Ivica Đikić, Srebrenica/Beara (dokumentarni roman)

 „…ova se knjiga ne odriče potpuno mogućnosti da shvati kroz realnost ono što nije mogla shvatiti kroz književnost…“
Javier Cercas: „Anatomija jedne pobune“

Tko je sve popodne i uvečer 13. srpnja i tokom 14. srpnja 1995. pouzdano i izravno znao ili je mogao utemeljeno zaključiti da se sprema pogubljenje svih zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice?

Znali su general Mladić, zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, i pukovnik Beara, načelnik sigurnosne uprave u Glavnom štabu. Beara je cijeli četvrtak, 13. srpnja, bio u Bratuncu, Novoj Kasabi, naselju od oko hiljadu stanovnika otprilike na pola puta između Bratunca i Vlasenice, i okolnim mjestima. Najviše u Bratuncu. General Mladić neprestano je bio u pokretu, ali najveći dio vremena proveo je u raznim štabovima u Bratuncu, u štabu Vojne policije 65. zaštitnog puka u školi u Novoj Kasabi, u zapovjedništvima Drinskog korpusa, u Potočarima, Konjević Polju, i sa iscrpljenim jedinicama koje su se spremale za nastavak napredovanja prema Žepi.

Znao je Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske i vrhovni komandant oružanih snaga Republike Srpske. Bez njegovog pristanka nije se mogla pokrenuti i razviti operacija ubijanja. Znao je što se događa i što će se dogoditi, ali je vjerojatno nastojao da čuje što manje detalja i da se skloni u stranu kad su u pitanju odluke o neizbježnim konkretnostima. Trinaesti srpnja 1995. proveo je uglavnom na Palama, tridesetak kilometara sjeveroistočno od Sarajeva, u svom uredu predsjednika Republike Srpske.

Teško je povjerovati da nije znao Slobodan Milošević, predsjednik Srbije. Imao je više izvora iz kojih je mogao ili morao saznati: od direktnih kontakata s Karadžićem i Mladićem do detaljnih saznanja Resora državne sigurnosti MUP-a Srbije i vojne Uprave sigurnosti.

Znao je, ili je imao dovoljno razloga i informacija da utemeljeno pretpostavi, ministar obrane Republike Srpske Milan S. Ninković. Ministarstvo obrane otpočetka je logistički opsluživalo operaciju transporta i ubijanja zarobljenih Bošnjaka, a time je operativno rukovodio Momčilo Kovačević, pomoćnik ministra obrane.

Zatim, Miroslav Deronjić, Karadžićev civilni povjerenik za Srebrenicu i glavni čovjek Srpske demokratske stranke i lokalne vlasti u Bratuncu, kao i Srbislav Davidović, predsjednik Izvršnog vijeća općine Bratunac.

Znao je general-major Zdravko Tolimir, Mladićev pomoćnik i načelnik Sektora za sigurnost i obavještajne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Tolimir je, uz general-potpukovnika Manojla Milovanovića, zamjenika komandanta Glavnog štaba, bio najvažniji i najutjecajniji časnik u Mladićevu bliskom okruženju: tome je bilo tako ponajviše zbog Mladićeve vjere u Tolimirovu odanost, lukavost i spremnost na sve. Mladić se najviše oslanjao na Milovanovića i Tolimira u upravljanju s oko 85 hiljada vojnika podijeljenih u šest teritorijalnih korpusa, u više od četrdeset pješadijskih i motoriziranih brigada i tri puka, s pridruženim mnoštvom dobrovoljačkih, policijskih, parapolicijskih i specijalnih jedinica. U vrijeme srebreničke operacije, Milovanović je bio na zadatku u zapadnoj Bosni, gdje su vojska Republike Hrvatske (HV) i vojska bosanskohercegovačkih Hrvata (HVO) uporno napredovale po masivu planine Dinare i stvarale pretpostavke za prodore prema Kninu, centru srpske pobunjeničke Krajine u Hrvatskoj, i prema srpskim gradićima u Bosni – Glamoču, Grahovu, Šipovu, Drvaru… General Milovanović neuspješno je pokušavao konsolidirati redove Vojske Republike Srpske na tom prostoru. Bio je upućen u idejni okvir napada na srebreničku enklavu, ali po svemu sudeći, nije imao detaljne informacije o planovima za masovno ubijanje i o konkretnim događajima u Podrinju.

