Groblje na Ćeliji

Korijen riječi vernakularan indoeuropskog je pod­rijetla, a označava „ukorijenjenost“ i „boravište“. La­tinska riječ vernaculum koristila se za sve što je uz­gojeno, otkano, izraslo ili napravljeno kod kuće, za razliku od onoga što se nabavljalo razmjenom. Vernakular se širi primjenom u praksi; uči se od ljudi koji misle ono što govore i koji kažu ono što misle osobi kojoj se obraćaju u svakodnevnom  kontekstu. To nije slučaj s jezikom koji se uči. Osoba od koje ga učim nije netko koga volim ili ne volim, već profe­sionalni govornik. Primjer onoga tko je taj jezik učio osoba je koja ne govori ono što misli, nego recitira ono što su joj drugi pripremili. Vernakularni jezik rađa se u meni iz razmjene misli dviju potpunih osoba koje razgovaraju, a naučeni jezik sinkroniziran je sa zvučnicima, čiji je posao brbljati.

                                           Ivan Illich, Vernakularne vrijednosti

 

Što je trebalo da te pogodi i prosvijetli, pa da ti se otvore
um i duša za neponovljivost i ljepotu, za težinu i važnost
lokalnoga, koje je nèugledno i nepriznato, o kojemu se ne
predaje u školi, kojega nema u knjigama ni u velikim znanjima,
a ti ga, gle, odjednom, počinješ zapažati i otkrivati sam sebi,
sam za sebe, bez učitelja i savjetodavca, i to što otkrivaš
podiže u tebi drhtaj moćnoga uzbuđenja s kojim još ne znaš
što ćeš, ali osjećaš da se to tebi, za tebe, otvara čitav jedan
mali skriveni svijet, koji bi bez tvojih očiju ostao neùgledān.
Stare ploče na Ćeliji, i s njima cijelo to malo provincijalno
groblje, postale su tvoj arhiv i tvoj studij; djetinju stravu
zamijenilo je milje i trenuci punine. Napisao si u jednome
od tih trenutaka da, stojeći tu, osjećaš kako stojiš „na srcu
zemlje“, kao u čudesnom haikuu Salvatorea Quasimoda:

Svatko stoji sam na srcu zemlje
Proboden zrakom sunca:
A veče je već tu.

Dugo ti je trebalo da počneš iščitavati to mjesto, puno
znakova i doziva. Prije toga samo te je plašilo, to staro
groblje. Bilo je na pola puta između kuće i one djedove
oranice s orasima. Kakva strava kada bi te djed, već u
kasno predvečerje, slao kući da javiš kako će najmenici
malo zakasniti pa nek im se večera ne ohladi. Sumrak
brzo osvaja, na zapadu iznad Glavice svijetlo nebo tamni
a sa suprotne strane, s Grabeža, spušta se mrak modar kao
tinta i prohladan. Sad treba proći cijelom dužinom pokraj
groblja, sam, i najgori je ovaj trenutak dok si još s djedom
i s njegovim težacima, a znaš da spasa nema – moraš ići.
Onda kreneš, i prvih dvadesetak koraka, dok koracaš
pokraj bašče Ciganke a još čuješ djedove i težačke glasove
iza sebe, nekako se susprežeš. A onda dolazi neizbježno:
put zakreće nadesno, glasovi se gube, bliži se Ćelija, i tebe
srh panike ispunja svega, do tjemena. Gotovo je, znaš da
nemaš kud: čvrsto stisneš očne kapke, čvrsto da ti se skupe
svi mišići na licu, i natisneš trčati što te bose noge nose. Za
tvojih devet godina i za tvoj strah, tih stotinjak metara puta
uz groblje duži su od života i od smrti. Kod kuće, baka se čudi
i prepada: „Jadna ti sam, šta si to uradio s nogama, sve su ti
krvave!“ Sad vidiš razbijene i krvave palčeve, počneš osjećati
pulsiranje tupoga bola, i taj ti bol i kucanje budu dragi,
osjećaš ih kao nekakav ponos, nagradu…

