Kuća / II

Poslije majčine smrti u pregršti sitnica što su iza nje ostale
našao se ključ. Stari izlizani elzet s kraticom BSS graviranom
u trokutu  ispod okrugle rupice, koja služi da se ključ objesi
na kukicu ili da se kroz nju provuče alka za privjesak. S jedne
strane kružni natpis BANE SEKULIĆ SOMBOR, s druge MADE IN
YUGOSLAVIA. To je ključ od njihove stare kuće u Varcaru
iz koje je uoči rata Devedesetdruge majka pošla, da se nikada
više u nju ne vrati. Osim u snovima, svake druge-treće noći
za dvadeset godina života što joj je preostao u prisilnom
izbivanju od Sarajeva do Zagreba i natrag, pa do smirenja
na koševskome groblju Sv. Josip, tri koraka ulijevo iza
Silvija Strahimira Kranjčevića.

Ni on više nikada nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest
nekoliko puta, ali unišao nije. Jedanput je čak lupao na
vrata, kolebljivo, savladavajući snažan poriv da pobjegne.
Kuća je ostala gluha na to dozivanje. Privremeni stanari,
tko zna koji po redu od rata, ili su po nekom neodložnom
poslu bili odsutni, ili su se, prosto, pritajili pred neželjenima.
Oko kuće sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu
travuljinu, sve obavijeno propadanjem. I nekim novim,
nepoznatim vonjem, tankim, otužnim. U tom opustjelom,
odjednom stranom i hladnom, prijetećem čak dvorištu, koje
nije ničije jer je svačije još stoje, kisnu, krte se, propadaju
spomenici što ih je s naporom i s veseljem, uzbuđen i pun,
u ono vrijeme prije potopa, dok je svijet izgledao vječan,
pronalazio po bližoj i daljoj okolici i dovlačio, snujući o
gradskom muzeju, o lapidariju kroz epohe, o lokalnoj
republici kulture i pamćenja.

Teški uspravni monolit, dio Jupiterova žrtvenika iz
Staroga Sela s bogatim reljefom drveta života. Do njega
antički nadgrobnjak od muljike iz Bilajca, što ga je na
njegove oči, zatravljene, pronašao i iz podzide stare seljačke
štale iskopao, pogodivši se s domaćinom za male pare,
hodolog-detektiv Ivo Bojanovski, idući nepogrešivo za
podatkom iz berlinskoga zbornika Corpus Inscriptionum
Latinarum III. Stajao je prije devetnaest vijekova nad grobom
male Tertule, trogodišnje pokojnice, kojoj spomenik dižu
žalosni roditelji, a o svemu tome govore slova krupne,
pravilne rimske kapitale:

D(IS) M(ANIBUS) P(UBLIAE) AEL(IAE)
TERTULL(A)E FILI(A)E DEF(UNCTAE)
AN(NORUM) III AEL(IUS) MAX(IMUS?)
ET CASIA MAXIMA F(ECERUNT)

Potom, ploča s njihovoga starog groblja na Ćeliji: velika
okrugla „glava“, s malenim krilcima kao „ramenima“,
iz turskih vremena kada se prema fratarskim predajama
na znak križa smjelo samo izdaleka, u prerušenoj
formi aludirati. Na njoj šturi podatak uklesan neravnim i
nevještim pismenima, latiničnim sa ćiriličnim štihom:

                                 pokoini
                        matia baniç travgna
                                   1800.

I u onome ratu kuća je ostajala prazna, zaposjedali su je
privremeni stanari, bila je u njoj i partizanska bolnica,
čistile se rane, trijebile uši, iskuhavale plahte, ložila vatra
na golom podu, pa su na širokim drvenim podnicama ostale
plitke nagorjele udubine s kojima se baba cijela kasnijeg
vijeka borila kao lavica lukšijom, kefom i safunom domaće
izrade i uvijek kroza zube klela dušmane: „Bog im platio!“
Ali, poslije toga rata sve je bilo drukčije: vlasnici su se
vratili u svoju kuću, život se nastavio tamo gdje je stao
prije koju godinu, drukčiji, skromniji, s mnogo muklih
uzdaha, ali pun i čestit život u kući, koja je – izribana,
okrečena, zazdravljena, prozračena, osunčana, zgrijana -
brzo zbacila sa sebe sve tuđe, i ponovo postala svoja.

I njega je primila u se, djetetom, postala mu rodna kuća,
druga placenta. U njoj započeo život, ovaj, jedini kojega
se može sjećati.

 

Prethodila joj je stara bosanska kuća sa crnim drvenim
krovom na četiri vode, kakvih je još dugo bilo po padinama
Zborišća, u Podma’ali i u muslimanskoj Ričkoj mahali. Pamte
ih oči u arhetipskom obliku i danas: bijela pačetvorina i nad
njom crni trokut. Kubistički grafizam, čist i sveden na
elementarne odnose: dva geometrijska lika i kontrast
crno-bijelo. U djetinjem opažanju sadržavale su i psihološki
učinak. Gledano s pročelja: ispod mrkoga trokuta-piramide
na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena
otvora: prozori, i centralno među njima, ali niže, pri dnu,
treći, veći: vrata. Sugestija neodoljivog antropomorfizma:
ta je kuća glava nekoga tko gleda u te, dok ti gledaš u nj…
K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je „glava“ u mladu
zelenilu i beharu, ljeti među gustim, tamnozelenim krošnjama,
u zrelu jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim
šljivama, zimi zametena snijegom, gotovo nevidljiva, tek
žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima. Od tri sloja
različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni
sloj od kamena ili sedre, na njemu lakši korpus zidova od
čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda  i šimle.
Je li mistifikacija ako pomišljaš kako ova trostupanjska
gradacija u čvrstoći – od jake vezanosti kamenom za tlo,
preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i
žbukom, do lagane, gotovo lebdeće konstrukcije kojom se
kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-socijalne
uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu
ima nečega drevno kozmogonijskoga? Unutarnji prostor: jedan
dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš
iznutra cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije,
te se stječe dojam da su svi ti elementi pomični, da se mogu
preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija
vode lagani drveni basamaci čije su podnice i rukohvati
uglačani i blistavi od upotrebe. U varijanti kada su vanjski,
basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom
dužinom kuće. (Takve su verande, s pogledom nadaleko,
imale stare naše kuće u jajačkome Varošu, visoko iznad
Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona
ispod grada, pa se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima.)

