Enver Kazaz, Ljubav u ideološkom kazamatu

O romanu Omaha 1950. Dževada Sabljakovića

Romani Omaha 1950. Kako ubiti gospodina Frojda Dževada Sabljakovića, jednog od najboljih televizijskih novinara u bivšoj Jugoslaviji,  iznimno su zanimljivi i predstavljaju pravo književno otkriće. Nije rijedak slučaj u novijoj književnosti da novinari pišu dobre romane. Treba u tom smislu podsjetiti na Cirkus Columbiju Ivice Đikića, Istočno od Zapada Vlade Mrkića Vita activu Viktora Ivančića , Kako je lijepa moja Opel vectra Ozrena Kebe ili Sedam strahova Selvedina AvdićaUlazak novinara u književnost po svemu je postmodernistički fenomen, ali njihovi romani tek su ovlašno dodirnuli postmodernizam, a najčešće potpuno prolaze pored ove poetike i upuštaju se u tematiziranje potresne ratne stvarnosti (Đikić, Mrkić, Avdić) ili, pak, ironično i groteskno seciraju postratnu tranzicijsku pustoš (Ivančić, Kebo). Naravno, novinarsko pristupanje književnosti mora se proširiti i na Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, ali i neke druge, ne tako uspješne primjere pretvaranja novinara u romansijere ili pjesnike. Očekivalo bi se od  novinara da pišu ono što za postmodernističku literaturu vrlo precizno primjećuje zagrebački vrsni teoretičar Milivoj Solar – laku književnost. Međutim, nabrojani romani u većini iznevjeravaju takvo očekivanje i spadaju u ponajbolja i najsloženija  romaneskna ostvarenja našeg vremena. To pokazuje da se novinarski ulazak u književnost zbivao i kao plodotvorno proširenje i ispitivanje granica romanesknog žanra.

Preteča takvom ulasku novinara u književno polje svakako je Dževad Sabljaković. On je, danas već daleke, 1986. godine objavio roman Omaha 1950. a prošle godine i Kako ubiti gospodina Frojda.  I dok je Omaha neopravdano ostala neprimijećena od tadašnje književne kritike, Sabljakovićev drugi roman dobio je iznimne pohvale i postao jedan od najčitanijih romana našeg vremena. Oba romana, međutim, posvjedočuju rijedak književni talent, vještinu u vođenju priče i organizaciji romaneskne strukture. Prvi se bazira na realnom historijskom događaju, pobuni siromašnih seljaka cazinskog kraja protiv političke moći tadašnjeg Titovog režima i nepravednosti otkupa, preciznije rečeno državnog oduzimanja poljoprivrednih proizvoda od njih. Drugi roman ne zasniva se na realnom historijskom događaju, nego je u dosluhu sa Sarajevskim atentatom izmaštao priču oslonjenu na njegovu etičku analizu i moralni preobražaj glavnog junaka koji odustaje od početne nakane da izvrši atentat na kulturnu elitu tadašnje Austro-Ugarske monarhije.

To pokazuje da Sabljaković u svojim djelima realizira raznorodne romaneskne modele – historijski roman sa političkim elementima u Omahi¸ i pseudohistorijski roman  u djelu  Kako ubiti gospodina Frojda kojemu  je Sarajevski atentat 1914. godine polazište za osobenu vrstu napetog trilera sa obrascima psihološkog romana i vrsne kulturološke priče. Već sama žanrovska i tipološka raznorodnost Sabljakovićevih romana posvjedočuje njegovu književnoteorijsku obrazovanost i talent za ispredanje priče kakvi se rijetko pronalaze i kod ovdašnjih kanonskih romansijera.

