Župnik, ljetopisac

Ne možeš dozvati njegovo lice.
Nikako ga ne možeš dozvati
A toliko drugih, koja ti nisu važna
Koja si mnogo kraće viđao
Začas ti iskrsnu pred očima kao živa
Sa svim detaljima
Sa svojom mimikom čak.
I s glasom je isto: tolike nevažne
U unutarnjem sluhu jasno začuješ
Kad god ti se prohtije, kao
Da samo pritisneš dugme.
A njegov prizvati ne možeš nikako.

U vrijednoj knjizi D. Tadića o livanjskim Kaićima donosi se
njegova slika, ali ona ti ne pomaže: retuširana fotografija na
kojoj je ozbiljan i čvrst lik mladoga svršenika sarajevske
isusovačke bogoslovije u sutani, s bijelim kolarom pod grlom,
snimljena u Banjoj Luci 1908, siva i plošna, u tvome vizualnom
pamćenju ne kreše nikakvu iskru.

Pitaš se
Da nema kakve
Zakonitosti u svemu tome.
Može li biti da tvoje pamćenje i
Mimo tebe zna što radi:
Brišući konkretni lik
Ono u čistu uspomenu
Prevodi ovu osobu
U mit
Gdje njezino je pravo mjesto.

 

1.

Kada Niko Kaić 1937. godine dolazi na župu Varcar-Vakuf
nakon Stipe Lovrenovića, amidže, koji – vidjesmo – umrije
brzom blaženom smrću „od srčane kljenuti“, pedeset i dvije
su mu godine, zrelo muževno doba. Za njim je tridesetogodišnje
iskustvo po malim bosanskim mjestima, cijeli jedan mali život:
kapelanstvo u fratarskim župama Ivanjskoj i Sanskome Mostu,
župnikovanje u Glamoču, Lištanima, Bosanskome Grahovu.
(O Lištanima, selu pod obroncima Dinare u Livanjskom polju,
govorio je s radosnom sjetom, onim osebujnim livanjskim
govorom: „u Lištanim…“).

No tek s Varcarom srodit će se potpuno, u njemu će se ispuniti
i dovršiti njegov život: njegovo svećeničko i njegovo ljudsko
poslanje, svako sa svojim posebnim djelokrugom a spojeni u
divnu cjelinu, te njegova nevina a moćna strast – pisanje
ljetopisa. Njegovo historičko i spisateljsko zanimanje nije se
ograničavalo samo na Varcar, o tomu govore dva rukopisa
što su ostala za njim a čuvaju se u franjevačkom samostanu
na Gorici više Livna – Kuga u livanjskom kraju 1814.-1818.
i Kratke crtice o prošlosti i sadašnjosti Livna i okolice, ali
varcarski ljetopis njegov je opus magnum: 355 stranica
rukopisa u velikome folio-svesku, pomno i istrajno ispunjavan
kroz dvadeset i jednu godinu od 1937. do 1958. Jest da je
vođenje ovakvih knjiga propisana obaveza svakoga župnika,
što Kaić i navodi na početnim stranicama, pozivajući se na
Synodus dioecesana banialucensis ab anno 1924, str. 168:
„Svaka župa mora imati svoju knjigu, u koju se zapišu svi
važniji događaji ove župe. Svaki kroničar stavi na početak
svoga bilježenja svoje ime i prezime, te službu i drugo
potrebno, da se znade, tko je to pisao. Iza toga mogu se
navesti stare kronike, ako ih ima i druge starine, koje su
spomena vrijedne. U spomenicu pišu se događaji, koji
osvjetljuju stanje župe i daju sliku o prilikama. Takovi su:
razne administrativne naredbe, školske uredbe, dobrotvorne
ustanove, nove, novosagrađene ili popravljene zgrade,
fundacije. Ovamo idu i važne promjene granica, smrti
odličnika, veće svečanosti, izvanredne prirodne pojave,
slučajevi izvanredne skupoće i t.d. Sve se ovo piše
jednostavno kronologičkim redom.“

Tako propisi. Ali, varcarskoga ljetopisa – bogatog izvora
za uvid u lokalne životne, narodne, političke prilike i
događaje od 1937. do 1958, sa zanimljivim kulturnim,
demografskim i povijesnim ekskursima u bližu i dalju
prošlost – takvoga, dakle, ljetopisa ne bi bilo, ili bi bio tek
nevoljko i siromašno piskaranje, da se u osobi Nike Kaića
nisu skladno susreli i jedno drugim plodno proželi prilježnost
službenim dužnostima i posve individualna, ničim propisana
autorska strast i dar, jedan od najrjeđih:
oko sposobno za neskučeno promatranje života,
um otvoren razumijevanju ljudskih prilika i sudbina izvan
suđenja i presuđivanja.

