Ugo Vlaisavljević, Etnopolitika u doba njenog „građanskog prevladavanja“

(Zašto rješavanje hrvatskog pitanja ugrožava opstanak Bosne i Hercegovine?)

SAŽETAK

Ako postoji još neko uistinu nacionalno pitanje u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, onda je to hrvatsko pitanje. Već s Daytonskim sporazumom je takvo pitanje kod Bošnjaka i Srba pretvoreno u državno pitanje: njihov glavni nacionalni politički interes tiče se konačnog ustanovljenja nacionalne državnosti. Za Bošnjake je to Bosna i Hercegovina, a za Srbe je to Republika Srpska, kao njihova nacija-država. Budući da je dominantna bošnjačka nacionalna politika fokusirana na jačanje države u cjelini, nacionalno je u toj politici nerazlučivo spleteno sa građanskim. Tako se čini da njihovog nacionalnog pitanja više uopće niti nema, nego samo još pitanja o državnosti i građanskoj političkoj participaciji. U dominantnoj srpskoj politici nacionalno je svedeno na državnost ekskluzivno srpskog entiteta, tako da je nacionalno pitanje doista državno, ali stoga nimalo manje nacionalno.

Ako se postavlja kao nacionalno, hrvatsko pitanje je onda pitanje o konstitutivnosti, suverenosti jednog naroda, o njegovim kolektivnim pravima. Motivirano je činjenicom da Hrvati nisu konstitutivni u Federaciji, a kamoli u RS-u. Stoga se hrvatska nacionalna politika fokusira na ustavne promjene, ali time dolazi u direktnu konfrontaciju sa bošnjačkom nacionalnom politikom, jer bi ova potonja htjela upravo ovim putem izaći iz košmara kolektivnih prava.

Može se pretpostaviti da Hrvati zato što su manjina nemaju riješeno svoje nacionalno pitanje. Srbi i Bošnjaci tamo gdje su većina, a to su dva entiteta, ne postavljaju svoje nacionalno pitanje qua nacionalno. Je li je onda hrvatski entitet jedino rješenje? Ili je to zabluda na koju nasjedaju pobornici politike kolektivnih prava?

Ključne riječi: Hrvatsko pitanje, etnopolitika, nacionalističke težnje, nacionalna država, Daytonski ustav,većina, manjina, zemljišni posjed, teritorijalizacija, treći entitet

 

U pogledu koji je nakon rata mogao biti usmjeren prema nadolazećem vremenu možda se sve prije činilo izglednim od ove već dugo vremena vladajuće vrste „relativnog mira“. Nema nasilnog konflikta između onih koji se u rječniku predstavnika tzv. „međunarodne zajednice“ imenuju kao „etničke grupe“, što može biti začuđujuće ako se ima u vidu da, općenito uzevši, „nacionalizma“ u ovoj zemlji nema manje nego prije dva desetljeća i da u međuvremenu nije došlo do priželjkivanog procesa „pacifikacije“ ili popuštanja „međuetničkih tenzija“. Naizgled paradoksalna situacija: nipošto nisu umirene one orkanske snage koje su neodoljivo vodile k ratnom sukobu zapanjujućih razmjera, a ipak taj jučerašnji konflikt danas izgleda kao da je „zaleđen“.

Predlažemo da se takva situacija promišlja kao svojevrsna ravnoteža snaga dvije najveće „etničke grupe“. U stvari, odnos Bošnjaka i Srba, kojeg treba tumačiti kroz njihove odgovarajuće pozicije u širem državnom okviru, nosi i održava takvu, za čitav pravno-politički sustav stabilizirajuću ravnotežu. Predstavit ćemo to u vektorskoj grafici, jer vjerujemo da samo ovako možemo povezati i dalje izrazito jake međuetničke tenzije i relativni mir:

 

 

 

 

Umjesto konvergirajućih vektora integracije etničkih grupa u jedno jedinstveno „civilno društvo“ dobili smo divergirajuće vektore koji čuvaju jednu hibridnu društvenu cjelinu, multietnički grozd, u stanju ni integracije ni dezintegracije.

Moglo bi se reći da poslijeratni mir u Bosni i Hercegovini dugujemo prešutnom paktu Bošnjaka i Srba, paktu kojeg podupire ono što je najveća snaga u poštivanju svakog pakta u doba etničkog konflikta: to nije nikakva ukupna „narodna volja“ opredijeljena za miroljubivo rješavanje konflikta (a pogotovo ne „građanska sloga“), nego će prije biti da je to izvjestan balans nacionalističkih težnji dvaju naroda. Međutim, ovaj se „relativni mir“ pokazao tako čvrstim i trajnim da se čini kao da je rezultat nekakvog snažnog i masovnog opredjeljenja da se „poštuje ono što je dogovoreno“. Tvrdimo li dakle da ono što drži relativno stabilnom (u stvari s obzirom na stanje „visokog napona“ u međuetničkim odnosima treba reći: začuđujuće stabilnom) Bosnu i Hercegovinu nije pakt potpisan u Daytonu? Upravo odsustvo „narodne volje“ da se napokon stišaju „nacionalističke strasti“, da se u izboru političkih vođa politika napokon razdvoji od etnopolitike (od politike vođene svrhama i ciljevima etničkog opstanka),[1] ukazuje na to da se ono što bi mogli izgledati kao prešutni pakt između Bošnjaka i Srba ne može poistovjetiti sa Daytonskim sporazumom. Teško je zamisliti da bi se vodeći političari pridržavali bilo kakvog pakta da se njihove izrazito jake nacionalističke težnje na neki način međusobno ne neutraliziraju u stanju status quo, u stanju koje je uslijedilo s krajem rata (in statu quo res erant post bellum).

Ako previdimo činjenicu o ravnoteži međusobnog odnosa dvije najjače snage u konfliktu koji nikako da prestane, onda ćemo teško moći odgonetnuti razloge za tako trajan mir u zemlji i za tako čvrstu opredijeljenost političkih elita i većine građana za poštivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ili, ako već sumnjamo u snagu samog opredjeljenja za poštivanjem ustavnih normi potpisanih u američkoj zračnoj bazi, onda ćemo kao glavnog i možda isključivog faktora stabilnosti prepoznati u budnom oku „međunarodne zajednice“, a to prije svega znači stranih vojnih trupa koje mogu u svakoj prilici, žurno i učinkovito intervenirati na bosanskohercegovačkom tlu. Međutim, opet ostaje zagonetno kako to da je ova prijetnja „stranom silom“ odavno već postala neprimjetnom i da je nikakvi lokalni incidenti nisu prizvali da demonstrira svoje „prisustvo u punom kapacitetu“.

