Давай винтовку!

Kad ti ovi starci pričaju svoje uspomene iz Rusije
za tobom je, još svjež, pakao JNA u čudesnoj Crnoj Gori
(tvoja uboga Šezdesetosma!), Krležine domobrane u blatu
Galicije znaš dobro, znaš i Isaka Babelja Crvenu konjicu i
Odeske priče, pa ti se sve to ukršta i mijesi
u cjelovit doživljaj, ali on ne bi bio tako živ i tako tvoj
bez te note koju mu, slabo pismeni, neupućeni
u svjetsko značenje vlastitih iskustava, daju K.u.K. starci.
Lišeno pouke i političkog stava, bezbrižno spram ideologija,
njihovo pričanje drži se jarke slike, jake riječi, zaokupljeno
je ljudskim licima i sudbinama. Ona su im u sjećanju i nakon
pedeset godina topla i živa, kao i imena mjesta
njihova vojničkog i zarobljeničkog itinerera.

Obukao ih je, svoje Bosance, njihov ćesar u sivu uniformu
sa sivim fesom, turio im u ruke dobru pušku manliherku
s pet naboja 8/57mm, s pripadajućom ljutom bajunetom M1895
dugom 360 mm, te su svi oni: katolici, muslimani, pravoslavci
kao braća složno jurišali i klali i ginuli za nj i za „domovinu
Austriju“. Napisao si negdje, davno: tako su, daleko od svoje
okućnice i oranice, hranjeni mršavim vojničkim zalogajem,
zapajani jeftinim vojničkim rumom pred juriš
otkrivali Evropu.

Nije im otvorila svoje akademije, galerije i teatre,
svoje hramove i sjaj svoje hiljadugodišnje kulture i mudrost
svoje znanosti, već im je dala krvavi egzercir, kasarnu,
vojničku bolnicu, svoje bordele i svoje bolesti, blato frontova
i besmislenu smrt u bezimenim masovnim grobištima Karpata,
Galicije, Piave, Monte Melette.
Koji nisu ginuli, padali su u ropstvo: talijansko, rusko,
već kako koji.

Starac Mijo, dobri stvor koji mrava u životu zgazio nije,
prošao je Piavu krvavu: „Najviše sam se bojo da ću morat
pucat u čeljade! Vavijek sam gledo da pucam u zrak.
A kad je bilo najgore, kad su naši činili šturm uz ono brdo
a odsvaklen tukli topovi i zemlja se dizala i padala po nama
mene je blažena divica Marija sačuvala: ugledo nekakav trap
sa žitom, skočio u njega i sav se zatrpo u šenicu, mal se nisam
udavio. Osto sam sve dok me nisu našli Talijani i zarobili.
Lipo mi bilo u ropstvu: nisu tukli, nisu nas psovali, imalo se
pojest, radilo se o zemlji, ko i kod kuće.“

Druge su priče iz ruskoga ropstva. Iskusili su i prisilni rad,
i službu u komori pri vojsci, prvo carskoj onda crvenoj,
dobacili i do velike revolucije ni ne znajući, vidjeli silnu
krv i klanje, a imali i svoja priprosta uznesenja, divili se
viđenome, prilijegali pod krov jedrim ruskim udovicama,
djecu im ostavljali koju su s njima rađale, rastajali se
u ljubavi, da se nikada više ne vide i ne čuju. Da ih nikad
ni ne spomenu kad se vrate ovamo, k svojima.

Lazaru iz Čađavice usjekle se tri slike, ponavlja ih uvijek
istim riječima, s istim uzbuđenjem:
- „Kud Kȍzjaci prođu, majka se ne veseli. A Židova su
sjekli nemilice, đe gođ ga stignu.“
- „Tamo, kroz Ukrajinu kad nas je gonilo uz komoru, s mrtva
na mrtva gazio sam kolik ovdlen do Ključa.“
- „U Kijevu, brate si moj radosni, kad udari veliko zvono
a slože mala, čoek bi od dragosti sve plako!“
Ta mu zvučna uspomena izmami suzu ukraj oka, koju utare
zglobom savijenoga kažiprsta.

Jedan od pobočnih didova, vrletni Jablanović, o odlasku
u rat, o karpatskim snjegovima i o ruskom ropstvu pripovijeda
zanosno, i kad je dobro i kad je zlo. I ne zanosio se: mlade
su mu godine tamo prošle. Sve je na tom putu za nj bilo
prvina, otvarao mu se svijet, ulazio u život pun snage
i potrebe da je troši i rasipa.

