Prvi dan u gimnaziji

Ogromna masa dječaka i djevojčica stisnuti
u dvorištu drevne zgrade na Katarininu trgu
kojoj s prozora puca široki pogled na Donji Grad
i prekosavske horizonte u daljini. Svi govore, smiju se
viču u jedan glas, gurkaju se, zadirkuju i optrčavaju
jedni oko drugih, svi se poznaju, došli su u grupama
iz zagrebačkih osmogodišnjih škola, prijatelji su,
prepričavaju se zgode s ljetovanja. On stoji usred
te neukrotive galame, svezana jezika, svezana
grla, umro bi da se njega pita – od stida, od straha
od ogromne tuge koja ga ništi do same crne zemlje.
Ošišan na nulu, sam sebi neugledan, tuđi među tuđima
s dijafragmom što poigrava kao da će u grlo, pribjegava
tehnici koju je već podosta uvještio u prilikama u
kojima bi najvolio da ga nema: udaljuje se. Okreće se
sav unutra, defokusira vid, isključuje sluh, i tako
nekako smiruje dah i ovladava sobom. Dok se to zbiva
dvorište se najedanput ispraznilo, i on je u njemu sam
na jednome kraju, a s drugoga ustremljuje se prema
njemu direktorica, malena, oštra, kreštava, opaka
s cigaretom u jantarnom cigarluku, i viče: „Šta ti tu
radiš, kako se zoveš, šta čekaš, ne slušaš prozivku,
hoćeš da te molim!“ Ne uspijeva osim imena ništa
progovoriti, prepušta joj se, ona ga vodi u zgradu pa
kroz hodnike od razreda do razreda, kao na pogubljenje.
U svakome s vrata izvikuje njegovo ime. Napokon
pronalaze njegov, i on se šiban zluradim pogledima
kutri u jednu od posljednjih klupa.

Tko je bio taj dječak? Tko je onaj
koji ga se sjeća
kao kroz zamućeno staklo
na daljinu od cijeloga života?

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.