Jürgen Moltmann, Kršćani, koji ne osjećaju da od Raspetoga moraju pobjeći, vjerojatno ga nisu shvatili dovoljno radikalno

O četrdesetoj godišnjici izuzetno utjecajne knjige protestantskoga teologa Jürgena Moltmanna Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije, Ex libris iz Rijeke objavio je zbornik tekstova pod naslovom Jürgen Moltmann, Teologija: silazak u vražje krugove smrti. Zbornik je uredio i za nj predgovor napisao Zoran Grozdanov. U knjizi je objavljen i Moltmannov tekst Raspeti Bog u kontekstu.

 

Jürgen Moltmann

RASPETI BOG U KONTEKSTU

Isus je bio ubijen u Auschwitzu. Umro je u plinskoj komori. Isus je mučen u Argentini. Isus je umro na drvu za vješanje u Americi. Isus je strijeljan u Srebrenici

Po izlasku knjige 1972. pokrenuta je intenzivna, međuna­rodna i vrlo kontroverzna teološka rasprava o radikalnoj teologiji križa. Zbirku prvih reakcija objavio je Michael Welker u knjizi Diskussion über Jürgen Moltmanns Buch ‘Der gekreuzigte Gott’ (München 1979). Slijedile su brojne diser­tacije, članci i knjige o različitim teološkim pitanjima koja su se bila otvorila. Danas, nakon četrdeset godina, ne želim se vratiti na teološke sadržaje, nego bih radije iznio hermeneutičke kontekste za razumijevanje knjige, onoliko koliko se mognem misaono unijeti u svoju situaciju iz koje je ona nastala te u situaciju onih koji su je primili i koje je pogodila. Počet ću s osobnim kontekstom nastanka i onda doći do konteksta učinka knjige. Kontekstu nekoga teksta pripadaju uvijek i njegov kairos i njegova zajednica (community). To su dva temeljna elementa svake realističke hermeneutike.

Dakle, iz kojih je osobnih iskustava života i smrti nastao Raspeti Bog?

‘Od početaka teološkoga studija bavim se teologijom križa… To ide unatrag u vrijeme mojih prvih propitivanja kršćanske vjere i teologije dok sam još bio ratni zarobljenik iza bodljikave žice… Potom iz vremena kad su preživjeli studenti iz zarobljeničkih logora i lazareta, potreseni i slo­mljeni, počeli pohađati predavanja. Teologija kakva ne bi bila izrečena pred licem Raspetoga, od Boga ostavljenoga, ne bi nas dotakla’ – napisao sam u predgovoru knjige.

U raspravama sam rado priznavao da je knjiga napisana ‘srčanom krvlju’. Osobna iskustva smrti i ostavljenosti uvela su me u božansku tajnu napuštenoga, patničkoga i umiru­ćega Isusa. Opterećenja i traume generacije 1945. u ratnoj Njemačkoj Auschwitza bile su daljnji konteksti za teologiju križa. Ona nadilazi granice nauka o spasenju i doseže apokaliptička obzorja svijeta.

Dok sam razmišljao i pisao knjigu, na mom stolu stajala je reprodukcija slike Marca Chagalla Raspeće u žutom. ‘Na njoj je naslikan raspeti Krist u apokaliptičkoj situaciji svijeta: ljudi nestaju u morskim valovima, ljudi bez zavičaja su u bijegu, a u pozadini svijetli žuti plamen gorućih valova. Uz Uskrsloga anđeo je s trubljom i otvorenom knjigom Života. Ova slika simbolizira križ u obzorjima svijeta i mogla bi biti simbolički izričaj za razmatranja koja slijede’ – napisao sam u zaključku uvoda.

OSOBNI KONTEKST

Izgubljena mladost

Više od pet godina mladosti, od šesnaeste do dvadeset i druge godine života (1943-1948), izvanjski gledano, proveo sam u apsolutnom besmislu. Upravo sazrevši za znanost i poeziju, pozvan sam 1943. u njemačku vojsku (u engleskim zaro­bljeničkim logorima bio sam poznat kao zatvorenik-beba /baby-prisoner/). Preživljavao sam po vojarnama, rovovima, pod tučom bombi među umirućim i mrtvim ljudima, u zaro­bljeničkim logorima i na prisilnome radu. Ta iskustva smrti duboko su me obilježila. Kad sam u travnju 1948. pušten iz vanjskoga zarobljeništva, zarobljeništvo moje duše držalo me još dugo u svome posjedu. Do dan-danas osjećam ožiljke. Kada uronim u slojeve sjećanja, sve mi je tako prisutno kao da se događa danas.

