj šezdesetih čak je mnogo koga, tko je bio kritičan, dovela do toga da je počeo vjerovati u mogućnost nekakvoga demokratskog socijalizma. Mnogo je ljudi upravo ta­da ušlo u Savez komunista. Međutim, posljednja je iluzija ubrzo bila raspršena. Stiglo je nekakvo Titovo pismo, partija je počela proganjati liberale i tehnokrate, ubrzo se na nas opet sasuo stari rječnik o unutarnjim i vanjskim neprijateljima, neprijateljskoj emigraciji i klerikalizmu. Po mojem mišljenju upravo je u se­damdesetim godinama došlo do opće društvene amnezije i s njo­me povezanog oportunizma. Tada se definitivno ustalila dijalek­tika biča i bombona. Povoljni krediti, povišeni standard, otvore­ne granice, ulazak u partiju zbog dragoga mira. Istodobno pak u tisku demagoške kampanje, od kojih je čovjek mogao odvratiti pogled, zatvorske kazne za neke, što je bilo moguće previdjeti, uspon malih karijerista koji su zajedno sa starim pristašama čvr­ste ruke nakon uništenja liberalne partijske struje zasjeli na sve na što se zasjesti dalo.

Liberalni val pred kraj šezdesetih bio je preslab da bi izdr­žao, i stoje najvažnije: nije bio stvarno u opoziciji komunističkome režimu. Isprepletenost čvrstih totalitarnih metoda i mekih, ot­vorenih mogućnosti za prilagođavanje u sedamdesetim je godina­ma stvorila društveno ozračje koje se održalo do danas.

6.

U sedamdesetim se godinama vrlo mnogo ljudi u Sloveniji na ovaj ili onaj način splelo s partijom. U zraku je još uvijek bio duh barem malo slobodnijega vremena iz kraja šezdesetih i svi mi, koji smo tada imali oko dvadeset godina, tada smo se nekako slobodnjački formirali. Kad je došla partija sa starim licem i me­todama, nismo je prepoznali. Neki od nas tu smo naivnost plati­li. U danima pripremanja izložbe Tamna strana mjeseca prvi put sam nakon dugih godina zalutao u labirint dokumenata, sudskih odluka, pisama i svakovrsnih zapisa iz vremena kad su me pritis­nuli uza zid, a nakratko i iza zidova. Danas teško vjerujem daje u mojim žalbama i pismima, pa čak i u peticijama mojih prijate­lja, sve vrvjelo brojnim “socijalističkim vrednotama” i “našim društvom”. Teško bih mogao reći jesam li se pravio nevještim ili sam se bojao ili je to bio dogovoreni jezik oportunizma, obredni obrazac koji nije značio ništa. Vjerojatno mješavina svega skupa. Na svaki način ni u svojim očima ne ispadam baš uvijek junak. Svejedno su me zatvorili. Kao što su Pučnika, premda je u nekim tekstovima, zajedno s drugim perspektivašima zahtijevao samo pravedniji i bolji socijalizam od postojećega. Jezik i njegove rije­či nisu značili ništa. Oni su dobro znali što tko govori i što ustva­ri misli. Što govori za njih, za sud, za javnost i što govori svojim prijateljima. Bez sumnje i to što govori među četiri zida svojega stana. Sve su znali. I to, kako sam se nekome smiješno hvalio: “Neka me samo zatvore. Imam dvadeset i šest godina. Kad iza­đem, još uvijek ću imati samo dvadeset i sedam. A onda ću vid­jeti.” Znali su da sam razmišljao o bijegu preko granice. O mo­jem privatnom životu znali su sve, kao što je kasnije zapisao je­dan udbaš. Danas mi je jasno da su me promatrali kao miša u la­boratoriju koji se zalijeće u staklene stijenke. Nisam ih mogao prevariti, nimalo. U moj su mali slučaj upleli cijelo mnoštvo lju­di koji su me morali ako ne baš glasno osuđivati, a onda barem na ovom ili onom sastanku dizati ruke za moju ekskomunikaciju, sliniti na sudu ili vrdati pred udbašima na tajnim sastancima. Da, to je bio totalitarizam. I njegova moć seže daleko, i u današnje vrijeme. Mnogim ljudima neka sitnica iz prošlosti, nekima samo članstvo u partiji, oduzima hrabrost da ga se odreknu. Sustav je djelovao i tako da je slomio svaku solidarnost. Stvarao je masu nenamjernih sukrivaca. To je to, što danas oduzima moć i jasno­ću pogleda, premda mu barem što se tiče solidarnosti to uvijek ni­je uspijevalo – niti u mojem slučaju, ni u cijelosti.