Znao je i general-major Radivoje Miletić, načelnik Uprave za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba. On je zamjenjivao generala Milovanovića u Glavnom štabu u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska: k Miletiću su se slijevale sve informacije s terena. Budući da je general Mladić stalno bio u Bratuncu, Srebrenici, Vlasenici i okolnom području, general Milovanović u zapadnoj Bosni, a general Tolimir od 13. ili 14. srpnja s trupama koje su napredovale dalje prema Žepi, Miletić je tehnički upravljao radom Glavnog štaba sredinom srpnja 1995., preciznije, pretakao je Mladićeve i Tolimirove šture i jasne zamisli u razrađena operativna naređenja korpusima, a njih dvojicu redovno izvještavao o svim bitnim informacijama s drugih ratišta. Tolimir je, inače, bio zadužen i za komunikaciju s visokim zapovjednicima UN-ovih snaga, a komunikacija se, s njegove strane, svodila na obmane, na solidnom engleskom, i na kupovanje vremena za masovno ubijanje koje se ubrzano pripremalo.

Znao je general-major Bogdan Sladojević, oficir za operativne poslove u Glavnom štabu, podređen generalu Miletiću. Znao je i general-pukovnik Milan Gvero, pomoćnik zapovjednika Glavnog štaba za moral, pravne i vjerske poslove, kao i pukovnik Željko Kerkez, načelnik Saobraćajne službe Glavnog štaba. Znao je, ili je utemeljeno mogao pretpostaviti, i general Petar Škrbić, pomoćnik zapovjednika Glavnog štaba za organizaciju, mobilizaciju i personalne poslove, kao i pukovnik Nedeljko Trkulja, načelnik Oklopnih jedinica, koji je u Glavnom štabu u Crnoj Rijeci pratio razvoj srebreničke operacije i sastavljao posebne izvještaje za predsjednika Karadžića.

Znao je pukovnik Petar Salapura, načelnik Uprave za obavještajne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. General Tolimir bio je direktno nadređen pukovniku Beari i pukovniku Salapuri: Uprava za sigurnost (Beara) i Uprava za obavještajne poslove (Salapura) činile su Tolimirov Sektor za sigurnost i obavještajne poslove. Uprava za obavještajne poslove izravno je upravljala 10. diverzantskim odredom i 410. obavještajnim centrom iz Banje Luke. Salapura je tog dana, 13. srpnja, najviše vremena proveo u Glavnom štabu u Crnoj Rijeci, s tim da je boravio i u Novoj Kasabi, i u Vlasenici, i u Srebrenici.

Znali su i pukovnici Radoslav Janković i Milovan Stanković, oficiri Uprave za obavještajne poslove Glavnog štaba. Njihov izravno nadređeni bio je pukovnik Salapura. Potpukovniku Dragomiru Keseroviću iz Uprave za sigurnost, u čijoj su nadležnosti bile jedinice Vojne policije, izravno nadređeni bio je pukovnik Beara, kao i potpukovniku Miloradu Mariću, koji je u Upravi za sigurnost bio načelnik za kontraobavještajne poslove. Nije nedvojbeno, ili „nije izvan svake sumnje“, da su Keserović i Marić znali što se priprema i odvija u Bratuncu i Zvorniku.

Znao je i Mladićev prvi ađutant major Dragomir Pećanac, oficir Uprave za sigurnost Glavnog štaba, još jedan Bearin podređeni. Pećanac je neprestano bio u neposrednoj Mladićevoj pratnji i bio je jedan od centralnih operativaca u koordiniranju i organiziranju pogubljenja.

Znao je general-major Radislav Krstić, zapovjednik Drinskog korpusa, kao i Krstićev prethodnik na toj dužnosti – general-major Milenko Živanović. General Mladić nevoljko je, i isprva neformalno, smijenio generala Živanovića s mjesta komandanta Drinskog korpusa neposredno uoči ulaska u Srebrenicu 10. ili 11. srpnja 1995., da bi se službeni i svečani oproštaj, odlazak generala Živanovića u penziju, odigrao 13. srpnja poslijepodne pred komandom Drinskog korpusa u Vlasenici, istočnobosanskom gradiću oko pedeset kilometara zapadno od Srebrenice. Ta smjena bila je rezultat Karadžićevog višemjesečnog pritiska na Mladića, pritiska potaknutog informacijama i molbama koje je Karadžiću iz Podrinja donosio, između ostalih, Miroslav Deronjić. Živanović je dugo smatran nesposobnim i neinteligentnim vojskovođom, ali ga je štitio general Mladić, jer je pripadao oficirskom „kninskom klanu“. Godine 1991. Živanović, tada pukovnik, zapovijedao je 180. motoriziranom streljačkom brigadom JNA iz Zadra, formacijom u sastavu Kninskog korpusa kojim je jedno vrijeme zapovijedao general Mladić. Taj „kninski klan“ iznutra je, ali da nitko ne čuje, bio optuživan da samovoljno vlada Vojskom Republike Srpske. Mladić je smijenjenog kompanjona Živanovića tih dana, pa i 13. srpnja, vodio u svojoj neposrednoj pratnji. General Krstić, koji je do unaprjeđenja bio načelnik Živanovićevog Štaba, primarno je zapovijedao pripremom trupa za napredovanje prema žepskoj enklavi.