Nije zapamćeno, ne zna se, ne može se znati – tko je i kada
odredio da baš tu, na zemlji koja se zove Ćelija, bude mjesto
za groblje. Ne zna se ni odakle to ime, ni što je bila stvar
na koju se odnosilo: sobica, koliba isposnička, spremnica
za žito, podrum, kakav trap možda (sve iz latinskoga:
cella, ae). Tanka i maglovita, predaja ipak upućuje na kultno,
sakralno. Ljetopisac pronalazi kod polihistora fra Ante
Kneževića, rođenog Varcaranina, tvrdnju da je nekada
„bilo stećaka kod našega groblja“. Kultni kontinuitet mjesta
sugeriraju i uspravne grobne ploče klesane od podatna
kamena. Taj drevni stil obilježavanja grobova formom šo
podsjeća i na čovjeka i na križ a nevičnu oku prikriva i jedno
i drugo, potječe iz prvoga stoljeća turskoga vladanja, kada
kultura mramorja polagano zamire a počinju se stvarati novi
oblici spomenika za svaku konfesiju posebno. Uvriježio se
kod katolika na ograničenom prostoru otomanske
franjevačke Bosne kao zasebna kultura, s lokalnim
varijacijama, i potrajao sve do na prag XX stoljeća.

Ćelija je po svoj prilici bila i mjesto na kojemu je stajala
crkva ili kapelica „in pago Varczarevacz“ za koju se zna
po dokumentu pape Inocenta VIII od 8. kolovoza 1723;
njime se za tu bogomolju (Ecclesiam seu Cappellam Ss.
Philippi e Jacobi) daje potpuni oprost na 1. svibnja, dan
apostolā Filipa i Jakova po nekadašnjem rasporedu svetaca.
Oni će biti i patroni varcarske župe a njihov dan podudaran,
za Crkvu nezgodno konkurentan, sa svjetskim danom radništva,
sve dok papa Pio XII 1955. nije smislio sv. Josipa Radnika
i u crkvenom kalendaru mu dao 1. maj, a dvojicu „varcarskih“
apostola prebacio na 3. svibnja. Ubrzo se crkvici gubi trag,
tko zna u kakvome je trenutku vjerske omraze nekomu zasmetala.
Prva su desetljeća XVIII vijeka, teško i nemirno vrijeme:
Turska je nakon velikih ratova u XVII-om, te nakon mira 1718.
redom izgubila sve zemlje preko Save i preko Dinare, poraženi,
obezzemljeni i raskućeni tamošnji muslimani slijevaju se u
Bosnu  i u njoj, ogorčeni, traže nadoknadu za izgubljeno. Bosna
postaje granična osmanska zemlja prema kršćanskom Zapadu,
puna straha i zazora spram nevjernika, k tomu, carska uprava
stalno podiže nove obveznike za ratove: protiv Perzijanaca,
protiv Rusa, zbog habsburških i mletačkih i crnogorskih
uznemiravanja na granicama. Bosanski se sejmeni odazivaju,
odlaze na daleka bojišta, velike zasluge i junaštva postižu,
nemilice ginu (na perzijskom bojištu 1727. kod Hemedana i
Isfahana od 5.200 ratnika pod zapovjedništvom Ahmed-paše
Rustempašića Skopljaka preživjelo ih je tek 500), pa kad se
vraćaju kući puni su ratničke gorčine i gazijskoga ponosa ali
i samovolje i osionosti  – i prema  vlastima i prema raji. Nije
teško zamisliti kako je u nekom od takvih čestih lokalnih
meteža stradala i crkvica na Ćeliji. A da je tu nekad bila
bilježi, osim papinskoga dokumenta, i prvi apostolski vikar u
Bosni, biskup fra Mato Delivić. On u svome talijanskom izviješću
s kanonskoga pohoda, kojega je uz teške muke i dovijanja obavio
1736. i 1737, za luogo Varczar Vacuf piše da su u njemu 22
katoličke kuće sa 128 duša, od kojih je „u jednoj kući u tome
mjestu“ krizmao njih 110 jer je krizma ovdje zadnji put
obavljena prije pedeset godina; da je malo izvan mjesta nekad
bila „crkva Sv. Apostola Filipa i Jakova, gdje se prvoga maja
stječu kršćani radi pobožnosti, tu se ispovijedaju i slave misu,
tu se ukapaju umrli katolici“. Biskup još dodaje, da u „Varczar
Vacufu ima 200 kuća Turaka, palisada sa četiri kule za obranu
protiv upada u ratno vrijeme, te dvije džamije“.