Eno i sada dotrajavaju temelji stare kuće na drugoj strani
dvorišta. Dva su bora nebu u oblake na njima izrasla, što si ih
svojom rukom, mladom i jakom, sadio. U nju je 1907. dovedena
mlâda od sedamnaest godina iz Livna, iz  gospodske kuće. Otac
joj za Austrije bio ugledan trgovac, držao monopol soli,
prijateljevao s bezima Firdusima. Jedan drugome, kaže, dolazili
na čestitanje blagdana, pa kad dođi stari Firdus-beg uz Božić,
donesi darove (prtokole – tada si prvi put čuo taj naziv za
naranču, koji je šćakavska ikavica preradila pa u nj pohranila
ime daleke nepoznate zemlje: Portugal), lijepo se ispozdravlja
sa svima i kaže ocu: „Čestitam ti ono tvoje!“, da se po svome
zakonu ne bi ogriješio, izgovorivši: Božić. Užasnula se kad je
vidjela kako jedu: „U moga se oca iz tanjurā jelo, za stolom,
kašikama i viljuškama, a oni, jadna ti sam, po podu za sofru
posidaju pa prstima grabe. A kad će spavat, iz dolafa povade
dušeke, prostru po podu i polijegaju. Sedam dana ništa jela
nisam, nego suha iz potaje kruha, a zalij se vodom iz ibrika.
Sedam noći ljudski ne zaspala.“ Poslušala materin savjet kad
su je odvodili iz kuće. Ovako je govorila Ane, a nju su, kaže
priča, iz Tuzle iz kuće Perišića u Livno, sve s konaka na konak,
dovodili cijelih dvanaest dana: „Najteže kad ti bude, sakrij se di
te nitko ne vidi, isplači se i umij da se ne pozna, pa izajdi prid
čeljad nasmijana.“ Sve prigorila i postala gospodaricom kuće,
i te stare, i nove, koju sagradiše 1924. kada se počelo dobro
teći. Ostala u njoj i u Varcaru cio život, devedeset i dvije
godine, željna Livna do smrti.

Tajna i tama ljudske prirode: izokrenula se godinu-dvije
pred smrt sva, prozlila. Vazdan mrzovoljna, siktala je, nije
govorila. Stariju kćer, koja je iz Banje Luke dolazila da je
obiđe, da pomogne, odbijala je poznati, grdila je i psovala,
optuživala da hoće da je opljačka. U gluha doba ustajala iz
kreveta, uzimala hranu iz frižidera, biva: ne daju mi da jedem.
I ponavljala, ponavljala, ponavljala: vodite me mojoj kući,
ovo nije moja kuća. Znala se usred noći iskrasti pa po snijegu,
samo u spavaćici, bosa, odlutati od kuće, dolje do rijeke, pa se
u panici trčalo za njoj i silom je vraćalo, a ona sve: hoću
svojoj kući, vodite me, nije ovo moja kuća… Kad je umrla,
oslobodila se. I sebe i čeljad.

Nije kuća memorijski stroj, ili još više: duhovno biće,
kao što bi, lakorijek, pretjerao kakav egzaltirani pjesnik,
nemaju njezini zidovi moć da upiju glasove, sudbine
bivših, mrtvih, pa ih, onda, kad vrijeme mine, isporučuju
živima, barem onima s posebnim darom da čuju. Dovoljno
ti je zamisliti, na temelju onoga što znaš, uz pomoć priča i
nekoliko preživjelih fotografija, svu onu živost i smijeh
što su vladali pod tim stropovima, među tim zidovima,
u tom dvorištu za ljetnih dana. U cvjetnim njezinim
vremenima, nedugim, ni cijelih dvadeset godina od gradnje
do onoga rata, znalo je u njoj živjeti i disati i po desetak
duša: starih i mladih, muževa i žena, sinova i kćeri, djece i
odraslih. U njoj se dolazilo na svijet i odlazilo s njega, na
Ćeliju, uglavnom s mirom i po redu. Iz nje je i tvoj otac
odveo tvoju mater u njihov kratki zajednički život, u daleki
glavni hrvatski grad, iz kojega je, brzo potom, Četrdesetpete,
zamaknuo u svoju mračnu hrvatsku sudbinu, a mati natrag,
u tu kuću, kojoj je dala svoju najbolju snagu i
svoju bremenitu šutnju.

 

Donesen je iz dalekoga mjesta rođenja u tu novu kuću
taman da svijet koji će u njoj i iz nje ugledati bude prvi
njegov svijet. Tako je u njoj rastao, tako ga je zauvijek
odredila svojim mjerama i protegama. Tako je s njom srástaō.

Tri su u njoj bile sfere, tri različita mala svijeta,
jedan iznad drugog: za iskustvo uzlaženja,
jedan ispod drugog: za iskustvo silaženja.