Omaha je vanredno dobro strukturiran roman. Tek na njegovom kraju otkriva se pripovjedač, jedan iz grupe dječaka koji iz svoje infantilne perspektive promatraju tragične događaje u imaginarnom gradiću Čajinu, okruženom realnim toponima oko Cazina. Pri tom, pripovjedač naknadno, po sjećanju, iz perspektive narativne sadašnjosti priča svoju traumatičnu i tragičnu priču, rekonstruirajući tragični događaj čajinske prošlosti – društvenu dramu vezanu za pobunu seljaka u tom kraju. Narativnoj rekonstrukciji prošlih zbivanja pridružuje se oživljavanje svijeta djetinjstva i vrijednosnog sistema djece koja proživljavaju svoje formativne godine. Potom se tim dvjema linijama priče pridodaje i rekonstrukcija ljubavne drame između Adema, zanesenog revolucionara, i Silve, koja po svom klasnom porijeklu pripada onima što ih dogmatski komunisti i revolucionari stigmatiziraju i diskriminiraju, čak progone, označavajući ih nenarodnom buržoazijom i neprijateljima titoističkog ideološkog poretka. To znači da Omaha  u svojoj osnovi nosi tri temeljne linije naracije, da bi se iz njih poput rukavaca u ušću rijeke razgranavale i druge. Ljubavnoj priči tako se pridružuje ona o revolucionarnom teroru u kojoj Omaha dostiže neke od najvećih vrijednosti političkog romana na južnoslavenskom govornom području. A potom se u nju ulijeva portret policajca, progonitelja, osobenog krvnika, jednorukog  Žarića, koji je od strane državne i političke moći poslan u Čajin da smiri seljačku pobunu, a postaje krvoločni progonitelj koji hapsi, osuđuje na smrt i montira političke procese protiv nevinih ljudi.

U toj dimenziji svoje priče Omaha  se pridružuje onom najboljem u južnoslavenskom političkom romanu, Andrićevoj Prokletoj avliji, Selimovićevim romanima Derviš i smrt i Tvrđava, Kovačevim Vratima od utrobe Gubilištu, Novakovom Mirisu, zlatu i tamjanu ili Zupanovom Levitanu, odnosno prozama Danila Kiša. Ova tvrdnja, naravno, nema za cilj estetsko vrednovanje, nego prije svega književno svrstavanje uz naglašavanje da je Omaha u estetskom i svakom drugom pogledu jedan od najboljih bosanskohercegovačkih romana napisanih tokom prošlog stoljeća.

Priču o društvenoj tragediji, političkim i ideološkim progonima i pobuni seljaka u čajinskom kraju kazuje narator iz perspektive sadašnjosti, nastojeći da prodre u smisao događaja o kojima pripovijeda i prikaže njihovu etičku dimenziju. Potom se taj narator pomjera u prošlost, u vrijeme događaja i svoga djetinjstva postajući od ekstradijegetskog, autodijegetski pripovjedač, okularni svjedok zbivanja koji se utapa u dječju grupu i rekreira njihovo traumatično djetinjstvo. Takav udvojeni narator i njegova perspektiva obogaćuje se drugim fokalizatorima. Zato se u njegovu priču uvlači Ademova perspektiva, njen fokalizacijski opseg, odnosno fokalizacijski opseg dječaka, kad naracija prelazi u osobenu vrstu dječijeg svjedočenja o tragičnim društvenim zbivanjima. Istodobno s tim, unekoliko se s promjenom narativnih perspektiva mijenja i jezik pripovijedanja, pa je on u onim trenucima u kojima se narator utapa u dječiji kolektiv i ne pripovijeda iz narativnog Ja, već iz perspektive dječijeg Mi, obogaćen poetskim natruhama unutar pripovijedanja kao dnevnika dječijeg života od početka seljačke pobune do njenog slamanja i surovog kažnjavanja nevinih ljudi.

Ta vještina u ustrojavanju narativne potke romana rezultira time da se u ukrštanju pogleda i osobenoj romanesknoj polijezičnosti ostvari bahtinovski pojmljena polifonijska priroda priče, pri čemu se jedan isti događaj promatra i vrednuje iz više perspektiva, dječije, Ademove, Silvine, a i one koja pripada progonitelju Žariću itd. Takva polifonija osvjetljava ideološke, svjetonazorske i etičke sudare u romanu, pa se naracija ostvaruju u maksimalnoj napetosti karakterističnoj za dramu. Zapravo, Omaha u mnogome u svojoj narativnoj strukturi uzima iz drame, a može se čak i reći da je ona osobeni dramski strukturiran roman. Čajin u takvoj priči postaje osobenom dramskom pozornicom na kojoj se u sjeni onog velikog, društvenog tragičnog događaja razvija i ljubavna tragedija između Adema i Silve, te preobražaj dječaka, čija začudna perspektiva u promatranju, analiziranju i svjedočenju o događajima uvećava dimenzije tragičnosti.