Izdana generacija

Krajem srpnja 1943. engleski Royal Airforce bombardirao je moj rodni grad Hamburg. Razaranje prvoga njemačkog velikog grada nazvano je ‘operacija Gomora’. U vatrenoj oluji umrlo je 40.000 ljudi, uglavnom žena i djece jer su muškarci bili na frontu. Nekim čudom sam preživio ovaj pakao. Poslije bombardiranja bili smo uvjereni da je kraj rata, a Njemačka protuzračna obrana praktički više nije postojala. Premda je rat, što ga je otpočela Njemačka, bio izgubljen, Hitler i nacisti htjeli su sa sobom povući u propast i njemački narod. U besmislenim bitkama od 1943. do 1945. pobijeno je na milijune ljudi i počinjena su ogromna razaranja. ‘Smrt je maj­stor iz Njemačke’, napisao je Paul Celan. Voditi bezizlazan rat nije značilo drugo do razularenost želje za uništenjem života: masovna ubojstva i orgiju smrti. U zarobljeničkom logoru imao sam tri godine vremena da ta iskustva smrti du­ševno preradim te ponovno pronađem u sebi ono temeljno Da životu. Nisam se mogao, poput mnogih ljudi u poratnoj Njemačkoj, samozaboravno baciti na ponovnu izgradnju zemlje. Noć za noći obuzimale su me proživljene strahote i mučile me, sve dok nisam u Bibliji našao raspetoga Krista koji je sa mnom nosio moje strahove i muke. Ta me je vjera spasila.

Generacija počinitelja

Pripadam generaciji 1945. u Njemačkoj. Kada su nam po za­vršetku rata u zarobljeničkom logoru u Škotskoj pokazali sli­ke koncentracijskih logora u Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i Auschwitzu, postalo mije jasno da, igrom sudbine i protiv svoje volje, pripadam generaciji počinitelja. Moram nositi sramotu masovnoga ubijanja Židova. Nisam osobno bio tamo, ali smo kolektivno pogođeni tisućama izgladnjelih ruskih zatvorenika u njemačkim logorima, strijeljanjima mladića u partizanskome ratu, ‘spaljenom zemljom’ te mnogim ratnim zločinima. Prošao sam 1961. ostacima logora Maidanek kod Lublina. Vidio sam dječje cipele, odsječenu kosu – od stida i srama najradije bih bio propao u zemlju. Hodajući stazama logora, imao sam viziju: vidio sam u magli ubijenu djecu kako idu prema meni. Otada vjerujem u uskrsnuće mrtvih.

Znam što znači pripadati narodu počinitelja. Za mene osobno umrla je tada ‘sveta domovina’ Nijemaca i svaki osjećaj za patriotizam. Bio sam pripravan nositi sa sobom sramotu svoga naroda, priznati njegovu krivnju – kako ju je 1945. priznala u ‘Štutgartskome priznavanju krivnje’ Evangelička crkva u Njemačkoj – i surađivati u pokori toga naroda priznavanjem istine i obraćenjem srca te ‘ponovnim-postajanjem-dobrim’, koliko god je to moguće. Ali, kao kršćanin, osjećao sam se udomljen u svjetskom kršćanstvu. Njemačka je bila tek mjesto koje mi je providnost odredila, ne moj vlastiti izbor. Tada mi iz glave nije izlazila rečenica iz starokršćanskoga Pisma Diognetu: ‘Svaki vam je zavičaj inozemstvo i svako inozemstvo zavičaj’.

Sljedeće generacije sramotu neće morati više osjećati, nego i prihvatiti odgovornost u zajedništvu s ratnim gene­racijama. Ne postoji ‘milost kasnijega rođenja’, kakvu si je kancelar Helmut Kohl htio prisvojiti.

Što sam ja to doživio? Je li to bio zločin nametnutoga ‘ne­pravednog rata’? Jesu li to bili strašni ratni zločini? Pokušao sam to artikulirati prvo moralističkim, a potom i teološkim pojmovima: Je li to bila moć grijeha? Je li to bilo radikalno zlo? Je li to bio zločin bezbožnih? Je li bilo Božje prokletstvo u bezdanu smrti? Pakao prokletih? Zacijelo, to je bilo sve to. Ipak, nisam pronašao pojam koji bi obuhvatio sve ono užasno i neizrecivo. Elie Wiesel jedanput je rekao: ‘Auschwitz se ne može razumjeti Bogom, ali ga se ne razumijeva ni bez Boga’.

