Ivo Bojanovski, Ubikacija antičke Leusabe u područje Mrkonjić-Grada

U Predgovoru svoje knjige Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji (1974) dr Ivo Bojanovski piše:

„U desetak posljednjih godina obišao sam široko područje u zaleđu Salone u nastojanju da na terenu ispitam tragove najvažnijih antičkih komunikacija, koje su Salonu, kao glavni grad provincije i važan eko­nomski, saobraćajni i kulturni centar, povezivale sa njenim bližim i daljim zaleđem. Slijedio sam između ostalog tragove rimskih cesta od Kli­sa do Banje Luke i Save. Prateći trasu ceste, prešao sam, vjerojatno prvi od arheologa, masive Staretine i Golije planine, kuda je preko sedla Čatrnje (kota 1320 m) prelazila velika itinerarska cesta Salonae—Servitium (Itin. Ant.). U potrazi za materijalnim ostacima antičkih cesta i aglomeraci­ja, prokrstario sam i sva kraška polja jugozapadne Bosne: Livanjsko, Duvanjsko, Glamočko i Kupreško polje, područje Janja i Grahova, Petrovačko i Podrašničko polje, Zmijanje i doline Sane i Vrbasa, Bosne i Drine, od izvora do ušća.“

S profesorom Bojanovskim upoznao sam se kada su ga njegova hodološka istraživanja dovela u mrkonjićki kraj 1969. godine; tada sam radio u mjesnoj gimnaziji „26. novembar“, a Bojanovski je tražio nekoga s interesom za baštinu, da mu bude neka vrst vodiča. Proveo sam s njime u ranu jesen te godine nekoliko čudesnih dana na terenu. To mi je donijelo veliki privilegij da mi ime bude spominjano u knjigama Dolabelin sistem cesta… i Bosna i Hercegovina u antičko doba. Ostali smo u prijateljskom dodiru do profesorove smrti.

Ivo Bojanovski (Grbavac u Župi dubrovačkoj, 16. 1. 1915 – Dubrovnik, 3. 12. 1993) klasičnu filologiju s arheologijom studirao je na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je od 1939. gimnazijski profesor u raznim mjestima i školama. Od 1960. radio je kao arheolog – latinski epigrafičar i konzervator u Sarajevu u zavodu za zaštitu spomenika kulture, prirodnih znamenitosti i rijetkosti Bosne i Hercegovine. Arheološka istraživanja i konzervatorske zahvate obavljao je na mnogim antičkim i srednjovjekovnim lokalitetima (na Duvanjskom i Glamočkom polju, u Vrbljanima kod Ključa, na Humcu, u Turbetu, Cimu, Žitomislićima, Mogorjelu, kod Zenice, u Maglaju, na Sokolu na Sokočnici, u Doboru, Krupi na Uni, Bočcu, Bobovcu itd). Objavio je niz radova u stručnim i znanstvenim publikacijama, a dva najvažnija djela su mu izašla u izdanjima Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine: Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji (Dolabellae systema viarium in provincia romana Dalmatia), 1974. i kapitalna sinteza Bosna i Hercegovina u antičko doba, 1988.

Sjećajući se Bojanovskoga i trenutaka provedenih s njime u otkrivanju antičke prošlosti mrkonjićkoga kraja, donosim ovdje dva odlomka iz knjige Dolabelin sistem cesta… i jedan iz knjige Bosna i Hercegovina u antičko doba, koji se odnose na razjašnjenja položaja i ubikacije rimskoga naselja Leusabe (Mrkonjić-Grad ili Bilajce?). (I. Lovrenović)

 

DOLABELIN SISTEM CESTA U RIMSKOJ PROVINCIJI DALMACIJI

Dionica Sarnade XVIII Leusaba

a) O pravcu ceste uopće

Po podacima Itin. Ant. Leusabu treba lokalizirati XVIII m. p. = 27 km sjevernije od Pecke (Sarnade). Ali gdje?

Odmah u početku valja istaći da se hodolog na terenu sjeverno od Pecke susreće sa najvećim poteškoćama. U tom regionu, kad je cesta već sišla u panonsko pobrežje, tako reći nestaju svi tragovi ove velike prometnice, koja se na svom transdinarskom toku, kako smo vidjeli, probijajući se kroz planinski prag Dinarida, dobro sačuvala na mjestima. A sada, pošto je prešla dinarski blok, gubi se na mekanom geološkom tere­nu164.

Kao što smo već rekli, svi dosadašnji istraživači tok ove ceste vode preko Sitnice na Kola i Banju Luku. Ta se linija zasniva na pretpostavci koju je još prije stotinu godina iznio O. Blau, po kojoj su rustični bunarevi u Bunarima, nedaleko od Sitnice, »mit Steinen aufgemauert und mit grossen Platten überdeckt« rimski165. U prilog rimskog porijekla tih bu­nareva Blau navodi i »enorme, alte Grabsteinplatten, verschiedenen von den aus der ersten christlichen Zeit stammenden Grabkreutzen in Stein, die weiter abwärts sichtbar werden“166.