Podrum (magaza u kućnom rječniku) sa slijepim zidom
na jednoj strani koja je ukopana u zemlju, s dva mala
prozora opremljena demirima na drugoj strani koja gleda
u bašču pod kućom. U magazu ulazi se na teška dvokrilna
drvena vrata, s bravom i golemim ključem. (Svake večeri
prije spavanja padalo je isto djedovo pitanje: „Je li magaza
zaključana?“) Nasred magaze drveni je stub, otesan učetvrt;
on podupire masivnu gredu što se proteže skraja nakraj i
osigurava podnice glavnoga boja. U tu gredu pobodeni su
manji i veći klinci i kuke, o njima vise smotani konopci,
manje alatke, a u zimu suhe polovice ovčije pastrme, ako
djed ipak uspije slomiti baku – svake godine nova borba! –
da se nabavi (među svojim prijateljima muslimanima imao
je prave majstore za sušenje pastrme), jer jedino njemu
od sve čeljadi nije odbojan njezin miris, i jedino on uživa kad
mu se komadi pastrme nađu u grahu ili uz sarmu. Naokolo –
svega: krupne i sitnije alatke (sikira, trnokop, lopate
gvozdene, lopate drvene za previjavanje žita, ćuskija,
testera, stari metalni bokal s ekserima i u njemu čekić,
klišća…), uzgor poslagani direci od posječenih stabala šljiva
koje su oboljele od šarke ili su prestarjele, razna gvožđurija –
klamfe, obruči od kaca i buradi, veći i manji komadi lima:
„Uvik more ustrebat…“ Tu su i velike naćve s nekoliko
odjeljaka za razna brašna i mekinje. U drugoj, manjoj polovici
magaze dva reda rakijske buradi svih veličina, od najvećega,
dvjestolitarskog, do malih burića i staklenih pletenki.

Podrum i jest i nije kuća. Iz njega je izrastala, njezin je
temelj, bez njega nema ni nje, ali on je i njezino naličje,
njezina obrnutost. Ona topla – on hladovit, ona svijetla -
on mračan; baš kako treba da bude da bi jedno i drugo
ispunjavalo svrhu: tako se gradi kuća kao cjelovitost,
kao dovršen mali kozmos. A da bi se topla i svijetla strana
kuće zaštitila od izravnoga uplitanja tamne i hladne, da su
to ipak dva bića u jednom, u gradnji je naglašeno time što
su razdvojena: u podrum se ne može iz kuće, mora se izaći
na dvorište (što znači: i na kišu, i na snijeg, i na žegu) pa
iz njega doći do podrumskih vrata ispod verande.

Iznad podruma srce je kuće: suho, zračno, čisto. Čvrstim
basamacima od cimenta uzlazi se u drvenu verandu koja
se, pod svojim kosim krovom prislonjenim na glavni korpus
kuće i njezinih debelih zidova, pruža cijelom sjevernom
stranom što gleda na Grabež i Uspolje. Veranda je pristupni
prostor – tu smo kroz glavna vrata unišli u kuću, a još ne
sasvim, dok se ne uniđe u njezine četiri prostorije. Velika
soba u kojoj se boravi, zimi kuha na šporetu u uglu, i manja,
spavaća – obje gledaju na ulicu, na susjedne kuće preko ulice,
na padinu Zborišća i na Oruglu čija se kupa nazire u daljini.
To je istočna strana, odatle sunce ujutro grane pa je velika
soba svijetla, obasjana. Druge dvije sobe gledaju na bakin vrt
pod kućom, na veliku bašču s voćkama, na široki horizont
prema bližoj Glavici i daljim obroncima Brdā i Lisine. To je
zapadni vidik, s poslijepodnevnim suncem i rumenim zalascima
koji se polagano gase i mijenjajući cijeli božiji spektar prelaze
u sve tmastiju modru prije nego što zavlada crna noć. Kroza
sve to prolazi i tvoja, djetinja, duša. Doprozornik velikoga
trokrilnog prozora dug je i širok; to je debela daska
premazana gustim namazom starinske stolarske tamnosmeđe
boje što se nije mijenjala od početka. Na njemu možeš lijepo
sjediti leđima naslonjen na zid, i gubiti se u tom zbivanju,
očaravajućem i zastrašujućem. Na tom doprozorniku zbiva se
i ovo: baka obere ruže mjesečarke što rastu pod prozorom
uz kućni zid i latice im pokiseli u velike staklene galone,
da od njih načini svoju đulsiju, od koje usta ništa svježije i
reskije do danas kušala nisu. Kad ružine latice, plutajući pri
vrhu, već počnu bojom prožimati vodu pod sobom, zalazeće
sunce se kroz te posude prelama i prosipa po sobi, puneći je
cijelu nježno ružičastim svjetlom.