Na prvoj stranici kaligrafski ispisano crvenim, svečanim
mastilom stoji:

                                   SPOMENICA
                             (Liber memorabilium)
                                          župe
                         Mrkonjića grada, a nekada
                                    Varcar Vakufa.
                        Počeo pisati ovu Spomenicu
                        Nikola Kaić, rođen u Livnu
                        8./XII. 1885., koji je došao u
                    župu ovu iz župe bos.-grahovske
                                    19./IV. 1937

Završna stranica iz lipnja 1958, kojom se Kaić oprašta od
Varcara, od ljetopisa, od svojega aktivnog svećeničkog života
(za cigle dvije godine umrijet će u Livnu) ogledni je primjer
klasičnoga kroničarskog stila i metode: sve što je važno da se
zabilježi tu se kaže suho, kratko i tačno, a lični osjećaj,
autorsko ja, potisnuto je skoro u nepostojanje,
u hladno spasonosno treće lice:

5./VI. Tijelovo; procesija sa 4 oltara obavljena je oko crkve.
Sušno ljeto, 11./VI. bilo je dobre kiše.
Nekidan umro je od raka Sulejman effendija Žerić, hodža,
penzioner, rođen je 1885.
Na sv. Antu bilo je kišno vrijeme.
Na 27./VI. prošao je u autobusu kroz grad pravoslavni vladika
(episkop) banjalučki, te će 28./VI. blagosloviti pravoslavnu
crkvu u Jezeru.
Župnik je molio mirovinu, te ga je Biskupski Ordinarijat
riješio župničke službe i u mirovinu poslao 27./VI. Upravu
župe povjerio je Ordinarijat vlč. g. Branku Župančiću,
koji je došao 28./VI.

Valja obratiti pažnju na razdoblje ljetopisa. Nije to bilo koje
i bilo kakvo, već sudbonosno vrijeme: godine Svjetskoga rata,
nesreće i zločina, za njima godine siromaštva i straha,
revolucionarnoga terora i vreloga zanosa stvaranja novoga
svijeta, izgona starih vjera i uvođenja nove vjere, jedne za
sve, oduševljeno i nimalo nježno, potom godine početnog
smirivanja, umekšavanja bridova u društvu. Za priproste
duhom to je vrijeme preživljavanja, za promućurne –
vrijeme-zgoda za snalaženje. Nijedno od toga za Kaića, on je
drukčije biće, obdareno (ili ako vam je draže – obremenjeno)
dubokim, neprevarljivim osjećajem vlastite sjedinjenosti
s narodom (u starinskom značenju svih ljudi svojega svijeta),
sa zemljom, sa smislom činjenja dobra. Moralo je i u njega
biti i straha i sumnja i dvojba, morao je i on prolaziti kroz
kušnje, možda i posrnuća, ali bit će ipak da to nemilosrdno
i žestoko vrijeme valja gledati kao njegov kairos: baš takvo,
a ne neko mlitavo i prazno vrijeme u Kaiću je probudilo i
razvilo sve njegovo najbolje; baš takav, Kaić je u njemu
prepoznao svoje vrijeme.

 

2.

Jest don Niko Kaić i katolik, i Hrvat, i svećenik – sve to
na način temeljan, u sebi neprotuslovan, baš kao što u svemu
tome u njega nema protuslovlja s antejski prirođenim
osjećanjem Bosne kao zemlje iz koje se je izašlo i u koju je
vratiti se. Ali, ali – ništa od navedenoga nije u stanju njega
zavesti i zanijeti pa da potrebe i okolnosti života ljudi,
naroda natkrili i postane važnije od njih. U tome je i korijen
njegova razumijevanja historije, vlasti, vjere:
vrijedno je u historiji ono, po čemu narod opstaje;
dobra je vlast ona, koja narodu koristi;
vjera jest ultimativna, s njome nema pogađanja
(nota bene, Kaić je tvrdi starinski, predkoncilski katolik i
svećenik), ali nije vjera ono što tebi brani da u inovjercu
vidiš prvo čovjeka, živu dušu, pa tek onda inovjerca. Tanka
bi to vjera bila!