Trpeći Krist bio mi je utjeha, bio je ‘na mojoj strani’ jer je umro s otvorenim, neodgovorenim pitanjem: ‘Bože moj, zašto si me ostavio?’. U trenutku smrti na križu, prema evanđeljima, ‘nastupila je tama nad svom zemljom i hramska se zavjesa razderala na dva dijela’ (Lk 23,44.45). To je apokaliptički izraz za ‘Božju tamu’ – kazao je Martin Buber govoreći o apokaliptičkim trenucima. Ta mi je spoznaja po­mogla da svoja iskustva prepoznam u situaciji umirućega Krista, da živim s neshvaćenim i izdržim neodgovorena pitanja. Kristova ostavljenost od Boga postala je za mene ključnim iskustvom za razumijevanje podnošenja strahota kakve sam proživio. To je za mene apokaliptička dimenzija Kristove patnje. Stoga mi se opetovani spor oko tumačenja Kristove smrti kao otkupa za ‘naše grijehe’ učinio nekako malograđanskim i neupućenim. Nikakav tradicionalni po­jam grijeha, niti onih sedam smrtnih grijeha, nije dorastao strahoti. Pavao Krista naziva čak od Boga prokletim: ‘Postao je prokletstvo za nas’ (Gal 3,13). To može samo razumjeti onaj koji je sam, bilo kao žrtva bilo kao počinitelj, iskusio Božje prokletstvo. Nije bez razloga knjiga Raspeti Bog nazvana prvom njemačkom teološkom knjigom ‘nakon Auschwitza’: Isus je bio ubijen u Auschwitzu. Umro je u plinskoj komori. Isus je mučen u Argentini. Isus je umro na drvu za vješanje u Americi. Isus je strijeljan u Srebrenici. Gdje se god ljude ubija, guši plinom, muči ili strijelja, Raspeti je među njima. On im pripada, oni su njegova braća i sestre. Oni su njegov narod. Oni imaju udjela u njegovoj patnji.

Razorene nade

Još dok sam pisao Teologiju nade, iznutra me je tištala teolo­gija križa. Ali nisam se usuđivao odgovarati na odveć teška pitanja. U Raspravi o  ’Teologiji nade’, što ju je 1967. izdao Wolf-Dieter Marsch, odgovorio sam na ‘neobično intenziv­ne i raznolike odjeke na temu Boga budućnosti i raspetoga Krista’ (222-229). Ali odluka za ovu knjigu i njezin opor naslov Raspeti Bog došla je tek sudbinske 1968. godine. Pod godinom ’1968′ ne mislim na revolucionarnu ‘generaciju 1968′, nego na nasilno razaranje nada koje su dovele i do lomova i do pokreta kojima je pripadala i moja Teologija nade.

Godine 1967. izašao je engleski prijevod Teologije nade te sam zimski semestar 1967.-1968. proveo na Sveučilištu Duke u Durhamu, u Sjevernoj Karolini. Knjigu je u SAD-u živo pozdravio Pokret za građanska prava, a Teološki fakultet je za moj oproštaj upriličio nacionalnu konferenciju o spo­menutoj knjizi. Došli su svi koji su po funkciji i imenu nešto značili u teologiji. Drugoga dana konferencije usred raspra­ve o razlici između engleskoga pojma history i njemačkoga pojma Geschichte, u dvoranu je utrčao Harvey Cox i viknuo: ‘Martin Luther King je ubijen!’. Bilo je to 6. travnja 1968. Gledali smo na televiziji kako se u nasilju i plamenu praznio opravdani bijes ‘crnčuga’, kako se tada zvalo Afroamerikance.

Konferencija je prekinuta, a sudionici su odjurili kućama. Na izlazima iz grada Durhama postavljena je noćna bloka­da. Ubijen je prorok Pokreta za građanska prava, a s njime i njegov san o voljenoj zajednici (beloved community), san u kojemu ljudi više ne bi bili procjenjivani po boji svoje kože, nego po svome karakteru. Ubojstvo vođe nije zaustavilo Pokret za građanska prava. Navečer smo sa studentima po­nosno pjevali: ‘We shall overcome…’. Ali, bilo nam je jasno da neće biti nade u oslobođenje od rasizma i nasilja bez križa i nasljedovanja Raspetoga.

Kad sam se vratio u Tübingen i držao svoje prvo preda­vanje, u Berlinu je počinjen atentat na studentskoga vođu Rudija Dutschkea. Od posljedica pucnja u glavu kasnije je preminuo. Već ranije je policajac u Berlinu ustrijelio studen­ta Ohnesorga. Bio je to kraj miroljubivih, nenasilnih protesta. Zavladalo je nasilje smrti.