Znao je pukovnik Svetozar Andrić koji je, nakon Živanovićevog umirovljenja i Krstićevog unaprjeđenja, došao na položaj načelnika Štaba Drinskog korpusa, a do tada bio je zapovjednik Birčanske (Šekovićke) brigade Vojske Republike Srpske. I pukovnici Obrad Vičić i Milenko Lazić, časnici za operativno-nastavne poslove u Štabu Drinskog korpusa. I pukovnik Slobodan Cerović, pomoćnik zapovjednika Drinskog korpusa za moral, pravne i vjerske poslove.

Znali su potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjeljenja sigurnosti Drinskog korpusa, i potpukovnik Svetozar Kosorić, načelnik Odjeljenja za obavještajne poslove Drinskog korpusa. I ne samo da su znali nego su i vrlo aktivno sudjelovali. Kao i major Pavle Golić, obavještajni oficir u štabu Drinskog korpusa, pukovnik Ignjat Milanović, načelnik protuzračne obrane u štabu Drinskog korpusa, Momo Amović, načelnik za administrativne poslove u štabu tog korpusa, i poručnik Ratko Vujović, zapovjednik Bataljuna Vojne policije Drinskog korpusa.

Znali su i potpukovnik Rajko Krsmanović, načelnik Saobraćajne službe Drinskog korpusa, pukovnik Lazar Aćamović, načelnik logistike Drinskog korpusa, major Milenko Avramović, načelnik Inženjerije Korpusa, i njegov zamjenik major Mile Simanić, te potpukovnik Neđo Blagojević, oficir Veze Drinskog korpusa.

Znao je pukovnik Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade, kao i major Novica Pajić, načelnik Štaba Bratunačke brigade. Znao je kapetan 1. klase Momir Nikolić, načelnik Organa sigurnosti Bratunačke brigade. Znao je Zlatan Čelanović, referent za moral, vjerska i pravna pitanja Bratunačke brigade. Znali su i stariji vodnik 1. klase Rade Petrović, zapovjednik Interventnog voda 3. bataljuna Bratunačke brigade, voda pod imenom „Crvene beretke“, kao i njegov izravno nadređeni, zapovjednik 3. bataljuna, major Dragomir Zekić, kao i zapovjednik voda Vojne policije Bratunačke brigade stariji vodnik 1. klase Mirko Janković. Vrlo je vjerojatno da su bili upućeni i zapovjednici 1. i 2. bataljuna Bratunačke brigade – potporučnik Lazar Ostojić i kapetan 1. klase Goran Stakić, te zapovjednik Interventnog voda 2. bataljuna stariji vodnik 1. klase Zoran Milosavljević.

Znao je potpukovnik Vinko Pandurević, komandant Zvorničke brigade, koji je 13. srpnja proveo na ratištu prema Žepi, i u obilasku svojih jedinica koje su sudjelovale u hvatanju razbijenih skupina 28. divizije Armije BiH i civila koji su se pokušavali probiti na slobodni teritorij na sjeveru. Major Dragan Obrenović, načelnik Štaba Zvorničke brigade, također je znao.

Znali su i potporučnik Drago Nikolić, načelnik Organa sigurnosti Zvorničke brigade, i kapetan Milorad Trbić, oficir sigurnosti u Štabu Brigade, i poručnik Momir Jasikovac, zapovjednik Vojne policije Zvorničke brigade, i kapetan prve klase Duško Vukotić, načelnik Organa za obavještajne poslove iste brigade, i major Dragan Jokić, načelnik Inženjerije Zvorničke brigade. Znala je nekolicina nižih zapovjednika i vojnika Inženjerijske čete i zapovjednici nekih pješadijskih bataljuna Zvorničke brigade.

Zatim su znali, ili su – bez većeg naprezanja – mogli zaključiti, major Mile Kosorić, zapovjednik Vlaseničke pješadijske brigade, i njegov zamjenik major Boško Saragić. Major Milomir Nastić, zapovjednik Milićke pješadijske brigade, i načelnik štaba te brigade Ivan Stojanović. Major Radomir Furtula, zapovjednik Višegradske (Goraždanske) pješadijske brigade koju se nazivalo i 5. podrinjskom brigadom. Major Milan Lukić, zapovjednik Interventnog voda Višegradske brigade, i Boban Inđić, neformalni Lukićev zamjenik.