Treća sfera, gornji boj: čudnovata struktura načinjena da
bude i stan i tavan. Uzlazi se na nj uz unutarnje basamake,
povisoke, drvene, pa cvile i škripe i pod najlakšom nogom.
Dvije su sobe na gornjem boju, istočna i zapadna, i pred njima
jedna velika prostorija sa sjevernim prozorom. Nalijevo i
nadesno iz nje ulazi se u dvije tavanske udžere pod kosim
krovom bez stropa, tako da možeš iznutra namjestiti
crijep ako ga vjetar smakne ili zamijeniti ako se razbije,
pa stane prokišnjavati. Vrata na udžerama prostija su od
sobnih, na njima su starinske kovačke brave i kvake. Ta su
vrata granica preko koje ulaziš u drugi svijet. U nj se odlažu
stare stvari  koje su izašle iz upotrebe a nisu za bacanje, pa
žive neki svoj poluživot. Tu baka o kose grede vješa vijence
luka, crvenoga i bijelog, i na mutafima od kostrijeti suši voće:
jabuke narezane na tanke kriške i šljive za kuhanje kompota
kad stegne zima i zaškripi snijeg pod nogama. Nisko po
podnicama, da im se ravnomjerno rasporedi težina, složeni su
rezervni crepovi. Među njima nekoliko staklenih, prozirnih;
takav jedan uvijek je ugrađen u krov, od njega se dobiva danje
svjetlo u udžeri. Uza zid naslagani su jedan na drugi stari
kartonski kuferi. Neodoljivo te privlači ono što je u njima:
namotaji gajtana blistavocrnoga kao zift, papirne kutijice sa
„zlatnom“ mornarskom  dugmadi, ali nadasve – svežnjevi s
notesima! Nikada poslije nigdje takve vidio nisi, a strast za
notesima i njuškanje po papirnicama u svim gradovima u koje
te nanosila sreća il’ nesreća, ostala je neutaživa. Bili su u
dva formata, većem i manjem, oba za džepa, sa čvrstim
kartonskim koricama u dvjema bojama, modroj i crvenoj. Kad
se otvore, na lijevoj polovici su listovi koje listaš nagore,
perforirani pri vrhu da se lako otrgnu. Desna polovica se lista
kao knjiga; to je presavijeni format, u sredini spojen dvjema
klamericama, a njih je od stajanja već uhvatila hrđa. Godinama
su te služili. Sve to u kuferima bili su jedini ostaci od dućana,
djedove trgovine mješovitom robom koju je prije rata držao
u čaršiji pod Kolobarom.

U strop velike prostorije na gornjem boju ugrađen je široki
četvrtasti drveni kapak: popneš se na stolicu, rukama ga odigneš
iz ležišta i smakneš na stranu, uzdigneš se na rukama, zabaciš
kroz otvor jednu nogu za drugom i sav se uzvučeš na gornji
tavan. Tamo se penje samo ako treba nešto poslovati oko
crepova i letava koje istrunu pa popuste. Tu moraš paziti da
staješ samo na debele poprečne grede, da se ne provali
strop u sobama.

Na gornjem boju kroz cijelo tvoje djetinjstvo živjeli su drugi
ljudi, podstanari. Najprije milicioner sa ženom, čega se sjećaš
kroz maglu, manje njega i žene mu, više prigušenih djedovih
psovki i bakinih poluizgovorenih kletvi. Bilo je to u prvo
vrijeme poslije rata dok vlast još nije imala stanova pa je
svoje naredbom smještala tamo gdje je višak prostora;
„kulačka“ kuća, s protunarodnim žigom, bila je kao stvorena
za lice uniformirano i naoružano. Milicioner i drugarica mu
uskoro su se iselili, a zamijenili su ih općinski činovnik šjor
Jure Gabelić sa ženom i ostali sve do njegove smrti. Tome
živopisnom Dalmatincu, dobrom a nesretnom, mora se
u ovom sjećanju posvetiti zaseban odjeljak.

Pod kućom na zapadnoj strani je bakin vrt, ona tu i posluje
i gazduje. U vrtu su gredice s lukom, paradajzom, krastavcima,
salatom, mrkvom, peršunom, tu su njezine lipe kate i drugo
cviće, tu je opisana ruža mjesečarka pod prozorom, uvijek ima
zasijanoga graha kojemu se od nekoga doba moraju pobiti trklje
uz koje će se penjati, po tlima povijaju se loze plemenitih
tikava stambolki; slatke su njihove medene žutorumene kriške
kad ih baka zimi pečene izvadi iz rerne a sva soba zamiriše.
Sve tu ona stiže sama poraditi: rasporediti, posijati, zasaditi,
plivsti, zalijevati, djedova je jedina briga da u proljeće nađe
i plati najmenika koji će bašču uskopati.

Vrt presijeca tanak potočić, na njemu je „most“ od
tri-četiri uzdužno poslagane daske preko kojega se ulazi
u veliku bašču i voćnjak, područje djedove vlasti. To je onaj
most i onaj potok preko kojega, s tri godine, nisi smio sam
pa si dozivao djeda koji tamo u bašči nešto posluje oko
voćaka: „Dide, dide, prenesi me tamo!“, a ta se uspomena
na tvoje junaštvo prepričavala u kući godinama.

 

U vrtu, naslonjena na kuću, stoji pecara: kosi krov sklepan
od okoraka koji se drži na visokim direcima i natkriva veliki
dvjestolitarski rakijski kazan ugrađen u kubus od cigle, s
otvorom na jednoj strani za ubacivanje zvonkih bukovih
cjepanica i loženje vatre pod kazanom. Ta improvizacija
zamjena je za veliku kačaru sagrađenu dublje u bašči; ona
sad stoji kao ruševina iz savezničkoga bombardovanja u jesen
1944, u njoj i oko nje igramo se žandara i hajduka, pentramo
po ostacima zidova, čučnemo u kut gdje rastu ogromni listovi
repuha ako nas pritjera potreba pa je daleko trčati do kuće.
To je bila ona gradnja za koju ljetopisac, pod naznakom
kolovoz 1938, bilježi: „Matija Stipančić, trgovac, sagradio
novu, veliku pecaru za rakiju (kačaru). Anto Škarica po
nekim selima (Majdan, Liskovica, Barevo) osniva ‘Seljačku
Slogu’, prosvjetno društvo za nepismene, da se nauče čitati
i pisati.“ Evo kako nevina ruka ljetopisca, s malo riječi i bez
ikakva naglaska, idući tek za bilježenjem golih fakata,
najedanput pred nas iznese rječitu sliku: dva čovjeka – dva
načela, dvije polarno razmaknute predanosti, a iza slike,
posredstvom pukoga datuma, nazire se rad povijesti koja je
već podivljala a za ciglu godinu dana pretvorit će se
u pakao na Zemlji…

