Most i grad

22. 7. 2015.

Dan po svečanosti otvaranja obnovljenoga Starog mosta 23. srpnja 2004. otputovao sam u Mostar, sam, za svoju dušu. Gledao, nagledao se, iste večeri vratio se u Sarajevo. Poslije toga napisao sam donji zapis. Danas otkrivam slučajnu simetriju: od tada do danas prošlo je jednaest godina, isto kao i od rušenja do obnavljanja.

Ne treba nikada zaboraviti ono vrijeme kojemu je pripadao trenutak stropoštavanja Staroga mosta u Neretvu! Bilo je to izuzetno vrijeme, ono biblijsko vrijeme rušenja, vrijeme ubijanja iz Knjige Propovjednikove: vladavina đavola. Istinski trijumf destrukcije, ta slavna 1993, u kojoj su se kovale nacije, tako što su se klali ljudi, rušili gradovi, satirala blistava djela naraštaja! Ali, bilo je to i naše vrijeme, i nama je pripadao taj trenutak, i zato ga ne smijemo zaboraviti, da ne zaboravimo sebe, da ne popustimo napasti samouljepšavanja. Samo oni koji su rođeni poslije, imaju milost da ga ne osjećaju svojim. Da ga mogu ne poznavati. Ne upoznali ga nikada!

Ne treba nikada zaboraviti ni one koji su srušili Most. Iako ni danas ne znamo tko su oni bili, što mnogo više govori o nama, manje o njima. Znamo tek u čije su ime djelovali, u što su se zaklinjali. O njima sve govori njihov čin. Kada je Most srušen, pisao sam o njima i o njihovim hercegbosanskim warlordovima: Tko ga je srušio, sam je sebe izopćio iz svijeta razuma i kulture, počinio je zločin planetarnoga sakrilegija: Svijet bez Staroga mosta u Mostaru nije potpun Svijet.

Jedanaest godina poslije, što je obnovljeni Most, čega trijumf? Kad prođe parada, kad utihnu zdravice, i zaborave se krupne metafore i komplimenti uglednih gostiju, u kakvoj će relaciji biti Most i život, Grad i njegov novi-stari simbol?

U povijesti sve je uvijek išlo obrnutim redom: život je bio taj koji je diktirao potrebe za ovakvim građevinama, a kada su izgrađene, one su potom, na tim rijetkim sretnim  mjestima, svojom veličanstvenošću, nepojamnim viškom smisla i ljepote (koji je: umjetnost), vraćale životu tako što su ga uzdizale, što su mu davale osjećaj višega reda i cjelovitosti. Mostar jest bio takvo mjesto, a njegov Most jest bio takva građevina – vazda živa interakcija između njih bila je ona nevidljiva a stvarna sila koja je oblikovala ono što su stoljećima svi prepoznavali u Mostaraca kao njihovu zasebnost, identitet.

Čast i hvala obnoviteljima Mosta i stare jezgre grada, obavili su silan posao, za današnju Bosnu i Hercegovinu neshvatljiv i nevjerojatan. No, strogo govoreći, obnavljanje Staroga mosta niče iz nekih drugih potreba, a ne iz potreba današnjega života u Mostaru. Grad je pukao nadvoje odavno, voljom nemilosrdne etnopolitike i još nemilosrdnijih etnički kamufliranih profanih interesa, neovisno o postojanju ili nepostojanju Staroga mosta. Život se “navio” po nekim sasvim drugim koordinatama i linijama, u kojima mjesto Staroga mosta ni simbolički ni funkcionalno nije više mjesto srca, mjesto iz kojega pulsiraju i radijalno se šire energije grada, energije svakodnevnoga života. Dapače, s obnovljenim Starim mostom gotovo da bi se mogao izvesti nerado slušan ali istinit baudrillardovski paradoks: ponovo čudesan pred našim očima, prizor novoga-staroga Mosta prizor je praznoga mjesta. Da bi se grad ucjelovio i život ponovo potekao “prirodnim” tokom (znamo li još uopće što je prirodno?), potrebno je nešto sasvim drugo i mnogo više od ponovo sagrađenoga Staroga mosta.

U tom neizvjesno dugom međuvremenu pred nama, što je ovaj prizor koji žudno upijam, sjedeći u čudesni mostarski akšam na jednoj od neravnih terasica “Babilona”, dok niz Neretvu struji hladan vjetar odozgor, iz Bosne? Tek ukras, ili neka vrsta muzeja, lijepe opomene? Švenkam pogledom iz lijevoga kuta vidnoga polja sve od Koski Mehmedpašine džamije, pa preko blistavih pročelja Kazandžiluka po kojima sunce pred zalaskom rasipnički prosipa pozlatu, do Staroga i njegovih kula s obiju strana, što sada, ponovo sagrađeni, izgledaju kao sliveni iz jednoga komada, utvarno bijeli, i tako strani na pozadini Huma koji se, taman i ogroman, nadnio nad ovu scenu wildeovske ljepote – beskorisne i bolno beskrajne.

Dok se lastavice u hrpama igraju s vjetrom sunovraćujući se niz njegove svrtkove pa ispod lukova Mosta, nazdravljam oštrim i dobrim pićem: evo nas opet.

24. srpanj 2004.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.