Alija Isaković, Također

Jedan od najzačudnijih tekstova bosanske književnosti, Također Alije Isakovića, prvi put sam slušao u radiofonskoj izvedbi Trećega programa Radio Zagreba – govorio je genijalni Uglješa Kojadinović, a po sjećanju rekao bih da je režija bila Zvonimira Bajsića. Bilo je to 1970. ili 1971. godine u Mrkonjiću, upravo sam bio nabavio moćan radiokazetofon koji mi je u noćnim satima hvatao sve živo, a savršeno snimao sve što sam želio imati snimljeno. Na taj način sam, recimo, prvi put zaimao svoj vlastiti snimak Palestrinine Stabat mater. I mnogo drugoga.

Isaković je Također kasnije objavio u svojoj zbirci pripovjedaka Taj čovjek (1975), koju sam uvrstio u izbor od pedeset knjiga biblioteke Dani 2005. godine. Od prvoga mrkonjićkog slušanja do danas Isakovićev Također nije mi izgubio ništa na književnoj snazi i imaginativnoj začudnosti.

Inače, stjecajem mrkih historijskih okolnosti i Isakovićeve hibridne spisateljske i aktivističke biografije događa se da je taj pisac, skupa s Također i drugim čudesnim prozama, poput Generalija, ostao u dubokoj sjeni vlastitoga glasa nacionalnog tribuna.

 I. L.

TAKOĐER

Sada ćete čuti pušku kalibra 7,5 mm, domaće izra­de. Paam! Zatim još jednu. Također domaće izrade i također u takozvanim domaćim rukama. Puknut će s izvjesnim zakašnjenjem. Oprostite.

Vidite, u oba slučaja cijevi su bile na visokom nivou, takozvanom čovječijem nivou. To je, zaista, zamamno puškaranje! Volim to puškaranje… I dok se ostraguše hlade – naš čovo ciliče ljubavne pjesme i prebacuje ih preko duvarova, kako i priliči duševnom narodu našem.

Ciknu Halil kano ljuta guja,
Hod ovamo Vukota kopile,
Biće svaka puška ubojita,
Dabogda se rane hiljadile,
Svak krvave žvaće zalogaje
I umeće barut na olovo.

Zatim prizemna dramska baglama, također blag guslarski cilik i duvarovi.

Uze ruku ljuba Damjanova,
Okretala, prevrtala njome,
Nit rodila šenica bjelica,
Nit potekla voda sa Zvečana…

Dok se vaki junak ne rodio u plemenu našem ple­menitom, reče čovjek Siman oštreći oči, oštreći zube, oštreći puščanu cijev. Drugi, dabogda, praznom bešikom se kleli. Zatim nježno pjevucnu pjesmu koju su junaci sknadili. “Što je muška uha satraćemo…”

Hametice, dobaci čovjek Arif.

Pjesmica nije valjala.

Čovjeku Simanu dosadi umetanje riječima. Radije bi… Vako ćemo pobiti. Kr-kr-kr!

Zatim izbiše tenkovi. Prije poče drhtati zemlja u koju su se ukopali nego što ljudi počeše. To je trajalo, to se uvećavalo, kako su se čelične gusjenice približavale.

Možda su to stranjski tenkovi. Božja ti vjera, i din, bježmo!

Jašta, lasno ćemo kašnje da se vrnemo na kreševo bojno, dok samo mine ovaj tuđi pismilet! pijunu.

Trag im se zatro! Što će nam vođe kad i bez njih moremo da se lijepo satiremo.

Mašallah! Ha, ha, Simane, daj gaće na rešeto!

Ha, Arifaga, čuj-počuj, ne luduj, nećeš jaciju klanjat, nećeš glavu od zemlje šćet odvojit, a glavno je – nećeš ni moć… I sram te i stid bilo, guzonja jedan i trbonja.

Glanćeru!, dobaci čovjek Arif, kao da gađa svježom konjskom krkalom.

Ovo čovjeka Simana sito nasmija. Ovlaži ponovo usta. Sjećaš li se krave koju ti pojedosmo ametice, onomadne, zorom, usred sabaha i usred naše vojske i ordije slavne, o-hoo!

