Hrvati na Bleiburgu

Kadinal Bozanić, general Stanko Baja Sopta, Dragan Čović, izaslanica Kolinde Grabar Kitarović u subotu 16. svibnja 2015. godine na polju kod Bleiburga govore, a sve što govore urnebesna je ideološka i etička shizofrenija. Zamorno i porazno, porazno i zamorno…

Pisao sam posljednjih dvadeset godina mnogo puta povodom Bleiburga; povodom povijesne, političke i moralne nezrelosti koju hrvatska (i bošnjačkomuslimanska, da se ne zaboravi) javnost trajno pokazuje u susretu s ovom velikom, snažnom, mračnom, tragičnom temom iz vlastite prošlosti. Subotnja politička maskarada na polju kod Bleiburga navela me je da na jednom mjestu skupim nešto od tih zapisa i fragmenata.

 

Katakombe uspomena

1995.

Tema Bleiburg postaje novim općim mjestom hrvatske javnosti. Netko govori o brojci od milijun danas živih ljudi (Hrvata i Muslimana Bošnjaka) koji su na neki način, izravno ili neizravno, usudno povezani s tim strašnim događajima. Cijela ta nacionalna, ljudska, obiteljska tragedija, što se, pomalo neadekvatno, imenuje nazivom maloga austrijskoga gradića Bleiburga (ili po slovenski: Pliberk) krvavi svoj uvod imala je na cestama i putovima što su od Zagreba i Hrvatske vodili preko Slovenije (Zidani Most, Celje, Ptuj, Dravograd, Maribor…), kulminaciju na polju kod Bleiburga 15. svibnja 1945, a nastavila se mjesecima nakon toga u jezivim marševima smrti i etapnim logorima sve do Rumunjske, Makedonije…

Ne čini mi se nevjerojatnom ta brojka od milijun ljudi — samo među svojima najbližim brojim trojicu nestalih i jednoga mučenika–povratnika. Nevjerojatno je nešto drugo: način na koji je među tolikim ogromnim brojem ljudi čitavih pedeset godina jedan takav sadržaj morao i mogao biti zatajen! Taj život u katakombama uspomena! Gdje su ti sociolozi, psiholozi i ostali stručnjaci, koji će istražiti i atrikulirati — kako i koliko je taj katakombni, taj paralelni život morao utjecati na oblikovanje individualne i kolektivne psihologije, političke svijesti, moralnih refleksa, nacionalnoga postblajburškoga identiteta?

Sad je, eto, s te zatajene povijesti dignuta ploča šutnje, kao s ogromnoga groba, te smo proteklih dana s početka svibnja gledali kako se, dan za danom, redaju komemoracije, okrugli stolovi, novinski feljtoni i intervjui, simpoziji, saborske sesije, mise zadušnice… Doveden je i britanski historičar, grof Nikolai Tolstoy, bizarni don kihot, koji se desetljećima bori i spori kako bi dokazao nečasnu ulogu visokih funkcionara tadašnje britanske vlade i vojske u bezdušnomu i bespravnomu izručenju vojnika i civila njihovim krvnicima. Grof Tolstoy se je u svoja istraživanja upustio doduše ne imajući pojma o Hrvatima, već motiviran izručenjem Rusa Staljinovoj Crvenoj Armiji, a ustanovio je i dobar broj srpskih četnika i slovenskih belogardejaca s istom sudbinom. A do Hrvata i njihove tragedije dovela ga je sama mehanika istraživanja…

Obilježavao se je Bleiburg i proteklih godina, no ova je donijela po mnogo čemu jedinstven kontekst: prvosvibanjsku akciju oslobođenja zapadne Slavonije, i veliku svjetsku proslavu 50. godišnjice pobjede nad fašizmom. Svakome tko nije sasvim oglušio za paradokse i apsurde povijesti taj kontekst je na hrvatskom primjeru mogao otkriti svu muku na kojoj se može naći mali narod u procjepu nesretne, mutne, neprevladane prošlosti i strašne aktualne borbe za opstanak. Najvidljivije bilo je to na ritualno–simboličnome planu. Tih dana, gotovo simultano, tri najviša hrvatska funkcionara bili su na trima mjestima: predsjednik države na Crvenomu trgu usred Moskve, predsjednik vlade pred memorijalom u Jasenovcu, predsjednik Sabora na polju kod Bleiburga! Kako ta tri mjesta, sa svime što ona znače, sadrže i evociraju, dovesti u beskonfliktan odnos a da se zadrži vjerodostojnost? Je li to uopće moguće? To je doista otvoreno pitanje, a jednokratna, upotrebna politička instrumentalizacija, kao što dobro znamo iz cijele naše katakombne povijesti, samo nas udaljuje od njegova rješavanja.

Bleiburg jest velika i važna hrvatska tema. Ali njezino političko ritualiziranje samo može dalje umrtvljivati ionako uspavane kritičke reflekse u tzv. kolektivnoj svijesti. Jeste li primijetili da ni u jednomu od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje — pitanje uzrokâ! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj “cvijet i snaga naroda”, nađe u takvoj strašnoj situaciji — bukvalno u redu za klanje! Dok su se njegovi čelnici i časnici, njegovi dužnosnici i doglavnici, na čelu s onim najvišim, tzv. poglavnikom, izvlačili sporednim, sigurnim putovima i stazama zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.