Poslovanje s rakijom djedova je velika i stara strast, no više
od toga – važan izvor prihoda u nagloj osiromašenosti poslije
oslobođenja. Njegov kazan bio je jedini u kraju a rakiju je
pekao tko god si je mogao makar i malo priuštiti. Vlast je
nalazila svoju računicu pa dopuštala taj oblik privatnoga
poduzetništva: od svakoga ispečenog litra ona je uzimala svoj
porez a djed svoj dio u rakiji, ušur. Imao je svoga majstora,
staroga Iliju iz Liskovice, vukodlaka, boljeg pecara od njega
nadaleko nije bilo. Zamijesiti ilovaču i njome oblijepiti krug
u kojemu se sastavljaju kazan i poklopac, te stalno nadgledati
da se gdje ne rasuši i ne propusti ni najmanji pramen alkoholne
pare; držati vatru na savršenoj granici snage; određivati kada
valja pojačati a kada usporiti miješanje; osjetiti tren u kojem
je gotovo, uz grubi uzvik: skidaj! – sve to i još stotinu sitnih
a povezanih poslova oko rakijske alkemije nitko nije mogao
tačnije i neumoljivije obavljati od njega.

Čudno je i rogato prijateljstvo vladalo između djeda i Ilije –
stalno u nekakvim sporovima i natezanjima, ali jedan bez
drugoga nisu mogli. Baka ga nije trpila nikako, kao ni sav taj
blatnjavi džumbus s pečenjem rakije jer nije mogla načistiti
kuću, ali to je uvijek ostajalo u drugome planu. Kad bi sjeseni
komovi u kacama prevrnuli i došlo vrijeme da se naloži pod
kazan, a to bi onda trajalo i po mjesec-dva bez prekida,
pojavljivao se Ilija i nastajalo je njegovo vladanje. U kuću
ne bi ulazio, osim rijetko, a to je baku svaki put izluđivalo
(„plisnivi stari vrag!“). Jeo je uz kazan, spavao u sijenu na
štali, ono malo što bi spavao. Nitko nije razumio kako je
moguće po sedam dana i noći dežurati uz kazan a da ga san
ne prevari, niti da napravi kakvu grešku i pokvari rakiju.

Kućna svetinja bile su djedove grâde: stakleno vreteno kojemu
je na dnu termometar a pema vrhu se sužava u cijev sa upisanom
skalom za očitavanje jačine. To se uroni u rakiju nalivenu u
staklenu menzuru, ali tako da ne smije dodirivati njezine
stijenke. Grade su mu nabavljali i slali iz Zagreba, zamotavale
su se u meki papir i u krpe i čuvale u ormaru među posteljinom,
a kad bi se oštetile ili razbile, bio je smak svijeta.

Teško ti je s bilo čime usporediti onu čaroliju, kada bi te
pustili da zanoćiš uz kazan s pecarom Ilijom, da pobožno
okrećeš golemi točak preko kojega se u kazanu miješa kom
da ne zagori dok Ilija koji tren dremne sjedeći na klupi ispred
vatre, a uzvik: prokapalo!, kada se na izlaznoj cijevi pojavi
prva kap, i danas odzvanja istim uzbuđenjem kao u vjetrovitoj
novembarskoj noći, u kojoj smo se skupljali oko rumene
i sjajne vatre pod kazanom. Za čudo pretvorbe koje se događa
u pecarskom postupku ludo je tražiti bolji i tačniji opis od
Andrićeva u Travničkoj hronici, a njegov pecar Tanasije i
Ilija iz tvoje uspomene isto su biće: „…izlazi iz Tanasijevih
čađavih i ispucalih ruku, iz blata, dima i prividnog nereda,
na kraju, savršen i pošten po­sao: dobra i čista rakija,
podeljena u prvenac, ljutu, meku i patoku; sjajna i vatrena
tečnost, bistra i lekovita, bez trunja i čađi, bez traga muke i
prljavštine iz koje je nastala, ne oseća se na dim ni na trulež,
nego miriše na šljivu i voćnjak, i razliva se u sudove, dragocena
i čista kao duša. Sve dotle lebdi nad njom Tanasije, kao nad
nežnim novorođenčetom; zaboravi, pri kraju, na gunđanje i
prepirku i samo miče usnama kao da nešto šapuće i vrača, i
nepogrešivim okom gleda mlaz rakije, i po tome mlazu, ne
probajući na jeziku, određuje joj snagu, vrednost i mesto“.

