Andrić na tvrđavi u Travniku

12. 6. 2015.

Vrijedilo se toga lipanjskog poslijepodneva zaputiti u Travnik!

Auto smo ostavili blizu Andrićeve kuće u čaršiji pa se, sve nogu pred nogu, popeli do tvrđave.  A na tvrđavi – scenski događaj pod naslovom Nobelovac i Travnik (Ivo Andrić: život, lireratura…).

Iza svega, naravno, stoji Enes Škrgo, kustos Andrićeve rodne kuće, čovjek bez kojega, i bez još nekolicine posvećenika, današnji Travnik vjerojatno ne bi ni znao za Andrića, to jest, znao bi jer se to ne može ne znati, ali bi se rado pravio da ne zna, da ne mora znati, jer je Andrić kost u grlu, problem s kojim se ne zna što bi se i kako bi se…

Godinama se ovih nekoliko osoba u Travniku strpljivo i pametno trude da njihov grad na najbolji način iskoristi taj dar s neba, za koji bi mnogo veći i poznatiji i bogatiji gradovi sve dali da ga imaju – činjenicu da se tu rodio svjetski pisac Andrić, i još više, da su tim gradom obilježena njegova najbolja djela. Topografija današnjega Travnika sva bi mogla biti kulturno i turistički „dizajnirana“ topografijom Travničke hronike i Priče o Vezirovom slonu! Ima nekoliko godina kako je Enes Škrgo, vođen tom idejom, sačinio sjajan prijedog u obliku elaborata Književni nobelovac Ivo Andrić – kulturni i turistički brand Travnika. Bilo bi važno znati što se s njime događa u općinskoj i kantonalnoj administraciji.

Predstava Nobelovac i Travnik (Ivo Andrić: život, lireratura…) izvrsno se uklapa u tu ideju. To je dobro i korisno, ali ne treba je prvenstveno hvaliti zbog toga. Ono što je tu važno, to je njezina smislenost i ljepota, njezina unutarnja razložnost i cjelovitost. Sve je u njoj na svome mjestu, i sve se sa svime slaže, jedno na drugo skladno nadodaje. I Škrgina dramatizacija, i režija Gorana Damjanca, i scenografija i kostimi Dragane Purković-Macan i muzika-zvuk Alberta Bojana Savića, a sve su to sjajno uigrali četvorica aktera – Matej Baškarad (kao Andrić), Darko Smodek, Nebojša Filipović i Mirko Adžaip.

Čudesni ambijent travničke tvrđave još je jedan, ali silno važan element cijeloga ovog prekrasnog doživljaja. Ali ne tek kao slučajna kulisa, ne! Škrgo i Damjanac na izvanredno inteligentan način uspijevaju „natjerati“ taj ambijent da bude aktivan dramatski sastojak predstave. Pa čak i sa sitnim a sjajnim nepredviđenostima, poput one kada na platou između Kule i Barutane, s nestvarnom pozadinom zelenih planinskih kosa što se obasjane predvečernjim suncem obaraju po strmoj dijagonali toga  kurosavinskog kadra, prohladni vjetar počne raznositi listove iz silnih knjiga što ih dvojica aktera, u odlično smišljenoj režijskoj dosjetki, premještaju amo-tamo…

Enes Škrgo i ovaj mali ansambl zamišljaju predstavu kao amblemsku za Travnik, a i kao putujuću, najprije po gradovima koji imaju slične tvrđavske ambijente. Eh, kako bi bilo dobro da ljepotu i mudrost te ideje prepoznaju i prihvate – najprije Travnik i Travničani (Travnjáci po starinskom izgovoru, koji se tu i tamo čuje i u predstavi)!

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.