Enver Kazaz, Vatra

I

U svakoj tvari je ima,
I u čestici nemjerljivoj
Što kristalne oblike
Oko sebe gradi
I kosmos cijeli rodi.

I na nebu je,
U poljupcu oblaka.
I Zemljinu jezgru
Topi i iz nje
U planini snježnoj izvire.

I u tvom je srcu
Kad za neko drugo kuca,
Sve dok iznutra ne izgori.

II

Dok ljubav svoju ljubiš
Stvara jednačinu
Prema kojoj je
Život neuništiv.

Zato, svjetlooki, što stoljećima
Pred smrću drhtiš,
Džaraj tu vatru
U ognjištu tijela.

Džaraj, sve dok te ne digne
Na vrh ljubavi,
Do tamo gdje na te
Ljubomoran je  Bog,
Sred svemira samac.

III

Onaj što ju je darovao,
I sad prikovan za stijene
Mjeri patnjom
Svoju pezrelu nadu.

Ne iskupljuje nikog,
Ne uskrsava,
Kao mlađi mu dvojnik,
Sjenka u jeziku.

Za cijelu vječnost
Prikovan, s orlovima što mu
Džigerice kljuju,
Na svojoj vatri se grije.

Iznad bogova mrtvih u jeziku,
Krv mi iznutra obasjava.
Eno, smiješi se.

IV

U jeziku mnoge vatre žive:
Nutarnja, u njoj zanesen goriš,
Paklena, njome prijeti srdit Bog,
Tiha, iz koje niče kućni mir,
Pradavna, grije s ognjišta najstarijeg pretka,
Jaka, otopli smrzli svijet,
Prigušena, hropti u predsmrtnom svome času,
Logorska, da mlada ljubav zri,
Krijesnička, probudi proljetnu boginju Vesnu,
Prituljena,  dimi i guši sve,
Razbuktala, u svakom  plamenu pjeva,
Bijesna, u vremenu sažiže žive  ljude,
I ona vatra što iznenadno bukne
I proždre i srnu nježnu, nevinu travu, svu blagu šumu.
A za njom samo pepelišta, pepelišta huda.
U jeziku mnoge vatre žive,
Pazi da se ne ugase,
Ko bi ugrijao hladan svemir.

V

Od one iz usta ognjenog zmaja
Do plamenobacača,
Taloži se u vremenu,
Pamti svoju ubilačku suštinu.

VI

A gdje živi živa vatra,
Kamo se djenula?
I da se zaputiš za njom
Do na kraj svjetova svih
Kao princ iz prastare bajke,
I da je nađeš, svjetlooki,
Ne bi otopio led
U koji okovan je svijet,
Jedini u kojem
Rođen si
I rađaš,
A lomaču potpiruješ svoju
Od dana do dana,
Od rata do rata.
I na živoj se vatri pečeš,
Stoljećima.

 

Komentari nisu dozvoljeni.