O kakvomu stanju duha i svijesti govori to da se o tomu ne govori? Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili! Kakva je ta politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli — ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja, ako se žele istinske “pouke povijesti”, ako se istinski želi spriječiti ponavljanje tragedija…

Dok se komemorira Bleiburg ‘45, tko još shvaća i osjeća da se sad i ovdje, pred našim očima, također kao rezultat neke i nečije državne i nacionalne politike, u Bosni dogodio i događa svojevrstan “bijeli Bleiburg” — gotovo ispražnjena hrvatska Bosna! Zar doista preostaje samo čekati da prođe slijedećih pedeset godina, pa da sudionici tadašnje neke komemoracije ili simpozija ili mise zadušnice utvrde kako je to druga po redu najveća tragedija hrvatskoga naroda u Dvadesetomu stoljeću. I: da se o subjektivnim uzrocima ni tada nitko ne imadne hrabrosti upitati.

A svijeće i kandila i tada će gorjeti po našim kućama, kao što su gorjele i svih proteklih pedeset godina, u znak nijeme ljubavi, molitve i pregaranja, ne zaviseći ni o zabranama onih, ni o preporukama ovih političkih komesara i telala.

 

Groblje izdanih

1999.

On klekne na čistini.
Pomodrele usne vrisnu caklovinom.
Osjeća da je vrlo star:
Tisuć mu je ljeta.
Oko njega ubavi šumarci
Znoj se hvata za uvojak na čelu
Na ispruženom dlanu osamljeni mrav.
Vojnik klizi kroz koprene zelene:
Silno je sretan.
Klizi kroz koprene zelene.

Viktor Vida, Ranjeni vojnik

Jugoslavenski režim imao je jake razloge da krije i tabuizira Bleiburg; nitko nije bolje od njegovih glavešina  znao što se na tom austrijskom polju i nakon njega dogodilo, i koliko je krivih i pravih, bez suda i ispita, bilo obuhvaćeno tom razdraganom hekatombom pobjednika. Krili su to na isti onaj način, na koji su se ograđivali da nisu znali za postojanje Gologa Otoka.

Manje je shvatljivo zašto je Bleiburg, tu ozbiljnu nacionalnu traumu i važan izazov za povijesnokritička preispitivanja, nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam.

Pojedinačne sudbine neumoljivo su ozbiljne i snažne. Bez obzira na ukupan broj blajburških i postblajburških žrtava, oko kojega će još dugo biti sporenja, druga važna psihološka i socijalna činjenica jest to da je tim događajem, kao kaznom i usudom, bilo izravno pogođeno i ozračeno na stotine tisuća njihovih obitelji, i njihovih potomaka, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, među Hrvatima, ali veoma mnogo i među bosanskim Muslimanima.

(…) Mladi i lijepi, puni vjere u budućnost, Vera i Jozo S. stigli su na polje kod Bleiburga sedam dana nakon vjenčanja. Mislili su: samo je važno da smo zajedno. Tu se okončalo sve njihovo. Njega su odvojili, i nikad se više za nj nije čulo. Ona se vratila u Zagreb, i – samo ona zna kako i po koju cijenu – stvorila drugi život. O onomu prvom nikad nije progovorila. Ni najbližima.

(…) Rasim K., okretni sedamnaestogodičnji banjalučki kalfa, odvojen je na Bleiburgu u kobnoj uniformi, koju je obukao pet dana prije toga. Dva nas je mjeseca gonilo – pričao je – a nije dalo ni jesti, ni piti, ni spavati. Noću su nas dognali na jednu livadu kod Pančeva – ljeto, trava do pojasa, momci koji nisu imali više petlje da trpe žeđ, navalili pasti onu travu. Svi su sutradan na suncu poumirali u strašnim mukama. Rasim K. je u radnim brigadama stigao do Makedonije, pa do zeničke robijašnice, ostao živ i nakon svega pobjegao u emigraciju. Umro je žudan banjalučkih i sarajevskih sokaka i munara.

(…) Kruno J., mladi  profesor filozofije iz Travnika, nakon Bleiburga je u marševima smrti viđan po slavonskim i vojvođanskim drumovima. Nestao je s tisućama drugih, čiju  sudbinu možda dodiruje Solženjicin, kada kaže da je nakon prodora Crvene Armije na Balkan 1945. i 1946. “jurio prema Arhipelagu (Gulag, op. a.) veliki povodanj konačno istinskih neprijatelja režima”. Solženjicin, doduše, misli na Ruse emigrante od 1918, koje je Crvena Armija kupila po Bugarskoj, Jugoslaviji, Madžarskoj i deportirala u Gulag, ali postoje indicije da su im predavani i naši ljudi.

Nekrologij franjevačkoga samostana u Krapini, na granici između Hrvatske i Slovenije, sadrži kratke podatke o desetinama bosanskih franjevaca, redovnika i studenata, koji su, kao povratnici iz Bleiburga, ubijeni i zakopani u Maceljskoj šumi: Karlo Grabovičkić, Berislav Glavadanović, Ignacije Iđotić, Anto Katavić, Mato Zovkić,  – redaju se u tom tužnom imeniku ova i mnoga druga stara bosanska imena, pokopana daleko od svojih stoljetnih grobalja u Kreševu, Fojnici, Jajcu, Varcaru, Gučoj Gori…

Primjera je bezbroj. Kada današnja službena Hrvatska od Bleiburga pravi otužnu drugorazrednu kič-paradu, u vulgarno instrumentaliziranoj službi režimu i Tuđmanu s jedne, a u slavu bornirane vukojevićevske ustašije s druge strane, onda ona volens-nolens udara na obraz i na muku svim žrtvama, mrtvim i živim, izravnim i neizravnim. Ako im je jugoslavenski režim uskraćivao elementarni pijetet, proglašavajući ih en general zločincima i porodom od tmine, kako bi ih stavio s onu stranu morala i humaniteta i tako se oslobodio dželatske more, stav ove nove kič-ideologije jednako udaljava od odgovora na jedino ozbiljno pitanje, koje im kritička hrvatska memorija povijesno i moralno duguje: tko ih je poslao nad blajburšku grobnicu?