Koliko god bio krhak mir, teško je povjerovati da je on isključivo zasnovan na prijetnji silom. Držanje pod kontrolom i „neutralizaciju“ borbene moći bivših zaraćenih strana, njihovih vojnih i paravojnih snaga, sigurno treba pripisati u zaslugu stranim vojnim zapovjednicima, ali opet ostaje zagonetno kako je to moglo utjecati na smirivanje u tzv. „civilnom sektoru“, u narodnim masama, gdje i dalje bukte nacionalističke strasti. Ako se u nametnutoj ili nenametnutoj volji za poštivanjem slova Daytonskog sporazuma vidi rješenje enigme o izrazito konfliktnom društvu u kojem nema velikih konflikta, onda se u takvo viđenje ne uklapa činjenica da i sam Daytonski sporazum odavno već ulazi u dijalektiku odnosa snaga dvaju nacionalizama, bošnjačkog i srpskog: umjesto da vlada njihovim nadmetanjem, kao krajnja instanca regulacije svakog spora, on je i sam već odavno postao predmetom spora, možda čak najvažnijim predmetom. I tu pronalazimo dvije suprotne tendencije u vektorskoj ravnoteži: jedni su za mijenjanje „ratom nametnutog ustava“, u stvari za njegovo konačno odbacivanje, a drugi su za njegovo očuvanje dok god se konačno ne odbaci, a to znači dok god ima nužde da se regulira odnos prema drugoj strani u istom državnom okviru. Upravo na taj način Ustav i dalje važi i stvara varljivi dojam da je priznat kao posljednja instanca koja je u stanju da regulira sve unutarnje odnose snaga u trajnom konfliktu. No sigurna je jedna stvar: Daytonski sporazum crpi svoje važenje iz postojećeg stanja. On i dalje važi, gotovo dva puna desetljeća, upravo zato što je to pakt ratnih vođa, de facto sporazum o „obustavi vatre“, koji savršeno odgovara situaciji „rata poslije rata“.

U odnosu na dvije glavne nacionalističke težnje, Daytonski mirovni sporazum je očito dobro postavljen. Opet bi se trebalo pozvati na vektorske silnice: vidimo da je to gvozdena norma koja ne dopušta ostvarenje nacionalističkih težnji na izvjesnom konačnom stupnju, to je prepreka u koju udara vektor ovih težnji i blokira ga. Bošnjacima ova neuklonjiva prepreka ne dopušta potpunu integraciju podijeljene zemlje u naciju-državu, a Srbima ne dopušta konačnu dezintegraciju zemlje u kojoj njihova republika ne može da stekne status suverene države. Međutim, ovo NE koje najviši državni zakon upućuje nacionalističkim težnjama ne bi moglo biti tako neumoljivo i neprikosnoveno da nema i jedno veliko DA. Pod ovu potonju kategoriju bi se moglo svrstati puno stvari, ali ako se ima u vidu država kao glavni predmet nacionalističkih težnji, onda je Daytonski sporazum (naglašavamo: s najviše moguće instance, u najvećoj mjeri međunarodnog kredibiliteta i legitimiteta) Bošnjacima potvrdio i zajamčio opstanak njihove nacionalne države Bosne i Hercegovine, a Srbima opstanak u državi s bošnjačkom većinom, što je podrazumijevalo administrativnu jedinicu s maksimumom dopustivih državnih ili kvazi-državnih atributa. Bez tog omjera oduzimanja i davanja, sprečavanja i dopuštanja, koja se gotovo isključivo odnose na ratna postignuća dvaju naroda teško bi bilo zamisliti uporno trajanje ovog ratnog zakona.

Daytonski ustav je doslovno Zakon o „državi u državi“: o Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini. Istina je da Republika Srpska nikako ne može biti država u punom kapacitetu državnog suvereniteta, onog suvereniteta kojeg imaju priznate nacije-države. Ali, kao što se pokazalo od proglašenja Ustava 1995. godine pa do danas, ni Bosna i Hercegovina ne može da postoji kao država, čak ni u onoj mjeri u kojoj joj to vlastiti ustav propisuje. Ovaj zakon o „državi u državi“ je za one koji brane bošnjačke nacionalne interese zakon o „kvazi-državi u Državi“, koji od ove potonje onda pravi kvazi-državu, a za one koji brane srpske nacionalne interese to je zakon o „Državi u kvazi-državi“, koji upravo zbog ove potonje pravi onu prvu kvazi-državom. Postoje, dakle, dvije putanje nacionalističke tvorbe države, vanjska i unutarnja, kao dva koncentrična kruga, koje se međusobno ukrštaju i neprimjetno prelaze jedna u drugu poput Möbiusove trake. Daytonski ustav se pokazuje kao zakon dezintegrirajuće integracije ili integrirajuće dezintegracije, tako da što se više integrira Bosna i Hercegovina kao država, dezintegrira se Republika Srpska, a što se više integrira Republika Srpska dezintegrira se Bosna i Hercegovina. To je zakon koji nalaže, u ime stabilnosti čitave konstrukcije, općenito kvazi-državno stanje, stanje nepotpune integracije/dezintegracije.[2] No to nipošto nije konstrukcija koja visi u zraku. Treba biti potpuno slijep za stanje na terenu pa vidjeti u Deytonskom ustavu samo perverznu normu koju bi savjesni pravni inženjering lako ispravio. To je norma koja stoji u točci međusobnog poništenja najsnažnijih silnica: kao visoki luk drevnog mosta koji svoju stabilnost duguje upravo silama potiska, tj. težini svakog pojedinog elemenata konstrukcije. Ako Zakon ne dopušta ni potpunu integraciju ni potpunu dezintegraciju, ako se ponaša kao „ludi Zakon“ (J. Lacan) koji nalaže dezintegrirajuću integraciju i integrirajuću dezintegraciju, onda se njegova snaga krije u njegovom pozicioniranju spram onih sila koje odavno kreiraju bosanskohercegovačku stvarnost. Stabilnost ove zemlje počiva na ravnoteži snaga: samo ako nisu do kraja uvažene nacionalističke težnje dva najsnažnija nacionalizma, ali i samo ako su u dovoljno velikoj mjeri te težnje ostvarene, moguć je zadovoljavajući mir. Bošnjaci i Srbi o kojima govorimo su dvije konstitutivne nacionalističke snage, zbroj izrazito jakih sila koji se više-manje drže u mrtvoj točci. Ova dva nacionalizma odavno stoje u zamci koja im ne dopušta da u ostvarenju svojih vlastitih vizija budu niti odveć produktivni niti odveć destruktivni.