Usred staljinističnoga istočnog bloka u Čehoslovačkoj je, pod Aleksandrom Dubčekom, nastao novi ‘socijalizam s ljudskim licem’. S njime je u hladnim ratom podijelje­nu Europu ušao jedan nov duh: propagandni rat na Istoku i Zapadu odmijenjen je dijalogom. Katoličko Društvo sv. Pavla organiziralo je vrlo zapažene kršćansko-marksističke razgovore u Herrenchiemseeu 1966, u Innsbrucku 1967. te 1968. u češkom gradu Marianske Lázně (Marienbad). Vodeća snaga bio je češki filozof Milan Machovec, duh pokreta nadahnuo je Ernst Bloch, a Karl Rahner i Roger Garaudy zalagali su se za uzajamnu otvorenost kršćana i marksista. U Marienbadu sam bio s mojim prijateljem Johannom Baptistom Metzom. Propagirali smo novu poli­tičku teologiju. Češki su filozofi prihvaćali novu tendenciju kršćanskih teologa da se ne bave toliko otuđenjem, koliko oslobođenjem. U svibnju 1968. održana je zapažena konfe­rencija. I na Istoku i na Zapadu bili smo uvjereni u promjenu te u međusobno približavanje, kao i u zajednički europski proces pomirenja.

A onda je u kolovozu 1968. došao kraj snovima: tenko­vi Varšavskoga pakta ušli su u Čehoslovačku, pogazili su ‘ljudsko lice’ socijalizma. Naši marksistički partneri u dija­logu uhićeni su, Machovecu su oduzeti uvjeti za egzisten­ciju, Gardavski je umro nakon neprekidnoga saslušavanja, Prucha i drugi pobjegli su na Zapad. ‘Gase se svjetla u Pragu za sljedećih 20 godina’, rekao sam tada. Trebala je proći dvadeset i jedna godina dok staljinistički teror nije nestao iz Rusije i Istočne Europe. U jesen 1968. i sam sam bio nepoželjan. U tadašnjem DDR-u moje se knjige nisu smjele čitati niti se moje ime citirati. Kao ‘teoretičar konvergencije’, agent CIA-e i anarhist bio sam na crnoj listi. Teologija nade konfiscirana je na granicama DDR-a. U takvoj se situaciji o teologiji nade moglo govoriti još samo kao o teologiji križa.

A promjena je tih godina bilo i u Katoličkoj crkvi: godine 1968. Vatikan je objavio encikliku Humanae vitae, takozva­nu ‘encikliku o pilulama’. Konzervativnim krugovima u Katoličkoj crkvi i Vatikanu bio je to znak da mogu zaustaviti napredak Drugoga vatikanskoga sabora.

Još 1962. godine nitko nije mogao ni pomisliti da će se Rimokatolička crkva – još od Francuske revolucije u defanzivi – pod vodstvom pape Ivana XXIII. u aggiornamentu otvoriti modernome svijetu te postati doista ekumenskom. U samo tri godine (1962-1965) to se čudo dogodilo. Druge su Crkve zavidjele Katoličkoj crkvi na hrabrim koracima Drugoga vatikanskoga sabora. Odlazili smo tada u Rim i vraćali se iz njega bivajući ‘jedno srce i jedna duša’. A onda je, mnoge iznenadivši, objavljena ta enciklika o zabrani umjetne oplodnje.

Katolički moralni teolozi koji su drugačije razmišljali, gu­bili su missio canonica, a evangelički teolozi koji su se zalagali za odgovorno roditeljstvo bivali odbacivani. Ekumenskoj za­jednici je ponovno pod noge postavljen kamen za spoticanje. Otada je vidljivo zahladilo ekumensko prijateljstvo među vodstvom različitih Crkava, premda je ono u bazi postajalo sve samorazumljivijim. Ekumensko vijeće crkava u Ženevi slavilo je još 1968, na Konferenciji svjetskih crkava u Uppsali, vrhunac te nade motom: ‘Vidi, sve činim novo’, a odmah potom otpočela je ekumenska zima, prije svega u Njemačkoj. Krivnju za to snosi moj raniji kolega iz Tubingena, Joseph Ratzinger.