Ni ne znajući za njih a kao da ih je napisao sam, živio je i
radio u krvavim godinama rata kao po uputama i upozorenjima
što ih je u zlo i mračno hrvatsko ljeto 1941. franjevcima
poslalo njihovo starješinstvo iz Rima (a predaja kaže da ih je
inicirao i dobrim dijelom napisao tadašnji član generalne
uprave franjevačkoga reda, hercegovački fratar
Dominik Mandić, potonji emigrant i znameniti povjesničar):
zabranjuje se učlanjenje u Ustaški pokret;
nalaže se da se uzimaju u zaštitu progonjeni Židovi i Srbi
i sprečavaju pljačke i osveta;
da se nipošto ne pribavlja i ne prihvaća korist od imovine
i dobara otetih Srbima i Židovima;
te naročito da se nitko, „zanesen narodnom suverenošću,
ne ogriješi o dužnu snošljivost prema inovjercima i o
kršćansku ljubav prema bližnjemu“…

Nije malo hrvatskih katoličkih svećenika bosanskih i
hercegovačkih, biskupskih i redovničkih jednako, koji se nisu
uzmogli ili se nisu ni htjeli odhrvati slatkoj zanesenosti
narodnom suverenošću – neki tiho i nevino, samo za se, mnogi
glasno i djelatno. A propagandno i pjesnički najglasnije
njihova prva glava, nadbiskup vrhbosanski Šarić, imenom
Ivan i zvučnim samoizabranim primenkom – Evanđelista;
svih godina rata i užasa, kada je već znana svakomu tko hoće
znati krvava i zla priroda narodne suverenosti u izvedbi
Nezavisne Poglavnikove, taj ni drama ne popušta u izljevima
vruće ljubavi Njemu,  „Vođi zlatnom“, „s neba blagu“,
svezujući uvijek Njegovu Osobu i Poslanstvo s najsvetijim
pojmovima vjere: Bog, Uskrs, Uskrsna zora, kralj David –
pa se čovjek, makar i davno napustio to stado, načuditi ne može
nad tolikom i tako neobuzdanom svetogrdnošću.

Četrdesetpete i nakon nje mnoge od zanesenih (što vine, što
nevine; vaga na kojoj se to vagalo bila je pogruba) snašla je
zla sudbina: jedni u izbjeglištvo, jedni u grob, jedni na
robiju. Nadbiskup-pjesnik, koji je prijevarno pjevao: „Vazda
spremni radit i umrijet za Dom“, utekao je sigurno i ne časeći,
kao i Vođa mu obožavani (te umro u Madridu 1960, kao i vođa
mu obožavani godinu ranije), a varcarski kroničar, koji nema
od čega da bježi, niti mu je bijeg na pameti, hladno i suho
bilježi u travnju 1945:

Njemačka vojska, hrvatske ustaše napustili su gotovo cijelu
Bosnu i Hercegovinu, te su partizani unišli u Sarajevo,
Banju Luku, Mostar itd. U šumama i selima ima četnika (Srba)
i ustaša (Hrvata). Nadbiskup Dr. Šarić pobjegao je iz Sarajeva.
Partizani dižu u vojsku muškarce. Stvorila se nova federativna
demokratska Jugoslavija. Poglavar: Josip Broz-Tito,
Hrvat – komunista.

U zlim vremenima glas o dobru čuje se brže i dalje nego
inače, valjda zato što je neočekivan, odskače od pravila.
Tako je išao i glas o Kaićevu držanju: usmeno, u narodu,
od usta do usta, dok u lažljivoj knjizi Magnum crimen njegova
imena nema, jer se uza nj ni izmisliti nije moglo nikakvo zlo.
Na drugome mjestu napisao si za njega, pa ćeš ovdje ponoviti,
jer je umjesno: „Nije išao ni uz jednu vlast, nije nikamo
bježao, ni jedan ljudski život nije upropastio, a spasio je
svaki koji je mogao.“ Stigao je taj glas i do Kaićeve bivše
župe, Lištana, u kojima već u ožujku 1945. ureduje partizanska
vlast, Narodnooslobodilački odbor. Trenutak je to kada skori
veliki pobjednici još nisu osiono uvjereni u svoju svevlast,
još im je stalo do osvajanja narodne podrške. Tako drugovi
iz NOO Lištani 7. ožujka 1945. šalju pismo don Niki Kaiću
u Varcar moleći ga da se premjesti kod njih (a pismo bez
ikakvih intervencija donosi D. Tadić u spomenutoj knjizi):