7.

Čovjek rado zaboravi teške stvari. Još je lakše zaboraviti teš­ke stvari što su ih preživjeli drugi: ta nije bilo sve u redu, ali me­ni zapravo i nije bilo loše. Naravno da su zatvarali ljude, ali u zat­voru je uvijek bio netko drugi. Ja sam tada s inflacijskim kredi­tom gradio kuću ili kupio auto – i danas se često tako blebeće. Is­tina, Županje niz godina bio u zatvoru. Međutim, dobio je i Prešernovu nagradu. Dvaput. Izgovora za to – da priznamo – da je ci­jelo društvo i velika većina njegovih pojedinaca palo upravo na ispitu iz solidarnosti, neće nikada ponestati. To je to zbog čega će se baština komunističke represije još dugo održati. Ne mogu nam oprostiti svoje grijehe, zapisao je Arthur London u Priznanju. I to ne vrijedi samo za hladnokrvne “cekajevske” i udbaške ugnjetavače, nego i za mnoge ljude koji se u srcima osjećaju krivima što su surađivali, što nisu bili barem solidarni s ugnjetavanima, izop­ćenima, zatvorenima i izbačenima s posla. Ne možemo biti zado­voljni i pomireni s činjenicom da se na kraju ipak za sve skupa i svakoga ponaosob nekako svršilo. Čak da i jest, ali nije. Za obje­šene u Murskoj Soboti nije. Za mnoge je svršilo strašnim zatvo­rima, bolestima, siromaštvom, ogorčenošću do smrti. I za Ludvika Mrzela je loše, strašno loše svršilo. A nakon što su pisca Mrzela uništili, nas su iz školskih čitanski kljukali njegovim teksto­vima: Bog u Trbovljima.

Želimo li u vezi s tim razdobljem što razumjeti, valja vidjeti i promišljati pojedinačnu čovjekovu sudbinu i isprepletenost ljudskih sudbina.

Nije bilo dovoljno što su na Badnjak uhitili umjetničkog di­rektora mariborskog kazališta i poznatog pisca Ludvika Mrzela i poslali ga na sedam godina u najstrašnije zatvore, nije bilo dovo­ljno što su uništili njega, trebalo je kazniti svakoga tko je bio s njim solidaran, da kome štogod slično ne bi palo na um.

Prije nekoliko godina, kad sam bio na kongresu PEN-a u To­rontu, navečer je u mojoj sobi zazvonio telefon. Glas s druge stra­ne žice zvučao je mariborski, pozivao me sutradan na ručak. Bio je to Ivan Dolenc, pisac, nekoliko njegovih dobrih novela proči­tao sam u Rodnoj grudi. Tijekom ručka saznao sam da je tada mladi diplomirani slavist, početkom pedesetih godina bio ured­nik u kulturnoj rubrici mariborske Večeri. Kad je Mrzel došao iz zatvora, Dolenc mu je pokušao pomoći tako stoje objavio dvije njegove pjesme. Zbog tih dviju objavljenih pjesama pozvali su ga u Udbu i tako ga pritisnuli da je emigrirao. I ne samo njega, ne­go i tehničkog urednika, jer ih nije upozorio na objavljivanje. U Kanadi je Dolenc u početku radio kao šumski radnik na hladnom sjeveru dok nije isplivao iz nedaća, potom je još jednom studirao, ovog puta komparativnu književnost.

