Šjor Jure

Spomenuto je kako su se na gornji boj djedove kuće,
poslije milicionera i njegove drugarice, uselili šjor Jure
Gabelić i njegova žena, sad valja dodati: jedna od sedam
sestara iz doma Ante Škarice, kojega smo u ljetopiščevoj
bilješci iz kolovoza 1938. već upoznali kao povjerenika
Seljačke Sloge i zaljubljenika u pučku prosvjetu. Kako
su se njih dvoje – blagi, dugački Dalmatinac iz Vrboske
na Hvaru i jedna od okruglastih Škaričinih kćeri – našli i
sastavili usred Bosne u prvim poratnim godinama, to ostaje
izvan djetinjega znanja i pamćenja. Tek, u tom se pamćenju
sasvim mutno zadržala naznaka da je Gabelić, službujući
pri nekom nadleštvu u Banjoj Luci, naivan a sklon vinu i
društvu poslije posla, navučen od čaršijskih majstorā pa
optužen za pronevjeru novaca, najprije malo odležao a
onda po kazni stigao na službu u Varcar.

U kulačku kuću s dvije neprijateljske ratne udovice i
njihovom djecom, nakon tjeskobe s milicionerom, njihov
dolazak unio je mir. Brzo su nam postali nešto između
bliskih prijatelja i daljih rođaka. Stara fotografija je
dirljiva: u bašči, sred nepokošene trave pune poljskoga
cvijeća, troje djece jedno drugome do uha a nad njima
šjor Jure, izdužen do neba, s blaženim osmijehom na licu.
Diskretan i uljudan, uvijek s kravatom i pod šeširom na
ćelavoj glavi, šjor Jure je djeda i baku trajno oslovljavao
s vi: šjor Matija i šjora Marija. Rado je citirao talijanske i
latinske poslovice, sjećajuć se gimnazijskih dana i profesora,
ali ničega arogantnog u tomu nije bilo, samo meka nostalgija.
Volio je pričati smišne lokalne otočke prispodobe i rivalstva,
kako se Hvarani i Bračani spore oko nekakvoga škoja, pa
ga vežu konopcima i potežu svatko na svoju stranu.
Navijao je i zdušno agitirao za Hajduk, a djed se na svoj
priprosti bosanski način šalio s njime: „Ma, sve mu valja,
al’ mu, brate, ne valja ime, u nas je ‘ajduk lopov.“ Beara,
Matošić, Vukas, Kokeza, Broketa, Šenauer – ta imena je
izgovarao zaljubljeno. Šjor Jurina ljubav za Hajduk donosi
među klince u katoličkoj Podma’ali živost: jedni za Dinamo,
drugi za Hajduk, a jedno i drugo je naše pa sukob nema
poganu i opasnu pozadinu. I ovi drugi imaju imena za
izvikivanje: Wölfl, Horvat, Crnković, Ž. Čajkovski, Benko,
Mantula…

Uvijek smo nekako osjećali da u njegovoj ljubavi nema
nogometa ni znanja o nogometu, nego je to tuga izgnanika,
oblik čežnje za za morem, za zavičajem. Uzdisao je:
„E, da je poć’ doli!“, a naročito bolećivo kad bi ga, na dan
isplate plaća, bezdušni kolege zadržali u kafani i pelješili,
pa bi žena – ona malena i okrugla, on dugačak i tanak – pošla
po njega i gonila ga pred sobom kući sve zaskakujući se i
lupajući ga po leđima: „Pjano jedan, sram te bilo!“ On bi se
samo prostodušno smiješio i poslušno teturao pred njom.
Između šjora Jure i tasta mu Ante, koji se preselio u Jajce
nakon savezničkoga bombardmana 1944. kada je stradala
njihova kuća ispod vakufskih dućana na Kolobari, bilo je
sličnosti ne samo po bezubom šuškanju pri govoru, već i
po unutarnjoj blagosti koja im je na isti način zarila s lica.
Za nepokolebljivoga radićevca i mačekovca nikakav značaj
nije imalo to što se cijeli svijet preokrenuo na glavu: on je i
u tom novom svijetu tjerao svoje – pučku prosvjetu s vjerom
u nauk braće Radić. Pamtiš njegove dolaske kod kćeri: u
jesenji kišni dan, recimo, on se pojavljuje uz ulicu, ide sporo
a o ramenu mu, povezani debljom kanafom, sprijeda i straga
vagaju dva kufera. Puni su knjiga: pučki kalendari, pjesmarice,
poljoprivredni priručnici i druge poučne i povijesne knjige,
djela Antuna Radića, Šenoe, Ðalskoga, Kovačića, Kumičića,
Kozarca, Nazora, Turgenjeva, Tolstoja. To je on s jedne od
svojih prosvjetnih tura po varcarskome kraju svratio kod zeta
i zabrinute kćeri da se osuši i odmori, da sa starim prijateljem
Matijom popije rakiju i progovori, pa da krene dalje, po planu.
Djed, okorjeli realist i pragmatik, ne razumije tu sudbinu
nikako, pa je i sažaljiv i podsmješljiv, ali i topao i pun
respekta. Od svih knjiga njega možda zanima tek kalendar,
jer su u njemu mjesečeve mijene i godovi važni za zemlju i
blago, a ima i prazne rubrike za upisivanje datuma: kad kojoj
kravi dolazi otelívo, kad je komu što plaćeno, kad tko treba
da vrati dug i koliko, kad su otišle junice i ovce na selo
pòd kesim, dok baka uvijek ponešto odvoji za se. Tako si,
recimo, iz njezinih ruku i uz njezine suze dok ti daje svoju
preporuku i tumačenje, saznao za pisca Gorkoga i dobio
na čitanje njegovu veliku knjigu Mati.

Nije šjor Jure bio od onih kojima se ostvaruje, samo od onih
što usrdno sanjaju. Tako mu je tek po smrti uspjelo poć´ doli:
umro je u Varcaru i ukopan na Ćeliji, pa su ga rođaci, znajući
želju mu veliku, kasnije prenijeli i sahranili u Vrboskoj.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.