Enver Kazaz, Prekogrobni dijalog pjesnika

Amir Brka, Čuvar groblja, pjesme sa Ćatićem; izdanje autora, Tešanj, 2015.

Amir Brka je u povodu stogodišnjice Ćatićeve smrti objavio iznimnu knjigu pjesama Čuvar groblja, pjesme sa Ćatićem. Iznimnu po njenoj dijaloškoj strukturi, vanrednom sloju atorefleksivnosti poezije koja se okreće u sebe pitajući se o svojoj prirodi, svrsi i smislu kreacije u jeziku, te po dubini suočenja poezije sa smrću i nošenju sa trajanjem s ovu stranu postojanja. Pjesma je u ovoj zbirci postala osobenom pozornicom dijaloga dvojice pjesnika: onog koji je u smrti, Ćatića, i autora koji se upušta u borbu s jezikom u ovostranosti, neprestano se pitajući o onostranom prostoru i njegovoj metafizičnosti. Kao pozornica dijaloga među pjesnicima, iz metafizičke sveprostornosti pjesma se spušta i u ovostranost, pa Tešanj postaje aristotelovski shvaćenom konkretnom univerzalijom, metaforom civilizacije koja gubi budućnosni oslonac, a prošlost joj se nameće kao borba s pamćenjem. Tako se poezija od intimnog i metafizičkog okreće društvenom i egzistencijalnom, da bi oslikala i horizont dvije epohe – Ćatićeve i Brkine. Ćatić je, pri tom, imao šansu da ga slijedi doba u kojem postoji nada da poezija unaprijed ima svoju svrhu. Brka, pak, u depresivnoj civilizacijskoj sadašnjosti, sluti da pred njime je epoha/ u kojoj brati niko neće/ ni kestena listje,/ a kamoli ljudsko./ I zato je opasti na vrijeme,/ što znači prije Svijeta,/ pitanje smisla rođenja. Nakon toga slijedi semantički udar pjesme prema kojem je Ćatićevo rođenje imalo smisla u nadi nadolazećeg vremena, a Brka u sadašnjosti civilizacije zna da za to nije imao šansu. Tako se dijalog u poeziji pretače u propitivanje smisla dviju epoha, da bi se i pjesnik i njegova poezija na kraju knjige, na toposu Ćatićeva groba – uspostavili kao čuvari mrtvih od zaborava, od te, za svijet živih, konačne smrti.

A unutar poezije kao dijaloške pozornice Brka dostiže antologijske poetske vrijednosti, kao npr. u Posmrtnoj pjesmi pjesnika Muse Ćazima Ćatića, gdje se od motiva Ćatićevog pjesničkog pokajanja prelazi na pitanja o smislu i prostoru slobode unutar dramatičnog sudara metafizike i ideologije te o granicama slobode i grešnosti egzistencijalnog trajanja. Ili se antologijske dimenzije poezije otkrivaju u deskriptivnoj gradaciji sadašnje civilizacijske pustoši koja se izvrće u osobenu socijalnu i egzistencijalnu grotesku. A sve to unutar knjige u kojoj dva pjesnika međusobno poetski razgovaraju preko granice smrti, dokazujući da je ključno pitanje jezika i sadržano na toj granici – u muci da se nejezičnost smrti pretoči u antologijske stihove.