“Do posljednjega pripadnika oružanih snaga mora prodrieti uvjerenje da hrvatski vojnici moraju bezuvjetno do kraja rata pa i poslie toga ostati na okupu sa svojim postrojbama, s puškom u ruci, i pod vodstvom Poglavnika i hrvatskih častnika braniti hrvatski narod i državnu nezavisnost.”

“Poglavnik je njezin (hrvatske države, op. a.) doživotni predsjednik sa svima pravima hrvatskoga Vrhovnika. Hrvatska državna vlada radi prema nalozima, smjernicama i zakonima, koje donosi Poglavnik u ime naroda. Vlada vrši upravu u hrvatskoj državi, i zato snosi odgovornost pred narodom i pred Poglavnikom, dok Poglavnik odgovara Bogu, poviesti i svojoj savjesti.”

Misli i poruke poput citiranih izgovarali su endehazijski političari i pisale endehazijske novine u travnju 1945, kada se još samo na dane, pa na sate brojalo vrijeme do neumitne katastrofe. Bajale su se priče o obrambenim linijama, prvo Drinskoj pa onda Zvonimirovoj, i uz hitnu mobilizaciju nastojao se provesti privid deideologizacije vojske stvaranjem tzv. Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Stvaralo se “jedinstvo vojske i naroda”, a, kako će se koji dan kasnije pokazati, cilj je bio vrlo promućuran: poslužiti se i vojskom i narodom tek kao sredstvom za spašavanje svoje kože, svoje obitelji, prisvojenoga državnoga zlata; svoje privatne egzistencije…

Taj živi štit, pod kojim bi Vrhovnik i Poglavnik što sigurnije mogao strugnuti i nestati u neku rupu na Zapadu, morao je biti što masovniji, a kaos što potpuniji. Vrhovnikova propaganda u tom smislu obasipala je vojsku i narod, ionako prestravljen nadiranjem Titovih “šumnjaka” i Rusa, ovakvim obećanjima: “Trebamo doći do angloameričkih postava, jer će doći između Nijemaca i Angloamerikanaca do separatnog mira pa ćemo u izvjesnim postrojbama voditi dalje rat protiv Rusa i mi ćemo se vratiti natrag.” U zagrebačkim građanskim kućama očevi i braća, odazivajući se u glupom, pseudodomoljubnom zanosu na mobilizaciju, opraštali su se od svojih obitelji sa smiješkom, potpuno uvjereni: eto nas natrag najdalje za tjedan-dva s Amerikancima i Englezima…

U nedjelju 6. svibnja cijeli dan Vrhovnikovi su ljudi temeljito oslobađali Hrvatsku državnu banku od zlatnih rezervi, a navečer je kolona krenula iz Zagreba i prenoćila u Zaprešiću. Opća pometnja i bježanija iz Zagreba počela je sutradan; sve su ceste i putovi prema Sloveniji zakrčeni, a tačan broj civila i vojnika, koji su krenuli na to bezglavo putovanje, vjerojatno nikada neće biti utvrđen. Plan doživotnoga predsjednika  odvijao se bez greške. Njegova mala kolona imala je taman dovoljnu prednost, čist put pred sobom i nije posebno privlačila ničiju pažnju. Tako, dok su Hrvati u povlačenju (pojam, kojega sam se, konspirativno izgovaranoga, naslušao kroz cijelo djetinjstvo) glavinjali  slovenskim stazama, ginuli na prilazima Zidanomu Mostu, Slovenjgradecu, Mariboru, Ptuju, još i ne znajući za blajburško malo poljce, koje ih spremno čeka, Vrhovnik se već 8. svibnja navečer dočepao Spielfelda, Austrija. Kao čelik-Hrvat i kršćanin, odgovoran Bogu, poviesti i savjesti, s toga mjesta odgmizao je Amerikancima, pa u emigraciju, ni ne osvrnuvši se, ne dajući ni pet para na svoju vojsku, svoje časnike, svoj narod.

Legenda o Bleiburgu, onako kako je u obiteljskom paralelnom svijetu i u emigraciji formirana za vrijeme postojanja Jugoslavije, govorila je o nevinom narodu (bez razlikovanja vojske i civila) kao dvostrukoj žrtvi: engleske izdaje, i partizanske egzekucije. Onaj kauzalno prvi i najvažniji, a moralno i politički najflagrantniji momenat Pavelićeve osobne izdaje, i, pravo govoreći, izdajničkoga karaktera cijele njegove države i ideologije, koji je Hrvate poveo na Bleiburg već 1941. – legenda nije sadržavala.

Nastojeći da mućkanjem u novoideološkoj retorti pomiješa i izravna jedne i druge, tuđmanizam također uskraćuje Hrvatima da ovo mračno mjesto vlastite historije kritički apsolviraju, i tako ih drži zarobljene u zamci toga nekrofilnoga, malograđanski nacionalističkoga stereotipa.

Hrvati iz Bosne i Hercegovine bili su u ogromnom broju sudionici i žrtve Bleiburga 1945. Historija se ne ponavlja, a zavodljive analogije najopasniji su način historijskoga mišljenja. Ali, ako Bleiburg uzmemo kao povijesnu metaforu, model, i primijenimo ju na bosanskohercegovačke Hrvate i njihov odnos sa Zagrebom, otkrivaju se, mutatis mutandis, zastrašujuće sličnosti između onda i sada, i u njihovoj političkoj sudbini, i u njihovom (ne)poimanju te sudbine.

