„Turčin“ u Kamenitim vratima

Sjeverni put – njime su išle zabranjene robe: jedne
izlazile, druge ulazile u Varcar. Ulazila je mazija
šipke kvalitetnoga čelika poligonalnoga profila marke styria
koje su iz Austrije preko zagrebačke veze stizale djedu
a on ih razdavao kovačima – koliko je koji naručio.
Izlazila je perajica: svinjska dlaka od koje su se pravile
najfinije četke i kistovi prije izuma sintetičkog vlakna:
vrhovi joj se rascvjetavaju nasitno do milimikronskih
veličina, pa je takva četka meka i gusta, dugo zadržava
vodu ili boju. Zato je perajica bila dragocjena, državni
monopol, isto kao duhan. Rasturanje ispod ruke milicija je
strogo nadzirala – za to su se plaćale grdne globe i kazne
pa i u zatvoru odsjedalo, a lako je bilo zaraditi i mrski
naslov narodnoga neprijatelja. E, onda si ozbiljno ograisao!
Takvu je slavu i traženost svinjska čekinja stekla jer je
bila nezamjenljiva a rijetka: valjalo je samo ono malo
što se svinjčetu, pošto ga zakolju i ofure, skine s uskoga
pojasa duž hrptenjače. A ni to od svakog komada, ni od
svake pasmine. Skupljale su se pomno te dlake, sastavljale
i vezivale u male snopiće, oni uredno slagali jedan uz drugi
i pakovali u pakete od modroga poroznog pak-papira
s kojima se, onda, zgodno moglo u dalji promet. (Nije ti
pomagalo što si mrzio i tu robu i taj posao: nisi jednom
u svome đačkom kartonskom kuferu morao prenijeti
paket-dva do Zagreba.) Državne granice bile su tih
pedesetih još čvrsto zatvorene, ali majstori posla imali su
kanale da skupu robu prebace u Austriju. Tamo je vrijedila
mnogo više. Kad se did Ivić Bilać sporo penje uz Dugu ulicu
na Gornji Grad kćeri u Opatičku broj 16 u svome turskom
odijelu – crne čakšire s dugačkim turom, džemadan, širok
trabolos pojas, mrk fes na glavi, kundure na nogama –
poštapajuć se kvrgavom kȅvom, pa prolazi kroz staru gradsku
kapiju s kipom Dore Zlatarove gdje na drvenim klecalima u
teškom vonju gorućih svijeća kleče nevoljnice i nevoljnici
što utječu se Majci Božijoj od Kamenitih vrata, nijedno
od njih, kakvagod bila muka što ga mori, ne može da na čas
ne prekine nit molitve i ne svrne pogled na nj, u potpunoj
zbunjenosti: odakle sad ova prikaza! Neće se on zadržavati,
konak, najviše dva, koliko treba da svidi račun. Zimus i
jesenas bilo je dobra klanja, naskakao se po varcarskim
selima i okolnim pazarima, sakupio perajice kao nikad,
sretno izvrdavao miliciju i bez ijedne zapljene sve otpremio
do Zagreba. Sad dolazi po svoje pare.

(Fragment)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.