Enver Kazaz, Vazduh

I

Ne zna se koliko je star,
Jer niko ne pamti
Njegovo rođenje.
Ni jezik najstariji,
Ni ptice što po njemu kruže,
Ni bilje nježno
S kojim dišeš.

Ne zna se ni je li
Rođen prije zemlje
Kojom hodiš
I vode koja te tvori,
Il’ u istom času s njima,
Kad Tvorac je sebe
Umijesio u riječi.

Ni u vidu, ni u sluhu ga nema,
Ni miris mu ne osjećaš,
Niti ga rukama uhvatiti možeš.
A iznutra te puni
I krv ga tvoja po tebi raznosi,
I bez njega ti nisi ti,
No leš što u zemlju se kopa.

Ne zna se ni dokle se pruža,
Ni ima li ga tamo
Gdje pramajka tvari susreće
Nigdinu pustu.

Ali se zna, svjetlooki
Što stoljećima pred smrću drhtiš,
Da vrijeme s njim je otpočelo,
I da je element nasušan,
Kao kruh, voda ili sol,
A nikad u tvome jeziku svet.

 

II

Sveprisutan je i nevidljiv
Kao Bog iz riječi.
Zato ne govori
Da je išta prazno.

Ni smrt od tame crnja,
Jer i u njoj ga ima,
Samo ga ti ne dišeš
Svjetlooki, već tijelo tvoje
Bez tebe što raspada se
I majkom biva crvu,
Hrana bilju,  jabuci
Onoj što u grlu ti
Stoljećima stoji.

Zato ne govori
Da postoji ništa,
Jer on i tamo zakorači
I posteljicu načini vječnu,
Za sverodiljsku ljubav
Elementa.

 

III

A šta troimen
Bog diše u svojoj samoći?
Šta diše dok ravna
I ovom i onom stranom
Tvoga postojanja,
Svjetlooki što stoljećima
Pred njim nice padaš,
I tamo odlazi sva tvoja
Nada da si besmrtan
Kao vazduh, voda i zemlja,
Podoban nevinom bilju.

 

IV

Vazduha ima raznih:

Ustajao zapahne te
Iz sobe koju ne otvara niko
I u njoj traje samoća stvari.

Težak za ljetnih žega
Dišeš i smori se u njemu
Tijelo i svo se razbljuzga
Kao snijeg u proljeće.

Svjež i sladak dočeka te odmah s vrata
Kad dragoj u susret zakoračiš
I njeno ti lice pred očima lebdi.

Čist pustiš kroz prozor
U zadimljenu sobu,
Gdje se u stihove slivaš,
Ili ga dišeš plućima punim
Dok šumom koračaš,
Brat smrči i boru,
S njima stopljen.

Zagađen vazduh
Tuče u srce
Iz dimnjaka fabričkih
I tebe, i bilje, i ribu u vodi
I zemlja od njega
Pocrni i opusti,
I sve se u svoju
Suprotnost izvrće.

Vazduha ima raznih,
A najslađi je onaj
Što ga u tvome poljupcu
Dišem, mila,
Dok treperimo kao lišće
Jasike na vjetru.

 

V

Ne mijenja stanje
Kao voda il’ vatra,
Ni oblike,
Jer je idealna jednina
U jeziku,
Apsolutni element
U kome zri
Plava rodnost planete
I svjetlost joj se objašnjava
Od pravremena.

Komentari nisu dozvoljeni.