Peter Sloterdijk, Jedini put koji nam je još otvoren je put civilizacije

(Završni odlomak iz knjige: Peter Sloterdijk, Božja revnost – o borbi triju monoteizama, prevela s njemačkoga Nadežda Čačinović, Zenica 2013)

Nietzscheova kritika resantimana oslanja se na argument koji koristi psihologijsko prosvjećivanje posredstvom pomaka afekata. Dijagnostičar smatra da u svim oblicima metafizički-religiozne revnosti može pre­poznati kripto-suicidalni poriv za svijet s one strane u kojemu će, dakako, prije svega uspjeti oni koji su na ovome svijetu doživjeli neuspjeh. Revnost se stoga s vitalne i energične strane određuje kao patološki simptom. Kada pogled u visine postaje ma­lignom fiksiranošću na onostrano, pod mas­kom religioznoga idealizma djeluje nihilizam – to znači prinuda da se reproducira gubitak vrijednosti. Božje se ime onda pokazuje kao izlika za želju da se uništava, želja koja iz­nutra djeluje u izvanjskome. Bolesna duša u pokušaju da se oslobodi same sebe, nastoji spriječiti i zadani svijet da nastavi postojati.

Što se tiče monoteističkih religija, pred ovom se pozadinom mora donijeti dijagnostički presudno razlikovanje: doista je važno da li imamo posla s konvencionalnim, blagim i kroničnim oblicima svjetske bolesti, koja se utjelovljuje u konvivijalnim pučkim crkvama a može se uskladiti s radošću dugoga života pa čak i sa stanovitim sekularizmom – kao što se uvijek moglo vidjeti kod talijanskoga katoličanstva – ili pak susrećemo akutna ispoljavanja čiji nositelji hoće što prije iznudi­ti posljednju odluku za ono dobro i onostrano – ovdje što se tiče aktualnosti valja istaknuti vrlo aktivne „Doomsday“ protestantske sekte u SAD-u i njihove partnere u pop-kulturno napuhanim islamskim misliocima smaka svijeta. Kada je o njima riječ, opuštena meta­fizika pobožnosti pretvara se u novačenje za svetu borbu. Na mjesto uzdižuće meditacije stupa gorki aktivizam a umjesto religioznoga strpljenja s obzirom na vlastite nesavršenosti i nesavršenosti onih drugih dolazi revnost s mesijanskom i apokaliptičkom prezentacijom.

S Nietzscheovog stajališta takve drama­tizacije nisu ništa drugo nego visokoparne izlike što ih izmišlja morbidna nestrpljivost da se zbilja što bolje zanemari. One ubrzava­ju procese gorenja u suicidalnim požarima. Apokaliptički scenariji posljednjih dana čovječanstva sasvim jasno pokazuju poveza­nost kako se isprepliću suicidalna dinamika i dinamika uništavanja svijeta. Tu se secun­dum non datur inscenira punom snagom.Onaj tko ulazi u apokaliptički tunel gubi ho­rizont i s time ujedno i osjećaj sudjelovanja u svijetu na koji može utjecati. Na takvom stupnju otuđenosti nema više ni traga osjećaju odgovornosti za postojeće. Od tada pa nadalje računa se samo još hipnoza pod kojom se aktivisti u svečanoj crnini spremaju na kraj svijeta. Obzirom na to mono-mitsko sužavanje, Zaratustrina su izricanja nes­manjeno aktualna. Opomena da valja ostati vjeran Zemlji i poslati one koje pripovijedaju bajke o onostranosti na liječenje, zvuči na početku 21. stoljeća i njegovih novo-religioznih strujanja još suvremenije nego kra­jem 19. stoljeća.

Ukoliko Nietzscheova zapažanja primi­jenimo na današnje izvore opasnosti, poka­zat će se, međutim, da njegovi dijagnostički instrumenti, bez obzira koliko su vrijedni za historijsku analizu, zahvaćaju samo mali dio fenomena. U bijesu kršćanskih, židovskih i muslimanskih revnosnika smaka svijeta našega vremena jamačno se skriva i reli­giozno umotan zamor životom i svijetom. Onako kao što se među očajnim kriminal­cima pojavljuje takozvani suicide by cop, među revnosnicima sigurno možemo naići na suicide by Antichrist. Pretežni dio silnih milijuna koji danas stoje pred ulazom u po­sljednji tunel ipak ne pokazuje pred-suicidalnu morbidnost nego prividno religiozno nakupljanje srdžbe. To su energije na koje za sada toliko spominjani dijalog među re­ligijama ne može utjecati. Međureligijski dijalozi bili bi učinkoviti samo onda ako bi nakon njih svaka religija pomela pred vlasti­tim apokaliptičkim pragom. Pri metenju um­jerenjaci bi zapazili da se kod njihovih vlas­titih revnosnika i ratnika kraja svijeta radi o tek površno poučenim aktivistima, kod kojih su srdžba, resantiman, ambicija i traženje razloga za ogorčenje, mnogo važniji od vjere. Religiozni kod služi isključivo za stvaranje teksta jedne socijalno uvjetovane, egzisten­cijalne, bijesne napetosti, koja nekako traži pražnjenje. Religiozne opomene na takve tek će iznimno moći djelovati.

Ono što se čini novim religioznim pita­njem, zapravo je ponavljanje socijalnoga pitanja na razini globalne biopolitike. Ne može ga se riješiti ni boljom religijom ni na­jboljim namjerama – to bi morali znati oni Europljani koji se sjećaju političkih nemira devetnaestoga i ranog dvadesetoga stoljeća koji su nerijetko izraženi mesijanski. Instru­mentarij na dnevnom redu su demografsko prosvjećivanje – kao kritika kako naivnog tako i strategijskog proizvođenja viška ljudi – kao i aktualizirana razvojna politika, koja znanje o proizvođenju i distribuciji bogatst­va uvozi i u onim zemljama kojima to nije bi­lo dostupno zbog siromaštva, resantimana i makinacija perverznih elita. Monoteizmi se ne razumiju ni u jedno ni u drugo – dapače, i na jednom i, na drugom zadatku mogu se sumnjičiti za kontraproduktivnost.

U takvom položaju razumne religije, re­ligije koje su ušle svaka u svoju fazu nakon revnosti, moraju tražiti savezništvo sa seku­larnom civilizacijom i njezinim teorijskim sažimanjem u znanostima o kulturi. Samo se u tom savezništvu mogu zadobiti snage koje su potrebne po stavu i jasnoći kako bi mogle neutralizirati apokaliptičke režisere. Za tako nešto valja stvoriti simboličke terminale koji će svim akterima u monoteističkim pohodi­ma dati osjećaj da su pobijedili. Samo ne-gubitnici mogu proći kroz prijamnu dvora­nu povijesti kako bi potražili svoju ulogu u svijetu koji je sinkroniziran. Svi će oni biti spremni preuzeti odgovornost za zadatke koji se mogu svladati samo velikim koalicijama.

Globalizacija znači: kulture se uzajam­no civiliziraju. Posljednji sud prelazi na svakidašnji posao. Objava se pretvara u izvještaj o okolišu i u protokol o stanju ljud­skih prava. Time dolazim do crvene niti ovo­ga razmišljanja, utemeljene u etosu znanos­ti o kulturi. Ponovit ću, kao credo, sa željom da plane poput vatre: jedini put koji nam je još otvoren je put civilizacije.

 

Komentari nisu dozvoljeni.