Prema tome, utisak o „zaleđenom konfliktu“, koji nerijetko čujemo u javnosti, nipošto ne podrazumijeva smanjene tenzije ili napokon umirene nacionalističke težnje. No, važno je primijetiti da odavno na dnevnom redu tekuće politike ne stoji niti bošnjačko niti srpsko nacionalno pitanje. Što zasigurno nije slučaj s hrvatskim nacionalnim pitanjem. Ono se već odavno postavlja, i to s velikom upornošću i žarom kao – kako je to prije svega procijenjeno u krugovima bošnjačke političke i intelektualne javnosti – opasno, veoma subverzivno i stoga nedopustivo opredjeljenje onih koji su označeni kao „hrvatski nacionalisti“. Ako se i bošnjačko i srpsko nacionalno pitanje pokazuju „riješenima“, onda doista ima razloga vjerovati da je došlo do smirivanja i uzmicanja etnopolitike, a to znači onog oblika politike u kojem je jedino istinsko političko pitanje ono nacionalno. Da bi se u to moglo povjerovati treba ispitati u kojoj mjeri je nacionalno pitanje prestalo biti pitanje isključivo usredotočeno na „nacionalnu stvar“ (national cause) onih koji vode glavnu riječ u etnopolitici određenog naroda. Zato što nacionalno pitanje nije naprosto pitanje o različitim modusima osiguranja etničkog/nacionalnog (etnonacionalnog) identiteta danog naroda nego o izričitom zahtjevu da se tom narodu napokon osigura „nacionalna država“. Uvijek je to, na ovaj ili onaj način, „državno pitanje“. Sukob dva vodeća nacionalizma odavno već izgleda manje kao spor oko rješenja „nacionalnog pitanja“, a više kao spor oko „državnog pitanja“.[3] To je vjerojatno zato što je i kod jednih i kod drugih „državno pitanje“ makar napola riješeno, a to znači da su i za Bošnjake i za Srbe njihove odgovarajuće etnopolitike uspjele izgraditi zadovoljavajuću nacionalnu samosvijest i pribaviti, što je još važnije, toliko „nacionalne države“ koliko je bilo neophodno za osiguranje opstanka naroda.[4]

Nacionalna država, a pod tim treba razumjeti onu državu koju određena etnička grupa doživljava kao „svoju vlastitu državu“ (riječ je o preobrazbi etnije u naciju kroz dosezanje „svoje vlastite države“, što je posljednji telos svakog nacionalizma), predstavlja jedinog pouzdanog jamca za konačno osiguranje „kolektivnog opstanka“. Takva država je toliko poželjna zato što osigurava i „duhovni opstanak“, kroz svoju kulturnu i obrazovnu politiku, i „fizički opstanak“, kroz svoju vojnu i sigurnosnu politiku. Važno je primijetiti da je etnopolitika doista etnička samo dok stoji izvan ili nasuprot nekoj državnoj politici, dok se sama ne uključi u političke institucije i forume određene države. Pretpostavka za to jeste da joj se ta država ponudi ili ukaže kao „vlastita nacionalna država“. Do tada je to pobunjenička strategija nepriznate „manjine“ koja predstavlja opasnost za državu neke (etnički) strane „većine“ (što je onda po svome karakteru „imperijalna država“ mada ne mora biti riječ o imperiji)[5] u kojoj ova manjina pokreće svoje etnopolitičke zahtjeve. „Divlja“, nedovoljno politička, parapolitička, pa stoga po svojoj prirodi nasilna, etnopolitika se kao svojevrsna pred-politika „civilizira“ i „pripitomljava“ onog časa kada se artikulira u okrilju države koja se prepoznaje kao država u kojoj se mogu prihvatiti pravila političke igre, u kojoj postoje mogućnosti za partijsko-političko zastupanje i predstavljanje određene „etničke grupe“ čije strategije borbe za etnički opstanak do tada nisu bile prihvaćene (bile su stavljene „izvan igre“ kao „nelegitimni zahtjevi“).

„Etnopolitika“ nije sasvim ispravan izraz ako treba da izrazi paroksizam etničkog: ona je doista etnička dok nije postala u pravom smislu politika. To je od onog trenutka kada ulazi u okrilje neke nacionalne države kao javno branjena i artikulirana partijska politika (u stvari se etnopolitka multiplicira, jer je kao legitimnu političku opciju provodi najmanje nekoliko partijskih politika). Etnopolitika nije više toliko etnička od kada postaje stvar demokratskih partijskih politika koje se natječu oko naklonosti glasača. Trenutak njenog „civiliziranja“ je trenutak njenog argumentiranog ili makar kvazi-argumentiranog medijskog i institucionalnog obraćanja „građanima“, prelaska iz eksplicitno ili makar potencijalno kvazi-političkog, često vojnog sektora u civilni sektor.

Ako i bošnjačko i srpsko nacionalno pitanje nisu više krucijalna politička pitanja ove zemlje, to onda znači da su i bošnjačka i srpska etnopolitika pretočene u brojne partijske politike unutar, za etnopolitičke ciljeve i jednog i drugog naroda, prihvatljiv državni okvir. Etnopolitika se, kada su u pitanju ova dva naroda, očito skrasila u „nacionalnoj državi“, u „državi koja je naša“. Ali, ipak, ne posve „naša“.

Čim se pojedine partijske politike mogu predstavljati kao „čisto građanske“, nenacionalističke ili čak anti-nacionalističke, onda to znači da državni okvir (u našem kontekstu moramo reći: referentni državni okvir) njihovi pobornici doživljavaju kao dovoljno nacionaliziran! I dok god se sve postojeće raznolikosti partijskih opcija mogu prepoznati kao varijacije etnopolitike ovog ili onog „konstitutivnog naroda“, ta nacionalizacija ili etnička reaproprijacija države nije sasvim uspjela: to nije sasvim „naša država“, to je i država onih drugih koji su prepoznati, ne naprosto kao stranci, kao Drugi, nego kao skupina koja provodi svoju etnopolitiku, koja je sposobna za provođenje konačnog etnopolitičkog cilja, a to je nacionaliziranje (tuđe, zajedničke) države, ili makar jednog njenog dijela, pod amblemom svog etničkog identiteta. U Bosni i Hercegovini se ni nakon dva desetljeća od zastrašujućeg etničkog konflikta[6] nije pojavili niti jedna jedina relevantna partijska politika koja izmiče etnopolitici jedne od tri etničke skupine. To znači da još živimo u doba vladavine etnopolitke ili, radije, u doba nedovršenog prelaska od etnopolitike ka politici/politikama nacionalizirane države.

Ovaj „prelazak“ bi možda trebalo osvijetliti na slijedeći način. Bošnjačko i srpsko nacionalno pitanje se danas više ne pojavljuju kao najvažnija „politička“ pitanja (tj. kao pitanja prije svake konkretne partijske politike), to nisu više neriješena klasična „nacionalna pitanja“ koje prizivaju angažiranje robusne i nepomirljive etnopolitike (koja ne dopušta nikakve partijske frakcije jer ih tumači kao izdaje „nacionalne stvari“). „Naša vlastita država“ kao etnopolitički cilj par excellence je za politička vodstva i jednog i drugog naroda dosegnuta. Ali samo u izvjesnoj mjeri koju bismo mogli nazvati posve specifičnom, daytonskom mjerom „nedovršene nacionalne države.“ Etnopolitički ciljana nacionalna država se pod okriljem postojećeg ustava pokazala kao „surogat-država“. U stvari, to nije posve točno rečeno: prije će biti da je to nepatvorena država koja se nalazi pod sjenom neke druge države koja se drži za „surogat-državu“. Iz bošnjačke etnopolitičke perspektive Bosna i Hercegovina kao nacionalna država Bošnjaka nalazi se pod sjenom nepoželjnog satelita, Republike Srpske kao „surogat-države“. A iz srpske etno-perspektive to je Republika Srpska koja se nalazi pod sjenom Bosne i Hercegovine kao „surogat-države“ Bošnjaka.