Masovno su 1991. pošli za Tuđmanom, reinkarniranim Vrhovnikom, njegovim HDZ-om i njegovim Šuškom u ostvarenje “vjekovnoga sna”, a što su dobili? Polovica od predratnoga broja ostala je bez doma, zemlje i egzistencije, natovarena im je hipoteka razbijača Bosne i Hercegovine, jedine prave domovine, imaju najmarkantniju “reprezentaciju” u haškom zatvoru! Negdje sam to već davno imenovao bijelim Bleiburgom. No, to nije sve. Ono što frapantno sliči na staru blajburšku matricu, jest način mišljenja. U objašnjenju tih poraznih egzistencijalnih, političkih i moralnih rezultata ponovo prevladava nekritičko, mitsko projiciranje na druge, kao na jedine krivce: Muslimani su krivi jer su nas izdali, međunarodna zajednica je kriva jer je antihrvatska… I ponovo u cementiranju toga naopakoga, neistinitoga, historijski natražnoga – i što je najkobnije, samouništavajućega stereotipa sudjeluju jednako političke elite, crkveni oci, tzv. inteligencija, medijski propagatori, jednom riječju, “najbolje snage naroda”.

Jednostavna, golim okom vidljiva činjenica, da je glavni planer i realizator takve njihove sudbine Franjo Tuđman, i njihova predanost njemu, a da je sve ostalo izvedeno iz toga, ne probija se na razinu jasnoga mišljenja.

Samo zahvaljujući takvomu voljnom pristajanju na potpunu konfuziju pojmova, kriterija i vrijednosti, moguće je da se kao žalosni znak vječne hrvatske gluposti i političkoga samoubilaštva u hrvatskim političkim nadleštvima u Bosni i Hercegovini njeguje simbolični prizor: jedna do druge slike Ante Pavelića i Franje Tuđmana, dvojice vrhovnika, od kojih u ovomu stoljeću nitko nije nanio veću štetu ovomu narodu.

Spremnomu na nove zablude, unatoč svemu.

 

Jaka je kobila narod…

2000.

Dok su oni skapavali i stradavali po bezbrojnim slovenskim, zagorskim šumama i jamama od Slovenjgradeca i Maribora do Macelja, po prašnjavim slavonskim i vojvođanskim putevima, vukući se u avetnim kolonama, heroji i pastiri su svoje glave i svoje blagajne sklonili na sigurno. Osim Poglavnika, jedan od njih bio je i dični nasljednik i intelektualni gojenac Josipa Stadlera, vrhbosanski nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Neumorni skribent, tašti autor milijuna bezvrijednih pjesama, gorljivi lirski hvalitelj Ante Pavelića u svojemu Katoličkom tjedniku, nije poput mnogih istočnoevropskih biskupa crvenu aždahu dočekao sa svojim stadom, riskirajući svoju glavu, nego je ostavio i nadbiskupsku stolicu i narod, i klisnuo u emigraciju (umro u Madridu 1960).

Katoličko-hrvatski puk u Bosni i Hercegovini 1945. godine našao se, dakle, u dvostrukoj praznini: novi režim ga je ostavljao na društvenoj margini dok “se ne dokaže”, glava mjesne Crkve ga je napustila, a pravi (svenacionalno-integralni!) autoritet, nadbiskup zagrebački Alojzije, ultimativno ga poziva na demonstrativnu apstinenciju spram nove vlasti! Pokraj takvih vlasti i pokraj takvih pastira narodu je preostalo još samo da se primiri i povuče u vlastitu arhajsku “ideologiju”: jaka je kobila narod, nema šta neće izdurat

 

Svi naši nezavršeni ratovi

2001.

Prastara je dilema, koju su postmoderne kulturološke teorije u naše doba snažno reaktualizirale: kada govorimo o povijesti, govorimo li o stvarnosnim činjenicama ili tek o percepciji. Svaki put kada se u nas s ovim dvama ljetno-proljetnim mjesecima, svibnjem-lipnjem, u medijsko-političkoj javnosti obljetnički ritualno otvore teme naših ratova, bližih i daljih, percepcija, zapravo simultanitet različitih percepcija, biva sve fantastičniji. Oslobođen nekadašnjih službenih, čvrsto konstruiranih ideoloških tabua i klišeja, usitnjen i fragmentiran onako kako je fragmentirano cijelo postjugoslavensko i bosanskohercegovačko društveno tijelo, način doživljavanja, re-konstruiranja i interpretiranja povijesti poprima najbizarnije oblike.

Za cijelo Dvadeseto stoljeće dominantna su u nas bila dva modela službene historije. Tematski suženi na područje rata, mogu se u kronološkom slijedu pojednostavljeno nazvati: solunaško-kajmakčalanski i enobeovsko-prvoborački. S njima su dva svjetska rata na prostoru prve i druge Jugoslavije apsolvirana u takvoj ideološkoj konstrukciji, u kojoj nije bilo mjesta nikakvoj dilemi oko pobjednika i pobijeđenih, oko dobrih i zlih. Za ove druge u tom manihejski postavljenom paru nije bilo nikakve milosti, za njih nije bila rezervirana ni najstidljivija ljudska gesta.