Pouka za mene što je slijedila nakon kanadskog susreta nije bila samo u tome što se dogodilo Ivanu Dolencu zbog sitne soli­darne geste koja mu je posve promijenila život, nego i u nevjero­jatnoj činjenici daje oko tog događaja vladala potpuna šutnja. Ja, koji sam samo dvadeset godina kasnije radio u istoj kući, nikada nisam čuo niti riječi o Ivanu Dolencu, o tome nisam čuo ni tada kada sam i sam bio u nedaćama, a ni kasnije, sve do susreta u To­rontu. Još danas ne znam što se dogodilo s tehničkim urednikom, mislim da se zvao Horvat. To znači da je uz strah najmoćnije oružje totalitarizma bila upravo šutnja. Prešućene osobe, prešuće­ni životi, prešućeni grobovi.

8.

Na izložbi će biti i dokument u kojem jedan partijski ugled­nik naređuje da grobove neprijatelja treba preorati, posijati tra­vom, da nikada nitko ne bi znao gdje su bili… Zapravo i ništa ta­ko potresno, pomislimo li da su u Teharjima na grobove poubija­nih namjerno nanijeli veliko smetlište i onamo usmjerili otpadne vode iz kemijske tvornice. Takvo stanje još i danas svjedoči ne sa­mo o totalitarizmu, nego i o barbarstvu ljudi koji žive ovuda uo­kolo i takvo stanje nisu spremni ili sposobni promijeniti. I zapra­vo ne svjedoči ni o čemu novome. Zar nije to bilo u programu od samoga početka? Nije li napisao Tone Seliškar da će ta osveta se-zati do najdubljih korijena. Mi nećemo, napisao je, posjeći samo trulo stablo, mi ćemo iščupati i njegovo korijenje i spaliti ga, a zemlju, u kojoj je raslo takvo stablo, prekopat ćemo deset hvati duboko kako za takvim stablom ne bi ostala ni najmanja klica.

I danas se čudimo kako je moguće da nismo ništa znali o roškim ubojstvima. Isto tako nismo znali, kao što ni Nijemci vr­lo dugo nisu htjeli znati o postojanju koncentracijskih logora. Zbog straha i šutnje nismo znali, nismo znali jer su oni koji su znali bili zastrašeni do kostiju, šutjeli su. Trebalo je brzo zabora­viti i političke procese, premda su tisuće ljudi slušali jezovite zvučnike pred sudovima. Trebalo je zaboraviti i manje probleme, Dolenca, Pučnika, koji je bio ipak negdje u Njemačkoj, Blažiča, koji je bio negdje na Dobu, nekog Horvata, tehničkog urednika.

Ja nisam znao ni za ubojstva niti za staljinističke procese. Divio sam se partizanima. Ocu sam opraštao noćno pjevanje o nesalomljivim Slovencima. Bio je u logoru, posljedice su bile du­gotrajne, noćno partizansko pjevanje bila je jedna od njih. Pripo­vijedao je kako su reakcionarnim seljacima plijenili imovinu. Ni­čim posebnim nije mi se to činilo, uglavnom zabavnim. Nagra­đen sam bio za tekst Čovjek – komunist. Francetu Bevku za dan JNA u Domu JNA za nešto sam zahvaljivao u ime mariborskih pionira. Da mi je tko kasnije i rekao daje cijela ta socijalistička zgoda započela zločinom i da su tada, kad sam ja bio na nogo­metnoj utakmici ili na moru, mnogi ljudi bili u zatvorima, ne bih mu vjerovao ili mi se to ne bi činilo tako jako važnim. Čitao sam Družbu sinjega galeba i nikada nisam ni pomislio daje njezin au­tor pozivao na ubojstva. Čitao sam Mrzela i nisam znao daje au­tor užasno trpio u socijalističkim zatvorima. Sunce je sjalo, sva­ke je godine došlo proljeće, zaljubljivali smo se, naučili smo pi­sati slobodne sastave, mislili smo na svoju svijetlu budućnost.

