Sve bosanske agende

25. 7. 2015.

Rezolucija o Srebrenici, napad na Vučića u Potočarima, Dodikov babaroga-referendum, susret Vučića s trojicom supredsjednika Bosne i Hercegovine – teme su iz bosanskohercegovačke i „regionalne“ (a zapravo bosansko-srbijanske i uže bošnjačko-srpske) političke problematike o kojima se govori, kojima se posvećuju udarne vijesti. To je i logično, jer odnosi između Srbije i Bosne i Hercegovine, respective između Bošnjaka i Srba, od posebne su važnosti za mirnu budućnost jednih i drugih. I svih trećih oko njih.

No, ima i drugih događaja, kojima se ne bave visoki kabineti jer su iz njihove perspektive lokalni i zanemarljivi, ali koji su na svoj način indikativni za „stanje duhova“. Među takve spada, na primjer, ono već pomalo zaboravljeno ubojstvo srpskoga policajca u Zvorniku u travnju. Prije nekoliko dana, pak, u Vlasenici je napadnut i povrijeđen povratnik Bošnjak, srećom bez smrtnih posljedica.

Oba ova slučaja postaju i psihološki ali i politički relevantni kada im se uzme u obzir pozadina, a i kada se analiziraju njihova tumačenja – srpska s jedne, bošnjačka s druge strane.

Najkraće: policajca u Zvorniku ubio je Nerdin Ibrić, poginuvši i sam u razmjeni vatre. Bošnjački mediji obavještavaju da je imao godinu dana kada su srpski vojnici i policajci iz Zvornika 1. lipnja 1992. „odveli njegovog oca Sejfu zajedno s još oko 750 Bošnjaka i na nepoznatoj lokaciji pobili“, te da je Ibrić sa svojom majkom bio jedan od prvih povratnika u njihovo selo kod Zvornika. U srpskim medijima za Ibrića se kaže samo da je dvadesetčetvorogodišnji terorist, a o ubijenom policajcu Draganu Đuriću donosi se informacija da su mu „oca Nikolu početkom rata ubili pripadnici Armije BiH, ali za taj zločin još nitko nije odgovarao“.

O slučaju u Vlasenici bošnjački mediji pišu da je povratnika Mehmeda Kuljančića pretukla „grupa od tridesetak Srba, predvođena agentom srbijanske BIA-e Slobodanom Vasiljevićem i Stevanom Garićem, sinom ratnog zločinca Rade Garića, koji se sumnjiči da je 1992. godine učestvovao u ubijanju i progonu Bošnjaka u Vlasenici“, te da „vlasenička policija pomaže ovakvoj vrsti progona bošnjačkih povratnika“. U srpskim medijima pročitat ćete, pak, da je „Mehmed Kuljančić vehabija iz Vlasenice koji je napisao na svom fejsbuk profilu da stoji uz teroristu Nerdina Ibrića koji je izvršio teroristički napad na Policijsku stanicu u Zvorniku i ubio policajca Dragana Đurića, a ranio dvojicu njegovih kolega“, da je „blizak radikalnim islamističkim krugovima“, te da je već hapšen zbog posjedovanja droge.

Navodim ove primjere medijskih obrada da bi se vidjelo kako u njima sam krvni delikt i osobna sudbina aktera odlazi u drugi plan, a najvažnija postaje nacionalna instrumentalizacija i politička „iskoristivost“ događaja, što je, strože gledajući, zapravo tipična karakteristika ratne propagande.

A događaji i sami, neovisno o obradi i interpretaciji, na bolan i alarmantan način ukazuju na to koliko je još uvijek pozadina rata živa i djelujuća. Specijalisti za ovu problematiku možda bi mogli otkriti da se to u posljednje vrijeme čak i pojačava. Ne svjedoče li na svoj način o  tome i događaji poput onoga kada su prije nekoliko dana trojica napali Nerku Hanifića, povratnika u selo Vrbanjce kod Kotor Varoša, pretukli ga i na trbuhu mu oštrim predmetom urezali famozna četiri ocila. Značenje jasne poruke ima podatak da su bili maskirani, da se sve događa u ranu zoru, u 4.30, te da Hanifića pri tome nisu opljačkali, iako je pri sebi imao novaca – išao je u nabavku robe za svoj dućančić.

U ovu uznemirujuću kroniku ide i najnovija vijest o ishodu prijateljske (sic!) nogometne utakmice u Prijedoru između Jedinstva iz Bihaća i domaćega Rudara, čiji je epilog privođenje bihaćkih navijača u prijedorsku policiju gdje su po njima pale žestoke batine i psovanje „turske majke“. A sve je počelo tako što su Bišćani razvili transparent „Genocid vam zaboraviti nećemo – Srebrenica 95, Prijedor 92“ i ratnu bosansku zastavu s ljiljanima, na što su domaći odgovorili skandiranjem „Nož, žica, Srebrenica“ i pjesmama u slavu Ratka Mladića.

Tako, eto, rat sa svojom suštinskom nezavršenošću, sa svojim suprotstavljenim „istinama“ i sa cijelim svojim ideološkim imaginarijem živi u svakodnevnici, paralelno sa sve tegobnijim životnim prilikama koje sasvim ravnomjerno pogađaju sve. Za sad, mnogo jače i djelotvornije ono prvo ljude ideološki sukobljuje, nego što ih ovo drugo egzistencijalno ujedinjuje.

Zbog toga su, čini mi se, iluzorne inicijative – kolikogod dobronamjerne bile – koje ispred ustavnopolitičkoga i sistemskog sređivanja Bosne i Hercegovine stavljaju socijalno-ekonomsko „unapređenje“ i razvoj, koji će, potom, je li, kao čarobnim štapićem neutralizirati i pacificirati nacionalne tenzije i konflikte. Ustavnopolitička i sistemska nakaradnost, naime, jedan od najvažnijih generatora pogubne pojave statusa manjine, etničke, naravno, u kojemu su ljudi prisiljeni živjeti, i to na svim razinama i u svim troetničkim kombinacijama, sve do najmanjih lokanih zajednica, u kojima status manjine i njegovo naličje u vidu gruboga asimilacionizma i jest veoma često uzrokom opisanih događaja, koji, opet, vlastitom dinamikom potiču i proizvode nove i slijedeće.

Svi dosadašnji pokušaji, inicijative i tzv. agende međunarodne zajednice i EU koje su sređivanju stanja u Bosni i Hercegovini pristupale zaobilazeći ovaj problem i forsirajući paket ekonomskih reformi, ostajale su bezuspješne. Najnovija, britansko-njemačka inicijativa u osnovi ponavlja taj pristup, i, bojat se, bit će jednako neuspješna.

(Telegram, 25. 7. 2015)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.