Šćene jedno! Razguli krake bježeći, stani da malo zapucamo, nijesmo odavno, lje!

Udri, Arifaga, dok je ora! Tra-tra!

Ha, navali narode, dok ima žive vage!, također zapuca slavno. Udri sve što se miče i gamiže, dok zmiji ne stucaš glavu – zalud šenluk činiš!

Šta ćemo sa nejači?

Udri, Simane!

More, vala, gojeni Alile!

Zatim ne rekoše ništa značajno. Osmatrali su busiju i mušicu nišana. Osluškivali udaljavanje tuđeg pismileta.

Svako živo čeljade more biti puška u rukama Vuka Mandušića.

Surgun! Volim kad trava divljaka raste ukraj ognjišta u komšije moga. Visoka, drska trava kao čopor mladih vukova.

Arif odgovori kratkim krezubim rafalom.

Zatim Siman frljaci bombu kao razdrt obojak. Bješte noge, posra ve guzica!

Šta sa ženama i nejači?, pitasmo se.

To je, lje, sređeno, Arifaga. Što je moglo bježat, bježalo je, gledo sam, Božja ti vjera, djeca su iz naručja iskakala!

Ne vjeruj turčinu, Simane, on je izdo Kosovo i Taj­nu večeru i sedam sokolova.

Evo mog puščanog odgovora, vazda! Da se zna i pamti i u pjesme meće.

Ne čujem! Ne čujem od silnog puckaranja!

Surgun!

Evo ti, naa!

Evo i tebi, naa!

Simane?

A?

Sramota je takome junaku mene gađat ne pogodit cilja.

Zatim izvjesna prisna strepnja. Međusobna.

Ko da je neko, Simane?

Moj?

Ne beri brigu, Simane, sad ću ga ja prizemljit. I vi ste nas prošle hefte, također.

I vi nas, svosve! Moja baba Simana izgorje, bog imao obzira prema njoj, izgorje u pojati miješajući svoj plač i ajvanski plač. Ha, navali, ne oklijevaj u surgunu!

Ne beri moju brigu, Simane. Ne beri brigu u tuđem veselju!

Ha, jazuk čini jazuklija Arif, od jazuka većeg dobra nejma!

Đe se čini šenluk na veselje tu ne treba šenica bjelica, tu ne treba voda sa Zvečana…

Siman dočeka, sukcesivno. Jeste blaga što ga drugi teče, jeste mala što u drugog bleji, jeste krvce iz b’jela groca!

Na kraju vesele pjevanije Arif energično zapljeska mecima po tuđem grudobranu. Ha, Simane, isturi glavu, hrđa mi cijev izjede, oči mi se mute od prazna puškometa! Istobeči se, ta kanio pusto srce u junaka, kamo puste gusle javorove, i na strašnom mjestu postojati!

Evo ti!, preko kamenog grudobrana isturi Siman od šake do lakta.

Prasak! U prazno.

Isturi malo glavu, hrđa mi cijev izjeda! Evo ti, na!

Također pucanj. U prazno.

Samo te dim izdaje i draška me jerbo sam ti obezduhanio. Sad ću te malo u taj dim gađati. Evo ti!

Kako ti je u mozgu, Simane?

E, moj Arifaga, đe ti prosu pamet tolikih godinica!

Arif isturi uho kroz kameni procijep. Ne čujem, Simane, ne čujem! Ne zbori u zemlju, zalud! Drži tu glavu zgora, dok je na ramenu. A nećeš se umorit. Nećeš dugo!

Siman ustade plahovito. Izvi to klempavo uvo, Arifaga, izvi ga malo iza kamena, da mu šišanom prišijem menđušu! Puče. Jesam li pogodio?… Šutiš! Mora da sam ti smozgao maličak olova u glavu, da otvrdne.

I Arif puče. Bila je zgoda, Siman razmetljiv, ali ne zgodi. Sam si pa trabunjaš.

Jašta ću!

Arif također htjede da ponovi “Jašta ću”, ali ne ponovi.

Simane, kao da tvoji pobjegoše i slijeva i zdesna. A i moji su, lje, priznade sebi i poče da zbraja, nasumice. Ali poimenice. Vidi ih kao da su se dobrovoljno poredali u dugačak mezar koji nema ko iskopati.