Ako je jugoslavenski politički roman bio u poetici visokog modernizma baziran na paraboli kao nosećoj narativnoj figuri, tokom sedamdesetih i osamdesetih godine prošlog stoljeća napustit će se ta paraboličnost a roman će se okrenuti  ka ispitivanju neposredno prošle ili aktuelne društvene stvarnosti. Kanonski politički romani poput Selimovićevih Derviša i smrti i Tvrđave,  odnosno Andrićeve Proklete avlije svoju su priču smještali u prošlost, da bi na krajnjim rubovima parabole osvjetljavali teror političke sadašnjosti. Tako se u modernističkom tipu univerzalizacije priče političko nasilje u totalitarizmu osvjetljavalo pričom čiji hronotop ide u prošlost osmanske Bosne (Selimović), odnosno Osmanske carevine (Andrić). Ili je, pak, politika kao sudbina unutar društva kao ideološkog zvjerinjaka prezentirana iz ironičnog pogleda na sadašnjost, kao npr. u romanima  o Danilu Lisičiću Derviša Sušića, odnosno melanholično ironičnom naracijom kakvu ostvaruje Slobodan Novak u Mirisima, zlatu i tamjanu. Treći modus modernističkog političkog romana kao satirično-groteskne naracije dat će Zupan u  svom romanu Levitan. Tek će postmodernisti, Kovač, Kiš i Pekić, prije svih preispitivati ideološke naracije u društvenom prezentu, napuštajući parabolični tip naracije i gradeći onaj u osnovi dokumentaristički. Omaha pripada toj modelskoj liniji romana, ali bez postmodernističkih igara u metatekstualnoj ili intertekstualnoj dimenziji  naracije.

Na početku Omahe susrećemo glavnog junaka Adema u agitaciji sa dogmatskim pristupom i parolaškim jezikom, mentalno armiranog ideologijom, da bi na kraju romana on bio satrven upravo takvom ideologijom i jezikom, skrhan od političke moći koja mu uskraćuje ljubav i na koncu ga moralno pustoši. Roman se stoga  odvija kao Ademovo progledavanje u nakaznu društvenu stvarnost kapilarno prožetu policijskom moći i Žarićevom istragom. Pri tom, Žarić u ovom romanu funkcionira poput Karađoza u Andrićevoj Prokletoj avliji,  da bi od policijskog istražitelja postao ideološka sablast koja montira optužnice, surovo kažnjava, potura lažne dokaze, hapsi i osuđuje na smrt nedužne ljude. Ta borba između zanesenog idealiste Adema, kojeg događaji survavaju iz ideološke dogmatičnosti u nepregledno složenu stvarnost, i Žarića, policijskog moćnika bez ograničenja, pretvara se u  etičko preispitivanje ideoloških dogmi i samih osnova društvenog poretka. Na toj osnovi Sabljakovićev roman bazira se na skeptičnom pogledu na ideologiju, da bi postupno skepsa prerastala u postmoderni distopijski stav prema svakom obliku ideološkog utopizma. Komunistička revolucija otud postaje kišovska krmača koja ždere svoj okot.