Na Ćeliji je pet svećeničkih grobova – to se s naglašenim
sentimentom i karakterističnim sebeljubljem bilježi u
crkvenim pregledima i statistikama. Fra Nikola Glavočević,
prvi „pravi“ varcarski župnik nakon osnivanja župe 1821,
tu je ukopan 1845. Na njegovoj maloj i skromnoj ploči
starinskim pravopisom piše: U ovom grobu čeka dan
uskarsnutja svoga tielo O. P. Fr. Nikole Glavočevića,
iz Fojnice, Paroka Xupe Varcarske za 10. godina“. Za njim
je fra Anto Subašić, „preminuo na glasu svetosti“ 1895. Na
njegov grob dolazilo se moliti, s naročitim nadanjima na mlade
nedjelje, osobito ženska čeljad, ne samo katoličke vjere.
Nikola Begčević bio je prvi župnik „svjetovnjak“ – on je 1899.
preuzeo župu od franjevaca. Evo mu epitafa: Ovdi počiva
tijelo Nikole Begčevića. Rogj. 31/12. 1871. umro 3/3. 1907.
župnikom u Varcaru od 11/5. 1899. Nikola čekaj tuj
slavnoga uskrsnuća. Obračuna danak – istine svanuća.
Antun Ćurčić sa župljanima. Stjepan Lovrenović, u
obiteljskim uspomenama dobri i mudri „amidža“, koji je izveo
na put četvero bratove djece rano ostale bez oca i majke,
ovdje je služio do 1937. kada ga je udarila kap. Došavši na
njegovo mjesto, Niko Kaić zapisuje: „Dne 3./I. u 6 sati u
večer umro je naglo od srčane kljenuti župnik Stipo
Lovrenović, rođen u Jajcu 1884. Isti dan u 10 sati čitao je
pučku sv. misu, oko 3 sata po podne sjedio je u kuhinji sam;
dobio je srčani napadaj, dao znak kroz prozor rukom jednoj
osobi i odmah pao u nesvijest; liječnik mu je pustio iz ruke krv;
poslali su automobil u Liskovicu po župnika vlč. Stjepana
Kulušića, koji je stigao malo poslije smrti, te mu podijelio
odriješenje i sv. ulje pod uvjetom. Sprovodu su prisustvovali
dva svećenika iz Banje Luke, dva svećenika franjevca iz Jajca
sa mnogo župljana Varcarana, zatim dosta pravoslavnih sa 3
sveštenika i vjeroučiteljem, dosta muslimana sa 3 hodže.
Pokojnik je svršio gimnaziju u Travniku, u Sarajevu
bogosloviju, oboje kod isusovaca. Služio je kao kapelan u
Banjoj Luci, bio župnik u Ključu, a od 1929. ovđe. Bio je
miran, tih i povučen – šutljiv, mnogo je študirao privatno, te je
dobro bio verziran u bogoslovskim predmetima. Umro je bez
testamenta, te su mu naslijedili imovinu: brat Nikola, sestra
Marija i djeca pokojnog brata Ivana; biblioteka je zapala
bratića Josipa, koji je tada pohađao filozofski fakultet u
Zagrebu.“ Posljednji bio je nesretni Matko Baković, koji u
rodnom Varcaru nikada nije služio, nego je, teško bolestan,
u njemu proveo svoje zadnje dane i pokopan na Ćeliji 1933.