Trabunjaš, Arifaga! Sam si, a strah te i neba i ze­mlje. I mene, ponaosob! Strah te onoga što je bilo i što će tek biti. Zaistinski. Sada si ti, Arife, na kraju dugačkog reda. Na strugi si!

Evo ti!

Oko tebe vidim nov harem šehita. Ti si, Arifaga. već pravi mejit!

Evo ti harbija! zapara metkom sasvim, sasvim blizu.

Ti si šehit-lokum, Arifaga! Evo ti dva-tri kuršuma, za početak kraja.

Zatim bi zgodne pucnjave, bi dima, praha i olova.

Poreni, rode!

Šuti, Simane, dok te nijesam išćero iz te mišje rure i naćero da svu ovu moju čeljad uzemljiš, a ja ću, lje, tebe, potlje!

Lasno je saranit, Arifaga, trebalo je to raniti tolike gladne godinice. Od zore do mraka, od Božića do Đurdeva.

Nejmaš više hizmeta, s te strane, je l’, Simane?

Jok!

Ni ja, vallahi!

Suđeno.

Jašta je. Ti sudio meni – ja tebi.

Jok!

Vego?

Ti sudio meni – ja tebi.

Lijep sud. Vanj taki!

Mašallah!

Bog je s nama, Arifaga. Nijesmo bili sami u zlu. Bog je s nama!

Ne spominji Boga, tako izopćeno. Ima boljih bogo­va i ima gorih.

I ja sam vjerovo da ima, do jučer. Bit će da se i bogovi ugledaju jedan na drugog, kad im trebadne.

Bolje pridigni se malo, da te čandrknem tvome Bogu na amanet!

Stariji si. Ti ćeš se prije umorit ubijanja.

Ne beri brigu u tuđem veselju! Evo ti jedan pucanj iza uha da malo ogluhneš prije vakta i vremena, nego ti oši ne budu trebovale.

Arifov pucanj se izgubi u Simanovom prasku i smijehu.

De još malo, ne žali! Đe saleti toliku municiju, da pošten čoek pita i ne nađe odgovora?

Siman ponovo odgovori reskim rafalom koji kamene plećine prihvatiše, umnožiše i razasuše.

Ne žali! Neće ti dugo trebovati.

Zar nije jazuk municije moje, dragi komšija i prijatelju moj u lokvi krvi i čaura?

Žali tu municiju, Simane, žali! Trebovaće mi, kad te smirim.

Pljusnu ljutit rafal, odonud.

Zatim još ljući, odovud.

Zatim tople čahure i prazni puškometi.

U tebe ni metka, Arif aga? Sramota.

Imam metaka, hej!

Pretvaraš se da te na ranu privijem.

Imam.

Koliko?

Čut ćeš.

Okini!

Imam samo jedan metak. Mahsuz tebi!

Sad ću malo da se nasmijem, kad to čujem. Evo ha-ha! I kamene plećine se nasmijaše, u većoj mjeri.

.Arif se uvrijedi i potegnu obarač. Proturit ću ti ga do slezene da ti oči pozelene!

Nemoj!

Jesi li se umorio!

Trne mi lijeva noga, tako mi Boga.

Isturi je malo uvis, da je vidam zlatnijem kuršumom.

Nejma smisla.

Mogo bi od tvoje noge napravit lijepo strašilo za tice.

Mogo bi, ali nejma rasta.

Što?

Nejma tica. Nejma ni kukavica, a vakat im.

Sve se izokrenulo.

Jah, zbilja, oko nas nejma više tica. Zadnje vrijeme smo samo pazili na ljude koji su nam na puškometu.

Ko ja što sada imam tebe, budi ti primijenjeno.

Daj mi malo duhana.

Evo ti!

Nešto pade, zgučeno.

Bomba! Vrćem ti je, dok nije eksplodirala.

Kako je zaista vrati, tako suknu eksplozija od neba do ispod zemlje koja ih svečano ukenja i unizi.

Siman ispljunu zemne ostatke. Arife, lucprdo, umalo me ne sarani!

Zao se zajam brzo vraća, komšija moj.

Evo ti prava duvankesa, kad si takav!