Književnost je, pa time i poezija, ona ponajprije – kao najjezgrovitija umjetnost riječi, nauka o drugom, kako kaže Eliot, što podrazumijeva da se u njoj zbiva stapanje duša i posvajanje drugosti do mjere potpune identifikacije pjesnika sa drugima u njegovoj pjesmi. To pounutrenje vanjskoga i ospoljavanje unutrašnjeg i čini poeziju toposom susreta vremena, prostora, kultura, ali i egzistencija koje se međusobno ogledaju u jeziku kao ontološkom prostoru. Zato je poezija i stalno eliotovsko prizivanje tradicije, njena prerada u procesu osvajanja novog prostora u jeziku. A to znači da je ona stalni dijalog razlika, kako bi se otkrile ili barem naslutile istosti i sličnosti, transvremenost, transprostornost i transkulturalnost egzistencijalnih suština. Brka u ovoj knjizi priziva Ćatića u svoje vrijeme, nudeći mu mogućnost da vidi razliku među epohama, ali i stalno iste metafizičke suštine u prostoru smrti. Istodobno, on sam putuje u Ćatićevo vrijeme, mjereći njegov duhovni i egzistencijalni puls kako bi mogao otpočeti dijalog sa svojim velikim prethodnikom.

Na drugoj strani, Čuvar groblja je i knjiga pjesama o sadašnjosti i pjesnikovim pitanjima u njoj. Na toj osnovi se ostvaruje zbirka u kojoj Ćatić može govoriti iz vremena budućnosnog, a Brka sadašnjošću izmjeriti Ćatićevo vrijeme. Pri tom, Ćatić nije Brki ono što je Danteu bio Vergilije, pouzdani vodič koji mu otkriva prostor onostranosti, već saputnik i sapatnik, neko ko s njime dijeli dramu egzistencije u vremenu.

To se najbolje ogleda u stihovima već pomenute antologijske Posmrtne pjesme pjesnika Muse Ćazima Ćatića: Ovaj pjesnik, što dolazi stotinu godina poslije,/ on tvrdi da svoj Teubi-nesuh nikada neće napisati,/ jer samo grešnik može izricati pokajanje, a on/ to nikada nije bio, jer nikada nije bio dijelom/ nikakvog ideologijskog sistema.// Grešnikom se može postati samo ukoliko se/ čovjekova svijest spliće oko vrijednosne osi/ koju sistem ustanovljuje (…)

Naravno, Brka piše autoreferencijalnu pjesmu u formi dijaloga sa Ćatićevom kanonskom pjesmom, te dijaloga dva pjesnika, pri čemu se Ćatić zagledao u Brkinu epohu u kojoj ideologijski sistem pojedincu propisuje sve vrste normi i dominira nad njim, ili ga potpuno satire. Ćatiću je tako omogućeno da bude gost u budućnosti, a Brki da na osnovu prošlog odredi egzistencijalnu osnovu sadašnjosti, kako bi se ukazala tačka iz koje puca vidik u transvremenost, univerzalnost egzistencijalne drame. Drugim riječima, poezija se u ovoj pjesmi ukazala kao prostor transvremenosti koji u sebe pohranjuje metafizičku supstancu jezika, a pjesma iz ispovjednog tona odlazi u filozofski diskurs ne, gubeći pri tom emocionalnu podlogu. Naime, ona se razvija kao razmatranje odnosa ropstva i slobode, i to ne samo iz društvene već ponajprije iz metafizičke ravni. Tu se pitanje pokajanja otvara u formi paradoksalnog odnosa ljubavi spram Boga i pokoravanja Njemu, a Ćatićeva ispovijednost iz pjesme Teubei-nesuh zamijenjena je Brkinom refleksijom baziranom na paradoksalnosti odnosa ropstvo-sloboda. Potom sve sune u metafiziku, ka Bogu, kojemu se Ćatić u Teubei-nesuh vraćao, a Brka zna da On apsolutno jest i da za dušu istinski otvorenu spram božanske/ biti ništa ne može predstavljati grijeh, i da je/ u tome sva njezina zbiljska pokornost: u/ prihvaćanju, a ne u odbijanju, ne u nijekanju/ života, ne u htijenju da se neživljenjem/ nevinost očuva. Sufijska podloga Ćatićevoj u osnovi interkulturnoj pjesmi, koja spaja islamski sa zapadnjačko modernističkim modelom ispovijesti, bila je sadržana u tevbi, ispovjednom pokajanju, kao pripremi za mistički put ka Tvorcu. Brkino poetsko polazište sadržano je u refleksiji, u slobodi mišljenja o prostoru slobode, gdje ne postoji problem pokoravanja i grešnosti, već se poezija ukazuje kao sloboda ili nije poezija. A na kraju, u poenti pjesme Ćatić će s one strane bivanja reći: A sloboda – to je polje beskrajnih mogućnosti,/ jedino na njoj se, odavde, živima zavidjeti može,/ na tom daru božanskom, kojeg oni nisu ni svjesni/ kao ni mi što ne bijasmo.

