Priča o Šolaji

Začas velika historija
slavna svečana opjevana
poprimi drukčije lice kada nešto iz nje
neki događaj, neki junački lik
čuješ ispričan odozdo
iz usta i iz pamćenja anonimnoga sudionika
čije svjedočenje
nikada nikoga nije zanimalo
za koje
nitko ne bi dao prebijenu paru.

Bilo ti je devet-deset, ne više, kad si jednoga
zlatnog kasnoljetnog dana pomagao seljaku-najmeniku
što ga je djed jedva našao da pokosi zadivljalu travu i
počupa korov oko ograda po rubovima dviju njiva
pod Grabežom. Bio je taj odnekud s Janja, plašila te je
sirovost što mu je izbijala iz govora i kretnji. Zmiju
koja mu je pokušala pobjeći ispod kose nije posjekao
već ju je priklještio uz glavu pa zatim dugo, strpljivo,
s pažnjom mučio tako što joj je svu iznutricu istjerao
na stražnji otvor. I danas ti se iznenada javi taj prizor,
uz nesmanjenu mučninu, uvijek jednaku kao i onoga
zlatnog kasnoljetnoga dana. Zabavljao te je uživajući
u svojim jezivim ratnim uspomenama.

„Učili ste o Simeli Šolaji, jašta ste? E, da ti ja o njemu
pričam, kakav je bio i šta je radio. U njegovu sam odredu
bio sve dok nije prešo partizanima, pa glavu izgubio. Dojavili
mu jednom da u odredu ima izdajnika, biva, taj se povezo
s ustašama iz Jajca, odaće sve naše planove i putove pa će
nas lako opkoliti i satrijeti. Naredi Simela da ga uvate i
da mu ga dovedu, nit ga šta pita, nit mu da progovorit. Vikne
svome momku da donese ključ za sijeno i konopac – znaš
šta je ključ, ona uglaisana dugačka drvena kuka kojom se
čupa i svlači sijeno s nagrade ili sa stoga. Te ti Simela sveže
jedan kraj konopca za ključ a drugi svome vilenu konju
za rep. Pojaše konja a naredi da onome kukavcu zabiju kuku
od ključa pod bradu, evo, vako“ – pokazuje on zavrnuvši dugi
kvrgavi palac sebi pod bradu. „Sve goneći konja trkom ukrug
po ledini tako ga je vuko i potezo, dok nije crko.

Što se Simela zavadio s Drenovićem i prešo partizanima?
Zajedno smo držali Mrkonjić da u njega ni tica ne može,
Drenović sa svojim četnicima otuda od  Trijebova i Brdā,
mi vamo od Šipova i Majdana. Kad no oko nove godine
četeresdruge bî velika studen i snijeg, pa domobrani
iz Jajca poćeraše hranu za Mrkonjić jer je u njemu već bila
glad, dočekasmo ih u busiji na Previlima, otesmo im svu
komoru i poklasmo, nije, brale, osto nijedan. Onda se
Šolaja i Drenović dogovoriše da zajedno uzmu Mrkonjić,
bî određen i jedan dan u februaru. Mi smo navalili sa svoje
strane, upali u grad, spalili žandarsku stanicu, tukli se sa
žandarima, Talijanima, ustašama, bilo mrtvijeh glava njiovijeh
ali bogami i našijeh – sve izgledajuć kad će Drenović. Al on,
kurva gospodska i građanska, ne udari. Čuli smo kasnije
da je on šurovo s Talijanima i ustašama i prije nego s nama.
Krvavijeh smo se gaća izvlačili iz Mrkonjića, jedva živu
sačuvasmo glavu. E, tada su Šolaji omrzli četnici, ali je vidio
da ne može sam. Slali mu partizani svoje provodadžije
jer im je trebo, kako i ne bi kad je već pjesma za njim išla.
A Švabe i ustaše pritisli od Kozare, silna se vojska s narodom
stala povlačiti. Tada je Šolaja pristo uz partizane i poveo nas
s Janja prema Kupresu, al’ se još nije dao pod komandu.
Ne naratova se on s njima, pogino je u borbi odmah one noći
na Kupresu. Među nama se govorilo da su ga ubila braća
kojoj je najmlađeg brata strijeljo zbog krađe, pa njih trojica
pošli za Simelom samo da ugrabe zgodu da ga smaknu.
Što jes, jes, metak ga je stigo sleđa, a od one trojice više
nije bilo traga ni glasa. Pobjeglo je i nas drugih dosta kad je
Simela pogino, nije nam se dalo s partizanima. Mrtvu su mu
pribili crvenu zvijezdu na šubaru, i primili ga u Partiju.
Po duši ti kažem – živu mu to ne bi smjeli ni spomenuti.“

Tako se odjednom promijeni
slavna svečana opjevana
velika historija,
postane mračna i nepodobna
a živa i uvjerljiva
kad je čuješ odozdo, ispričanu glasom
nepoznata i neovjerena svjedoka
koji nema nikakvih drugih prava ni vjerodajnica
osim svojega života i svojih strasti.

Koja će od njih biti prava
koja istinita?

Ili je istinita i prava
samo slika mučene zmije i slika mučenoga seljaka s Janja
koju kao jednu
slivenu u jednu
nosiš kroz svoja desetljeća
i ova mučnina što ne laže
što te uvijek jednaka davi
kad ti se nenadano
tko zna čime izazvan
javi prizor i sjećanje iz djedove njive.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.