S Nikom Kaićem, koji jest bio svećenik školovan „moderno“
(na nadbiskupskoj bogosloviji u Sarajevu kao i prethodnik
mu), ali je u duhu i stilom životnim sav bio narodni
svećenik, s ljubavlju za starinsku kulturu obreda, održavani
su na Ćeliji, kao na misišću, valjda posljednji blagoslovi
polja i mise na mlade nedilje u kojima se služilo po šćavetu.
Slušao si zatravljen, još ništa o tome ne znajući, začudne
riječi, naglaske, ritmove, kada se tu odgonila „kuga, glad,
vojska, progonstva, dugo robstvo, neplod polja, vodeni poplavi,
nebeski urnebesi“, u ritualu o kojemu u svojim radovima
pouzdano izvješćuje fra Stjepan Duvnjak iz Sutjeske, tihi
istraživač baštine: „Zakligniem + prokligniem + stiskam +
smuchiujem + iskorenujem, razvarxujem + dospijem +
prosipgliem + rasipgliem + u nisctar obrachiam + i napugniujem
proklestvom malim, i vellikim vaas zlochiudne, sardite, i kuxne
Czarve, Xivino sckodechia Zaviaço, skorovaço, Gusinicze,
mussicze, i sva inna ghadellino, da imate obsluxiti zapovidima,
i zakligniagnii Boxjim menni daniim po milosti i kriposti
svetog Reda, Svete Misse, i Svetog Sakramenta…“

Paradoks ili zakonitost: trebalo je da s tebe spadne meka topla
košuljica djetinje neizabrane religioznosti, da te prestane
mučiti eshatološka jeza i strah od grijeha, pa da ti kulturna
zamamnost i povijesna zagonetnost ovih spomenika otvori
strasno zanimanje za porijeklo i značenje oblika, za zvuk
jezika i sijev poezije u natpisima, za historije i sudbine
osoba i obitelji kojima su pripadali, kroz to i za historiju
Varcara, zagubljenu i nevažnu a ipak kadru da ti se rastvara
sloj po sloj sve do rimskoga doba, i dalje od njega, u
prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire Historije.

Svojim prvim fotoaparatom pravio si bezbrojne snimke iz svih
mogućih uglova, otkrivajući usput kako fotografija često bolje
„vidi“ od tvojega oka. Obrasle mahovinom i lišajem, mnoge
slomljene i nabacane na gomilu, ili davno pale pa utonule u
meku grobljansku zemlju, ploče su oku skrivale svoje natpise
ispisane starinskom ikavicom, svoje križiće, mlade misece,
šestokrake rozete i druge ukrase istovjetne onima na pučkome
vezu, na preslici, na tetoviranim nadlanicama, a pod crvenim
svjetlom tamne komore u posudi s razvijačem sve je to izranjalo
i najedanput postajalo vidljivo. Popisivao si škrte natpise,
priproste i ganutljive:

Ovdi leže dva brata rogiena Ilko i Ivić oba sina žalosnoga oca
Markana Lokmića oba mlada Ilki 28. g. priminu 30. ruj. 1850.

Ovdi počiva tilo dobre krstjanke Mare ćeri pokojnoga S. B.
a zaručnice M. S. Ogradi brat Mijo

Ovdi čeka slavnoga Uskrsnutija tilo p. Pavla Stipančića
koi priminu 24. ož. g. 1859.

U ovom grobu čeka dan Uskarsnutija svoga tilo p. Matije
Stipančića koie xivio 50. g. a priminu na 20. oxuika 1866.