Baš kao što Ahmed Nurudin u Selimovićevom Dervišu prolazi nekoliko tačaka identitarnog loma od zanesenog, dogmatski ustrojenog derviša odanog načelima transcendentalno pojmljene pravde do žrtve u žrvnju vlasti, tako i Adem trpi identitarne lomove. Nurudinova promjena dolazi koliko iznutra isto toliko izvana pod pritiskom događaja u koje je upleten, ili ih sam organizira. Ademove promjene u identitetu su proizvod spoljnih okolnosti ili pokušaja da pojmi i prihvati ljubav sa Silvom koju mu partijska moć brani, jer je Silva klasni drugi, onaj ideološki demon kojeg retorički konstruira ideološka moć da bi mentalno podjarmila sve svoje podanike. Nurudinove tačke identitarnog loma nižu se od zanesenog derviša, preko povrijeđenog dogmate kojem su ubili brata, potom čovjeka koji snuje pobunu, a onda i nekoga ko ju organizira da bi se učvrstio u mržnji postao etički nečist, a nakon toga moćnik u vlasti, te najposlije nekog ko izdaje prijateljsku ljubav i hapsi prijatelja Hasana postajući na koncu i žrtvom vlasti. Adem nema toliko tačaka identitarnog loma, ali za razliku od Nurudina, koji zarad odanosti dogmi odbija ljubav, on zbog ljubavi postupno napušta dogmu da bi se suočio sa dvije neprelazne granice koje mu postavlja partijska moć. Prva je granica revolucionarne etike koja ne dopušta saosjećanje sa žrtvama sistema, prije svega sa siromašnim seljacima, a onda i Silvinim ocem, starim advokatom kojeg vlast proglašava dekadentnim buržujem i stranim špijunom. Druga granica je došla iz zabranjene ljubavi, zbog koje Sabljakovićev junak i ispada iz revolucionarne mašine i počinje postupno shvaćati sistem spletki i ucjena što ih pravi Žarić, kako bi se domogao što veće količine moći.

Zato se prva tačka Ademovog identitarnog loma pojavljuje kada u njemu dogmatskog ideologa pobjeđuje goli čovjek, a druga kad taj goli čovjek ne može spasiti ni svoju ljubav, ni Silvu, nepravedno osuđenu na progonstvo, ni samog sebe. Na koncu, on postaje ono što mu Silva i govori, dok u karavanu protjeranih, onih kojima je ideologija u montiranom političkom procesu oduzela sve, napušta čajinski kraj – proklet čovjek.  Taj identitarni preobražaj od dogmate odanog ideologiji, preko zaljubljenog čovjeka koji progledava u vrlo složenoj društvenoj stvarnosti, do  prokletnika  kojeg hapsi partija u koju je bespogovorno vjerovao, gradi u Sabljakovićevom romanu vrsnu narativnu figuru čovjekovog poraza od svaka slijepe  ideologije i sistema osnovanog na različitim oblicima moći.

Međutim, Ademova tragična sudbina i narativna figura romana izrasla na njoj ne iscrpljuju semantičke potencijale ovog romana. Njihova cjelina dolazi do punog izražaja tek kad se Ademovo stradanje uporedi sa Silvinim. Silva u romanu funkcionira kao Ademov idejni kontrapunkt, jer ona je u početku sve ono što on negira svojom odanošću ideologiji: studentica umjetnosti, po klasnom porijeklu demonski ideološki drugi, smirena, emotivna, ali u pristupu stvarnosti racionalna i analitična. Zato  tokom priče ona i može mijenjati Adema, postupno ga izvlačeći iz ralja ideologije u koju je zarobljen u prostor ljubavi i humaniteta. Ali, Silva ne može umaći goropadnosti sistema moći, pa bez ikakve krivice strada, ne mogavši spasiti ni oca, starog, naivnog advokata kojeg Žarić slama i na koncu potpuno nevinog osuđuje. I dok se Adem predaje Silvi izlazeći iz dogme u prostor ljubavi, Žarić je od početka dat kao princip policijske i ideološke mržnje. Ta mržnja unaprijed osuđuje Silvu i hapsi nedužne seljake, a neke od njih osuđuje i na smrt, izmišljajući dokaze o njihovoj tobožnjoj upletenosti u svjetsku zavjeru protiv titoizma.

Na toj osnovi Sabljaković uspostavlja dva tragična toka romaneskne radnje. Prvi je opći, društveni, s prikazom pokreta seljačkih masa, ogorčenih otvorenom otimačinom njihovih proizvoda, a drugi je individualni, intimni i unutarnji, vezan za Silvinu i Ademovu ljubav i tragičnu sudbinu. U prvom se ocrtava društveni horizont ideološki proklamirane kolektivizacije sela sa titoističkim ideološkim fantazmama i represivnim mehanizmima političkog sistema. U drugom, pak, ocrtavaju se modeli kojima represivni sistem melje psihu i um čovjekov, da bi se društvena tragedija sručila u individuu i porušila moralne osnove njenog postojanja.