Te 1968. godine porušile su nade diljem svijeta: u Latinskoj Americi vojne su diktature pod vodstvom CIA-e gušile narodnu želju za slobodom te pobile tisuće ljudi. U Kini su zločini Maove ‘kulturne revolucije’ postali javnima. U Njemačkoj je vlada, pod Willyjem Brandtom, pribjegla, nažalost, kriznim zakonima i zabranom stjecanja zanimanja za komuniste (kojih, inače, i nije bilo puno).

Iz svega toga pokazalo mi se sljedeće: kršćanska nada nije nikakav optimizam pozitivnoga mišljenja ni religija uspjeha. Ona je tek onda kršćanska ako svoj božanski temelj ima u

uskrsnuću progonjenoga i osporavanoga Krista. Ona je nada koja se ponovno rađa iz razočaranja, snaga koja omogućuje izdržati protiv sila smrti sve do pobjede života.

KONTEKSTI UČINKA KNJIGE RASPETI BOG

Osobni konteksti

Otpočet ću s intelektualnim i duhovnim kontekstima, pa ću onda doći do različitih kulturalnih i političkih konteksta.

U svome predgovoru za SCM Classics Edition u Engleskoj Richard Bauckham je napisao da je knjiga ‘nesumnjivo po­stala jednim od teoloških klasika druge polovice 20. stoljeća. Ono što određuje neku knjigu kao klasik jest sljedeće: teme koje je otvorila kada je bila napisana nove su i poslije tride­set, pedeset godina i tiču se suvremenosti. Knjiga Raspeti Bog još uvijek šokira, iznenađuje, razjašnjava i provocira dijalektičkom oštrinom izražaja. To je strastvena knjiga’. Ne znam je li Richard Bauckham u pravu, ali znam da je ova knjiga dio moje osobne borbe s Bogom. Napisana je u patnji, pod tamnom stranom Božjom, pred njegovim skri­venim licem koje se u ljudskoj povijesti nepravde i nasilja pokazuje u bezbožnosti počinitelja i u Božjoj ostavljenosti žrtava. Možda je ova povezanost iskustva i refleksije razlog što je knjiga od 1972. naovamo u mnogim zemljama doživjela niz novih izdanja, jedno za drugim. Dijalektička oštrina izričaja vjerojatno je potaknula mnoge teološke rasprave, a iskustvena podloga obogatila me mnogim pismima iz sa­mostana, zatvora i bolnica što su ih bili napisali izmučeni ljudi u borbi s Bogom. Jedna mi je gospođa napisala kako ju je knjiga zahvatila u njezinim nutarnjim iskustvima ‘tamne noći duše’. Jedan čovjek, teolog, izvijestio me da gaje knjiga spriječila od samoubojstva. Neko sam se vrijeme dopisivao sa ženom koja je knjigu čitala u američkom zatvoru, u kojem je već 12 godina bila čekala na smaknuće. Nikad nisam mislio da jedna teološka knjiga može zahvatiti toliko osobnih sudbina, tim više što zaista nije laka za čitanje i nije napisana s pasto­ralnom nakanom.

Osobitu blizinu duhovnosti križa osjetio sam u pape Ivana Pavla II. Na Božić 2003. pala je vidljiva sjena apokaliptičke tame na Sv. Petra u Rimu. Ivan Pavao II. iznenada je i sasvim neočekivano vidio kako dolazi noć Božje ostavljenosti nad naš svijet, i sam bio zatečen i obuhvaćen ovom strašnom vizijom. Rekao je hodočasnicima: ‘Uz mač i glad postoji još veća trage­dija – šutnja Boga koji se više ne objavljuje, koji se prividno, odbačen ljudskim djelovanjem, zatvorio u svoje nebo. Tada se osjećamo sami i napušteni, bez mira, bez spasenja i bez nade. Narod prepušten samome sebi osjeća se izgubljen i zahva­ćen strahom’. Ove Papine riječi odjeknule su diljem svijeta. U Njemačkoj je Der Spiegel, primjerice, bio šokiran i pisao je opširno o Papinoj viziji. Papa se spomenuo proroka Jeremije te pozvao narod na pokoru: ‘U svome grešnom ponašanju tre­bate vidjeti razlog za Božju šutnju’. Pitao sam se tada: Kako da se kajemo onda kada se Bog okrene od nas i protiv nas i kada nije s nama?

Papa Ivan Pavao II. pred narod je izlazio noseći štap na ko­jem je bio pričvršćen križ, a što je bivao stariji i umorniji, čvršće se oslanjao na taj štap: A cruce regnat Deus. Ave crux, spes unica.