„Zdravo don nikola evo ufatili malo vrimena da ti se javimo
da smo živi i zdravi kao vama želim lipo zdravlje od boga i
srca moga dragi don nikola u vezi našeg naroda iponjegovoj
želji mi kao članovi ove opštine i rukovodioci svog naroda u
današnjom obliku novog uređenja zemlje u vezi miprid narodom
i ispridsvog naroda ukoliko i vi znadete ta želja od naroda za
vama u vezi nemamo ni župnikapavas molimo dabi vi nama
došli u našu župu pošto nemamo ni župnika a mi znamo da ste
vi don niko ostali čisti i pošteni miđu sveme narodu a naš
župnik nije hteo stati na braniku svog naroda nego je narodu
govorijo daporadi kako netreba i onse neće više vratiti niti ga
narod oče za župnika on nama netreba ukoliko vidimo dajese
ogrišijo o svoj naroda nama kažu drugovi koji su dolazili iz
vašoga mesta i nama govore da ste vi uvek bili kod svog naroda
i daste bili zaštitnik svog naroda bez nacije i vjere a u vezi
ranijeg ukoliko vi znadete daje naš narod bijo za vas od uvik
pa i danas za vama teži i nemože damu iziđe iz glave vaše
savjetovanje očekivamo u nadi dačese naša molba gore navedeni
naslov udovoljiti i dačetenam izići u susret našu molbu
udovoljiti uz drugarski pozdrav. Ovu molbu pridlaže gore
navedeno rukovodstvo u vezi naroda.“

 

3.

Kakvo je sjeme Kaić posijao svojim životnim stilom i stavom,
na posredan ali rječit način govori sličica iz ljetopisa, kao i
sam način na koji je napisana. Godina je 1949, vrijeme kada
su pobjednici već odavno preuzeli svu vlast i provode je
nemilosrdno, naročito prema „neprijateljima naroda i države“
a takve se najlakše otkriva u bogomoljama i oko njih:

Pred ponoć zapalile se daske, što je crkva bila prigrađena
iza bombardovanja 1944, opazila je vatru Kata Dujmušić,
upozorila župnika, koji je zazvonio, te se je narod sabrao
(katolici, muslimani, pravoslavci) i ugasio vatru. Netko kaže
da su se daske zapalile od električne struje, ali opće je
mnijenje da je vatru zapalio protivnik.

Sve je u ovim dvjema škrtim rečenicama krcato dinamikom,
zvukovima, značenjima: čuješ praskanje smrčevih dasaka
u plamenu, čuješ paniku ponoćne zvonjave i strku svih tih
„katolika, muslimana i pravoslavaca“, toga Kaićeva naroda
koji se sabrao da gasi, a tu je i zagonetni, šifrirani protivnik,
zloslutna sjena bez lica u pozadini ove noćne scene kao iz
slikarskih vizija Hieronymusa Boscha.

Ovdje se važnim dodatkom uključuje i sjećanje onoga koji
bilježi: tada mu je šest godina, nekih večeri na prelo kod
djeda i bake dođe i Kaić. (On i baka su se rođakali i uvijek
spominjali svoje Livno.) Svaki put bi se našao netko tko bi
navaljivao na nj da napokon otkrije koga je vidio te noći da
potpaljuje crkvu. Odgovarao je uvijek isto: jesam, vidio sam
i prepoznao obojicu, to sam rekao i na ispitivanju u Udbi,
ali njihova imena nisam odao, to će sa mnom u grob. Tako je
i bilo – Kaić je šutio, narodna vlast nije se slomila tražeći, i
nitko nikada nije saznao imena protivnika.

Što je ljetopisca moglo navesti na takav izbor riječi, za
njegovu uvijek suzdržanu stilistiku neobičan, prenaglašen:
protivnik? I ima li u tom izrazu kakva skrivenog značenja,
sugestije?