Ćatića i njegovu pjesmu Teubei-nesuh današnja vladajuća ideološka nomenklatura pretvorila je u znak redukcionistički koncipiranog bošnjačkog nacionalnog i religijskog identiteta, a Brka ih, kao istinski pjesnik, vraća u prostor individualne stvaralačke drame i metafizičkih suština čovjekove egzistencije. Tu i može bljesnuti Brkin pjesnički talent koji Ćatićevu pjesmu vidi kao izraz odnosa pokoravanja i slobode, pa ona kazuje o dramatičnome,/ o strašnom dvojstvu: o sapetoj genijalnosti/ o toj lomači čiji je plamen bez premca/ bez prilike za usporedbu u općoj povijesti/ ljudske patnje. Brka je, dakle, u dijalogu s Ćatićem otvorio temeljeni problem moderne ljudske egzistencije – slobode u odnosu na instancu, Božiju ili neku drugu, koja nadilazi pojedinca. On o tom problemu misli iz ugla epohe moderne u kojoj je ova ili ona vrsta sistema natkriljivala, kontrolirala, ili satirala pojedinca i njegovo pravo na slobodu, i to ne samo propisanim moralnim, zakonskim ili nekim drugim normama već i represijom, gulagom u konačnici.

Ukrštajući tradicionalnu epohu, kojoj je pripadao Ćatić sa svojim pokajanjem, sa modernom, u kojoj se sloboda satirala u mentalnim kazamatima ideologije, Brka je ostvario autorefleksivnu poetsku dramu čija je pozornica smještena u metafizički beskraj, a vrijeme se pretočilo u poetsku nadvremenost, spajajući u sebi bezvremenost smrti i vremenitost egzistencije. A ispod, u asocijativnim slojevima ove antologijske pjesme zvuči geteovska misao o Prometeju, kranjčevićevska o Mojsiju, bodlerovska iz Albatrosa. I sve to u pjesmi u kojoj se vodi prekogrobni dijalog u kojemu se drama ljudskog postojanja gleda dvostrano: iz perspektive metafizičke supstance smrti i neograničenosti pitanja o božanskim suštinama egzistencije, te perspektive metafizičke supstance života zguranog u nepredvidive kovitlace vremena, odnosno povijesti.

Ako je Vergilije poslužio Danteu da ga provede kroz prostor smrti, kako bi ovaj u Božanstvenoj komediji sačinio svojevrsnu enciklopediju mrtvih, Ćatić u Čuvaru groblja služi Brki, kako sam već naglasio, kao saputnik i sapatnik. Pri tom se prostor u knjizi neimenovanoga grada, a po mnemotopu Ćatićevog groba, i ne samo po tome, to je realni prostor Tešnja – otkriva u dimenziji prostorne metafore, a zbirka postaje osobenom poetskom enciklopedijom egzistencijalnih drama i dramatskih momenata. Mnemotop pjesnikova groba ne vidi se kao sočivo u kojem se zbiraju simboličke potence kolektivnog identiteta već, kako sugerira završna pjesma, ili poetsko-prozna crtica, po kojoj je knjiga i dobila naslov – kao topos koji kao da čuva mrtve od zaborava, od te za svijet živih konačne smrti. I kao da opominje kako razlike između živih i mrtvih uistinu i nema. Eto danteovske geste u podlozi Brkine zbirke pjesama. Smjestiti u jezik kao hajdegerovski pojmljen bitak, odnosno ontološki prostor, mrtve – podrazumijeva dokidanje zaborava kao prostora nepostojanja. Tako pjesnikov grob u jezičnosti/spomeničnosti svoga nišana nije isključivo memorijski već prije svega ontološki znak, supstrat jezičke vječnosti, a zbirka pjesama postaje prevođenje egzistencijalnih stanja iz prolaznosti u vremenu u jezičku bezvremenost. Drugim riječima, samo egzistencija smještena u jezik ima šansu da se odupre zaboravu kao nepostojanju, a trajat će onoliko dugo koliko traje sam jezik. Ovdje Brka objedinjuje metafizički i ontološki plan poezije, a u jeziku mrtvi i živi uistinu i nemaju razlike, jer su smješteni u njegovu bezvremenost.

