Kako težak radi

Za ono što u dvjema njivama pod Grabežom koje su mu
ostale po nacionalizaciji nije mogao poraditi sam, djed je
uzimao najmenike, najradije koga od Pekeza ili Burudžija
iz obližnjih sela, gore prema Stuparima ili Rogoljima,
kad god bi mogli doći – s njima se pazio i najviše im
vjerovao. A znalo je biti i ovako: kad je sezona poljskih
radova, već u zoru u čaršiji na Kolobari čekaju težaci
pa se ide pogađati s njima – te o cijeni, te hoće li ucinice
ili na dan, te hoće li s hranom ili o svom kruhu.

Radovi? Uzorati, zasijati (ovdje kukuruz, ondje pšenicu),
zubačom poravnati, okopati;
pokositi (prvi otkos za sijeno, drugi za otavu, kad je
dobro ljeto bude i treći), osušiti, pokupiti, sadjeti
oko stožine u plastove, ubaciti na nàgradu u štalu;
požeti pšenicu, vezati u snopove, prirediti harman
pa ovršiti žito pod konjskim kopitima;
dignuti kukuruz, snijeti ga do kuće u dvorište, a tu će se
onda napraviti veselo komušanje sa susjedima i mlađarijom
do kasno u noć;
otresti šljive, pokupiti, strpati u kace neka se polako stvara
i uzavrijeva kom za rakiju.
I još stotinu drugih, pratećih poslova: uvijek je imalo
da se radi.

I djecu je zapadalo: „ko ne radi, ne treba ni da jede“
bila je tvrda djedova deviza. Znalo je biti zamorno i
dosadno, katkad surovo i bolno, da si u njemu vidio
mučitelja, nepravednika. Opet, znalo je biti dobro i
uznosito – kad se u ljetni smiraj vraćaš kući s najmenicima
osjećajuć se jednak njima i njihovu trudu, s umorom
ugodno i sretno razlivenom po rukama i nogama,
po cijelome tijelu od tjemena do peta. A djedova škrta
pohvala, kad usput kaže baki: „Valjànica nam je ovaj
gerz“, ni ne gledajući na te, diže te u nebesa.

Najcrnji je dan kada djed naredi da idemo tribit livadu
košanicu (zvala se Ise, od turskoga hise, što znači dio,
a to, opet, upućuje na neku davnu djelidbu): u proljeće,
kad već otopli a trava samo što nije počela rasti, valja
svaku stopu livade prijeći, sve tamo-amo kao kad, redak
po redak, knjigu čitaš, i sve što bi moglo zasmetati koscu
ili, božesačuvaj, prebiti kosu – pokupiti, baciti u tačke i
goniti na hrpu ukraj njive.

Oko žitnoga vršaja sve je uzbuđujuće. Jest da je muka
velika kada te ujutro zorom bude pa valja ići u njivu
da se snopovi poslažu po cijelome harmanu kako vršioci,
kada dođu s konjima, ne bi nimalo čekali i dangubili.
To moraš raditi čistih i bosih nogu, pa em je hladno zbog
rose, em ti oštro klasje sitnim ranicama izranjavi noge
sve do koljena – kad ih pereš toplom vodom i sapunom
bole i peku do suza. Ali sve se to zaboravi kad krene vršaj.

Izabere se ravan i ocjedit komad livade pa se u obliku
kružnice najoštrijom kosom izbrije do same zemlje da
ne ostane ni travka. Potom se pomalo zalijeva vodom i
utabava tako da se popune sve pukotine i najmanje rupice.
Sve se to uradi prethodnu večer pa rano ujutro pregleda i
popravi ako treba. Kad sunce grane, brzo će od toga napraviti
čvrstu podlogu. Na nju nanosiš snoplje, koncentrično,
radijalno – od sredine prema obodu kružnice. U sredinu
poboden je stožer: na njega vežu dugi konopac koji omotavaju
konjima o vratove. Taj prizor, to kretanje sadrži nešto mitsko,
kozmičko: seljak namota konopac najprije nakratko, do
samoga stožera, postavi konje jednog do drugoga (dva, tri,
katkad i sva četiri) i polako ih pokrene. Idući za njima tjera
ih čas brže čas sporije, sve podvikujući: „D-e-e, Putko, ne
izjeli te vuci! Ha, Zekane, koraci, bȍlje, bȍlje! Jebem ti
gaće, Sokole, ne stranjaj! E-e-ha, ustavi, dobro je!“
Konopac se odmotava od stožera i konji se spiralno
udaljuju od središta. Kad dosegnu vanjski rub kružnice
i razastrtoga snoplja, vršilac ih zaustavi, preokrene konopac,
konje okrene i potjera na suprotnu stranu, pa će se oni,
sada smanjujući putanju po istoj spirali, uskoro skupiti i
natiskati oko stožera. Pa sve iznova, i tako, ako posluži
vrijeme, cijeli dan do večeri.