Znao je potpukovnik Milomir Savčić, komandant 65. zaštitnog puka stacioniranog najvećim dijelom u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska. Bila je to elitna jedinica Vojske Republike Srpske pod direktnom komandom zapovjednika Glavnog štaba generala Mladića, odnosno njegova pomoćnika za sigurnosno-obavještajne poslove generala Tolimira i načelnika Uprave za sigurnost pukovnika Beare. Znali su Savčićev zamjenik potpukovnik Jovo Jazić, zapovjednik Bataljuna Vojne policije 65. zaštitnog puka major Zoran Malinić i njegov zamjenik kapetan Aleksandar Lučić.

Znao je poručnik Milorad Pelemiš, zapovjednik 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske. Taj odred bio je, također, direktno podređen generalu Mladiću, a ovaj je njime upravljao preko generala Tolimira i svog ađutanta Dragomira Pećanca. Poručnik Pelemiš, kao i pukovnik Čedo Knežević, načelnik 410. obavještajnog centra, naređenja je redovno primao i od pukovnika Petra Salapure, načelnika Uprave za obavještajne poslove Glavnog štaba.

Znali su, po svemu sudeći, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Živko Rakić, i njegov pomoćnik Tomislav Kovač. Pritom valja imati na umu da su policijske trupe u srebreničkoj operaciji bile uključene u vojnu zapovjednu strukturu. Bio je upućen vrh Resora državne sigurnosti MUP-a Republike Srbije, civilne sigurnosne službe, u Beogradu, prije svih Jovica Stanišić, načelnik te službe. Najmanje dvojica visokorangiranih operativaca Resora državne sigurnosti boravila su u okolici Srebrenice i Bratunca: Vasilije Mijović i Siniša Glogovac pratili su sve događaje i bili jedna od veza između Beograda i lokalnih vojnih i policijskih zapovjednika.

Znali su general Goran Sarić, komandant Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske, i potpukovnik Ljubomir Borovčanin, zamjenik komandanta. Zatim Duško Jević zvani Staljin, direktor Centra za obuku Specijalne brigade MUP-a Republike Srpske, te Mendeljev Đurić, jedan od nižih zapovjednika u toj jedinici: oni su, sa sto do dvjesto svojih ljudi, 11. srpnja s Jahorine, gdje se nalazio Centar za obuku, stigli u Srebrenicu. Znali su zapovjednici u Drugom odredu Specijalne policije Šekovići MUP-a Republike Srpske – Rade Čuturić, Miloš Stupar i Milenko Trifunović. Znao je kapetan Milan Jolović zvani Legenda, komandant samostalne postrojbe „Vukovi sa Drine“ i čovjek od osobnog pouzdanja generala Mladića. „Vukovi sa Drine“ bili su izravno podređeni zapovjedniku Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske potpukovniku Vinku Pandureviću.

Znao je Dragomir Vasić, načelnik regionalnog Centra javne sigurnosti sa sjedištem u Zvorniku, koji je 13. srpnja boravio i u Bratuncu. Znao je i Vasićev zamjenik Mane Đurić. Znali su Miodrag Josipović i Branimir Tešić, šefovi civilne policije u Bratuncu, čiji su ljudi otpočetka aktivno sudjelovali u transportiranju, čuvanju i likvidiranju zarobljenika. Znao je Dragan Mirković, direktor Komunalnog poduzeća u Bratuncu, kojem je pukovnik Beara 13. srpnja naredio da svoje radnike i strojeve upregne u kopanje masovnih grobnica i zatrpavanje ubijenih zemljom i pijeskom.

Mnogi koji su se 12., 13. i 14. srpnja 1995. odgovornijim ili manje odgovornim poslom – od ministara do običnih vozača – nalazili u uredima civilne vlasti na Palama, u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska, u pratnji visokih oficira, u štabovima i izmještenim zapovjednim mjestima Drinskog korpusa, pješačkih brigada, policijskih i vojnopolicijskih snaga i manjih formacija na području Srebrenice, Bratunca, Zvornika i Vlasenice, mnogi komunalni radnici, vozači iz civilnih tvrtki, mnogi od njih, dakle, mogli su pretpostaviti ili pomisliti ili načuti kakav je kraj namijenjen zarobljenicima, no nisu pripadali krugu od sedamdeset do stotinu ljudi – uglavnom profesionalnih oficira stasalih u Jugoslavenskoj narodnoj armiji – koji su potpuno ili djelomično bili upućeni da se priprema pogubljenje koje po razmjerima nadilazi sva zla dotad viđena u ratovima što su od ljeta 1991. trajali na ruševinama Jugoslavije, i sva zla koja su se na europskom tlu zbila nakon Drugog svjetskog rata. Od poslijepodneva i večeri petka, 14. srpnja, počet će se znatno širiti krug ljudi koji su direktno uključeni ili znaju ili nepogrešivo slute što se zbiva i kako će sve završiti.

Pukovnik Beara znao je više od svih od početka do kraja operacije ubijanja.

(Odlomak)

Komentari nisu dozvoljeni.