Iza toga stoji skrivena duhovnost molitve u Getsemanskom vrtu: Isusova molitva Ocu ‘Neka me mimoiđe ovaj kalež…’ Otac ga nije uslišio te je Isus krenuo na put prema križu ostav­ljen od svoga Boga i Oca. Za to je optužio usnule učenike: ‘Zar ne možete sa mnom probdjeti nijedan sat’? Probdjeti s Isusom u času Božje ostavljenosti smisao je molitve u Getsemaniju. U Lublinu, gdje je Karol Woytila bio profesor, sjeća se, jednoga je dana u tihoj kapelici uršulinskoga samostana molio Križni put te zastao osjetivši da getsemanska molitva mora ići da­lje i nikada ne smije stati: ‘S Kristom bdjeti’ u konfliktima svijeta, u Božjoj šutnji, sve dok ne otpočne Božji dan.

Latinoamerička tragedija

Iste godine kao i Raspeti Bog, 1972., u Španjolskoj je izašla slavna Teologia de la Liberación Gustava Gutierreza. Nakon niza pokušaja s tzv. teologijom razvoja, pa s teologijom revolucije, nova latinoamerička teologija krenula je putem promišljanja oslobođenja te za svoj kontekst i kairos pronašla uvjerljivi izričaj. Riječ je o teološkoj preradbi ‘preferencijalne opcije za siromašne’ za koju se bila odlučila Latinoamerička biskupska konferencija u Medellinu 1968. godine govoreći ‘Crkvi siromašnih’, o teologiji kao kritičkoj refleksiji na vlastitu praksu te o budućnosti Božjega kraljevstva na koje pokazuje praksa oslobođenja. Uza sve drugo bilo je tada ri­ječi i o oslobađanju latinoameričke teologije od Europe kao njezina središta. Željelo se piti iz vlastitih izvora. Ali bio je to tek početak dugoga puta: 50% klera u Peruu potjecalo je iz Španjolske, fusnote u Teologiji oslobođenja beziznimno su se referirale na europske autore, društvene analize u potpuno­sti bile marksističke – valja reći s pravom, premda je teologija oslobođenja upravo zato bivala osporavanom. Osporavali su je i na Istoku i na Zapadu, a njezine je teologe proganjala i CIA i njezini pomoćnici u latinoameričkim vojnim diktaturama, ali i Vatikan.

Gutiérrez se u uvodu svoje knjige pozvao na Teologiju nade, a ja sam bio oduševljen njegovom Teologijom oslobo­đenja te sam se nastojao pridružiti teološkom zamahu u latmoameričkim zemljama. A onda je 1975. u Tübingen došla skupina studenata teologije iz Argentine i Brazila te nam tumačila da se žele osloboditi od njemačke teologije: oni ne bi više čitali Bartha, Bultmanna ili Moltmanna jer je Karl Marx kazao da je čitava povijest klasna borba. Na ironično pitanje gdje je Marx rođen, prezrivo su izbjegli odgovor. To me vrlo uznemirilo pa sam svome prijatelju Joseu Miguez-Boninu u Buenos-Airesu napisao ‘otvoreno pismo’ i požalio se na ovaj ‘seminarski marksizam’ te upozorio na ‘realno egzistirajući’ staljinistički marksizam. Zbog toga sam doži­vio mnoga odbijanja u Latinskoj Americi. No, oni su se tada željeli prvo osloboditi duhovnoga kolonijalizma, a to ja tada nisam razumio.

Godine 1977. Svjetsko vijeće crkava me poslalo na ve­liko putovanje po Latinskoj Americi. Prihvatio sam ga, i to ne samo zbog predavanja na protestantskoj visokoj školi ISEDET u Buenos-Airesu, nego i da bih potražio Elisabeth Käsemann, kćer mojega kolege Ernsta Käsemanna, ‘nestalu’ u gradu. Elisabeth je, naime, kao socijalna radnica pomagala izbjeglicama te su je strane službe kidnapirale, u mučenič­koj vojarni teško zlostavljale pa potom ustrijelile. Tijelo je, začudo, bilo isporučeno. No, njemački veleposlanik bio je tako ustrašen da nije mogao brinuti o ‘slučaju’ Elisabeth Käsemann ni prije ni poslije njezine smrti. Za njemačku vladu, u situaciji koja je nalikovala građanskom ratu, bili su važniji ekonomski odnosi nego ljudski životi. U ljeto 1977. sahranio sam Elizabeth u Tübingenu. Ova priča vrlo dobro opisuje latinoamerički kontekst teologije oslobođenja i moje teologije križa.