Neovisno o antagonističkom odnosu između sustava i režima dviju uzastopnih Jugoslavija, s današnje točke gledišta bitno je uočiti ono što im je bilo zajedničko: ideološka, u sebi nekonfliktna konstrukcija vlastite povijesti, osobito ratno-junačkoga eposa. Pomnija usporedna istraživanja čak bi našla neobično zanimljive jednake epske, herojske, mitske (čak i religijsko-etničke) topose i figure u kajmakčalanskom i u enobeovskom modelu. Ta istorodnost u ideološkom mentalitetu mnogo je važnija od njihove političke suprotstavljenosti, jer osigurava kontinuitet i trajnost mentaliteta. Treba li uopće naglašavati: isključivoga, zadrtoga, ubilačkoga. Fanatično uvjerenoga da može postojati, biti ispravna samo jedna istina, samo jedna historija.

Dok je vladavinu takvoga mentaliteta osiguravao režim (država-partija-vojska-policija-pedagogija), stvar je funkcionirala besprijekorno, a sumnjivcima i prokletnicima je bila prepuštana paralelna, podzemna povijest, koja se njegovala šapatom kao žalosna obiteljska predaja ili po život opasna “neprijateljska emigrantska propaganda”.

Nakon ideološke pa i fizičke propasti Jugoslavije, te nakon još jednoga rata, u našemu iskustvu evropskoga Dvadesetog stoljeća slobodno se može reći Trećega, monolit nekada moćne ideologije raspao se u prah. No, evo gdje je vrag: raspala se samo njezina svevlast, jer su se ispod njezine opće političko-pedagoške hegemonije istrgnule zemlje, narodi, konfesije, etnije, skupine. Međutim, iz manihejske ideološke matrice nije se, izgleda, otrgnuo nitko. Pa tako danas, umjesto nekakvoga zamišljenog poželjnog, interaktivnoga pluralizma percepcija ili interpretacija, na razvalinama jučerašnjega fantomskog svijeta velike jugo-epopeje imamo repliku istoga tog svijeta, samo groteskno umnogostručenu u sijaset malih sebidovoljnih samo-jednih-istina, samo-jednih-ispravnih-historija.

Treba imati tek nešto malo osjetljivije uho, pa svakodnevno čuti to kakofonijsko raznoglasje, u kojemu se sveudilj nastavljaju svi naši davno zaključeni, nikad završeni ratovi, a njihove žrtve i njihovi heroji, njihovi pobjednici i njihovi zločinci bivaju jednako obesmišljeni tom prizemnom perspektivom i tom trajnom ideološkom zadrtošću.

Karakterističan za takav način doživljavanja povijesti jest sinkronitet, ukidanje historijsko-kronološke perspektive: sve je sad i svi su ovdje. Jedni do drugih, a bez ikakve uzajamnosti, defiliraju pokraj nas, ispovijedaju se, polažu vijence, oplakuju vlastitu sudbinu, uznose se u svojoj fiktivnoj herojskoj slavi.

Tko malo bolje pamti nijanse naše zajedničke prošlosti, neće, na primjer, bez svojevrsnoga osjećaja ironije moći doživjeti feljton u Oslobođenju, u kojemu se donosi ispovijest stanovitoga blajburgovca Alije Muratbegovića. Tiha zagrcnutost, primjetna u opremi feljtona, možda je logična iz perspektive nekadašnje tradicije ovoga lista, u kojoj je i sam toponim Pliberk (Bleiburg) bio sinonim za đavolje sjeme. No, tko je (i sada, ali još i onda) pročitao nešto od onih tisuća i tisuća stranica objavljenih o Bleiburgu i Križnomu putu, Muratbegovićevo kazivanje doima ga se kao tipsko ponavljanje općih mjesta. Zločin Bleiburga i Križnoga puta naprosto je već besmisleno ilustrirati ovakvim tipiziranim uspomenama pojedinaca izvan ikakve povijesne perspektive, osim ako se ne misli da je “novost” spomenutoga feljtona odavno poznata činjenica da je među bleiburškim žrtvama bilo i mnogo Muslimana-Bošnjaka.

Drugi primjer: pišu novine kako su se subnorovci (groteskno podijeljeni na federalne i srpskorepubličke) ujedinili da obilježe bitku na Sutjesci i druge datume iz NOB-a. Ne znam u ovom trenutku hoće li im i što će im govoriti najavljeni Živko Radišić, ne znam ni što će im on uopće, jer je iz političkoga profila spomenutoga gospodina posve jasno da je njegova pojava na Sutjesci (kao što je bila i na Kozari prošle godine) neka vrst rugalice onomu što ta mjesta povijesno-politički znače. No, u kontekstu o kojemu je ovdje riječ, važnije od toga jest pitanje – tko će inicirati pravu, kritičku deskripciju i ocjenu bitke na Sutjesci (i, uostalom svih “sedam ofenziva”, odnosno, cijeloga NOB-a), danas, kada je doista smiješno njegovati ondašnje stereotipe. Najviše razloga za to imali bi upravo oni kojih se to najviše tiče, jer bi tek stvarnosni, kritički prikaz bitke na Sutjesci, zajedno sa strašnim porazima i izgibijama, patnjama i očajanjima, izdajama, greškama i klonućima, konačno iscrtao pravi ljudski i herojsko-tragički sadržaj toga događaja. Kao što bi takva priča o cijelomu NOB-u u Bosni i Hercegovini bila jedan fantastičan, neopisivo uzbudljiv i intrigantan roman, a ne bulajićevska plitka plakateska.