Zbilje?

Jašta, čoeče!

Ne vjerujem danaske vlahu ni turčinu! Sad more eksplodirati i atomska, i naliv-pero more eksplodirati u tuđoj ruci.

Ma, jašta, čoeče! Međer nijesi siso kvočku!

Znaš ti kogović li sam i koljenović.

Jesi li posljednji u vamiliji?

Što zboriš?

Ako si posljednji mišljah, jado, da mi je jedno naliv-pero da ti zapišem ime i bezime, da se sačuva trag takom tiću odžakoviću.

More to bit. Ima toga.

Jazuk, Arifaga!

Od jazuka većeg dobra nejma, naročito s obzirom ako je tuđi.

Odjednom k meni miris paljevine
vjetar donese s garišta mog sela;
miris iz kog se sve sjećanje vine:
sve svadbe, berbe, kola i sijela,
svi pogrebi, naricaljke, opijela;
sve što je život sijo i smrt žela.

… Arife!

Čuješ li ovo?

Koje?

Čuješ li, neko se moli Bogu izvan naše vlasti i pameti.

Uvijek sam volio čuti lijep ljudski avaz.

Ne bi odavna vakog.

Bilo je, morebit, samo mi nijesmo vični, zaboravili nas svi koji sude i presuđuju.

Ja nijesam, lje. Evo ti jedna riječ, prodorna.

Aj!

Šta je, čoeče?

Ko da me zgodi u neku skrivenu stvar.

Polaguješ.

Odlomi se kamičak u oko.

Dobro je. Od jazuka većeg dobra nejma, naročito s obzirom ako je tvoj.

Izviri da vidiš đe prosiplješ pamet i olovo.

Neću, tako mi Boga, boli me noga.

Izviri samo to desno oko što je prileglo na nikšan.

Prođi se. Podne je, Arifaga. Upeklo.

Ne čujem.

Vrag te odnio u džeenem!

Surgun!

Evo ti!

Čuješ cvrčke na zanoveti?

Dosadilo ti ubijanje?

Neću da priznam.

Dahtanje i zvizdan kakav samo može biti gdje je malo ljudi a puno svega ostalog.

Šutiš, Simane. Stariji si.

Neću da priznam.

Meni baš lijepo. Ništa ne radim, samo čekam ubijem.

Simane, razmisli o meni, kad ti kažem.

Što, bolan?

Zemlja miriše, proljeće odmaklo…

Ko misliš, valjalo bi orati?

Misli i ti.

Čime?

Zar nejmaš čime, ili sam te svosve smozgo.

Mislim, čime orati, mala finesa!

Ni ja ne znam čime.

Znam i ja da ne znaš.

Kako znaš, posro?

Lijepo znam. Hajd čeljad što pobismo, al ode stoka.

Ode, Simane.

Najgore je kad budala poludi.

Najgore je kad nije teško poluditi.

Arifaga!

A?

Lasno je pravo zborit kad ti kamen zaklanja prsa junačka.

Lasno je biti pametan kad si sam.

Kad si posljednji u vamiliji!

Svak svoje zna.

Mala digresija, nešto si oranje pripomenuo.

Ček da malo navijem tranzistor, da čujem hoće li sjutra biti hora za oranje.

Neće, lje, ko što je danas. Malo je vakih dana Boga.

Malo je vakih bogova ko što je današnji.

Ne naprdivaj, koljenoviću, nego daj neki naš avaz tu spravu i siguranciju, da vidimo kakvo je naše vrije­me, a ne stranjsko.

Arif ne može da uhvati glas koji bi razumjeli. Gubi strpljenje i gubi nadu. Uvijek neko pjeva, a neko plače, reče.

Uvijek neko ne pjeva.

Kad bi sada neko naš zapjevo, namah bi razbio ovaj tranzistor!

Nejma tu našeg avaza, Arife, đe prosu pamet toli­kih godinica.

Mi smo zaostala zemlja.

Jesmo, vala, i u materijalnom pogledu. Nejmaš ni zemlju čime riljati.

Al imamo praha i olova.

Za dobrim konjem prašina se diže.

Nesta i konjetine, puste! E, najagmi u vas pa nosi naramcima, ko trenslovinu!