Marom nekih susjeda, koji su Devedesetpete iz Varcara otišli
posljednji, došli su ti na ruke dugo poslije ovoga rata ostaci
ostataka nekih kućnih papira, fotografija, i među njima
dva požutjela i iskrzana lista trgovačkog papira ispisana
djedovim rukopisom, ljubičastom olovkom; to je lista za 1952.
godinu. Četiri su u njoj rubrike: Prezime i ime lica kome je
rakija pečena; Količina ispečene rakije u litrima; Datum kada
je pečena rakija; Potpis vlasniku kazana. Prvi upisani datum:
15. oktobar, zadnji: 28. novembar. Količine variraju u velikim
rasponima, od 18 do 315 litara, i na svoj način pripovijedaju o
položaju i mogućnostima lica kome je rakija pečena, ali i o
istoj zajedničkoj ljubavi i potrebi. O tomu na drugi,
interkonfesionalni način govore popisana i potpisana imena.
Neka ih ovdje, svih redom, jer je posve sigurno da se nikada
i nigdje, osim u tvome zapisu, neće naći upamćena tako blisko,
na zajedničkom poslu, jedno uz drugo: Ahmet Dedić, Dušan
Diklić, Enver Verem, Muhamed Medić, Krista Đukić, Halid
Medić, Stipo Jurić, Abaz Dedić, Perko Baković, Risto Komarica,
Matija Stipančić, Fatima Dervišević, župnik don Nikola Kaić,
Rudo Štader, Rasim Arnautović, Toma Zolota, Ćipura Svetinović,
Lazar Udovičić, Anka Ćosić, Anto Đidara, Jozo Iđotić, Muhamed
Dedić, Ivan Ćosić, Naim Karamehić, Luca Duvnjak, Drago
Stipančić, Jusuf Borić, Stevo Ćelić, Vojo Banjac, Ivan Mošunjac,
Simo Kačar, Ragib Dervišević, Mile Boroja, Jovo Gašić, Nikola
Travar, Ilija Ivetić, Simo Malešević, Joza Ćaleta, Uzeir Dedić,
Mina Seferović, Latif Eganović, Ivo Stipančić, Stanko Lukić,
Ahmet Dervišević, Vinko Demirović, Anto Lokmić, Ibrahim
Ćehić, Nine Mošunjac, Nikola Demirović, Ibrahim Topalović,
Vlajko Babić, Stipo Ivšinović, Mare Demirović, Mato Matoković,
Ibrać Dervišević, Stipo Svetinović.

Nigdje nije uputnije navesti nego ovdje, ono što si na drugome
mjestu napisao: čvršće nego što su ih krupne svjetonazorske
razlike razdvajale, Bosance svih vjera u parteru svakidašnjice
znala je spajati – rakija. U zlu i u dobru, u radòsti i u bolèsti,
rakija je profana duša Bosne. Ovdje je sve išlo s rakijom i uz
rakiju – rođenje i smrt, veselje i propast, razum i ludilo. Stari
fratar objašnjavao ti je, dok nazdravljate dobrom šljívōm
sjedeći uz prozor župne kuće u Dócu, s kojega se pogled
niz dolačke voćnjake i okućnice ne zaustavlja sve dok se ne
izgubi daleko dolje, u plavičastoj izmaglici nad Lašvom, što
znači izreka da je „rakija fratarska košulja“: „’Vako ti je bilo u
stara vrimena. Služeći po bosanskim vrletima i zabitima, po
kiši i svakom kijametu, nije fratar im’o košulja da mijenja,
nego onu jednu što je na njemu, pa kad pokisne, nema se kad
ni osušiti, nego potegni rakije da se ugrije i ne oboli. Priki
lik za svaku bôlu!“ Nad rakijom nema junaka – mudrovali su
trezvenjaci, i pri tomu ispijali svoju redovitu dnevnu dozu.
Meraklije, opet, imaju drugu devizu: ništa pod bogom nije
slađe od rakije kad je dobra, ništa gore od nje kad je loša.

Granice velikih civilizacija, to znamo s “novim historičarima”,
iscrtane su zonama velikih poljoprivrednih kultura – masline,
vinove loze, smokve. Kulturu bosanske svakodnevnice obilježava
šljiva. Nitko nije tačno utvrdio kad je donesena u Bosnu,
a Kreševljaković pronalazi da je udomaćena već od XVI
stoljeća. Postojbina joj je prednja Azija. U svijetu islama
službeno je uvijek preferirana kao svježe voće, ili kao
sirovina za spravljanje bestilja, ili pak za sušenje; sušena
bosanska šljiva bila je u doba Austro-Ugarske tražen artikl
na evropskom tržištu. No, ništa od toga nije se moglo mjeriti
s destilacijom! Usput, odatle rakiji i ime: tursko raki dolazi
od arapskoga arak i znači znoj, tekućina koja nastaje
isparavanjem, jednom riječju – destilat. Isti Kreševljaković
bilježi da su sarajevske kazandžije uvijek pravile i kazane
za rakiju, i da su među mušterijama uvijek imali i muslimane
i kršćane, a početkom XIX stoljeća najveći proizvođači i
najbolji pecari rakije u Sarajevu bili su – Židovi.

Ozbiljni znalci i uživaoci znaju, da prava rakija šljivovica
ne služi pijančenju, nego – akšamluku, a, opet, pravi akšamluk
ne biva ni s kojim drugim pićem, nego s rakijom. I to s onom
što joj je snaga taman tolika, da je iz nje istjerala otrov metil,
a nije prežestoka da te brzo obori i zabudali – ta granica je
negdje oko 35 posotaka, nikako preko 38. Tako ispečena rakija
miruši po šljivi, zapravo više po onoj kadifenoj modroj màšini
što se zorom uhvati na zarudjelom plodu, razlijeva se blaženo
po želucu i udovima, hvata polako i drži dugo, a dušu ispunja
plemenitom bezutješnom melankolijom. I izvlači pjesmu. Tihu,
poravnu: „Oj, Vrbasu, vodo hladna, odnesi mi jade moje“, ili:
„Gorom  jezde kićeni svatovi, gorica im s lista progovara“.
Zato akšamluk, takva pjesma i takvo pjevanje nisu zabava i
razonoda, nisu besposlica i opuštanje. Pravi akšamluk je
rafinirana institucija profane kulture, a u svojim sretnim
trenucima ozbiljno dosezanje vrhunca doživljaja u kojemu
u sebi prepoznaješ nekoga drugoga, nesretnijeg a boljeg od
onoga koji svakodnevno stanuje u tvojoj koži.