Nekad je dijalog sa Ćatićem, kao u navedenim pjesmama, izravan, eksplicitan, pa se u njima ostvaruje poetsko dvoglasje i samim tim dvoperspektivnost, a nekad je implicitan, stišan. Brki u toj liniji zbirke veliki prethodnik služi kao povod za iznošenje slika sadašnjosti, ili je postavljen u poetsku sjenu, da bi Brka potpuno preuzeo perspektivu i poetski notirao egzistencijalni horizont svoga doba na pozadini temeljnih metafizičkih pitanja egzistencije.

Od uvodne pjesme Pred Ćatićevim mezarom, izrečene u distihu: Isti je nišan nad nama/ samo je tvoj bolji svijet, pa sve do one Musi Ćatiću neotposlano pismo pred sami kraj knjige, Ćatić je sugovornik koji šuti, mrtvi pjesnik kojemu se obraća onaj živi, kako bi pred njim mogao spoznati okvire vlastite egzistencije. U toj liniji zbirke Ćatićeva smrt je ogledalo u kojemu Brka goneta esencijalne vrijednosti života kroz mjere smrti. Tako je smrt postala pouzdano polazište da se izmjeri život i uporedi vrijednost nepostojanja sa postojanjem. Zato i jest isti nišan nad nama, a Ćatićev svijet mrtvih bolji od našeg svijeta živih. Bolji, jer u pozadini Brkinih stihova odjekuje stravično iskustvo povijesnog zla koje se neprestano obnavlja. Ćatić je u metafizičkom beskraju smrti, u miru u kojem je vječno nebivanje, a Brka je življenjem upleten u povijest koja i nije ništa drugo do lanac nasilja. Ili, kako se povijest predstavlja u nizu preciznih gradacijskih slika u pjesmi Saslušaj me: Čovjekoliki, saslušaj me:/ ja želim ostati gmaz/ ne naseljavaj se u me/ ne zarobljavaj me u se/ ne zanimaju me limiti kompasa// Ako iz moga otkinutog repa/ iznikne tvoja povijest/ smiluj mi se: ne oživljavaj me/ jer ne želim tvoje konkvistadore/ ni tvoju rekonkvistu/ ne volim tvoje valpurgijske noći/ ni prosvjetljujuće lomače/ ni križarske bojne/ ni državne grobne gromače/ izbjegao bih globalizacije/ i tisućljetne vojne/ tvoje božanske misije/ i tvoje atomske fisije/ tvoje gulage/ i tvoje holokauste/ tvoje aušvice/ i tvoje srebrenice/ tvoje barbare/ i tvoje aristokrate/ neka me iz moga deenka/ nikad na svijet ne vrate.