S one strane bošnjačkog i srpskog nacionalnog pitanja – dva pitanja koja se pokazuju kao riješena, ali ne posve, u ambigvitetnom statusu ni riješenih ni neriješenih pitanja, ali zasigurno dovoljno riješenih da nisu goruća, da su njihova vezivanje za određene državne konstrukcije dopustila „hlađenje“ njihovih odgovarajućih etnopolitika – ukazuje se hrvatsko nacionalno pitanje. To je pitanje za koje se može reći da je ostalo neriješeno i nakon dva desetljeća od početka gradnje demokratske i multietničke Bosne i Hercegovine. Ili, da opet budemo oprezniji u našem iskazu: to je u najvećoj mjeri neriješeno pitanje. Dakako da se za svako nacionalno pitanje, i Bošnjaka i Hrvata i Srba, može reći da je neriješeno, kao i da je djelomice riješeno. Često se u lokalnom javnom mnijenju može čuti stav da „nijedno nacionalno pitanje nije riješeno dok sva nisu riješena“, što je obično perfidan način da se odbaci i samo pokretanje hrvatskog nacionalnog pitanja, kao i potreba da se uopće vodi bilo kakvog računa o nacionalnim pitanjima, a pogotovo o dinamici njihovog rješavanja.

Istina je da upravo hrvatsko nacionalno pitanje stavlja na dnevni red tekuće politike nacionalna pitanja kao takva. Uvjereni smo da je analiza postojećeg stanja političkih i nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini doista realistična ako pokazuje dovoljno sluha za hrvatsko nacionalno pitanje. Zašto? Zato što je to pitanje samo uvjetno neriješeno, a ono se pokazuje kao takvo samo ako uvidimo ne da su druga dva pitanja riješena, što dakako nije istina, nego da su to u većoj mjeri ili posve uvjetno. Analiza koja to uviđa pokazuje da je u stanju detektirati ukupnu dinamiku etnonacionalnih težnji, a to znači pratiti kretanje dominantnih sila, njihova usmjerenja i stupnjeve intenziteta.[7] Kada se odbija sagledati bilo kakvu dinamiku etnonacionalnih težnji, što je često slučaj s popularnim „političkim analizama“, onda se u stvari odbija uhvatiti u koštac s etnopolitikom kao takvom.

Zato smo skloni da o novijoj hrvatskoj nacionalističkoj politici u Bosni i Hercegovini govorimo kao o remetilačkom faktoru. Vratimo li se na graf vektora bošnjačke i srpske nacionalističke politike, ustvrdit ćemo da se hrvatski vektor pojavljuje kao onaj koji vuče postrance i remeti ravnotežu dva najsnažnija vektora. Čini se da je upravo zbog toga hrvatska partijska politika, ona koja u najvećoj mjeri izražava težnje hrvatskih glasača, još uvijek etnopolitika u emfatičkom smislu riječi, još jedina stvarno preostala etnopolitika.[8]

Ovako bi se to moglo izraziti: bošnjačka nacionalistička politika je u najmanjoj mjeri etnopolitika, što znači da je u najvećoj mjeri institucionalizirana, artikulirana kroz različite partijske politike, i prilagođena državi (te stoga zainteresirana za njeno besprijekorno funkcioniranje). Tu je, dakle učinjen najkrupniji korak od pred-političkog stanja, nazovimo ga imperijalnim stanjem otuđenosti od države koja se doživljava stranom). Ne čudi onda da je kritika Daytonskog ustava koja dolazi iz bošnjačkih krugova u najmanjoj mjeri izražena u vokabularu etnopolitike: to je kritika koja često podrazumijeva radikalnu „de-etniciziranost“, „pravo-političku preobraženost“„civilnost“ bošnjačke etnopolitike. Ona se javnosti predstavlja, a lako je povjerovati da je takva i u svome samorazumijevanju, kao kritika koja dolazi iz „građanskih krugova“, pa stoga često svoje vezivanje uz bošnjačku etnopolitiku oštro odbacuje kao denuncijaciju i maliciozno podmetanje.

Zanimljivo je vidjeti kako ovaj odnos etnopolitičkog i građanskog izgleda u srpskom političkom miljeu. Taj odnos je isti kao kod Bošnjaka, samo na suženoj skali, tj. ako se fokusiramo na ekskluzivno srpski državni okvir, a to je entitet Republika Srpska. U ime srpske etnopolitike upravo se naglašava čisto građanski karakter političkog i socijalnog života koji je institucionaliziran u ovome entitetu. Tek se na širem državnom okviru „civilizirana“ ili, radije, „civilna“ etnopolitika ovog naroda pokazuje kao takva, u svom izvornom robusnom i često nepomirljivom obliku.

Tek kada se uspostavi dovoljno čvrsta veza između etnopolitike jednog naroda i državne konstrukcije u kojoj ova prva može prepoznati ostvarenje svog telosa, „nacionalne države“ s kojom se napokon ispunjavaju „stoljetne težnje porobljenog i obespravljenog naroda“ (kako se to obično pripovijeda u epovima o „nacionalnom oslobođenju“) dolazi do „hlađenja“ etnopolitike i njenog utapanja u različite građanske politike.

Etnopolitika u svome izvornom stanju (strategije otpora i pobune u državi koja se doživljava stranom) ima svoju vlastitu logiku koja se ponajprije rukovodi odnosom snaga prema „strancima“, prema rivalima iz druge etnije ili vlastodršcima imperije, koji su označeni kao neprijatelji konačnog ostvarenja „nacionalnog oslobođenja“. Etnopolitički nepovoljno, pa stoga i neprihvatljivo, jeste „stanje manjine“. Etnopolitika je također i politika vlasništva nad zemljom, kolektivnog vlasništva, dakako. Etnopolitika se rasplamsava u doba kada se određena etnička zajednica osjeti „ugroženom manjinom“ i kada su njena prava nad zemljom, shvaćena kao „prirodna prava“, osporena i nepriznata. Etnopolitika može biti preobražena u politiku u modernom smislu riječi onog trenutka kada etnička zajednica o kojoj brine etnopolitika spokojno obitava kao većina na svojoj vlastitoj zemlji čije je vlasništvo (inače oduvijek zajamčeno kostima dalekih predaka pohranjenih u njoj)[9] napokon osigurano pouzdanim kapacitetima i mjerama „nacionalne države“. Prema tome, ono što je “ohladilo“ bošnjačku i srpsku etnopolitiku jesu entiteti: Republika Srpska i Federacija. Zato što su to dijelovi zemaljske površine u kojima su ove dvije etničke skupine „u većini“, pojavljuju se kao većinski kolektivni vlasnici, ali još više zato što je ta zemlja etnički teritorijalizirana: s Daytonskim sporazumom uspostavljen je takav pravno-politički poredak koji jamči i osigurava zemaljski posjed Bošnjacima i Srbima u njihovim entitetima, a to znači tamo gdje su većina.[10]