Kada je jedan vršaj gotov, slama se sklanja i gomila
oko harmana u mala žuta brdašca, a zrnevlje se pažljivo
pomete jakim brezovim metlama i skupi na jednu hrpu.
Vršilac se podvostručenom žakom zaogrne preko glave te
uzme previjavati žito drvenom lopatom: baca ga visoko u zrak
prema vjetru, zrnje okomito pada na gomilu, a trinu, laganu,
predvečernji vjetrić nosi dalje, razvijava. Ako nešto trine ipak
padne po zrnevlju, neko od ženske čeljadi nježno ga umiva
laganom metlom načinjenom od dugih strukova pelina.
Na kraju se žito – suho, čisto, jedro, slatko pod zubom i
na jeziku – nađe u čvrsto zbijenim i zavezanim žakama
naredanim oko harmana.

Svi poslovi na jednu stranu, kosidba na drugu! Kosci su
najmenička elita, njima se sprema naročita hrana, mora biti
i rakije – ne da se napiju, nego da im ne ponestane snage.
Koscima se ne naređuje niti im se upliće u posao, jedini
u kojega oni gledaju jest kozbaša: onaj koji ima najširi
otkos i koji najniže zabrijava, koji ide prvi i zadaje ritam
ostalima. Kad on stane da naoštri kosu, stanu pa oštre i oni.
Cijuče brus uz kosu i niz kosu: lijeva ritmički pomiče kosu
od pete do vrha i natrag, desna munjevito provlači brus
s jedne strane na drugu, ne vidiš je od brzine, sav se skupiš
od strepnje da će se zarezati. Ne zarežu se nikad.

Pastorala u ručàno doba: eno ih, polegli u hladovinu pod
krošnju ogromnoga bagrema što je tko zna kako izrastao
ukraj livade, zapalili po cigar duhana, sporo razgovaraju,
poglédaju na otkose koji se po vrhu već suše i mijenjaju boju.
Živnu kad im donosiš ručak, baka im je naspremala bolje nego
ukućanima: vruće varivo s mesom u širokom loncu koji nosiš
u čistom bijelom ručniku vezanom u boščaluk, golemi domaći
pšenični kruh, tepsija pite, svježe kiselo mlijeko u limenoj
kantici, sol, glavice crvenoga luka, staklo rakije. Žvaču
polako, s poštovanjem prema svakom zalogaju, odlamaju
komade kruha pažljivo, gotovo pobožno, ne pričaju dok jedu.
Kad poručaju, zapale još po jednu, potom se dohvate vodijerā
i kosa, i počnu klepati: zabili su babicu u zemlju, kosu
položili na nju i savršenim udarcima, milimetar po milimetar,
izravnavaju i tanje oštricu kose dvostranim klepcem.
Nadaleko se razliježe i odzvanja njihov metalni stacatto.

Na svašta udari gvozdena munja u kozbašinoj ruci. Često
na zmiju, kojoj to bude zadnje što je ugledala. Jednoga ljeta
pod kosom se našlo cijelo zečje leglo. Zečice nije bilo,
valjda je osjetila užas koji se primiče i u panici strugnula,
pod kosom je po svježem otkosu prsnula krv malih zečića
što se još nisu čestito osovili na noge da bi se uzmogli
razbježati. Čak i otvrdnula srca kosaca naviknuta na koješta
ostala su na trenutak zbunjena, smekšana prizorom.

Odmalena si gledao i čudio se – kako težak radi, po vas
dugi ljetni dan. Da, brže kad je pogodba ucinice, pa mu je
u interesu da završi što prije, sporije kad se pogodi na dan
pa kolikogod uradi, što je djeda ljutilo, jer oku staroga
zapovijedaoca i račundžije nije mogla izmaknuti ta fina
sračunatost u štednji snage i podešavanju vremena, ali
nikada se nije usuđivao zanovijetati, jer je – i sam vičan
težačkim poslovima – dobro znao da je to zakon iznad
njega i njegovih prohtjeva. I u jednom i u drugom modusu
jedno je u težakovu načinu rada bilo uvijek isto: ritam i
intenzitet pokreta savršeno odmjereni i ujednačeni, isto tako
raspored i duljina odmorā. Tim jednoličnim i naoko sporim
kretnjama izvlači se optimum učinka, a snaga kao da se
i ne crpi iz tijela, već iz samih pokreta – nikad isprekidano i
uz trzaj, uvijek tako da jedan pokret proistječe iz prethodnoga
i ulijeva se u slijedeći, onako kako se miču zvijezde preko
ljetnoga neba, onako kako teče mirna voda – moćno, nevidljivo.

 Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.