Naravno, ova pjesma nije samo oslikavanje surovosti povijesnog lanca zbivanja iz metafizičke tačke što ju podrazumijeva smrt nego se razvija kao kritički glas koji u ime vrijednosti ukupnog života na zemlji odbija evolucijski niz što vodi ka čovjeku koji se u svom kulturološkom antropocentrizmu proglasio za najsavršenije i najbliže Bogu od svih živih bića na zemlji. Antropocentrični koncept svijeta izgrađen je na predstavi o čovjekovom savršenstvu, njegovoj humanosti i plemenitosti, a novovjekovni scijentizam i različite forme modernističkog utopizma predstavljaju povijest kao lanac razvoja ljudskih potencijala. Međutim, ova pjesma raskriva zlo lice povijesti, a antropocentrizam vidi tek kao masku kojom se prikiva čovjekovo zlo u povijesnom nizu. Stoga čovjek nije tvorac dobra, nego zla – od konkvistadora do holokausta, od prve ljudske društvene organizacije do moderne tehnološke i informatičke civilizacije. Pjesma, pri tome, oblikuje metonimijske igre u kojima svaka pojedina povijesna realnost biva prevedena u nizove istovrsnih zbivanja postajući, plurale tantum, nizom znakova čiji zbir otkriva ahumane suštine ljudskog društva i čovjekovog postojanja na zemlji. Kritički glas pjesme upućen je ka adresatu imenovanom – čovjekoliki, što podrazumijeva da taj adresat i nije čovjek u smislu koncepta humaniteta, nego tek liči na njega, ima njegov oblik, ne i suštinu. Brka se služi veoma efektnom ironijskom figurom koja podrazumijeva da je čovjek u svojoj evoluciji zastao na određenoj razini koja nije dosegla humanističko, nego mu se tek približila, dobila njegov lik, ali ne i sadržaj. Istodobno, ta figura cilja i na još jednu dimenziju – onu prema kojoj određeni tip moći oblikuje povijest, bilo da je ta moć ideološke, političke, vojne ili neke druge prirode, a njen vrh i ne zauzimaju ljudi nego moćnici u ljudskom liku, bez ljudskih suština, da bi se povijesni lanac zbivanja zla otkrio kao njihova kreacija. Zato lirski subjekt odbija evolucijski niz prema kojemu je čovjek njegov vrhunac, a odlučuje se da živi na evolutivnom stadiju prije pojave čovjeka na zemlji. Ta se odluka, paradoksalno, pokazuje kao etična, humanistička, jer odbija da učestvuje u lancu ljudskog zla.

Iz takve spoznaje povijesti i dolazi se do nove antologijske pjesme, one sa naslovom Vrijeme sretnih gradova. Ako je prethodno navedena, Saslušaj me, bila utemeljena na skeptičnom pogledu u prošlost sa distopijskim dekonstrukcijama modernističkog utopizma, tj. novovjekovnog scijentizma ili liotarovski shvaćenih metanaracija moderne, Vrijeme sretnih gradova skeptično je zagledana u budućnost u kojoj će doći vrijeme sretnih gradova/ iz kojih je prognan pjesnik. Pjesniku tada neće izricati laude zvaničnici, niti će ga narod dočekivati na centralnome trgu, a neće mu biti ni dopušteno da se sa sveskom hulnih stihova ušulja preko obala grada. U intertekstualnoj podlozi ove pjesme poput kakvog eha odjekuje Platonov stav o pjesnicima i poeziji, ali i onaj tipično novoplatonistički iz Kur’ana. Prema njima, poezija ne dopire do istine već to čine drugi diskursi, filozofski i religijski prije svega, pa će se, kako kaže pjesma, obistiniti proročanstvo/ i tim nitkovima/ što sagorijevaju u vapijućoj vatri pakla/ u kojem su čovjek i demon/ dva lica istog pisca/ dozvoljeno neće biti/ smutnju sijati po zemlji/ u kojoj se sretni narod/ zavodljivome zlatnom teletu klanja. Na kraju, u poenti pjesme dolazi i semantički udar: a na trgu/ za svaki slučaj/ vješala će biti podignuta/ umjesto slavoluka.