Kakvo je onda opće etnopolitičko stanje u Bosni i Hercegovini, ako se ima u vidu međuetnički spor i rivalitet ova dva naroda? Bošnjaci su teritorijalizirani u svome entitetu, u Federaciji, u kojoj su etnička većina, ali i u državi Bosni i Hercegovini, jer se i u njoj pokazuju kao etnička većina koja, dakako, polaže pravo i na posjedovanje čitavog zemljišnog posjeda koji je uključen u bosanskohercegovački teritorij. I Srbi su teritorijalizirani u svome entitetu, u republici Srpskoj u kojoj su većina, ali ne i u državi Bosni i Hercegovini, gdje niti su većina niti teže da je re-apropriraju kao srpsku naciju-državu. Spor, dakle, i dalje traje, iako je etno-entitetska teritorijalizacija donijela žuđeni spokoj nakon suočavanja sa strašnom (ratnom) opasnošću gubitka vlasništva nad zemljom, podređenog manjinskog položaja na svakom pedlju zemlje, pa i eksterminacije. Dvije etnopolitike održavaju jedna drugu u životu, u stalno tinjajućom stanju, ali sada kroz „civilizirani“ rivalitet koji, kada je to potrebno, u jedinstvenu etnopolitičku frontu okuplja više-manje sve političke partije i s jedne i s druge strane. Za bošnjačku etnopolitiku srpski entitet je faktički oduzeta zemlja, praznina u državnoj teritoriji, mjesto teritorijalnog gubitka jedinstvene nacije-države. A za srpsku etnopolitiku, bošnjačko prisvajanje čitave države kao vlastite nacionalne države, njihova teritorijalizacija na najširoj skali, predstavlja stalnu prijetnju, deteritorijalizira Republiku Srpsku i stalno potkopava njena stremljenja ka konačnom zadobivanja državnog suvereniteta.

Za etnopolitičko umovanje svaki državni poredak u kojem se dana etnička skupina zatiče kao manjina ne može biti priznat kao pogodno mjesto ostvarenje telosa nacionalnog oslobođenja. To znači da u takvoj situaciji nikakva partikularna partijska politika ne može u ime etničke skupine na legitiman način odustati od prvobitnog etnopolitičkog, nacionalno-oslobodilačkog djelovanja, onog djelovanja koje određen zemljišni posjed nastoji vezati uz većinsko vlasništvo upravo te skupine, a da istovremeno ne ugrozi njen kolektivni opstanak i stavi na kocku povijesne tečevine etno-nacionalnog identiteta. Hrvatska etnopolitika u Bosni i Hercegovini se suočava s takvim dilemama. Ono što u postojećem ustavnom poretku izravno udovoljava najvažnijem zahtjevu etnopolitike, stjecanju većinskog posjeda zemlje, ali posjeda koji je teritorijaliziran, a to znači priznat i ovjeren tim poretkom, jesu entiteti.[11] S entitetima u kojima su većina, Bošnjaci i Srbi su odavno u mogućnosti da „sublimiraju“ (tj. da prevedu u obrasce i procedure moderne politike) svoju etnopolitiku. Ali ne i da se od nje u svome političkom djelovanju previše odmaknu. Prije svega zato što su daytonski entiteti u stvari surogati nacionalne države.[12] Etnopolitika traži svagda više od takvih entiteta, jer oni mogu biti samo međustepenica u stremljenju ka konačnome cilju. To „više od entiteta“ etnopolitički motivirani Bošnjaci očekuju dobiti na razini države s kojom se identificiraju i u kojoj se pojavljuju kao etnička većina, ali se pritom moraju odreći ekskluzivnog prisvajanja takve nacije-države ili taj cilj odložiti za neodređenu budućnost. Etnopolitički motivirani Srbi, pak, upravo rade na što ekskluzivnijem prisvajanju svog entiteta, jer se zatiču inkorporiranima u obimniji entitet u kojem nisu većina. U ovome svom traženju da se stekne više nego što se ima, ove dvije entitetske etnopolitike se međusobno neutraliziraju kao dvije suprotne tendencije koje više-manje stoje u ravnoteži.

Kako onda stoji stvar s Hrvatima, promatramo li njihov položaj kroz prizmu etnopolitike? To je etnička skupina bez entiteta, bez tog surogata nacionalne države. Za razliku od Srba kao jednostruke manjine (na razini države, ali ne i entiteta) ili Bošnjaka kao dvostruke većine na obje razine, Hrvati su dvostruka manjina, i na razini države i na razini entitetā, pa i onoga koji im je prema Washingtonskom sporazumu iz 1994. doznačen kao „federacija s Bošnjacima“. U odnosu na druga dva naroda, Hrvati ostaju u manjini. Je li upravo kao manjina oni nemaju riješeno svoje nacionalno pitanje? Ili bi možda ispravnije bilo reći da je njihovo nacionalno pitanje riješeno u najmanjoj mjeri?

Kao što smo već napomenuli, ne može se tvrditi ni to da su Bošnjaci ili Srbi riješili svoje nacionalno pitanje, ali je istina da tamo gdje su većina, oni više ne postavljaju svoje nacionalno pitanje qua nacionalno – nego kao državno, ponajprije kao pitanje o državnom statusu i ustrojstvu one teritorijalne jedinice koju prepoznaju kao svoju „nacionalnu državu“. Nije li već odavno goruće hrvatsko pitanje u stvari pitanje gdje bi se Hrvati u bosansko-hercegovačkom pravo-političkom poretku uopće mogli pojaviti kao većina? Takvu formulaciju nam nameće etnopolitika. Uostalom, koji je smisao ustavno definirane norme o „konstitutivnosti naroda“, ako nije etnopolitički?[13]

Da li je onda tzv. treći entitet način da se ostvari ustavna norma o „konstitutivnosti naroda“? Međutim, poslijeratna izgradnja pravno-političkog poretka je upravo išla u pravcu da se temeljni društveni ugovor na kojem počiva poslijeratna Bosna i Hercegovina, ugovor o državnoj zajednici triju naroda, više ne tumači u terminima etnopolitike. Ustavnu normu o „konstitutivnosti naroda“, kao norma svih normi jedne multietničke zemlje, nije više trebalo tumačiti kao pravo etničkih skupina da budu većina na određenoj teritoriji nego kao pravo pojedinaca iz svake skupine da u jednakom omjeru participiraju u zajedničkim državnim institucijama. Shvaćanje temeljne ustavne norme o „konstitutivnosti naroda“ na teritorijalno disperzivan način, kroz deteritorijaliziranu participaciju u državnim institucijama, kako je to naloženo čuvenom odlukom Ustavnog suda iz 2000. godine o „konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH“, iz vizure etnopolitike je contradictio in adjecto. Konstitutivnost u ovom tumačenju postaje načelo deteritorijalizacije, pa i deetnicizacije, umjesto upravo suprotnog smisla kojeg nalaže etnopolitika.[14]