 

Kuća i dvorište, vrt i bašča jedno drugo nadopunjuju,
cjelina su; kuća bez bašče bila bi pusto mjesto stanovanja,
bašča bez kuće bila bi bez svojega središta. Bašča je
produžetak kuće, jesi u njoj već pod otvorenim nebom
ali još nisi u vanjskom svijetu opasnom, još si zaštićen
bliskim duhovima kuće. U bašči možeš lijepo samovati:
u suzama i teškim uzdasima kad si podnio kakvu nepravdu
koja te vrelo pogađa a nemaš nikoga komu bi je iznio, u
grižnji kad si što zgriješio, ukućanima ili Isusu, a nemaš
snage za priznanje ni vjere da će priznanje biti olakšanje,
u mirnom samozaboravu pod krošnjom ogromne djedove
kruške u sredini bašče, kada se izgubiš, kada ti je mâlō isto
kao i velikō, veliko kao i malo: busen trave u koji oko gleda
iz blizine od pedlja zelena je šuma, grane krošnje uhvaćene
u tvojim pritvorenim trepavicama, jednake su s njima. Obnečuo
i obnevidio – moraju te tražiti, doći po tebe, zabrinuti.

Djedova bašča je u tvojoj glavi odmah zauzela mjesto rajskoga
vrta, čim si prvi put na vjeronauci kod don Nike čuo priču o
prvom čovjeku i prvoj ženi, o njihovome sagrešenju pod drvetom
spoznaje kada postadoše kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo,
te o njihovu surovom izgonu zbog straha Gospodnjega da čovjek
ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio
dovijeka. Meka i blaga priroda pripovjedačeva, sklonija miru i
harmoniji nego kazni i nesreći, a obdarena za slikovito i tačno
opisivanje namah je dušu maloga slušača ispunila mnogo više
ljepotom i bojama Edena, nego tragikom i žalošću izgona, od
kojega i danas trpimo, a zameten nam je put povratka.

Voće iz bašče. Dvije vrste šljiva: prostije kojih je mnogo,
za rakiju i za pekmez, i desetak stabala krupnih i plemenitih,
za jelo i za slanje našima u Zagreb. Jabuke batalinke, pune
soka, slatkokisele, moraju se ručno brati da bi se uščuvale, a
najslađe su one što, zrele, opadnu same pa ih zagrizeš odmah,
hladne, iz trave. Spomenuta djedova kruška, jedina je u cijeloj
bašči ali velika do neba. Ni sam nije znao od koje je sorte, a
rađala je mnogo i plodovi su joj bili božanski. Svu je bašču
bilo lakše obrati nego nju jednu. Trebalo se pentrati uz njezine
debele grane sa zobnicom na konopcu, koju si morao s pobožnom
pažnjom spuštati kad se napuni, a za one koje se ne mogu
dohvatiti nabavljena je sprava – dugačka motka s platnenom
vrećicom na vrhu i žičanom aparaturom kojom se plod uskine i
padne u vrećicu. Pa ipak, uvijek je na periferiji te neopisivo
ogromne krošnje ostajalo plodova do kojih se nije moglo baš
nikako. Djed ih prežaliti nije mogao. Za spremanje krušaka i
jabuka napravljene su cijelom dužinom drugoga dijela magaze
dvije prostrane police od suhih dasaka. Prekrile bi se slamom,
pa bi se plodovi po njoj stavljali svaki za se, da se ne dodiruju,
i tako bi nadolazili i čekali zimske dane. Sva bi kuća po njima
mirisala.

Dvorište: travnata blaga nizbrdica što na gornjoj strani izlazi
na ulicu od koje je dijeli ograda s dvojim vratima: malim, za
ulazak na kućne stepenice, i velikim dvostrukim kanatima kroz
koja mogu konjska i volovska kola s velikim teretima kad se
dovlači sijeno, pšenica, kukuruz, tikve s dviju djedovih njiva,
ili kada seljak uvodi konjče s tovarom cjepanica nakon
pogađanja. Djed s prozora: „Pošto ti je?“; seljak kaže cijenu,
djed šutke hvata prozor da ga zatvori, onaj zabrza i kaže novu,
nižu cijenu, djed: „Rastovari!“ (Djed je teklac, sav njegov
sistem vrijednosti stao je u opreku: tećirasipati. Svaki
dinar, svako zrno koje možeš sačuvati, grehota je izgubiti.)
Seljak uvodi konja u dvorište, s jedne pa s druge strane povlači
uzicu i izmiče se, a cjepanice padaju jedna po drugoj uz zvonki
zvuk, kao kost o kost. Na donjoj strani dvorište završava onim
mostićem što vodi u bašču. I u dvorištu si u svome svijetu,
ništa tu nije tuđe, ništa te ne plaši ni obespokojava. Štala
s dvjema kravama, Milenkom i Biserkom, nȁgrada za sijeno,
šupa s drvima i visokim kacama u koje se sasipaju šljive za
rakiju – puno je dvorište skrivenih kutaka u kojima se poneka
bakina koka zavuče da snese jaje pa ga onda s uzbuđenjem
pronalaziš i ponosno nosiš u kuću. I u tim kutcima možeš
samovati kad ti se javi potreba da samuješ, a ona zna biti jaka
premda o njoj, o njezinu značenju i vrijednosti još ništa
ne znaš, ne možeš znati.