Kako je to, na primjer, bilo s dugo skrivanim Titovim pregovorima s Nijemcima 1943, kojima je bio cilj postići primirje, da bi se na lijevoj obali Neretve potukli četnici, koji su u tom trenutku bili jednako opasni i jednoj i drugoj strani: Nijemcima kao mogući mostobran za britansko iskrcavanje na dubrovačkoj obali, a Titu kao suparnici u očima tih istih Britanaca u borbi za buduću vlast. Posebna je, pak, priča kako je cijela ta epizoda kasnije povijesno “kamuflirana” tzv. Bitkom za ranjenike…

A evo nam, u istom tom kakofoničnom koru, kao i svakog 7. lipnja unatrag nekoliko godina, “junaka” s Monte Melette. Nema kakvim sve patetičnim epitetima nisu do sada oblijepljeni, a još uvijek nema nikoga među federalnim vojnim i političkim vlastima (Republika Srpska ima neke druge, svoje herojske ekvivalente, nije luda još da se klanja habsburškim vojnicima, iako je među njima bilo taman jednako toliko Srba iz Bosne, kao i Hrvata i Muslimana-Bošnjaka) da, trijezno i sabrano, odluči kako bi s tom lakrdijom konačno trebalo prestati. Upravo zbog posmrtnoga digniteta tih nesretnika što su pod carskim fesovima išli na talijanske kuršume, nemajući pojma za koga ni za što.

 

Saći nad Bleiburg

2007.

U kući se nije izgovaralo: „Bleiburg“, ta riječ u djetinjem iskustvu nije bila dio intimnoga, obiteljskog imaginarija, ona se pojavila mnogo kasnije, kao knjiško-publicistički unos i politički tabu. Druge su neke riječi bile kućne riječi-šifre: „Slovenija“, „povlačenje“, „Austrija“, katkad „Zidani Most“, tu i tamo „Maribor“, „Dravograd“. Odzvanjale su neutješno, tamni oreol oko zlokobnoga zvuka tih riječi u mome sluhu nije se izgubio nikada. Još jednu riječ iz geografije naučio sam prije škole, i zauvijek je zadržala ton posebne emocije: „Argentina“. Za razliku od naših, koji su nestali u povlačenju u Sloveniji, susjed M. je, promućuran kakav je bio, stigao do Argentine. U međuvremenu se snašao („stek’o hotel!“), pa je već materi slao razglednice Buenos Airesa i pakete za Božić. „Tvoj kum“, (neki I. S., kojega u životu nisam vidio i koji mi ništa ne znači) – kazivala je katkad majka, s tonom  prijekora – „i on je stigao u Argentinu. Bio je mogućan, zaklinjao se da nas nikad neće zaboraviti, a čim je nastupilo povlačenje, prvi je utekao i nikada se više nije javio, ni da pita je li mu živo kumče“.

Bio je to moj prvi Buenos Aires. S drugim dvama susreo sam se mnogo kasnije – s jednim kod Borgesa, s drugim kod Gombrowicza. Svatri su s granice između fiktivnoga i stvarnog – s onoga utvarnog mjesta s kojega raste najistinitiji naš unutarnji svijet, s kojega raste literatura. Sad, kada sam kadar mirno svoditi, znam da su ova dva Buenos Airesa, svaki na svoj način, samo naknadno docrtani na onaj prvi, na neizbrisivu mapu doživljaja toga imena i toga toposa iz bolnih djetinjih čežnji. Buenos Aires velikoga i nesretnog Viktora Vide, onaj strašni trenutak u kojemu se Vida sjedinjuje s jurećim vlakom, ostao mi je do danas samo hladnom činjenicom iz pjesnikove biografije. Ništa mi ne govori, i u tom negovorenju, u hladnoj nijemosti, u toj neizgovorivosti, kao da se sabilo sve značenje događaja bleiburg, koji nam, evo, ni u novome stoljeću ne da da dođemo k sebi, slobodni od njega, od sebe.

O Vidi pamtim priču koju sam slušao od Jure Kaštelana. (Škrt na priči, ekonomičan u jeziku, ispričao mi je – u svega dvatri naša viđenja u cijelom životu, ako ne računam studentske sate na teoriji književnosti – neke od najvažnijih i najbolnijih priča hrvatske književnosti.) Neposredno nakon rata Kaštelan je, kao mlad partizanski oficir a obrazovan intelektualac, pjesnik, odličan romanist, bio u ekipi koja putuje u Rim u koji se bila slegla ogromna masa naših svake vrste – od onih s krvavim rukama do čistih nevoljnika. Priča Kaštelan: Doveli su nas u ogromnu menzu, u kojoj je ručavalo valjda i tisuću ljudi. Hodali smo između njih tražeći poznata lica, kojima smo imali zadaću pomoći, vratiti ih,  ako bude moguće. Podignem pogled, i duboko u dnu prostorije vidim jednu figuru kako se kreće između stolova: Vida. Mahnem mu, dođem do njega, započnem mu govoriti o povratku… On promuca nešto polurazumljivo, iz čega vidim  samo da je strašno uplašen i da o povratku ne može ni misliti. Onda se otkine od mene i  brzo nestane u nekim pokrajnjim vratima. Tada sam ga vidio u životu zadnji put. Iz drugih izvora znamo, da su to oni dani u kojima Vidi (u Rimu) piše Ljubo  Wiesner (iz Klagenfurta), očajan, s užasnom prtljagom obiteljske tragedije koju mu je u Zagrebu zakuhao manijački mladi Kvaternik još dok je bio krvavi meštar zla, strah i trepet, a ne potonji ustaški prognanik i otpadnik. Ostarjeli i slomljeni Wiesner, prezreni nekadašnji bard hrvatske lirike, zaputit će se u Rim, ubrzo i u smrt, Vida će iz Rima u Buenos Aires, u susret skoku pod lokomotivu, Kvaternika će đavo donijeti također u Argentinu, gdje će platiti glavom u prometnoj nesreći.