Don Niko Kaić bio je među rijetkim svećenicima koji su
imali odobrenje crkvenih vlasti da obavljaju obred egzorcizma,
pučki rečeno: da izgone đavle. Takvo „posebno i izričito“
dopuštenje može dobiti samo svećenik „pobožan, razborit i
neporočna života“, „zreo i častan čovjek“, „ne pouzdavajući se
u krepost svoju, nego u božansku, bez ikakve pohlepe za
zemaljskom plaćom, od ljubavi, postojano i smjerno“ – kako
se navodi u Rimskom obredniku, izdanom „po tipskom izdanju
rimskom“ u Zagrebu 1929, a to je onaj stari, što je u mnogim
hrvatskim izdanjima slijedio Bartula Kašića prijevod iz 1640.

Najčešće je Kaić to radio u Podmilačju niže Jajca, gdje se
oduvijek o blagdanu sv. Ivana Krstitelja i ljetnom solsticiju
okuplja silan narod, katolički ali i drugih vjera, s vrućim
nadanjem u izlječenje od raznih bolesti, a naročito od
opsjednutosti zlim, nečistim. Kaić se na to pripremao čineći
strogu pokoru i po mjesec dana, a onda bi se zaputio starim
putovima u Podmilačje, pješke, bos, sve Boga moleć, skrušena
srca i sabrane pameti.

Jaka nota svjetovnosti koju ima ljetopis nalagala je piscu
da u nj ne unosi ništa o vlastitim duhovnim pothvatima u
Podmilačju, nikakav podatak, ni naznaku. Tek na jednom
jedinome mjestu, u godini 1949, stoji kratka bilješka, a i ona
više skriva nego što govori: „Na sv. Ivana 24./VI. došlo je
mnogo naroda vozom, kolima, pješice u Podmilačje; radi kiše
i pučka je sv. misa držana u crkvi, a ne na groblju više crkve.
Dovedeno je više bolesnika u crkvu. I inovjeraca je
došlo u crkvu.“

No, zato se o tim čudnovatim događajima širila bogata predaja
među ljudima. U njoj je sigurno bilo pretjerivanja i
nadograđivanja, ali i to je unutarnji, neodvojivi dio
doživljaja, njegove izvornosti i zaprepašćujuće snage. Tu
spadaju priče o krhkoj djevojci koja najedanput bivoljim glasom
riče najstrašnije psovke i pogrde na Isusa, crkvu, svećenika,
nudi egzorcistu bestidne ponude odmah tu, pred oltarom, uz
skaredne pokrete, potom kazivanja kako nečisti iz opsjednutoga
pokušava da se nagodi: „evo, izaći ću, ali ako me pustiš da
uniđem u ovu ovdje udovicu“, a bilo ih je koji su se kleli da su
svojim očima gledali kako su sva stakla na prozorima velike
nove crkve sv. Ive, sagrađene 1910. godine, popucala i na tle
se stropoštala, kada je đavo bio natjeran da izađe iz jednoga
bjesomučnika.

U tančine je Kaić poznavao, drukčije bit ne može, Rimski
obrednik, a osobito dobro Naslov XI., Glavu I., Zaklinjanje
opsjednutih od zla duha, gdje se u majstorski ritmiziranoj
smjeni žestokih zaziva, zapovijedi, molitava, litanija,
dijelova evanđelja opisuje agon između opunomoćenika
Kristova i đavla:

„Zapovijedam ti, bio ti koji mu drago, nečisti duše, i svim
drugovima tvojim, koji opsjedaju ovoga službenika
Božjega … reci mi svoje ime, dan i čas svoga izlaska s
kakvimgod znakom…“

„Zaklinjem te, nečisti duše, svaka protivnikova navalo,
svaka utvaro, svaka četo, u ime Gospodina našega Isusa Krista
iskorijeni se i odstupi od ovoga stvorenja Božjega. Onaj ti
zapovijeda, koji ti je naredio da s nebeskih visina potoneš
u bezdan…“

„Zaklinjem te, stara zmijo, sucem živih i mrtvih, sazdateljem
tvojim, sazdateljem svijeta, onim, koji ima vlast, da te pošalje
u pakao: odstupi žurno sa strahom i s vojskom jarosti svoje
od ovoga sluge Božjega…“