E, pusto tursko!

Amin, bilo je u vas vazda dobrih konja.

Dobrih konja i dobrih junaka! Arif jedva prikupi pljuvačku da pljune u škrtu zemlju. Niti čekić kuca, niti puška puca!, dreknu ko avetinja.

Evo ti ja, traas!

 

Sunce se ozgor rastače i kaplje po kamenjaru i ka­plje po čovjeku Arifu i čovjeku Simanu. Ko bogougodni vosak što kaplje.

Evo još, traas!

A ja tek kad zaprašim!

Tebi je lašnje pucati nego kucati.

Jašta je. Obarač podmazan pa lezi i poteži u ono­me tebe…

Stanka. Zatim nova prisna strepnja.

Cvrčci i zanovet. Zvizdan, cvrčci i kamen. Nema cvrčaka, niti ih je bilo; samo njihova pakost, samo njihov malen nesnosan delirij.

Arif prvi ču.

Eto nekog!, reče prestrašen.

O, ljudi! Ima li ljudi!, doziva ih neko. Nad njima zastade nepoznat, neutješan i ružan avaz. I čovjek Siman i čovjek Arif nađoše se pred ovim glasom lišeni ovozemaljskog iskustva i obezvrijeđeni, obespamećeni.

Hoću li se javit?

Jok!, odreza Arif.

O, ljudi!, ponovo se razliježe, izbliže.

Da dam avaz? Siman ponovo ne izdrža.

Jok!

Čoek je.

Ne znamo, čiji.

Ako nije naš, nije ni čoek, pribi Siman.

Jok!

O, ljudi, ima li vas?

Sta hoće, nemamo ni mi nikoga!

Imam ja tebe na meti!

I ja tebe na pameti.

O, ljudi ljudski!

Bože, što je ovaj lud! Vođe traži ljude!

Ima li ljudi!, ciliče.

Šuti, možda će se trsit.

Imaš li malo vode?

Jok.

Gladan sam.

Pojedi štogod na brzinu, da ja ne vidim.

Što?

I ja sam gladan, reče Arif.

Zatim ponovna uzdržanost i tiho saosjećanje.

Otkad se ubijamo?

Dvaput je sunce izlazilo, više od trideset sahata.

Baš sam ogladnio. Čuj kako mi škljočaju zubi.

Siman je mogao da čuje i da se ne čudi.

I ja, čuj, reče i škljocnu nekoliko puta.

Zatim naiđe taj avion, ugleda ih, stušti se i baci bombu. U snažnom odbljesku mogli su da vide onoga i čuju “O, ljudi!” i ništa potom. Avion je pokazao leđa, zatim trbuh i zube. Pade i druga bomba, šira, dublja i viša.

Šta je ovo, Simane, pobogu brate?

Prvo i prvo – nijesi mi brat, a drugo – ovo je bomba osrednje razorne moći. Pih, pogan!

Vidiš li da nejma onog čoeka na stijeni što je vikao „O, ljudi!”

Pogodilo ga!

I ja velim. Manje jedan s puškom.

Ni jesam vidio da ima pušku.

Nijesam ni ja, da si je želio viđeti – čuo bi je.

Je l’ došo s tvoje strane, ja l’ s moje?

Svedno. Evo opet šejtana!

Nova eksplozija ih natjera da se dublje zariju u ze­mlju i da se srde.

Oni imaju više aviona no što je nas u ovom kamenjaru!

Pikira u nas, pravo!

Vidiš li mu toke na prsima?

Šuti, izgleda da nas je opazio! Ne diši!

Novo obrušavanje i eksplozija koja ih podiže i približi.

Vidi vraga su sedam binjišah!

Hoće nas istrijebiti prije no to sami učinimo.

Hoće, pogan!

Ponovo blijesak, metal, kamen i grdno potresanje.

Ovo je kalibar, da Bog sačuva! Šta ćemo, Arife, pobogu brate?

Nijesi mi brat nikako, ali znam šta ćemo.

Zbori dok se ona tičurina ne vrne na kreševo bojno!

Znam šta treba.

Bomba je letjela na njihova legla i u zadnji čas promašila.

Zbori, izgibosmo!, reče Siman, kad vidje da je još živ.