Milenka je široka i oniska, blaga i dobrostiva, svijetle dlake,
nikada nije izmahnula glavom, rogom, dok joj se polaže sijeno,
niti se bacila i prolila mlijeko dok je baka muze, a mlijeko
joj je obilno. Biserka – visoka i riđasta, neposlušna, ćudljiva,
njoj se prilazi s oprezom. U proljeće, kad izlista i zatravi,
sve se krave zorom istjeraju prvo na rijeku da se napoje, pa ih
Vican, seljak iz obližnjega Kotòra, izgoni na Grabež. Tako on
radi svaki dan sve do jeseni, dok kravlja gubica ima što da
štrpne, i dok ne zahladi. Plaća mu se birom: namirnicama,
žitom, odjećom, nešto malo novcem. Navečer ih vraća, opet
prvo na vodu, a onda svaka sama nalazi put do svoje štale.
Biserka je jedna od onih rijetkih što se znaju izdvojiti i
zalutati pa ih Vican ne nađe i ne dotjera s ostalima. Tada je
uzbuna, djed povileni, ako se sama ne pojavi, ujutro se ide u
Grabež, na Kamenicu, na Podove, u Dubravu u potragu. S
neizbrisivim užasom pamtiš sliku: napokon su je našli, dotjerali
u dvorište, djed ju je konopcem čvrsto svezao za direk pred
štalom i stao tući držalicom od lopate, sve psujući i ljuteći
se, izgovarajući prijetnje i pouke kao da kažnjava čeljade…
U Grabežu ima kraških jama s otvorima što su obrasli gustom
travom i grmljem; dogodi se da krava upadne, pa ako je jama
plitka i dostupna, i ako je tražioci pronađu, nekako pomoću
kolskih konopaca uspiju izvući nesretnu životinju. Dublje jame
svoje žrtve progutaju i kosti im zametu zauvijek. Uzbuđenje
osobite vrste nastane ako domaćin ne izračuna pažljivo kad će
mu se krava oteliti, ili ona usljed nečega požuri prije roka,
pa se negdje zavuče i oteli sama u šumi. Tada u potrazi
sudjeluju svi koji mogu, katkad po cijeli dan, s dirljivim
prizorom kada se pred kraj dana vraćaju, blagi i sretni, s
drhtavim teletom u naručju i izmučenom a zahvalnom
rodiljom koju čeka mirna štala i njezin topli plod da ga liže,
podaja i uspravlja u život.

Propasti djedove bašče prethodili su noćni dolasci: prekapali
su cijelu kuću od podruma do tavana, tražili Matijino zlato o
kojemu su se ispredale priče. Zlata nije bilo jer je djed, u
svoje vrijeme, sve davao u zemlju a baka prigovarala: drugi,
pametni, kupuju zlato. Tako su noćni tražioci i njihovi
pošiljaoci ostali ljutiti, praznih ruku.

Bašču su oteli u proljeće, kad se voće već bilo zametnulo,
i odmah prionuli da je iskrče. Sva su stabla posjekli,
hitno uveli radnike i buldozere, zemlju prevrnuli s gornje
na donju stranu da načine ravno, nivelirano: tu će, đoja,
praviti veliku zgradu za novu školu. Stari je bolovao, nekoliko
dana nije izlazio iz spavaće sobe, baka ga je obilazila sa
strahom, tjerala da štogod uzme u usta. Iskopali su ogromnu
četvrtastu rupu za podruma, salili betonske temelje, a onda
su radovi stali: dolazila je iz Sarajeva komisija, preglédala i
našla da je tlo meko, podvodno, da bi  zgrada tonula. Plan je
promijenjen, i škola je napravljena na drugom kraju grada.
Ostalo je ruglo: zemljište prevrnuto, golo, odmah do dvorišta
i bakina vrta uzdignuo se bedem od ilovače, u rupi za podrum
nalila se voda, žuta, u njoj se zalegle žabe, posvunoć krekeću.
Kad je vrijeme prošlo, i djed već bio počinuo na Ćeliji, a ovaj
što se sjeća postao svoj čovjek, prišao mu je onovremeni
ministar privrede, sada deklasirani umirovljenik, neki
Gojmerac, kivan na svoju Partiju što mu nije dala kako misli
da je zaslužio, i ispričao, jado: sve se znalo od početka –
i da je tlo nesigurno i da će se graditi na drugome mjestu,
ali su općinske glavešine, Todić i Ždrnja, pošto-poto htjeli
starome nauditi a nisu imali politički način, pa su ga udarili
tamo gdje su znali da najviše boli.

Duša mu se nije smirila nikada, ali se život nastavio. Samo bi
znao uzdahnuti i opsovati: „Makar da ostaviše da sazrije,
pas im obraz!“

 

Stari izlizani elzet, koji više ni jednu bravu ne otvara,
jedina je čvrsta uspomena. Tamo, kuća još stoji, oko nje
sve zapušteno, zaraslo u korov i nenjegovanu travuljinu,
sve obavijeno propadanjem. I nekim novim, nepoznatim
vonjem, tankim i otužnim, u tom opustjelom, odjednom
stranom i hladnom, prijetećem dvorištu.

Nikada više nije unišao u kuću. Na prag dolazio jest,
nekoliko puta, ali unišao nije.

Tko su nesretnici koji u njoj, tko zna koji po redu od rata,
sklanjaju glavu? Da im, bože, hoće pružiti barem milijunti
djelić milja koje pamtiš,
kojim te obasjala
zauvijek!

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.