Darko Cvijetić, Tri pjesme

Mali ekshumatorski eseji knjiga je poezije Darka Cvijetića koju je objavila Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka – Beograd (urednik Nikola Vukolić). Cvijetić je autor koji se na način u nas nečuven i neviđen u poeziji bavi jedinom ozbiljnom temom – sudbinom ljudskoga mesa i ljudskoga srca određenom ratom, ne bilo kojim, našim ratom što u navratima traje odavno, i nikad ne završava, a plamsao je i nedavno, prije ciglih dvadesetak godina. 

 

Savlova

Kaže
Sve stvari kada ih staviš
Okomito
Jednu preko druge
Tvore križ
Jedino čovjek
Kada ga staviš okomito
Preko drugog čovjeka
Ne bude križ
Nego dva križa
Ako trećeg dodaš
Eto gomile
Eto svastike
Eto polomljenih ruku

 

Ukratko o ratu

(za Sašu K.)

Umorno sam gledao kako uvečer 31.V 1992.
Gori gradska džamija
Od vojske zapaljena
S prozora solitera vidio sam munaru
Kako pada u oganj
I 2008. godine s istoga prozora
Još umorniji gledao sam kako
Džematlije veliki vatromet
Prave
Kroz staklo vidio sam rasipanje
Svjetla ispaljenog
Oko munare optočene sijalicama
Puno je to vatre
Kažem mladom imamu
Uz kavu u centru
Da Allah je veliki odgovora
Zato na tvojem soliteru i imaju
Umorni prozori

 

Prilozi kritici književne nagrade Skender Kulenović

Dali su kabanicu onome koji je pokazao gdje se
nalazi masovna grobnica u Tomašici
Koji je šutio dvadesetdvije godine
Jer je žestoka kiša padala kada je pokazao – evo
ovdje, rekao je
Petnaest metara duboka
Gotovo hektar s hiljadu tijela
Ali ja tebi pišem Havo
Kojoj su jučer javili da su joj našli u njoj i tijela šest
sinova i oca im
Havino brdo kostiju
Mater moja Stojanka rekla bi da voćnjak naš
posiječem i dam ti samo za daske
Za tabute i nišane
Šest tvojih utroba
Mogli su ih ne naći
Mogli su ih s rudom željeza na vagone pa u peći
visoke u Zenici i Sisku
Mogli su šipke čelične postati i postave za brodove
Mogli su se vratiti jednom rosfrajni ucakljeni
navareni jedan na drugi
I svemu bi se otad uzimala – sonetnina
I dlanovima koji su milovali kuniće
I zrnevlju u golubljoj utrobi
I kruhu ukuglanom pod jezikom
Tebi pišem Havo Trnopoljko majko šest lubanja
dvanaestoro očiju dvanaestero ruku
Eno se tamni i Knešpolje i Briševo i Zecovi i
Mrakovica
Pišem ti ja Stojankina ostarjela kćer
I bista Skenderova na kiši drhti pod krstom
Iščupava joj se kosa al nema ruku nema čim
Tebi Havo čija ruka kabanicu daje
Onom djetetu nečijem
Da ne kisne
Petnaest metara iznad razbacane djece

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.