Kad sam ti ono ja služio, vaktile, sastavili bi se…

Zbori, eto, pogani!

…Sastali bi se ujedno i gađali eroplan, da je milina bilo gledati.

E, lasno je tada bilo, moj Arife, gledaj ovo čudo neviđeno!

Što se na nas ispizmio, beli smo jedini živi u kamenjara!

Neka, i on je ozdo osjetljiv, po trbuhu!

Kaže li se da mu je to Ahelova peta?

Kaže se, ali kuršumom.

Da gađamo pogan, kad jope naleti?

Ja nejmam municije.

Znao sam da ćeš izdat! Turčin je izdo Kosovo i Tajnu večeru i sedam sokolova.

Nejmam ni jednog metka.

Imaš, beli, jedan, ostavljen za mene!

Ne računaj taj. Trebovaće mi potlje, kad oćeramo ovu stranjsku napast.

Još bi da me smakneš!

U velikoj sam ti dilemi: ili – ili.

Nejma smisla, poslije tolikog poznanstva i belaja.

Njihov eglen presiječe sjenka aviona, crna i britka. Sjenka se zadrža duže nego su očekivali.

Evo ga opet!

Hoće da nas istrijebi! Zašto? Ko je on, a ko smo mi?

Daj mi koji metak, Simane.

Vratićeš mi.

Hoću, makar kroz cijev.

Evo, nesrećo! Preča mi je ova ljuštura ozgo – da je trsimo, no mi jedan drugome.

Arif dobi municiju. Dosta mi baci! Ko te vako sigura i naoružava?

Jedna druga država.

U nas iza svakog grma čuči po jedna druga. Zašto?

Na avetaj, imamo prečih poslova od međusobnih!

Sve stranjska država, a naša glava!, gunđa.

Dajem jednu državu za glavu.

Ko se umeće s državama, najebo je!

Avion!

Evo ga, Arifaga, opet!

Sad složi unđe, pod lijevu sisu.

Sad?

Kad se iskrene. Zagluši ih motor. Brza paljba!

Brza paljba! Ura, pogodi ga!

Ura, ja sam ga pogodio! Eno prosiplje nešto crno – biće krv njegova!

Pa ja sam ga sam pogodio!

Prođi se mahnitluka!

Sâm, vidio sam!

Kad prije viđe!

Vidio sam kad sam ga sastavio, ne bi tica!

Čini mi se da sam ja!

Stariji si, ne laži!

Ode moj metak pravo u nj, vidio sam; mora da je njihova ova tvoja municija.

Da viđamo, ko bolje gađa – onoga je avion.

Nešto me oko izdaje.

Ne avetaj! Eno onaj grab kraj duvara – tebi lijeva a meni desna grana, pa ko pogodi.

Neću!

Što li?

Lijeva grana je malo tanja.

Tanji je tvoj mozak! Da gađamo onaj lišaj na stijeni?

Onaj što je ko dvodinarka?

Jes!

Ti prvi!

Ha, sa srećom! Da je tvoje oko umjesto lišaja!

Puška škljocnu u prazno. Prazna!, presiječe ga.

Arif također škljocnu. Prazna!, trže se.

Zatišje. I prisno jadanje. Te kuknjava.

E, nesreće moje, dadoh stranjski avion za tebe.

I ja mahnit! Umjesto vrapca u ruci, šćedoh goluba u letu!

Pazarismo ućoravo! Jah, suđeno!

Ovoga puta mi nijesmo sudili, lje!

Jok, vallahi! I nije naš život – naš grijeh.

Je li riječ, Arifaga?

Što?

Da se ustanemo, bogami moga i tvoga, ako ga ima, sve mi kost na kost nalegla!

Da se ustanemo, Simane, pa kud puklo da puklo!

Kakvo te pucanje privatilo! Da ne kriješ metak u cijevi?

Jok! Ja se samo figurantski izražavam.

Dok se tako izražavaš, bit će da nešto kriješ od mene!

Ustadoše na kratke razdjele, lomeći dugo nepovjerenje.

Sve te gledam kako se primičeš, a neću ti ništa.

I ja se tako premišljam! Baš smo mi hairli narod, što bi se reklo… Da zaduhanim.