Békéscsaba zvalo se mjesto u Madžarskoj, upamtio je ime
i sočno ga izgovarao, gdje ih je iskrcalo sa željeznice i gdje
su prošli egzercir. Spremne za front, zatim ih je prevezlo
„u Budapest“, u kasarnu. O, Budapest! Kakva li je uzbuđenja
morao paliti blistavi imperijalni grad u ubogoj fantaziji
mladića iz bosanske kasabe! Tih nekoliko poslijepodneva nikada
zaboravio nije, kada ih je puštalo iz kasarne da se nagledaju
onoga o čemu će sanjati i pričati cijeloga života kao o svojim
najljepšim uspomenama. A onda – front. Karpati, ljuta studen,
kada na noćnoj straži smjenjuje mrtvaca: „Stoji on, prislonio se
uz bukvu, ne gleda u nas, ne odgovara, mislimo – zaspo. Kaplar
ga gurne, a on – grdne moje rane! – padne u snig ko klada,
mrtav, smrzo se.“

S Rusima se malo tukli, malo je front mirovao. Dovikivali se,
kaže, u zatišjima pa se Rusi čudili: vi ste braća, govorite ruski
samo iskvareno, a carski oficiri bjesnili ali nisu smjeli
kažnjavati, bojali se pobune i predaje. A onda je Rus navalio,
okružili nas sa svih strana, deru se, psuju: „Davaj vintovku!“,
„Jeb tvaju mat, davaj vintovku!“ Pobacali puške, bezbeli
da smo, jebeš pušku, ode glava! Nekoliko dana pješačili
s malo hrane i kojim gutljajem vode, sve naćajući pod
zvijezdama. Dotjerali ih do Trnopolja u Ukrajini, tu su
razvrstani i u manjim grupama razmješteni po velikim
gazdinstvima u okolici. Moju grupu, veli, zapalo da služimo
u jednoga grofa na imanju. „Dobar nam je grof bio, poredo nas
odmah prvo jutro i reko: vi niste robovi, vi ste vojnici,
kod mene samo budite mirni, nemojte se tući, opijati i psovati
boga, dobro radite, pa ćete svi svojim kućama kad se rat svrši.
A jesmo radili! Zemlja dobra i masna, imanje golemo – jednu
brazdu potiraš ujutro, drugom se vraćaš k večeri.“ Nije kazivao
otvoreno ali, đavo, jest nabacivao da se nije sve završavalo
samo na oranju i kopanju, već je bilo i nekih zadovoljstava:
„Žalost je to, moj junače, puno im je momaka i ljudi što
izginulo što palo u ropstvo, pa ostalo cura i udovica,
a mi orni, ih…“

Ne potraja dugo idila kod grofa. „Čulo se nešto za bunu u
Petrogradu, al sve mislimo – neće to do nas. Kad, eto jednoga
dana vojske, nismo taku nikad vidili. Zauzeše imanje i grofovu
kuću, nas sabraše pred kuću, izvedoše grofa i ubiše na naše oči.
Kaže nama taj njihov zapovjednik: nema više careva ni grofova,
sad smo svi jednaki i sve će bit zajedničko. Vi možete birati:
ili ćete s nama, da zajedno provodimo revoluciju, ili hajte
kućama, ali da se niste pridružili kapitalistima i neprijateljima
revolucije! Mislimo mi: nema tu izbora, pobiće nas ako
kažemo da nećemo s njima.“ Tako su opet postali vojska,
krenuli u još jedan tuđi rat.

Dobro su njih boljševici procijenili – nisu im dali oružje
u ruke niti su ih uvrstili u borbeni stroj; služili su im kao
tegleća radna snaga, za izvlačenje topova iz blata i
pomaganje volovima u zapregama na etapama dugoga,
krvavog puta kojemu je za njih zadnja tačka bila – Odesa.
Iz Odese ponio je Jablanović kaotično sjećanje na borbe,
osvajanje grada, i o tome je pričao istrgano, bez reda i plana,
samo mu je jedna slika ostala živa i jasna, na nju se uvijek
iznova vraćao: „Provodili su nas kroz jednu ulicu blizu mora,
a uz kuće ko cjepanice naslagani pobijeni Židovi. Ajde što
ih je pobilo, ništa se mi nismo razumili u politiku nit smo se
htjeli petljat, ali komesar se ushodao pokraj nas, viče i
naređuje da pljujemo po njima. Jesam se prepo – oči mu
krvave, hvata se za pištolj, al sam reko u sebi: vala, nećeš
pljuvat po mrtvacu, pa šta bude. I nisam, nekako to
dobro prođe…“

Svašta je stari proživio po povratku kući, i kroz
svakojake muke i nevolje prošao do pod starost, uvijek
bodar i spreman na priču o svojemu pikarskom životu.
Kad su Sovjeti spremali proslavu pedesete godišnjice
Oktobra 1967, u nekim spiskovima udarili su i na
njegovo ime, pa mu je poštar jednoga dana uuručio
veliku kuvertu iz Moskve. U njoj zlatno ispisana povelja
i poziv: товарищ Николай J. učesnik je Revolucije,
odbor za obilježavanje jubileja šalje mu ovo priznanje
i poziva ga da bude gost  na proslavi u Moskvi.

Nije otišao, nije se moglo, ali jest pokazivao svima
u čaršiji i u kafani svoje kasno priznanje za boljševika,
i čestito se napio sjećajuć se mladosti.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.