Tumačiti etničke zajednice kao raspršene skupine pojedinaca je moguće samo u doba „ohlađene“ etnopolitike, one koja je svoje najvažnije ciljeve već (gotovo) ostvarila. A upravo su entiteti postignuća etnopolitike u njenom uzavrelom i goropadnom stanju: rezultati ratnih okršaja! Koliko je najmanji narod uopće mogao zauzeti zemlje da bi se izborio za svoj entitet? Sasvim je u skladu s prirodom etnopolitike da je u doba ugroženosti kolektivnog opstanka ona svoje najvažnije ciljeve ostvarila ratnim sredstvima. Ako se još i danas hrvatsko pitanje postavlja kao izrazito nacionalističko, nepatvoreno etnopolitičko, onda se ono, s obzirom na pređeni put udaljavanja od etnopolitike kod druga dva naroda, danas čini kao retrogradno, opasno, uznemirujuće. Zasigurno je najmanjem bosanskohercegovačkom narodu bilo najteže, ako ne i nemoguće, preći taj put građansko-političkog nadmašivanja etnopolitike. Prije svega zato što su njegovi etnopolitički ciljevi u najmanjoj mjeri ostvareni. Zato ne čudi da su se Hrvati lako mogli naći u položaju „nacionalne manjine“, koji je najudaljeniji od etnopolitičkog shvaćanja „konstitutivnosti“, ali se zato u političkoj svakodnevnici taj položaj najčešće prikriva ili pak opravdava onim što bismo mogli nazvati rivalskim, građansko-individualističkim shvaćanjem „konstitutivnosti“. Ako „civiliziranje“ etnopolitike izravno ovisi o postizanju njenih ciljeva, onda nas ne bi trebalo čuditi što je današnja nacionalistička politika Hrvata bliža etnopolitici, više vezana uz njene obrasce i vrijednosti, nego što je to slučaj kod Bošnjaka i Srba.

Odnos između bošnjačke ponajviše realizirane etnopolitike i one hrvatske, koja je to ponajmanje, ogleda se u sadašnjem stanju izrazito građanski orijentiranih bošnjačkih partija, od kojih neke uporno nastoje izbrisati svaku etničku oznaku, i još suviše etnopolitički orijentirane hrvatske partijske politike. O izvorom etnopolitičkom stanju kod Hrvata govori uvjerljiva dominacija jedne partije, HDZ-a, što je stanje „jedan narod, jedna partija“. U isti mah su Hrvati, kao nijedan drugi narod u Bosni i Hercegovini, izloženi prinudi, putem različitih sredstva političkog pritiska, da izađu iz svog „etnopolitičkog stanja“. Njihova nacionalistička politika je „remetilački faktor“ upravo stoga što je još posve etnopolitički određena, a to je stoga što hrvatski narod upravo kao etnička zajednica nema osiguran položaj u zajedničkoj državi, kao ugovornoj multietničkoj zajednici, koji bi zadovoljio najvažnije zahtjeve etnopolitike. A ti zahtjevi su (u izvjesnoj zadovoljavajućoj mjeri) ispunjeni kod druge dvije etničke zajednice.

Hrvatska partijska politika se stoga nalazi pod snažnim pritiskom adaptiranja na postojeći pravno-politički poredak, a to znači da je stalno suočena sa zahtjevom radikalnog razdvajanja onog što je u njoj etnopolitičko od onog što je „građansko“. Ne čudi onda da u hrvatskom partijsko-političkom životu „ideološki raskol“ (u kojem se pomalja hrvatska „većina“ i hrvatska „manjina“) ide upravo duž ta dva pravca i da etnopolitičko opredjeljenje ima daleko više pristalica. „Građansko“ ili pro-bosansko opredjeljenje, promatrano iz kuta etnopolitike, stavlja na kocku upravo etničko zajedništvo kao zajedništvo, jer bi se ono jednako dobro, u stvari na idealan način, odnosilo i na stanje „nomadskog etnosa“ ili potpune teritorijalne raspršenosti.

Spomenuti „ideološki raskol“ bi trebalo osvijetliti s obzirom na etnopolitički zahtjev za teritorijalizacijom i građansko-politički zahtjev za deteritorijalizacijom. Postoji značajan kolektivni posjed zemlje kod Hrvata i on je teritorijaliziran, što će reći priznat i ovjeren u pravno-političkom poretku Bosne i Hercegovine. No ta hrvatska teritorijalnost je sub-entitetska i uključuje tri ili četiri županije s hrvatskom većinom. Većinsko vlasništvo nad zemljom je kod Hrvata, dakle, županijsko, ali ne i entitetsko. Upravo odatle, polazeći od te etno-teritorijalne koncentriranosti, od većinskog hrvatskog posjeda nad zemljom, pobornici hrvatske etnopolitike odavno već postavljaju zahtjev za hrvatskim entitetom. Kod protivnika te etnopolitike taj zahtjev se tumači kao povratak na „ratno stanje“ i kao naknadna rekonstrukcija u ratu utemeljene Hrvatske Republike Herceg-Bosna. To nije daleko od istine, jer je polaganje prava na entitet doista pozicija „robusne“ etnopolitike, etnopolitike u „ratnom stanju“, jer se u etnopolitičkom samorazumijevanju radi o najelementarnijem zahtjevu osiguranja kolektivnog opstanka pred opasnošću eksterminacije. Ne treba posebno podsjećati da postojeći ustav nije plod mirnodopske građanske politike nego vojnog sporazuma. Velika prednost takvog sporazuma je njegov zavidni realizam: u njemu su usklađene težnje i interesi etnopolitikā u međusobnom nasilnom obračunu. Ono što gotovo dva desetljeća drži na snazi ustav koje su lokalne ratne vođe usvojile u američkoj vojnoj bazi očito je međusobno poravnanje goropadnih etnopolitika. S tim što čak i ono što „strši“, „preseže“ i „ispada“ iz ovog poravnanja, opet služi njegovo održavanju. To je, s jedne strane, hrvatska partijska politika koja je ostala vezana uz (još uvijek neudovoljene) temeljne zahtjeve svoje etnopolitike (koji se mogu svesti na jedan jedini zahtjev: onaj za trećim entitetom) i, s druge strane, bošnjačka građanska politika, koja se makar prividno udaljila od svoje etnopolitičke supstance, te jednako glasno poziva na promjenu Ustava. Koliko je na jednoj strani osnažena etnopolitika u svom „opasnom“ prvobitnom stanju kojeg je Daytonski mirovni sporazum upravo trebao umiriti, toliko je ta moguća hrvatska etnopolitička „subverzija“ obesnažena i amortizirana viškom „građanskog“ što dolazi s bošnjačke strane. Međutim, ma koliko bio jak taj proplamsaj građanskog kod Bošnjaka, on na svaki način ostaje priljubljen uz svoju etnopolitičku supstancu. To se najbolje vidi pri svakom odlučnijem koraku ka okrupnjavanju županija s hrvatskom većinom u bilo kojem vidu, od pokušaja formiranja međužupanijkog vijeća do suradnje ministara obrazovanja ili televizijskog kanala na hrvatskom jeziku.[15] Tada na scenu istovremeno stupa energična reakcija i pobornika nadnacionalne emancipatorske politike i zaštitnika bošnjačkog „vitalnog nacionalnog interesa“.[16] U uzavrelom sukobu odjednom prepoznajemo dvije etnopolitike u gvozdenom zagrljaju. Uostalom, svaki ozbiljniji sukob bošnjačkih partijskih politika sa srpskom i hrvatskom etnopolitikom iznosi na vidjelo i još više učvršćuje nerazlučivost etnopolitičkog i građansko-političkog u dominantnoj političkoj svijesti Bošnjaka.