U ovom grobu čeka dan uskrsnutia tilo p. Nike Ćorića koi
živi g. 60. i 14. miseca a priminu na 21. velja. 9. 1. 1877.

Ovdi počiva tilo p. Petra Stipančića koi živi na ovomu svitu
70. g. Ovi mu spomen uzdigoše sinovi p. ocu Petru

Blage Uspomene milomu otcu Boži Ćoriću koji 17. ožuj.
god. 1875. živ. 51. bogoljubnu dušu svomu stvorit. pridade
harni sin Stipo ovi spomen stavi

U ovom grobu čeka dan Uskarsnutia svoga tilo p. Kate
zaručnica Bože Ćorića koja priminu 1863.

Ovdi u miru počiva Nikola Kolenda iz Travnika. Priminu
padnuvši sa stine 26. lipnja 1900 u 49 g. svoje dobe. Spomen
stavi ljubezni brat Mato Kolenda.

Ovdi počiva tilo p. Ive Ćorića. Rođen 1868 Priminu 1872. Ovi
mu spomen uzdiže zaručnica Ane. Lahka joj crna zemlja

U ovom grobu čeka dan Uskrsnutia tilo p. Matije Ivšinova koji
živi g. 33 priminu 11. prosinca g. 1871. Ovi mu spomen uzdiže
sin Pavo

Ovdi leži tilo p. Mare zaručnice Peje Stipančića koja živila
g. 67 priminu na 10. prosinca 1877.

Ovdi počiva tilo Stipe Golubovića čeka dan Uskarsnutia
slavnoga priminu 1879.

Bezumnost i taština sve je što čovjek pod suncem čini
da obilježi svoje zadnje počivalište, da za nj izabere
najljepše mjesto, s tim i bez toga isto mu se piše: iz praha
je stvoren i u prah će se pretvoriti. Tko može izbrojiti sve
one milijarde, od početka svijeta, što im kosti trunu na
mjestima nepoznatim, neobilježenim, koje ničija draga stopa
nikada nije pohodila, ničija suza na njih kanula! Tvorcu nisu
nepoznati, pred njim su isti kao i svi drugi. Ako su u nj
vjerovali. I ako ga ima.

Jest, dakle, bezumnost, i jest taština, jest i uzaludnost,
ali što je ljudsko a da nije – to troje! Iz toga trojega
izašle su stvari najuzvišenije, bez kojih bi svijet bio ljudska
pustinja a život čovjekov tupo i gluho nizanje dana. Pa, tako,
grobovi i groblja znaju biti mjesta nedostižne ljepote i
tajanstva, i predmet žarke čežnje smrtnika. O posljednjem
počivalištu sanjarili su i pjevali visoki duhovi,
umnici i pjesnici.

Goran Kovačić, u strašnoj anticipaciji svojega stvarnog,
nepoznatog groba u šumama iznad krvave Foče:

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.

Paul Valèry, kad ispjevava slavnu poemu o morskome
groblju, a na groblju istoga imena u rodnome Sèteu i počiva,
na brdu Saint Clair što nadvisuje grad i mediteransku
pučinu beskrajnu:

okružen sav mojim pogledom morskim.

Sav u kontrapunktu, Georges Brassens, veliki pjesnik i pjevač
malih ljudi i malih stvari, i on iz Sètea, uz svoju gitaru, koja
priča, i uz svoju neizbježnu lulu pod moćnim brkom, pjeva
Molbu da bude ukopan na plaži u Sèteu: poštujem, kaže,
Valèryja, njegovi su stihovi od mojih bolji, ali moje groblje
bit će od njegovoga morskije, a mještani mu neće hodočastiti.
Dragi brkajlija na kraju nije pokopan na plaži u Sèteu, to
ne daju propisi ni bolji običaji, koje je u svojim pjesmama
tako jetko-ljupko ismijavao, već na Cimetière de Py, groblju
koje je nastalo kao sirotinjsko, a stoji na unutarnjoj strani
grada, suprotno od Valèryjeva veličanstvenog Cimetière marin.
Omahnuo je, međutim, u proroštvu Brassens: od 1981. kada je
pokopan, njegov grob postao je mnogo posjećenija grobljanska
znamenitost od Valèryjeva.