Ništa o svemu tome tada, u varcarskoj Podmahali, duboko u utrobi Bosne, daleko od velikoga svijeta, poslije svega a tek na početku, nisam mogao znati. Samo to da mati i baba iščekuju vijesti od Crvenoga križa. Na drugom mjestu, pišući iz opsjednutoga Sarajeva 1993, opisivao sam sjećanje na atmosferu, kada se skupljamo oko prvoga radioaparata („Nikola Tesla“, čiji dizajn i magičnu skalu i sada živo pamtim, s egzotičnim imenima gradova: Hilversum, Thessaloniki…) da se sluša Radio-Pariz koji čita spiskove nestalih. Od naših, nitko nikada nije pročitan, jedino se saznalo da su viđani na marševima smrti, čak na rumunjskoj granici, i da su možda „predani Rusima“. „Predali ih partizani Rusima, i rekli im: nećemo vas pobiti, ostat ćete živi, a najgora će vam kazna biti što se svojima nikada nećete moći javiti“ – tako je glasila ta ruska legenda. O toj mogućnosti nisam nikada našao nikakav čvrsti trag u literaturi i u svjedočenjima, ne spominje ju ni Solženjicin, taj danteovski arhivar Gulaga, no on se, kao pravi Rus, malima ionako nije bavio… Najprije će biti da je dvjema majkama služila kao nekakva utjeha, kao nevidljivi končić nade. Meni je donijela snove, bolje reći: san. Onaj morni, opetujući san, iz kojega skačem mokar od znoja, s tugom u prsima od koje jedva povraćam dah.

Tako sam se od malih nogu spremao, bio sprêmān, a da to nisam ni znao, za suočenje s Meduzom Historijom. I prije svih ozbiljnih knjiga, i bez školske propagande, saznao sam u duši da ona ima dva lica. Jedno kućno, intimno, u kojemu se sav svijet dijeli na naše (nevine stradalnike, „naše mučenike“, kako je govorila baba), i dušmane (zbirno ime za partizane, Ruse, a osobito za Engleze, koji su „naše u Austriji izdali i vratili partizanima“). Bolna je to historija bila, puna nijemih suza i teških uzdaha skrivanih među četiri zida, ali podnošljiva i prihvatljiva, jer nam nas same opisuje lijepo – kao nevine, izdane, pravedne žrtve. Osim toga, ona te uči izdvojenosti, zavjereništvu – nisi kao drugi, jest da si sam, ali si i gord na svoju usamljenost, otkrivaš slast i veličinu gorčine, gutanja, samozatajnosti, savladavaš tehniku samovanja, veliko i važno znanje.

Ali, u stalnom si susretu, ne možeš ga izbjeći, i s drugim licem historije. Onim velikim, pobjedničkim, koje ne zna za tugovanja nego otvara horizonte, poziva u novi svijet i ispisuje opću pravdu, utvrđujući u krupnim potezima strane – stranu dobra i stranu zla. Dugo mrziš to njezino lice, odupireš mu se, osjećaš da ono uništava sami temelj tvoga malog, tužnog svijeta, jedinoga u kojemu si svoj. Na činjenice koje ti predočuje (odvratni rasni zakoni u NDH, povijesno glupo svrstavanje uz naci-fašizam, uništavanje ljudi kao drugih, trupla, logori,  nakazna politika, sramota poraza i bijega), ostaješ slijep i gluh, prkosno ih odbijaš. Utoliko ti je to lakše, i utoliko ti je odbijanje čvršće, što ti se to drugo lice historije nudi gromkim i nametljivim, zapravo prijetećim glasom službene pedagogije i propagande, a ona ti je odvratna, bila i ostala. I: krvavih je ruku i sama.

Brzo, međutim, dolazi vrijeme kada se više odbijati ne može, kada oba lica historije, baš kao dva živa bića, opaka i neumoljiva svaki sa svojim ultimatumima, počinju u tebi živjeti zajedno, ravnopravno, a zakrvljeni na život i smrt. Bivaš poprištem sukoba obiteljske, privatne, i opće historije, u kojemu ti pomoć nema stići niotkuda (crkva, Bog, vjera, majka, baba, bližnji, škola, drugovi – sve je nijemo i beskorisno u tom hrvanju). Dva čovjeka u jednome (djetetu) sa strašnim imperativom – kako se integrirati, pomiriti sa sobom samim! Uz glavno pitanje, koje ne prestaje svrdlati u duši: jesu li (i) ruke naših bliskih krvave?

Dugo je trajalo – cijeli život. Ali, drukčije ne može biti. Pred takvim pitanjima uvijek smo, najprije, sami sa sobom, pred sobom. Ako je bleiburg ime za tu muku (a to ime u sebi sadrži cjelinu nesreće 1941-45), onda je sva naša politika i etika, sva naša kultura i sav naš europeizam – oslobođenje i očišćenje od bleiburga. Ta anabaza ne može biti spasonosna ako neće biti pravedna i prospektivno historična. Biblijskom metaforom rečeno: bleiburg je pakao nad koji nam je saći, e da bismo mogli uskrsnuti u historijski novi život.

 

Kosturi i ideologija

10. 4. 2009.