Ako su mirovni sporazumi uvažavali sukobljene etnopolitike upravo u njihovim navlastito etnopolitičkim zahtjevima, onda hrvatska etnopolitika danas ima još dovoljno legitimiteta da inzistira na svojim zahtjevima. Kada danas analiziramo čas otvoreni čas prikriveni sukob bošnjačke i hrvatske etnopolitike, koji se nekima može činiti kao sukob moderne emancipatorske politike i reakcionarne etnopolitike, poučno je osvrnuti se na dva najvažnija pakta sukobljenih etnopolitika, na način kako su ispisani mirovni sporazumi koji stoje u temeljima društvenog ugovora postsocijalističke Bosne i Hercegovine. Pogotovu je u slučajevima bošnjačke i hrvatske etnopolitičke nepomirljivosti poučno ponovno čitanje slova Washingtonskog sporazuma. Upravo se iz prvih redaka ovog sporazuma mogu prepoznati dvije najvažnije kategorije etnopolitike s kojima se opisuju ugovorne strane Federacije: etnički jasno definirana „većinska područja“ i „većinsko stanovništvo“.[17] Međutim, u međuvremenu je dograđivan pravno-politički poredak Bosne i Hercegovine na tragu ideje o „konstitutivnosti narodā na cijelom području“, pa su na tom putu udaljavanja od prvobitnog stanja „etničkog konflikta“ delegitimirana i načela i kategorije etnopolitike.[18]

Eventualno odlučno opredjeljenje hrvatske nacionalističke politike za građansko-političku opciju podrazumijeva prilično radikalno odustajanje od etnopolitike u njenim (neispunjenim) najvažnijim zahtjevima, dok kod onih koji su ponajviše uspjeli u takvom opredjeljenju, kod Bošnjaka, to gotovo uopće nije tražilo odustajanje od etnopolitike. Kakvi su onda, općenito uzevši, izgledi udaljavanja od etnopolitike ili približavanja istinskoj politici, ako su i najradikalniji oblici odustajanja od etnopolitike dosada bili samo prividni? Ako je uvijek nevjerodostojno kada to učini većina na jednom teritoriju, je li onda trebalo čekati na manjinu? Ali manjina je uvijek pod velikim pritiskom da to učini, da bi udovoljila zahtjevu većine. Tek ona u tome nije vjerodostojna. Čini se da bi trebalo naći načina da se udovolji najvažnijim zahtjevima sve tri etnopolitike u isti mah, ali upravo dijalektika većine i manjine to ne dozvoljava. No jedno je sigurno: na sve se može računati osim na to da će se etnopolitike same od sebe povući s političke scene ili da će ih otjerati neka „građanska“, „antinacionalna“ politika ili da će ih nadomjestiti neka zajednička politika (međuetničkog bratstva).

 

(Tekst prof. dr. Vlaisavljevića bit će objavljen u zborniku radova s konferencije “Identiteti-kulture-jezici” koja je u organizaciji Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru održana 2014. godine. Ovdje se donosi uz dopuštenje autora i organizatora konferencije.)

 

 


[1] Vladavina „narodnih vođa“ koji kroz demokratske reizbore ne silaze s vlasti, osim privremeno, pokazuje da se njihov legitimitet još uvijek crpi iz nepresušnog rezervoara nacionalističke samosvijesti, one samosvijesti koja se na izravan način izražava u ratnim pripovijestima.

[2] Lako je onda zaključiti da se Bosna i Hercegovina nalazi u trajnom „vanrednom stanju“ i to prilično kompliciranom, jer se na sceni pojavilo i u međuvremenu smijenilo nekoliko suverena.

[3] Nema sumnja da je kod Bošnjaka „nacionalno pitanje“ postalo u najvećoj mjeri „državno pitanje“. Pokazalo se da je to doista najveća moguća mjera, budući da se kod nekih njihovih vodećih ideologa uklanja i sama razlika između države i nacije, tj. između državljanstva i nacionalnosti. Projekcija tog identiteta se elaborira u ideji „bosanskog državnog naroda“. Vidi o tome, na primjer, Omer Ibrahimagić, Bosanska državnost i nacionalnostI, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, DES, Sarajevo, 2003, str. 140-148. Također neke radove Edina Šarčevića, na primjer, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo 2009. Kritički osvrt na takva shvaćanja poduzeo je Dražen Pehar, “’Deparlamentarizacija ustavotvorstva’, Daytonske ustavne aporije i simulakrum ‘bosanske nacije’“, Status № 15, proljeće 2011, str. 125-147.

Zanimljivo je da je ideju o „državnom narodu“ u svoju ideološku platformu preuzima Naša stranka koja hoće da bude uzorito „građanska“, a nipošto samo bošnjačka. Pritom je trebalo na silovit način razdvojiti nacionalno i etničko, a cijena tog razdvajanja se pokazala prilično visokom: ideolozi ove stranke su nasjeli na „naturalizam“ etničkog samorazumijevanja. Izgleda da ovi „građanski“ umovi doista vjeruju u krvno srodstvo članova etničkih zajednica. Dok su jedan kolektivni identitet uzdigli tako visoko da su ga izjednačili sa pravnim, tj. državnim okvirom, o drugom su povjerovali da je posve prirodan, čak „biološki“. Evo kako to glasi u tekstu pod naslovom „Državno uređenje“ i podnaslovom „Narod/nacija“:

§ 27. Narod je u javnopravnom smislu kulturna/biološka zajednica ljudi: zajednica, jezika, fingiranog (sic) porijekla, svijesti o zajedničkoj sudbini, zajednica kulture, vjere i mase elemenata koji utječu na samorazumijevanje jednog kolektiva kao zasebne zajednice. U tom smislu se kao sinonimi koriste oznake: kulturno-biološki pojam naroda, kulturna nacija, ethnos…

§ 28. Nacija je u javnopravnom smislu zajednica prava/državna zajednica: zajednica državljana ili sama država kao zbir njenih građana. U tom smislu se kao sinonimi koriste: državni narod, državna nacija, politička nacija, demos…

(…)

„(c) odnos između pravne države koja je antiautoritarna i afirmira državni narod kao nosioca vlasti i etno-autoritarnih stubova državnosti koji afirmiraju kulturno-jezičko-biološki-narod kao nosioca vlasti;“

http://www.nasastranka.ba/wp-content/uploads/2014/09/DrzavnoUredjenje_PDF.pdf

[4] Ne treba previdjeti pouke iz burne povijesti ovog dijela svijeta, a pogotovo one dobivene na veoma bolan način iz posljednjeg rata, o tome da za male naroda, tzv. „etničke grupe“, najveću, smrtnu opasnost nosi kako asimilacija (duhovna eksterminacija) tako i genocid (fizička eksterminacija).