Međutim, živjeli smo usred totalitarnog, nadziranog i nasil­noga sustava koji je prouzročio beskrajni broj nepravdi, more zla. Mi, koji smo rođeni nakon Drugog svjetskog rata ili oni, koji su poslije rata odrastali, svi mi živjeli smo u neponovljivom druš­tvenom sustavu koji se po svojoj vjerojatnosti neće ponoviti. Šta­fete, zakletva Titu, stadionski rituali, svakodnevni školski satovi iz socijalizma, bratstvo, ljubav prema socijalizmu i Titu, te mrž­nja prema neprijateljima koji vrebaju iza granica, a i na nas, sve to bio je naš život. Nitko nam nije rekao da se sve to već događa­lo; u nacističkoj Njemačkoj, u Sovjetskom Savezu, u fašističkoj Italiji. Nitko nam isto tako nije rekao, dok nije došla na vidjelo istina o tome, da je cjelokupan sustav izgrađen na kostima pou­bijanih, da su zatvori uvijek postojali, gdjekad više, gdjekad ma­nje puni političkih protivnika, izmišljenih ili stvarnih i da se na­še socijalističko djetinjstvo odvijalo u vrijeme kad su politički kažnjenici još uvijek razbijali kamenje na Golom otoku. Kame­nje, koje je socijalističko poduzeće Mermer iz Rijeke prodavalo u Italiju. U knjizi naslovljenoj Uspomene jednog udbaša zapisa­no je da su u godinama nakon rata u zatvorima imali uvijek muš­karaca za jednu diviziju, a svaki je deseti građanin Jugoslavije bio njihova povjerljiva osoba.

Slovenija je stanovito vrijeme bila dogmatično kruta, govo­rilo se, papinskija i od samoga pape, međutim u završnom raz­doblju bila je najliberalnija jugoslavenska republika, a Jugoslavi­ja je bila najliberalnija na Istoku. Pa ipak se inercija društvene represije i s njome povezanoga straha i oportunizma zadržala sve do kraja. Čitajmo Dolenca, čitajmo Ribičiča ne samo iz olovnih sedamdesetih, nego čak i iz osamdesetih godina.

Nakon što je totalitarni sustav zahvatio cijelo društvo, do kosti ga zastrašio, neke pridobio a neke podredio, u granicama nadzirane slobode većini je dopustio da diše. Tko je htio, mogao je nedaće izbjeći. Tko je mislio svojom glavom i počeo u studen­tskim novinama pisati kritičke članke o društvu, tome su se neda­će približile. Nakon što sam već dugo pisao dosta kritički, ja ni­sam dokučio u kakvom sustavu živim. U ruke mije morala doći knjižica U Rogu ležimo poubijani. Morali su mi pretresti stan i pi­saći stol na poslu, te zaplijeniti članak pod naslovom Sloboda misliti drukčije. Nisu znali daje to citat Rose Luxemburg.

Morao sam se snaći u zatvoru, igrati stolni tenis na dvorištu gdje su ustrijelili Slavu Klavoro i misliti na svog oca, koji je 1944. godine bio zatvoren u istim mariborskim zatvorima. Njega je tamo odveo Gestapo, mene Udba.

Priznajem, pomalo naporan put za razumijevanje, ne samo ironične povijesti ovoga stoljeća, nego i za razumijevanje obaju totalitarizama.

9.

Nakon svega što sam pročitao i čuo, a nešto malo i doživio, pri usporedbi nacizma i komunizma još se uvijek malo trgnem. Nekako sam uvjeren da se to izjednačavanje u svijesti budućih generacija neće dogoditi. Ipak mi se čini preoštra simplifikacija. Komunizam je bio elastičniji od nacizma jer je trajao duže i imao je vremena graditi svoje društvo; a budući daje prolazio kroz raz­ličite faze bio je i otvoreniji. Više sličnosti u korporativističkim i kolektivističkim rješenjima našli bismo s fašizmom. Komunizam je bio drukčiji od nacizma i fašizma. Međutim, bio je totalitari­zam. U to nema sumnje. Crna knjiga komunizma, što su je izda­li Stephane Curtois i suradnici, upozorava nas na to da će povi­jest dvadesetoga stoljeća zasigurno biti i povijest usporedbi oba­ju totalitarizama. To je već sada, a i bit će teška kušnja za europ­ske, posebice francuske intelektualce koji su u pedesetima posve osamili Alberta Camusa, a koji je prvi upozoravao na tu činjeni­cu. “Nitko, tko je ozbiljan”, piše Francois Furet, “nije nikada go­vorio o apsurdu da su komunizam i fašizam jedno te isto. Nije ri­ječ samo o tome da znamo je li ih opravdano uspoređivati, nego i o tome je li moguće razumjeti povijest stoljeća, a daje ne uspo­ređujemo u nekim odnosima.”