Vrijeme sretnih gradova prerasta u poetsku grotesku koja raščlanjuje našu postmodernu epohu, njen merkantilizam, etički pragmatizam, tehnologizaciju i reizaciju čovjeka, te globalizaciju u kojoj su obogotvoreni profit, progres i kapital, a, u konačnici, i njenu robotizaciju čovjeka i prelazak stvarnosti u virtualnost, asocijativno prizivajući platonizam i neoplatonizam u vrsnim intertekstualnim igrama. Postmoderna epoha otud postaje orvelovski ostvarena negativna utopija, budućnost robotiziranih ljudi koji se zlatnom teletu klanjaju i u kojoj poezija ne samo da je poražena i nepotrebna nego se ukazuje i kao zabranjeni diskurs, puko huljenje na novoproklamirane svete vrijednosti.

Brka, dakle, u dijalogu sa Ćatićem ne promišlja isključivo povijest nego se skeptično zagleda u budućnost, a u pjesmu asocijativnim igrama uključuje biblijski i kuranski diskurs, ostvarujući poetski palimpsest u nekoj vrsti tamnog (anti)proročanskog govora. Taj tamni (anti)proročanski govor izvrće se u grotesku koja preispituje budućnost na podlozi bilo mitskih naracija, bilo filozofskih teza, da bi se u zbirci uspostavila figura pjesnika u vremenu i načini njegovih jezičkih borbi sa metafizičkom, povijesnom, društvenom ili vlastitom egzistencijalnom dramom. Figura pjesnika pruža se od vremenitog do vječnog, od društvenog do metafizičkog plana egzistencije, da bi se uspostavila kao sabirno sočivo drame čovjeka i čovječanstva. Od Ćatića do Brke ona, ta figura, putuje kroz vrijeme, a postmoderna epoha otkriva ju u formi poražene i prognane duhovnosti.

Ali, nasuprot takvome saznanju – u pjesnikovoj borbi s jezikom stoji i spoznaja da mi mali, ni sami sebi jednaki nismo pred Bogom kroz kojega se prastara dosada Sveopćost očituje. No, uprkos tome, svako od nas, živeći,/ bilježi nepouzdano/ ali samo svoje, neponovljivo,/ i stoga sveto, pismo. Sada se svaka pojedinačna egzistencija ojezičuje i postaje svetom usljed svoje neponovljivosti. I tu je opet izbilo pjesničko majstorstvo, jer Brka uspijeva približiti ono što se u kulturi vidi kao veoma udaljeno: sveti tekst i tekst života svakog pojedinca, pa se svaki pojedinac vidi kao obogotvoreni čovjek, a tekst njegovog života ulazi u sakralno područje – dobijajući status svetosti. Na taj način Brka je promijenio kosmičke mjere izdižući čovjeka gore ka Bogu, i spuštaju Boga dolje, ka čovjeku, očovječući ga, takorekuć.

Međutim, zbirku Čuvar groblja Brka je naprosto sastavio svrstavajući u nju pjesme iz svojih ranije objavljenih knjiga. Zato se i može reći da je Ćatić neka vrsta stalne poetske sjene za Brkinu poeziju, osobeni skriveni danteovski Vergilije – s kojim se diskutira i kad nije izravno prisutan na poetskoj sceni. Ta linija Brkine poezije u ovoj zbirci gradi mozaik poetskih stanja i osjećanja iz kojih se razvija vanredan niz pjesma. Kao npr. ona U harabatu u kojoj se izvrće mistička, sufijska tradicija u postmodernističku palimpsestnu ironijsku igru, gdje se Bog pita ko je, zapravo, On, nakon što mu lirski subjekt postavi pitanje o vlastitom identitetu. Na toj osnovi Brka se postmodernistički igra sa jednom linijom tradicionalne poezije, a ironijski obrat u pjesmi obrće klasičnu metafiziku naglavce, postavljajući pitanje o Bogu kao jezičkoj figuri: ko On, Bog, zaista jeste u jeziku, a za čovjeka, za kolibrija, za javor i za kamen/ lahko ćemo potom. Ili se u pjesmi Prorasta te korijenje igra s tradicijom zbiva kao vrsna slika prema kojoj ona, tradicija, i kad se nadraste kao krov vlastite kuće, prorasta lirski subjekt pjesme do te mjere da čvorovi njenog korijenja iz glave mu bauljaju, a kosti mu na njega počinju sličiti. Tako se tradicija upisuje u mentalni i tjelesni sklop lirskog subjekta, bez obzira na to što se nadrasla.