„Iziđi zavodniče, pun svake himbe i varke, neprijatelju
kreposti, progonitelju bezazlenih. Daj mjesto, okrutniče,
daj mjesto, bezbožniče, daj mjesto Kristu…“

„Zaklinjem te pakosni zmaju u ime neoskvrnjenoga Jaganjca,
koji je išao po ljutici i poskoku, koji je zgazio lava i zmaja,
odstupi od ovoga čovjeka, strepi i bježi na zaziv imena
onoga Gospodina, od kojega dršće pakao, kojemu su podložne
nebeske sile, vlasti i gospodstva…“

Osim dobre upućenosti u stroga i precizna pravila obreda,
njegovu tehniku i njegov pojmovnik, Kaić je sigurno duboko
proživljeno poznavao i biblijske korijene egzorcizma, među
kojima prvenstvo, valjda, pripada slici  iz Markova evanđelja,
potresnoj i jezivoj, kada Isus u „kraju gerazenskom“ na obali
mora iz opsjednutoga izagna legiju nečistih duhova te im
dopusti da uniđu u krdo svinja što je „paslo pod brdom“,
a to „krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i
podavi se u moru“. (Mk 5,1-20) A među mnogim imenima
kojima Sveto pismo naziva đavla i zloduhe,  stoji i naziv
„protivnik“, najslikovitije upotrijebljen u Prvoj Petrovoj
poslanici: „Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi
tražeći koga da proždre.“ (1 Pt 5,8)

S ovim razjašnjenjima možemo se vratiti noćnoj slici iz
godine 1949, kada gori varcarska crkva. Na koga to pisac
smjera kada kaže da je po općem mnijenju „vatru zapalio
protivnik“? I: čiji protivnik? Ona dvojica, čija imena je odnio
sa sobom u grob? Teško. Prije će biti da su oni samo ruka
protivnikova, a taj je velik i moćan i vlastan, i protivan
Crkvi, kako općoj tako i mjesnoj, varcarskoj Kaićevoj –
tako su se nekako, posve logično, u ljetopiščevoj glavi mogle
povezati slike i pojmovi iz demonologije biblijske i
demonologije njegove svakidašnjice. To bi nam, onda, možda
razjasnilo i dvostruki smisao držanja župnika-ljetopisca.
Kako je, naime, izgledalo njegovo ispitivanje u Udbi?
Je li se od ispitivanoga tražilo da kaže imena potpaljivača,
pa da ih stigne zaslužena kazna, ili se, obratno, od njega
pod stanovitim pritiskom tražilo da o njima šuti, jer su
ispitivačima ionako vrlo dobro poznata a nikako ne bi valjalo
da se otkriju? Je li, dakle, župnikovo držanje u ovoj stvari
bilo samozatajno po vlastitoj odluci, ili zbog prijetnje
i straha? Ili će biti da je posrijedi oboje, a naznakom
protivnik ljetopisac smislio da svojemu budućem
nepoznatom čitaocu ostavi znak i trag.

 

4.