Godine 1991. Goethe Institut me poslao na drugo puto­vanje u Latinsku Ameriku. Tako sam, između ostaloga, bio i u Nikaragvi. U Managui, u velikoj evangeličkoj bogoslo­viji za protestantske Crkve na obali Atlantika, držao sam predavanja, nastupio kao propovjednik na jednom trgu u Metagalpi te odlučio usredotočiti se na najsiromašniji narod u Srednjoj Americi. Umorio sam se od izvikane ekumenske konferencijske teologije. Iza toga dolazio sam svake dvije godine u Managuu, s kršćanima slavio sandinističku pobjedu nad Somozinom diktaturom i s njima osnovao prvo evangeličko sveučilište u zemlji. Jako sam zavolio narod pjesnika i pjevača te njihovu zemlju vulkana i laguna.

Godine 1990. dobio sam pismo američkoga teologa Roberta McAfee Browna. Upravo se vratio iz San Salvadora i izvijestio me o strašnom događaju: 16. studenoga 1989. vladini su ljudi noću na Isusovačkom Sveučilištu UCA ubi­li šestoricu isusovaca, domaćicu i njezinu kćer, i to na vrlo brutalan način. Željeli su prije svega utišati kritički glas Ignacia Ellacurie, kojemu su, mrtvome, izvadili mozak. Ta noć bila je nezaboravna. Jon Sobrino, koji je u Frankfurtu na St. Georgienu pisao disertaciju o mojoj kristologiji, slučajno tada nije bio u zemlji. ‘Kada su ubojice unijeli nekoliko ti­jela u zgradu, odnijeli su mrtvoga Ramona Morena u moju sobu. Udarili su pritom o policu za knjige i jedna od njih pala je na pod te se natopila mučenikovom krvlju. Kad su je ujutro digli s poda, utvrdilo se da je to bila tvoja knjiga El Dios Crucificado’ – napisao mi je Sobrino. Dvije godine potom hodočastio sam na grobove mučenika i pronašao tamo moju, krvlju natopljenu knjigu, sačuvanu pod staklom kao simbol za ono što se stvarno dogodilo u toj noći zločina. Tekst knjige pronašao je svoj latinoamerički kontekst i kairos.

Rasistička tragedija u SAD-u

Kad sam 1967. došao u južne države SAD-a, Pokret za građan­ska prava, za izjednačavanje prava crnaca te za oslobođenje od bjelačkga rasizma, bio je u punom jeku. Bjelačka i cr­načka naselja bila su još uvijek odvojena. Rasna integracija trajala bi, kako se posprdno govorilo, tek koliko je trebalo da se u nekoj ulici crnci usele, a bijelci isele, ili obrnuto. Jedini cmac kojega sam sretao na fakultetu bio je Janitor, čovjek koji je odnosio smeće. Moj prijatelj Fred Herzog, profesor na Sveučilištu Duke, ciljano me vodio u konfliktne zone. Jednoga dana došli smo do seoske crkve. Ku Klux Klan je pred njom zapalio drveni križ da bi prestrašio i ponizio crnce. To mi se učinilo kao vrhunac perverznosti: Je li Klan želio ‘razapeti’ Krista u potlačenim crncima? Zajednica je spalje­ni križ unijela u malu crkvu i postavila iza oltara. Učinili su znak njihova ponižavanja simbolom otpora: Raspeti će uskrsnuti i oni s njime. Ova slika spaljenoga drvenog križa u maloj crkvi u Sjevernoj Karolini duboko se utisnula u moje pamćenje.

Već 2000 godina križ je za kršćansku vjeru simbol oproštenja grijeha. Zbog toga se sve više udaljavao od žrtava neprav­de i nasilja kojima je sam Raspeti pripadao. Upotrebljavan je kao božanska sveta žrtva (sacrifice), a ne više kao ljudska žrtva (victim). Međutim, Krist nije razapet na oltaru izme­đu dva svijećnjaka, kako je Johann Baptist Metz ironično primijetio, nego među dvojicom zločinaca, koji su bili takvi u očima tada u Jeruzalemu vladajuće rimske moći. Bilo je krajnje vrijeme da se u nasilnome 20. stoljeću teologija križa oslobodi svoga religijskoga i sakramentalnoga otuđenja te da je se spusti na ovu krvlju polivenu zemlju. To je bila nakana knjige Raspeti Bog.

Luther je o realističnoj teologiji križa rekao: Theologia crucis dicit quod res est.