Brka je prije svega refleksivni pjesnik finih prijelaza u misaonim paradoksima, pa se i u ovoj pjesmi otkriva moć njegove refleksivne poetske sinteze. Njegove pjesme ponekad su uistinu prekrasne poetske sinteze širokih teorijskih, filozofskih rasprava koje pjesnik preoblikuje u vanredne poetske slike. U ovoj pjesmi sintetizirana je ogromna teorijska literatura o eliotovskom odnosu tradicije i individualnog talenta njenim prevođenjem u poetsku sliku. Ili se pjesme zbivaju kao lirske minijature, npr.one Hafiz i Mujezin. U drugoj se eufoničnom igrom dočarava molitva mujezinova sa munare, a on je cijelim bićem vezan/ za ezan// Izvana okovan/ iznutra stezan/ na sve otporan// Sa munara/ zrakom šara/ svoj talisman/ islam. Kombinacija asonanci i aliteracija ostvaruje vrhunsku poetsku sliku u kojoj su semantički akcenti na onom mujezinovom okivanju izvana i stezanju iznutra koje sugerira unutarnju borbu za osvajanje duhovnosti, ali i vanjski pritisak na nju sa asocijativnim prizivom povijesne, ideološke ili kakve druge društvene stege koja nastoji porobiti, okovati tu duhovnost. A u Hafizu se poetska eufonija razvija u nenadanu spoznaju, jer hafiz je bilòkos/ ahmedija/ i brada/ bîlā, pa se slika njegove fizičke pojavnosti ukazuje kao nenadano otkriće: mnim – nišan!/ iz mezarlukā kreno/ kasabom da prohoda. Pjesma računa sa metonimijskom sličnošću nišana i hafizove fizičke pojave, ali onda se u asocijativnoj podlozi stihova skriva i pomisao da je preko ovog hafiza oživjela mrtva tradicija, ili tradicija za koju se činilo da je nepovratno nestala, odnosno da je hafiz toliko star da ide ulicom već pretvoren u nišan. Tako Brka ostvaruje poetske polisemije velikih raspona koristeći minimum jezičkih sredstava.

A onda iza ovakvih lirskih minijatura dođu pjesme koje osvješćuju zavičaj sa njegovim toksičnim futurom, ili kao dvostruku periferiju Okcidenta i Orijenta, ili se, kao u pjesmi Odveć ozbiljan grad, oslikavaju deformiteti društvenog prezenta tog neimenovanog grada koji je u Brkinoj knjizi postao transvremena poetska pozornica – sa figurom pjesnika u vremenu i njegovim nastojanjem da poezijom humanizira društveni prostor i ispita metafizički prostor ljudske egzistencije. Ili se, u tom gradu kao dvostrukoj periferiji, ukazuje ljubav, a Brka u ljubavnu poeziju ugrađuje strepnju od povijesti, naslućujući mogućnost opetovanja njenog zla u budućnosti.

Jednom riječju, Amir Brka ostvario je poetsku zbirku baziranu na eksplicitnom ili implicitnom dijalogu sa Ćatićem, da bi preko figure pjesnika u vremenu prikazao ne samo dvije epohe već i stalnu borbu pjesnika da u jeziku dokuči transcendentalno, otkrivajući ga kao stalnu, nikad do kraja ostvarivu čežnju ljudske egzistencije za metafizičkim beskrajem.

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.