Varcarski katolici svojim su župnicima nalazili mnoge mane,
a neke su baš i otjerali, šaljući pritužbe biskupu u Banju Luku
i zahtijevajući drugoga. O toj su svojoj osobini sami pričali
u mješavini nekakvoga ponosa i blage samopokude. Ni Kaić
nije bio pošteđen, uza sve poštivanje koje mu nisu odricali.
Kao dugogodišnji predsjednik crkvenoga odbora, djed se
često vraćao s njihovih sastanaka nezadovoljan koječim iz
župnikova držanja. Kada se 1952. crkva temeljito obnavljala
od ratnih oštećenja i zapuštenosti, kupili su se od župljana
prilozi, u novcu i u trudodanu, a župnik je vodio evidenciju
i svaki put poslije nedjeljne mise čitao imena donatora i
priložene iznose. Djed to nije uspijevao promijeniti a strašno
ga je jedilo, pa je i ostavku davao. I u kuću je donosio svoju
ljutnju. Smetao mu je i Kaićev stil u svjetovnom životu:
njegovo neformalno i neposredno zapodijevanje razgovora
s ljudima na ulici, s težacima kad siđu na pazarni dan, o
cijenama, o urodu, o stanju blaga. Zamjerao mu je i kada
u poslijepodnevima prolazi našom ulicom prema groblju,
gdje će, u reverendi zavraćenoj do pojasa, popravljati
posrnulu ogradu čekićem, kliještima i ekserima koje je
u staroj zobnici ponio od kuće. „Nije to njegovo da radi i
da se tako nosi, ima ko će to, on mora bit gospodin, ne smi
se mišat s običnim svitom!“ – ljutito bi mrsio i zadugo se
ne bi smirivao. Tako su, kada je don Niko 1958. otišao
u penziju, dočekali njegovu zamjenu s nekim nejasnim
osjećajem zadovoljstva. I dobili su! Čovjek je bio potpuna
suprotnost Kaiću – msgr. Branimir Župančić, za kojega u
ljetopisu pod naznakom siječanj 1958. stoji kratka bilješka:
„Pred kratko vrijeme došli su iz zatvora svećenici banjalučke
biskupije: vlč. Petar Pajić i vlč. Branimir Župančić.“
Nesvršeni rimski doktor kanonskoga prava, dugogodišnji
komunistički robijaš pred kojim je išao glas nesalomljivog
katolika i Hrvata, odmah je zasjenio varcarski obični svit
svojom glasnoćom, svojim oštrim i odrešitim nastupom, cijelim
svojim držanjem koje su Varcarani tumačili kao poželjnu
gosposnost. Već kao student, onaj koji bilježi upoznao se
s njime, i kasnije zapisao: „Bio je čeljade razgovora i ljubitelj
književnosti, ali i pravi čovjek starinske vojujuće Crkve. Brzo
smo se razišli, između ostaloga na Krleži i na Marinkovićevoj
Gloriji. Za njega je sve to bila strašna blasfemija, i ništa drugo.“
Uz usrdan zagovor da još jedanput, čista srca, dobro promisliš
i o Krleži i o Gloriji, vrlo predusretljivo i ljubazno dao ti je
na čitanje i prepisivanje Kaićevu Spomenicu, te još i lični
dar – jedan svezak Narodnih pjesama Muhamedovaca u
Bosni i Hercegovini Koste Hörmanna, prvo izdanje Zemaljske
štamparije u Sarajevu 1888. (Dugo te je pratila ta draga knjiga,
dok 1992. nije propala u Sarajevu na Grbavici u novom ratu.)

 

5.

Posljednjih dvadeset i šest mjeseci života proveo je Kaić u
svome Livnu. Prva mu je želja bila da se smjesti u rodnu kuću
u Kaića sokaku. Uslijed nekih komplikacija to se nije ostvarilo,
nego mu je dano da stanuje u župnom stanu. Tu je i umro, i
sahranjen na fratarskom groblju samostana na Gorici.
Zahvaljujući prijateljskoj pažnji livanjskoga polihistora,
profesora Stipe Manđerala, onaj koji bilježi dobio je opis
njegovoga zadnjeg časa, a opis je tako živ da ga je grehota
prepričavati: „Na samrti poželi on da mu donesu vode iz Kaića
bunara, one vode koju cijeloga života nije zaboravio, one
koju je kao dječak pio i koja kao ni jedna druga gasi žeđ.
Po tu vodu pošalju u Kaića sokak jednoga dječaka Tičinovića
s Fere. Hitro on donese tu vodu, don Niko se napije  -
i bî to njegov kraj.“

 

I bî to don Nikin kraj.
A ti nikako ne možeš dozvati
njegovo lice. Ni glas mu
Ne možeš dozvati.
Ni njegovoga Varcara više nema
I njega ti je teško dozvati.

Baš kao da se obistinio Kaićev lament u pismu
Tomi Markoviću-Lisici, kustosu etnografske zbirke
Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, kada mu 12. studenoga
1942. piše iz Varcara: „Zdravo sam i sretno došao u opustjeli
Varcar, izgleda kao da je gotovo izumro; raselilo silno,
osobito muslimani, naših (gotovo svi oko crkve) ima oko
30 kuća, u Majdanu i drugim selima oko 8 kuća (u njima
malo osoba) i župi liskovačkoj oko 20 – 30 kuća, to su
reliquiae reliquiarum katolika varcarskoga kotara.“

Danas, ni tih reliquiae reliquiarum više nema.

Ništa ne možeš dozvati
Niti vrijedi pokušavati. A osim
Dozivanja – što ti je još ostalo.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.