Teško je vjerovati da na nekom dokumentu crno na bijelom piše: Koncentracijski logor Sterntal (danas Kidričevo). O načini­ma likvidacije, noćnim uhićenjima i transportima, uputama sudo­va za slanje malodobnih političkih prijestupnika u posebne cen­tre za preodgoj, o svemu tome i mnogo čemu drugome morat će povjesničari još govoriti. Uzmimo, jer to donekle bolje razumije­mo, za Sloveniju dva primjera iz kulture. Godine 1933. jedan je nacistički uglednik, dr. Wolfgang Hermann izdao uputu za čišće­nje knjižnica. Pravi inkvizicijski Index librorum prohibitorum us­red prosvijećenoga dvadesetoga stoljeća. Međutim, kakvo nas iz­nenađenje čeka kada saznamo da je zamalo identičnu uputu go­tovo ista naslova, ali, dakako, s popisom drugih knjiga, izdao slo­venski ministar za kulturu godine 1945. Razlika je u tome što su zabranjene knjige iz očišćenih knjižnica u Njemačkoj zatim gor­jele javno, a u Sloveniji u tvorničkim pećima. Takozvani Federal­ni zbirni centar, u kojemu su u Sloveniji skupljali umjetnine po­ubijanih, iseljenih ili odvezenih u radne logore, snažno podsjeća na skladišta nacističkoga “Specijalnoga štaba za likovnu umjet­nost”, što gaje po Hitlerovoj i Rosenbergovoj uputi inventarizi-rao stanoviti Kurt von Behr. Uputa gaje ovlastila da “konfiscira kulturna dobra bez vlasnika ili mutnoga porijekla”. Zna se čija su bila. Ubijenih, iseljenih ili poslanih u koncentracijske logore, Zi­dova i političkih protivnika. Sve vrvi usporedbama u kulturnoj politici, a posebice u izdajničkom ideološkom jeziku različitih borbi protiv različitih neprijatelja. Rječnik kojim su napali Kocbeka, Zajca, Salamuna, Rožanca, “kulturnjake” i njihovu, uvijek pod navodnicima, “umjetnost” identičan je terminologiji što je nalazimo u knjizi analiza i dokumenata Hildegard Brenner Kul­turna politika nacionalsocijalizma.

Godine 1986. u Jugoslaviji je snažno odjeknula afera s pla­katom skupine NSK. Ona je, hotimice ili voljom umjetničke in­tuicije, lakrdijaški jasno progovorila o carevu ruhu i dotaknula bit stvari. Na natječaj za plakat prigodom Dana mladosti poslala je tek djelomice prerađenu sliku iz nacističkog omladinskog propa­gandnog arsenala, alegoriju Richarda Kleina Treći rajh i na nat­ječaju pobijedila. Bilo je mnogo gnjevne buke, mnogo neprilika, ali i mnogo smijeha. Ironična paralela obaju totalitarizama posta­la je posve očiglednom i opipljivom. Više izdajnički od same iko­nografije bio je i opet jezik. U Naših razgledih izašla je ocjena skupine NSK. Kritičar je upotrebljavao izraz “izrođena umjet­nost”. To je onaj isti termin što gaje nacistička kulturna politika upotrijebila protiv ekspresionista i drugih “degenerika” na zna­menitoj izložbi pod naslovom Entartete Kunst. Kao što je od po­četka pisca Seliškara odavao jezik, koji je proizilazio iz duha to­talitarnoga vremena, jezik krvi i zemlje, tako je jezik odavao i kritičara na kraju epohe.