Zlosretni Walter Benjamin nije mogao birati gdje će umrijeti i
počinuti: smrt ga je stigla u Portbou, mjestancetu podno Pireneja,
kad je 25. rujna 1940. bježeći ispred nacizma prešao španjolsku
granicu i odsjeo u hotelu „Fonda Francia“. Saopćili su mu da mu
papiri ne vrijede i da će ga sutradan vratiti natrag. Iste noći
umro je, a ta je smrt do danas ostala zagonetna (srčana kap?,
samoubojstvo?, likvidacija?). Uz prisutnost nekoliko dobrih
duša, sahranjen je na malom mjesnom groblju iznad mora,
ograđenom visokim obijeljenim zidovima, s redovima grobnih niša
što kaskadno padaju prema beskrajnom Mediteranu koji se stapa
s horizontom pa ne znaš gdje završava more a gdje počinje nebo.

Prema mjestu počivanja nije bio ravnodušan ni Ranko Marinković,
premda su mu pogled na svijet i književna poetika cijeli sagrađeni
na genijalnoj ironiji i ogoljavanju svetinja. Tražio je, i dobio,
najljepše od viđenih: groblje pod crkvom-tvrđavom sv. Mikule
iznad Komiže. Na tome mjestu što graniči s beskrajem, s
onostranim, javlja ti se ironija, sasvim marinkovićevska, tek
malo sjetom prožeta: prava je šteta što stari majstor, u suhu
otočnu zemlju zakopan, pa odozgor pritisnut teškom pločom
od bijela mramora, a uza sve to još i mrtav – nikada ne može
oćutiti šum vitkih čempresa pod kojima leži, niti može uživati
u bezočno raskošnom morskom pogledu zbog kojega je sebi
izabrao mjesto.

Gledale su ove oči i druga čudesna mjesta mrtvih, nastala iz
silne, i tašte, želje živih da ne umru sasvim. Časove najvišeg
tajanstva i najfinijega milja imale su u tišini bosanskih planina,
ili uz bosanske stare putove, na grobljima u mjestima čija
imena malo komu nešto znače: među mramorjem na Zmijskoj
gromili između Čvrsnice i Vrana, u Krčevini na Baljvinama
s ogromnim vidikom na Bočac, dolinu Vrbasa prema Banjoj Luci,
visoki masiv Čemernice, uz križine na Rostovu, u Brajkovićima
na groblju koje se zove Bogduša, na Madžarskome groblju pod
lipom u Jajcu, ili uz bašluke na sarajevskom Alifakovcu, pod
golemim Bašića mašetom na polju Glamočkome, na mezarjima
Kulenovića-Bajbutovića iznad Une u Kulen-Vakufu…

Sve su to mjesta sirenskoga zova: ovdje se zaustavi, ovdje
počini, gdje ti može biti bolje da se smiriš! Al’ ima mjesto
nad svima mjestima: staro groblje u Varcaru pod Grabežom,
na zemlji koja se zove Ćelija. Sve je tu tvoje. Tako će i ostati,
bez tebe, ti nećeš pasti u zamku, tražiti da ti se ispuni želja,
prazna i pusta, tebi je bliža stara katolkinja iz djetinjstva
koja je znala podviknuti kad bi se povela riječ o grobovima,
gdje bi tko volio, gdje bi mu bilo najdraže: „Pripazite vi mene
dok sam živa, kad umrem bacite me za plot!“

Ne, nećeš pasti u zamku, tvoj trenutak na Ćeliji bio je onaj
u kojemu si cijelim sobom znao da stojiš „na srcu zemlje“.

Nikada se nije okončao taj trenutak, traje kao steći mramor.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.