[5] U jednom trenutku „nacionalnog buđenja“, razbuktavanja etnopolitike kod etničkih skupina uključenih u „bratsko savezništvo“, federalna Jugoslavija se ukazala kao svojevrsna imperija.

[6] Kako god da okarakteriziramo protekli rat u Bosni i Hercegovini, kao „građanski rat“ ili kao „vanjska agresiju na Bosnu i Hercegovinu“, to je bilo razdoblje najžešćeg etničkog konflikta u povijesti ove zemlje. Za nas koji se bavimo etnopolitikom upravo je to najvažniji aspekt ovog rata. U ovaj još nestišani konflikt spada i trajni sukob oko određivanja karaktera ovog rata, sukob koji je i sam gotovo posve etnički obilježen. Cf. na primjer Xavier Bougarel, „Guerre et la mémoire de la guerre dans l’espace yougoslave“, Le retour des Balkans 1991-2001, dirigé par Stéphane Yérasimos, Editions Autrement – collection Mémoires № 78, str. 50-51.

[7] Ovdje očito posežemo za epistemologijom koju su razvili Gilles Deleuze i Felix Guattari, kao i kada koristimo pojmovni par „teritorijalizacija-deteritorijalizacija“.

[8] Najkraće rečeno: zbog svog „manjinskog položaja“, zbog najvećeg manjka u „konstitutivnosti“. O tome detaljno piše, na primjer, Ivan Vukoja, „Primjeri ne-konstitutivnosti i ne-jednakopravnosti Hrvata u Federaciji BiH“, Status, № 16, ljeto 2013, str. 92-106.

[9] Cf. Ugo Vlaisavljević, Rat kao najveći kulturni događaj, Biblioteka Razmeđa, Mauna-Fe 1950 Publishing, Sarajevo, 2007, str. 35 i dalje.

[10] Cf. Ugo Vlaisavljević, „Ustav i zemljišni posjed“, Status, № 9, proljeće 2006, str. 166-176.

[11] Teritorij, dakle, razlikujemo od zemljišta prema uobičajenoj definiciji. Na primjer kod Marka Tewdwr-Jonesa i Philipa Allmendingera u zborniku kojeg su uredili pod naslovom: Territory, Identity and Spatial Planning, Routledge, London and New York, 2006, nalazimo takvu definiciju: „A territory is a given area of land under the jurisdiction of the state, or an organised division of a country that has a particular set of powers and jurisdiction.“ (str. 10)

[12] „Točno je da Federacija Bosne i Hercegovine nema međunarodnopravni subjektivitet u klasičnom smislu te riječi. Međutim, iz Ustava Federacije nedvojbeno proizlaze sva obilježja i elementi državnosti utvrđeni međunarodnim pravom, pa se Federacija mora tretirati kao država sui generis.“ Mato Tadić, Ustavni položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini od Washingtonskog sporazuma do danas, Matica hrvatska, Mostar 2013, str. 24.

[13] Čim se u jednoj multietničkoj zemlji govori u terminima kolektivnih prava već se pravednost promatra kao „etnokulturna pravednost“. Vidi o tome Will Kymlicka, Politics in the Vernacular. Nationalism, Multiculturalism, and Citizenship, Oxford University Press, 2001, str. 69 i dalje.

[14] Doduše, može se i ova odluka tumačiti tako kao da ide u prilog etnopolitici: raspršene manjinske grupe i pojedinci su „markeri“ i „kotve“ koje na (privremeno) tuđoj teritoriji čuvaju kolektivni posjed zemlje za neku buduću etno-teritorijalizaciju.

[15] O tome je poučno vidjeti „Deklaraciju o pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini“, usvojenu i obznanjenu na Hrvatskom narodnom saboru 2011. godine.

[16] Tzv. „treći entitet“ je uistinu bauk bošnjačke etnopolitike ili, radije, to je bauk koji „građanskim“ partijskim politikama, usprkos njihovoj volji, izvlači na vidjelo njihovu bošnjačku etnopolitičku dušu. U slučaju formiranja takvog entiteta, hrvatska državnost u Bosni i Hercegovini bi se pojavila kao nacionalno ekskluzivna, poput Republike Srpske. Time bi se separatno teritorijalizirali – u ekskluzivne entitete uveli – ne samo Hrvati nego i Bošnjaci. Bošnjaci bi se onda pojavili kao „preostatak“ ekskluzivnog teritorijaliziranja, odjednom bi se zatekli u svom i samo svom entitetu, dok su u svojoj etnopolitici postavljani upravo na suprotan način: kao cjelina koja prethodi dijelovima, kao cjelina u kojoj se utapaju njeni sastojci.

[17] Naime, tu se govori o „hrvatskim i bošnjačkim većinskim područjima“ (Croat and Bosniac majority areas) ili o „područjima Republike Bosne i Hercegovine sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom“ (the areas of the Republic of Bosnia and Herzegovina with a majority Bosniac and Croat population). http://www.usip.org/sites/default/files/file/resources/collections/peace_agreements/washagree_03011994.pdf

[18] Ugledni ustavni sudac Mato Tadić govori o „veoma mnogo amandmanskih intervencija“ kojima je podvrgnut Washingtonski sporazum, a glavu ulogu u tome su odigrali „visoki predstavnici“. Cf. Ustavni položaj Hrvata Bosne i Hercegovine od Washingtonskog sporazuma do danas, str. 7, 276-285, et passim. Na promocijama ove svoje knjige autor je znao izjaviti: „Za rad na ovoj knjizi motivirala me činjenica da je od dana potpisivanja pa sve do danas Wašingtonski sporazum doživio takvu eroziju da je neprepoznatljiv. Do sada je na Ustav Federacije doneseno 109 amandmana, od toga je 73 nametnuo visoki predstavnik, a u preko 90% njih došlo je do umanjenja prava Hrvata u odnosu na izvorna prava garantirana Ustavom Federacije iz 1994. godine.“

Komentari nisu dozvoljeni.