Upravo je to moj prijatelj, crnački teolog Jim Cone (Union Theological Seminary, New York) učinio za sjevernoamerički kontekst knjigom The Cross and the Lynching Tree (New York 2011). Nakon američkoga građanskoga rata, kad bijelci više nisu mogli zadržati svoju prevlast u južnim državama isključivo putem ropstva, koristili su drva za vješanje. Ku Klux Klan usmrtio je više od tisuću crnaca na najbestijalniji mogući način: mučenjem, vješanjem, rastrgavanjem, katranjenjem, razvlačenjem na oprugama, i to javno, često s najavom, da bi se teroriziralo crnačko stanovništvo. ‘Drvo za vješanje bio je način na koji je bjelačka zajednica nasilno pod­sjećala crnce na njihovu inferiornost i nemoć’ (str. 7). Vlade u Washingtonu  odobravale su ovaj bjelački terorizam ili su ga revno previđale. Posljednji slučajevi javnoga vješanja dogodili su se 1936. i 1938. ‘Drvo za vješanje metafora je raspeća crnaca od strane američkih bijelaca. On je prozor koji osvjetljuje religijsko značenje križa u našoj zemlji’ (str. 166).

Ovo realistično viđenje raspetoga Krista dovodi nas do solidarnosti s žrtvama na drvu za vješanje, a žrtve nam daju dublje razumjeti raspetoga Boga: ‘Križ i drvo za vješanje međusobno se tumače’ (str. 161). ‘Može li križ otkupiti drvo za vješanje? Može li drvo za vješanje osloboditi križ?’, pita Jim Cone i odgovora: drvo za vješanje može raspetoga Krista osloboditi od lažne pobožnosti, ali drvo za vješanje potrebuje i raspetoga Krista jer on objavljuje Božju prisutnost u žrtvama i donosi im nadu u slobodu i život.

‘Gdje si bio kad je moj Gospodin bio razapet? Jesi li bio tamo kada su ga pribili na križ?’, pita jedna crnačka duhov­na pjesma. ‘Budući da su crni robovi znali za smisao boli i srama Isusove smrti na križu, oni su uz njega. Ako Isus nije bio usamljen u svojoj patnji, oni nisu bili usamljeni u svom ropstvu’, kaže Jim Cone.

Nitko ne poznaje moje muke
Nitko ne poznaje moju tugu.
Nitko ne poznaje moje muke.
Nitko, osim Isusa.

To je teologija solidarnosti Raspetoga s mučenima i solidarnosti mučenih s raspetim Bogom (vidi: J. Cone, The Spirituals and the Blues, New York 1972).

Narod Božji u Koreji

U Južnoj sam Koreji od 1975. zatekao vojnu diktaturu gene­rala Parka, a radnici i studenti koji su protestirali bacani su u zatvore i zlostavljani. Majke su protestirale pred katedralom u Seoulu uvijene u crne marame. U toj situaciji nastala je korejska minjung-teologija.

Rijetko se događa da jedno egzegetsko otkriće dovede do neke nove teologije. Prof. Ahn-Byun-Mu je u svojoj novozavjetnoj disertaciji istražio Isusov odnos prema narodu, ochlosu, ne laosu, kako se naziva Božji narod, i ne ethne, kako se imenovalo poganske narode te je u Markovu evanđelju ukazao na duboke interakcije između Isusa i siromašnoga, potlačenoga i prezrenoga ochlosa. Izabrao je u korejskom prijevodu termin minjung. Time nije označena korejska na­cija ni industrijski proletarijat, nego cijeli patnički donji sloj društva. Iz njega se u Koreji rađaju tradicije otpora, koje se ispražnjuju u revoltima uvijek kada bol, na korejskome han, postaje nepodnošljivom. ‘U očima ostavljenog, rastjeranog i bolesnog minjunga Isus nije daleki ‘zlatom okrunjeni’ Krist, nego brat u potrebi jer podnosi sudbinu naroda na vlastitom tijelu’, piše Ahn-Byun-Mu. Oboje – minjung i lsus iz Nazareta – prisutni su u poslanju ‘patničkoga sluge Božjega’ iz Izaije 53: onoga koji ‘nosi grijehe svijeta’. Solidarnost i zauzimanje isprepliću se u minjung-teologiji. Teologija križa minjung-teologa vrlo je bliska Raspetome Bogu. Oni lokaliziraju njegovu prisutnost u potlačenome minjungu u Koreji te prepoznaju duh uskrsnuća na pozitivnoj strani hana, koji siromašan na­rod ‘ovlašćuje’ za oslobođenje i uskrsnuće (vidi: J. Moltmann /ur./, Neukirchen, 1984).

S njemačkoga preveo Franjo Ninić

Komentari nisu dozvoljeni.