Evo, evo! Naviklo čeljade iz tuđeg čalabrcnuti… Šta ćemo sami u ovom kamenjaru? Nit puška puca, nit šta vođe kuca.

Hora je orati, Simane.

Da smo bar trojica!

Jok! Da ima treći, neko bi štetovo.

Tako scijeniš!

Brez hinle! Neko bi fasovo, vako – dva smo…

Hoću da moja bude najstarija, šmrknu.

Eto, da si me zgodio, tvoja bi bila najstarija, i posljednja, vako smo dva – živ jedan, živ drugi.

Sve se iščuđavam kako ti ostade!

Sudbina!

Jašta je! Jednom sam te strefio u lijevo oko, ali sla­bo – ruka mi zadrhta.

Ko kad si bogu zgriješio.

Džaba sad priča, kad si ti živ.

Džaba, sad smo samo dva i valja živjeti kao da su ni s nama.

Najgore je kad poludi ko nije ni bio pametan.

To si kazo.

Kazo drugome, sad sebi kazujem, beli.

Arif prosu smijeh, nespretno. Rugaš se?

Prođi se! Gledam ovaj prazan mandrak o desnom ramenu, sprdnja!

Reko bi: Više je to prevazilaženje sprdnje.

…U datim uslovima.

Tu neđe.

Kad bi se, pusto, moglo orati ovim puščetinama 7,5 mm domaćeg kalibra!

Ja, ti malo-malo, pa oranje!

Ja sam ti vas uz težakluk.

I meni na um pane zemlja! Miriše, čim iščili barut, dah iz tvoje, dah iz moje cijevi.

Đilasnu s kamena na kamen, preko škrapa i kroz bogaze, jedva zastanu da se nagledaju jedan drugog, da se nagledaju omeđina, okrajaka, zaraslih krčevina i bujne, pomahnitale zanovijeti i mirnih pčela medarica.

Čiju ćemo prvo orati?

Čija njiva je bliža.

Moj Viti dolac je najbliži, ako ćemo pravo zborit.

Oprosti, vjere ti, kad sam skupljao s njega ljetinu, nijesam znao da je baš tvoj. Lijep je, podatan.

Možda ni ja nijesam znao kad sam smirio tvoje sijeno. Sa Bara.

Jašta si! Ne zbori o tome!

Što, Simane, kućeviću?

Boli me žličica, kad se spomenem onakog sijena!

I ta bol žličice je samo izvjesno prevazilaženje…

Šuti, prisjelo ti!

Nijesam naumice.

Zatim ti zrikavci, šuma zrikavaca i sunce zrikavaca.

Čujem zrikavce.

Osilili se.

Evo nas docu. Ima i ralo. Kao da je rasahlo. U ru­kama Vuka Mandušića…

Ja ću držati ralo, Arifaga, a koga ćemo upregnuri da tegli mjesto vola?

Tebe, mladi si.

Ja scijenim – tebe!

Što tako, Simane, ne griješi…

Dosta smo mi bili u jarmu za turskog vakta i zemana.

Ne naprdivaj, Simane! Svak ima svoje tursko vrijeme, ako ima vremena da ga se sjeća.

Svedno, da prvo vidim kako ti tegliš brazdu, makar mene više zapalo.

Hajd, Simane, upreži! Vidjet ćeš da je ponekad teže biti čoek nego vo.

Misliš, lašnje je biti hajvanom no upravljati ljudima?

Svaka ti riječ zlata vrijedi.

Lijep smo mi narod, Arifaga, samo…

Scijeniš?

Mi nijesmo, mi dvojica nijesmo bili najbolji među tolikim koji legoše da ne ustanu.

To smo trsili s dnevnog reda. Valja orati!

Valja. More bit da ćemo nać u zemlji što nijesmo među se.

Zatim uobičajeno prisno i veliko ništa.

Ne odgovaraš?, pobuni se Siman.

Teglim!, procijedi Arif.

Ajs, ajs, vidim – dobro tegliš!

Nalegni, Simane, da brazda bude dublja!

…A tebi srcu lakše. Suva, zadrigla zemlja, promrlja. Tri godine negledana, tri godine neorana!