U prvom tragičnom tonu priče Sabljaković veoma vješto slika nasilnost političkog sistema u provođenju svojih ciljeva, pa se Adem tu pojavljuje kao politički moćnik koji zastrašuje i progoni seljake bespogovorno izvršavajući partijski nalog o otkupu poljoprivrednih proizvoda. No, gladna godina potpuno je osiromašila seljake, a oni nemoćni da prehrane svoje sirotinjske porodice prisiljeni su namjesto na otkup, na osobenu vrstu pljenidbe njihove sirotinje. Tako se ideologija umjesto humanizacije društva upušta u teror nad siromašnim masama, a tu se Sabljakovićev roman približava slici revolucionarnog terora nad masama koju je dao Branko Ćopić u svojim romanima Prolom Gluvi barut  prikazujući etički poraz partizanskog pokreta i preispitujući revolucionarne metanarative titoističke ideologije. Sabljaković pažljivo razvija psihologiju seljačke mase, rast njenog nezadovoljstva, a onda vrlo efektno, u svega nekoliko poteza daje sliku njene pobune i načina na koji je slomljena. Tu se njegov roman izdvaja iz  modela južnoslavenskog političkog romana koji je  revolucionarni teror i totalitarnost političke prakse prikazivao oslanjajući se uglavnom na pojedinca i njegovu borbu sa sistemom. Samo su Sabljaković i Ćopić od tadašnjih jugoslavenskih pisaca političkog i povijesnog romana uspjeli prikazati nasilnost sistema prema masama. Potresne scene policijske i vojne akcije kojom je pobuna ugušena, a masa pohapšena i osuđena, te scene masovnog suđenja ulaze u red najboljih stranica političkog romana na južnoslavenskom kulturnom prostoru. Sabljaković se u razvijanju tih scena pokazuje kao pravi prozni majstor.

Istodobno s tim, drugi tragični tok radnje romana nadopunjuje sliku političkog terora prikazujući kako se on zasijeca u psihu i moralno destruira čovjeka.  To se najbolje ogleda u Silvinom prelasku iz ljubavi prema Ademu u mržnju. Ona na kraju romana, nakon osude i hapšenja oca ne može pojmiti da je i Adem u istoj situaciji, niti može shvatiti njegovu nemoć, pa proklinje  Adema i mrzi ga. Adem, pak, nije sposoban na vrijeme shvatiti Žarićeve manipulativne igre, a ni odreći se vjere u revolucionarne ideale i Komunističku partiju, te zbog toga postaje etički uskraćen čovjek. Tako je manipulativnost ideologije i političke moći slomila i jedno i drugo, a njih dvoje na kraju društvene tragedije postaju na ne neki način moralno osakaćene osobe. Upravo ta slika u kojoj represivni sistem melje pojedinca i spolja i iznutra pokazuje u kojoj mjeri je u modernim društvima politika postala čovjekovom sudbinom.  Drugim riječima, moderni sistemi su obogotvorili ideologiju, izjednačili je sa etikom, pretvorili u transcendentalni sistem    označitelja egzistencije i time učinili čovjekovim mentalnim zatvorom. Isključujući mogućnost da čovjek bude oslonjen na pravdu i pravičnost, takvi sistemi ga pretvaraju u čistu ideološku funkciju, bez mogućnosti sticanja bilo kakve autonomije u odnosu na političku moć. Time se u stvarnosti realizirala kafkijanska slika modernih društava u kojima je pojedinac uvijek na raspolaganju različitim oblicima moći, a jedini osjećaj koji mu preostaje u iskustvu poraza jest onaj stid koji Jozef K. ima dok ga ubijaju kao psa.

 Omaha ostvaruje te semantičke mogućnosti svoje priče, postajući jednim od najboljih političkih romana bosanskohercegovačke književnosti. Nepravedno prešućen, ovaj roman pokazuje da dobra literatura uvijek pronađe put do čitatelja. A kad se ima u vidu i drugi, vrsno napisan Sabljakovićev roman  Kako ubiti gospodina Frojda, njegova kulturološka i etička dubina, vještina u vođenju priče i njena složenost, onda preostaje samo jedan zaključak – prava je šteta što Dževad Sabljaković nije više otimao sebe od novinarskog posla i posvećivao se napornom ispredanju romanesknih priča.

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.