10.

Međutim, to je već bilo vrijeme kada se priča slovenskog i jugoslavenskoga totalitarizma bližila kraju. Njegova je zakoni­tost bila upravo to što je u samome sebi imao ugrađenu pogreš­ku. Nisu ga srušili njegovi vanjski neprijatelji, nego njegova vlas­tita priroda. Strašne nepromišljenosti učinjene čovjeku u početku, nasilje i stvaranje straha u nastavku i cijelo vrijeme šutnja o proš­losti. Kad je prestala šutnja, kad su se začule slobodne riječi, pr­ve upravo na području kulture, kroz literaturu i književne revije, načet je bio i strah. Kad je u osamdesetima došao kraj strahu, po­čela se zgrada urušavati. Bilo je još samo pitanje vremena kada će progovoriti ono što su proganjali s jednakom revnošću kao svako drugačije mišljenje: solidarnost.

21. lipnja 1987. godine s balkona ljubljanske Univerze gle­dao sam na trg s kojega je davnoga svibnja četrdeset i pete govo­rio Tito. Organizatori zbora solidarnosti, u potpori četvorici i pros­vjeda protiv njihova zatvaranja, bili su zabrinuti, trg je dvadeset minuta prije početka bio još podosta prazan. Potom se, kako se dobro sjećamo svi koji smo bili na tom uvijek iznova povijesnom balkonu, počelo slijevati na trg sa svih strana. Nekoliko minuta prije pet, ako se ne varam, trg je bio pun. Vidio sam nedaleko od mene, na slavnom balkonu sretnu Alenku Puhar, koja je zagrlila Marka Hrena i uskliknula: Sto smo učinili, što smo učinili! Htjela je zacijelo reći: Uspjelo nam je. I doista jest. Bio je to slovenski Berlinski zid, početak kraja. Građevina više nije mogla izdržati.

Između svibnja četrdeset i pete i lipnja osamdeset i sedme zavrtio se kotač povijesti. Odande je Tito izgovorio svoje prijete­će riječi. U istom gradu dan ranije izašle su novine s piščevim uvodnikom pod naslovom Osveta je strašna riječ. Sada su na is­tom balkonu bili drugi ljudi, dolje na tribini govorili su druge ri­ječi, riječi koje nisu nikome prijetile. I drugi su ljudi bili na Kon­gresnom trgu, možda neki od njih čak i isti. Novine, koje su izaš­le sutradan, nisu govorile o osveti. Tek su donekle htjele umanji­ti broj prosvjednika, to je bilo sve. Najednom je sve bilo tako jed­nostavno. Pa ipak su između tih dvaju zborova protekle mnoge godine. Gledano sub specie aeternitatis ništa posebno, pola sto­ljeća, ali s gledišta pojedinačnoga čovjekova života sve, baš sve.

11.

Komunizam i njegov totalitarizam su povijest. Tako ih treba obrađivati. Jučerašnji komunisti mogu danas biti demokrati, u to­me nema nikakva problema. Međutim, kako bi i u našoj svijesti postao to što jest, to znači povijest, moramo ga najprije u cijelos­ti dozvati u sjećanje. Kad se to dogodi, shvatit ćemo da ne smije­mo ništa zaboraviti, a ponajmanje živote što ih je taj sustav uniš­tio ili povrijedio. Ne smijemo, kao u nedavnoj prošlosti, još je­danput pasti na ispitu ljudske solidarnosti i prepustiti se bezbrižnosti, pa makar to bila samo solidarnost u pamćenju. I stvari tre­ba nazivati njihovim imenima. Pozivanje na antifašizam tu ništa ne pomaže, jer nepobitno vrijedi pravilo: svaki demokrat je antifašist, ali svaki antifašist nije odmah i demokrat. Suvremeni po­vjesničar Francois Furet, autor znamenite knjige o komunizmu Prošlost jedne iluzije, u raspravi s njemačkim povjesničarom Ernstom Nolteom napisao jeo odnosu fašizma i komunizma i ovo: “Činjenica što su te dvije ideologije obznanile stanje međusobno­ga radikalnog sukoba ne sprečava ih da se ne krijepe upravo po­moću toga neprijateljstva: komunist napaja svoju vjeru antifašizmom, a fašist antikomunizmom. A obojica tuku istog zajedničko­ga neprijatelja, buržoasku demokraciju. Komunist na njega gleda kao na plodno tlo za nastanak fašizma, fašist u njoj vidi predsob­lje boljševizma, a jedan i drugi se bore da ih unište.” Ta tvrdnja jest činjenica koju je u Sloveniji s komunističke strane moguće potkrijepiti tisućama dokumenata. Tu ne pomaže nikakvo izigra­vanje neupućenosti sa stvarnim antifašizmom slovenskih komu­nista. U temelju, od početka do kraja, naš je komunizam bio i na­silni pokret protiv demokracije, svoj je program realizirao dikta­turom proletarijata i totalitarizmom.