U javnosti Slovenije i Hrvatske posljednjih godina veoma je prisutna tema masovnih stratišta i grobnica u kojima su pripadnici oslobodilačke Titove vojske 1945. godine, bez suda i postupka, pobili i krišom zatrpali desetine hiljada pripadnika poraženih vojski u Drugome svjetskom ratu, ali i civila, među njima i žena, staraca, djece… Ono što najbolnije zasijeca u mračni prostor te skoro pola stoljeća zatajivane, skrivane i neapsolvirane historije, jest činjenica da je ogroman dio tih masovnih zločina počinjen izvan borbe, u danima nakon službenoga završetka rata, u obliku organiziranih egzekucija nad masama razoružanih zarobljenika, te se, dakle, ne može govoriti o „spontanoj odmazdi“ grupa izvan kontrole, nego o akcijama odobravanim s vojnih i političkih vrhova, sve do samoga maršala Tita. I dok se po Bosni još uvijek otkrivaju masovne grobnice iz posljednjega rata, a preživjeli srodnici vape barem za tom očajničkom utjehom – da pronađu i dostojno sahrane ostatke svojih najbližih, stižu slike i vijesti poput one iz Barbarina Rova u Sloveniji, gdje rudarski inženjer Mehmedalija Alič (rodom iz Srebrenice, u kojoj je 1995. pobijeno preko 200 njegovih suplemenika – o, kako nam se historija ceri u lice!) svoju stručnost i znanje koristi za otkopavanje kostura žrtava „revolucionarne odmazde“ iz 1945!

U mediju oralne, neslužbene historije znalo se za te strahote oduvijek. Do nekih porodica uspijevala je doći po koja provjerena vijest o stradanju njihovih bližnjih, a za neka stratišta i masovne grobnice saznavalo se putem najbizarnijih priča s lica mjesta. O užasima Kočevskoga Roga slovenski su disidenti dokumentirano pisali još za Jugoslavije. O poljanama u Teznome kod Maribora, na kojima je u tenkovskim rovovima zakopano po konzervativnim procjenama više od deset tisuća ljudi, pričali su lokalni seljaci kako su toga proljeća prestale dolaziti pčele na pašu, i nisu se pojavile slijedećih desetak godina. Iz djetinjstva se sjećam strašne priče o V. U. kojemu su ustaše pobile nekoliko članova obitelji. On se kao mladić našao u partizanima, i u činu majora dočekao kraj rata. A onda se pretvorio u anđela-ubojicu: obilazio je etapne logore zarobljenika u tzv. marševima smrti, i ubijao po svom izboru. Nakon toga bio se smirio nekoliko godina, a onda se jednoga dana objesio na kućnom tavanu.

Rigidno tabuiziranje što ga je jugoslavenska vlast nametnula nad ove događaje samo je pridonosilo razrastanju mračnoga mita i enormnom uvećanju broja žrtava. Uostalom, neka vrsta tabua, obrnutog, bili su i prethodni strašni zločini okupatora i domaćih kvislinga, o kojima službena jugoslavenska historija jest brinula, ali ne u obliku egzaktnih istraživačkih postupaka u želji za faktičnom istinom, nego s manipulativnim ideološkim ciljevima, tako da je i na toj strani bio otvoren prostor za neobuzdano licitiranje brojkama, često do nevjerojatnih granica prave nacionalne nekrofilije, koja se u mnogim glavama drži i danas, činjenicama unatoč.

Nakon propasti režima i raspada Jugoslavije, klatno je krenulo u drugu stranu: zločini kvislinga najedanput su postali podnošljivi, skoro zanemarljivi, a tema zločina Titove vojske počela je dobivati sve veći prostor. Često je to refleks čistoga političkog i ideološkog revanšizma, ma koliko zakašnjelog, kada potomci poraženih, pristajući na tu apsurdnu ulogu, istjeruju nekakvu svoju pravdu i namiruju račune. Tada je to historijski besmisleno, etički neprihvatljivo a ljudski odvratno. Međutim, činjenica zločina je faktografski tvrdoglava, psihološki neuklonjiva, pravno nezastariva, pa je isto tako neprihvatljivo umanjivati je, relativizirati ili čak negirati, pogotovo danas, kada je već odavno propao državni i ideološki sistem kojemu je to negiranje bilo potrebno. Uravnoteženi historijski pristup, izvan zauzimanja ideoloških strana, koji ništa ne bi šminkao, ali koji bi uvažavao kontekst, kronološki i politički kauzalitet, te koji bi iznio na svjetlo sve relevantne činjenice i pravično ocijenio svačiju ulogu, napokon, koji bi donio i pokoji mogući pravosudni epilog, bio bi jedini način da se napokon smire svi kosturi i otjeraju noćne more.

Svaka postjugoslavenska država i svi narodi u njima na neki su način obuhvaćeni ovim kontroverzama naše zajedničke dvadesetovjekovne historije. A na hrvatskom primjeru one poprimaju oblik čiste paradigme, koja se iskazuje pojmovno-simboličkim parom Jasenovac – Bleiburg. O toj sam temi i sam ispisao dosta stranica, uvijek iznova ispitujući mogućnost da se misli nemilosrdno objektivno, da se prokaže kako je svaki oblik viktimizacije ideologija a ne pijetet spram žrtava. Onako kako je ideološko-političko preuveličavanje žrtava u Jasenovcu za vrijeme Jugoslavije, prije svega na srpskoj strani, zapravo oduzimalo toj užasnoj tvornici smrti njezinu stvarnu jezovitost, jer ju je  stiliziralo, tako je pomama na hrvatskoj strani za što većom cifrom partizanskih žrtava pod zbirnim imenom Bleiburg toj tragediji oduzimala njezin realni sadržaj i povijesno značenje.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.