Da nam je sada recitator da nas obveseli u oranju!

O, ljudi! O, ljuuudi!

Eno onoga!

O, ljuudiii!

Onoga što ga je bomba raznijela!

Šta hoće od nas dvojice?

Hoće naše živote.

Da nam zatre trag i koljeno!

Đe je tu pravo – žeti, a ne sijati?

O, ljudiii!

Hoću li mu se oglasiti, za inat?, upita Siman.

Svaka ti riječ batine vrijedi, reče Arif izokrećući teljig.

O-o-o, ljudi!

Može bit da će nas minuti.

Jok! To je napast, mejit!

Ne da nam se, Arifaga, pa bog!

Heej, vi!

Da mu ljucki odgovorim?

Tvoje je da budeš u dilemi: ili – ili! Ja sam vo, meni neće ništa.

Scijeniš, ja držim što je ljuckoj ruci namijenjeno… Mene će! Mene će!

Mogo bi, kakav je.

O, ljudi! Ima li vas?

Da mu se narugam? Da zamekećem? Da zablejim? Da muknem?

Jok! Upregni se uza me. Budimo dva vola koja oru!

Scijeniš, ako sam i ja vo, neće mi ništa?

Neće volu ništa.

Evo me! Popusti malo da i ja uvatim, što si zapeo tako volujski!

Straah, Simane!

Onaj se približava!

O, ljudi ljudski!

On ide kao magla! Ide brže nego čoek koji živi u kamenjaru.

On ide kao čoek koji je već živio. Mejit, velju!

Šta ćemo, kukavče crni!

Šuti i tegli.

Kad su najviše stenjali, onaj se oglasi: O, volovi!

Šta sad, kukavče? Eto, prokaza nas!

To je nečastivi! Vidi se po svemu.

Preskače najviši duvar ko iz šale!

O, volovi!

Šta da radimo?

Šta mi, a šta bomba, pa mu nije naudila!

Da se javimo?

Hajde, muuu!

Zatim se oglasiše složno: Muuu!

Onaj se slatko nasmija.

On će se iskidati od smijeha.

Hoće, reče Arif, gorko.

Zatim snažno hihotanje.

Zatim Arif i Siman jauknuše zbog nečeg.

Jao!

Jao, težine!

Šta je ovo?

Uze nam ralo u šake!

Ha-ha!

Čuj, crknućemo!

Oslobodimo se! Oslobodimo se!

Kasno! Noge su mi ko olovo.

Šta je ovo? Teljig mi prirasto za vrat!

Jallah!

Jao meni!

Da budemo samo dobri volovi?

Zar nijesmo?

Vidi vraga, pa ti si vo, vo!

Vidi u tebe rogova! Pa ti si vo!

Ha-ha, pa ti si, Simane, pravi vo!

Ha-ha-ha, pa ti si, Arife, pravi pravcati vo!

Hajs, galonja! Hajs, rudonja!

Pa mi smo i zaistinu volovi!

A-a! ote se Arifu.

A-a! Neka se čuje od neba do zemlje!

A-a, ja više ne znam šta je nebo!

A-a, ja više ne znam ni šta nije, ni šta jeste!

A-a, iz tebe izlazi mukanje, a ne ljucki avaz!

Ha, galonja! Ha, rudonja!

Muu, kako nas nasamari!

Muu, kako nas upregnu!

Hajs, hajs!

Tegle i šute. Nije im teško što tegle koliko što šute.

Moremo li složit volju, ako smo volovi?

Muu, da probamo!

Da složimo uglas!

Kasno! Opomeni se one – dva ljuca kamena nigda dobro brašna mljeti ne mogu!

Ne opominji se. Upri!

Hojs, hojs!, i puče bič, prvi put.

Jallah!, ote se Simanu.

Jao meni!, ote se Arifu.

Da složimo!

Da slo… Muuu!

Onaj se ponovo kidaše od smijeha.

Potegni, Arife!

Potegni, Simane!

Bože koji jesi i koji nijesi, čoek i kad je vo ima izvje­snih problema!

Hojs, hojs! i puče drugi bič.

Da muknemo još jednom na kraju brazde!

Mu-uknuše iz petnih žila.

 

Komentari nisu dozvoljeni.