Diktatorima i društvenim nasilnicima, koji na savjesti imaju zatiranje ljudskih sloboda i prava – pa bili oni stoput Slovenci i stoput dobro željeli – zato treba reći što su: diktatori i nasilnici; i zločincima treba reći što su: zločinci. Njihove spomenike treba s trgova slovenskih gradova i mjesta maknuti u muzeje, gdje će povjesničari i posjetitelji u miru promišljati o tome što su zla, ali i što dobra učinili za svoj narod, za a pogotovo protiv dostojan­stva i integriteta pojedinca. Neka ne bude nikakve osvete, nitko neka ne pokupi nikakav kamen, nitko neka ne sudi da ne bi bio suđen. Pa ipak, u ime kulture i civilizacije nije moguće braniti spomenike ljudima koji su uveli teror i nekulturu, te Sloveniju ti­jekom dugih godina pretvorili u zemlju nasilja, straha i šutnje. Ne mogu njihovi spomenici više biti brončani idoli naše povijesti, a ponajmanje demokratskoga vremena. Sve što se događalo u tih četrdeset i pet godina moramo jasno dozvati u svoju svijest, mo­ra postati sastavni dio našeg povijesnog pamćenja i našeg današ­njega života. Kao što su to strijeljanja talaca u mariborskim zat­vorima, frankolovska vješanja, begunjske mučionice, zatvori Ra­ba i Auschwitza.

Pitanje zaborava nije samo problem Slovenaca. I Englezi, kao što kaže T. G. Ash, u vječnoj su kušnji da radije misle na Shakespearea negoli na svoj kolonijalizam i njegova ubojstva i zati­ranja, radije na Churchila negoli na Sjevernu Irsku. Pritom su En­glezi u novije vrijeme tek malokad digli ruku na svoje građane. Premda to malo mijenja. Mi samo moramo znati. Znati moramo da su dio naše povijesti i današnje svijesti i Rog, Goli otok, Teharje i Sterntal, neznana groblja, ljubljanski i mariborski zatvori, ženski logori Rajhenberg i Ferdrenk.

Jer i znanjem o zabludama komunizma i svakog totalitarizma raste jasna svijest o demokraciji, jer na taj način takoreći per negationem nastaje ili bi morala nastajati pozitivna svijest o demokrat­skim principima, društvenoj toleranciji, ljudskoj solidarnosti, pra­vima i slobodama. Jer tek tada, kad znamo što demokracija nije, možemo dobro razumjeti što ona jest, odnosno što bi morala biti.

Zato s iskustvom totalitarnoga stoljeća, što su ga ljudi na na­šem dijelu svijeta iskusili u punom opsegu, moramo otpočeti opet živjeti i s duhom dvijetisućgodišnje evanđeoske predaje i s prak­som moderne, liberalne i tolerantne zajednice.

Sa slovenskoga Mirjana Hećimović

[Uvodni esej u zborniku s istim naslovom, izdanje povodom izložbe o „kratkoj historiji totalitarizma u Sloveniji 1945–1990“, (ur. Drago Jančar) Nova revija, Ljubljana 1998; Forum Bosnae, Sarajevo, 7-8/2000]

Komentari nisu dozvoljeni.