Kao dokaz o rimskom postojanju puta preko Sitnice Blau navodi i staru kaldrmu između Ratkova i Sitnice, ali o njoj ne daje pobližih po­dataka: »Zwischen Radkova und dem 1 Stunde entfernten Sitnitza — kaže Blau — sieht man noch ein Stück einer in südwestlicher Richtung laufen­den gepflasterten Strasse — wie ich anderswärts nachgewiesen zu haben glaube, die aus den Itinerarien bekannte römische Militärstrasse von Dalmatien nach Pannonien«167.

Na osnovu opisanih nalaza i uspoređenjem sa podacima iz itinerara, Blau je ovu rimsku »vojničku cestu« još 1867. g. rekonstruirao na slijede­ći način:

»Der Distanz nach würde hieher (sc. Pavići — I. B.) die Station Castra (13 mp von ad jines Tab. Peut.) fallen, ebenso Lamatis der Tafel (12 mp. von Castra) oder Aemate des It. Ant. (18 mp. von ad Ladios) auf das gleichfalls antike Reste aufweisende Südende der Hochebene Dobrinje.. .«188

Sva kasnija istraživanja, uz neznatne izmjene, ostala su u grani­cama postavki koje je formulirao Blau, a koje, gledane iz aspekta današ­njeg stanja arheološke znanosti, bez sumnje pate od »dječje bolesti« ta­dašnje nauke, koja je još bila u povojima.

Prvi je, 90 godina nakon Blaua, ovaj pravac in natura ispitao E. Pašalić (1954) i tom prilikom utvrdio:

1. Da se na sektoru od Sitnice preko Ratkova do Dobrinja (gdje je ova cesta u CIL III označena kao sigurna) ne mogu ustanoviti tragovi rimske ceste169.

2. Da između Bunareva i Kočića također nema ni tragova rimske ceste ni ostataka rimskih naseobina170.

3. Da rimska cesta sigurno nije išla Blauovom linijom od Dobrinja preko Kola u Šeher na Vrbasu, pa je stoga predložio varijantu preko Šljivna i Konatara do Šehera171.

4. Da jedino svjedočanstvo antike na ovom pravcu ostaju »rimski bunari«, kako ih zovu i mještani i kako je uneseno na austrijsku kartu 1:75.000. Na susjednom lok. Mramorje u Bunarima Pašalić je još evidenti­rao ulomke rimskih opeka172.

Da je ovim pravcem prolazila rimska itinerarska komunikacija, Pašalić navodi kao relevantan argumenat činjenicu, što je »na cijelom prostoru od Podrašničkog polja do Dobrinja najlakši prolaz prirodno (je) određen baš onuda kuda vodi današnja cesta«173. Zato se i Pašalić, nakon što je ispitao još dva moguća pravca, o čemu će biti govora, ipak odlučio za modificiranu Blauovu trasu preko Sitnice. Pašalić, naime, vodi cestu od Dobrinja na Šljivno (i dalje preko Gradine k. 674, Konatara, Plavšića, Lokava i Milakovića na Šeher), terenom koji je vrlo ispresijecan i nepo­voljan i koji se nikako ne može valorizirati kao magistralni pravac.

Iako su bili na pragu pravilnog rješenja, ipak su se i Ballif i Pašalić — posebno Ballif — odlučili za pravac preko Sitnice, koji prolazi pustim i bezvodnim krajem. Ipak, iz izlaganja ove dvojice hodologa, očito proizilazi da su i sami osjećali slabost te linije.

To je i mene potaklo da detaljno rekognosciram čitav teren od Ča­đavice do Vrbasa na istoku, pa sam u tu svrhu prokrstario čitavo Zmijanje i dio Manjače. Prošao sam više puta sadašnjom cestom Banja Luka – Čađavica i utvrdio da na tom pravcu, koji se uzima kao pravac rimske ceste, uistinu nema nikakvih tragova antike. Relativno su brojni samo ostaci prethistorije i srednjeg vijeka174. Pa i sami »rimski bunari« u Bu­narima, bar u svom sadašnjem stanju, nisu rimski175. Ako sudimo po megalitskoj formi njihovih ploča, koje su vrlo slične stećcima, onda se očito radi o srednjovjekovnim objektima, za koje postoje analogije i u drugim bezvodnim krajevima Bosne, npr. na Glasincu 176. To, uostalom, indirek­tno potvrđuje i sam Blau svojim opisom nadgrobnih spomenika na susjed­nom Mramorju.

Slabi tragovi rimskih opeka na Mramorju ne mogu biti dokaz u prilog pravca jedne magistralne komunikacije. Ostaje naime ne samo mo­gućnost nego i velika vjerojatnost da je ovim pravcem išla jedna lokalna prometnica koja je povezivala dolinu Banice (Ključ) sa itinerarskom ces­tom Salona-Servicium177.

Što se tiče kaldrme koju spominje Blau, ona može biti jednako tur­ska kao i antička, jer je ovo upravo u tursko vrijeme bio vrlo značajan prometni pravac.

Prema tome, na pravcu Sitnica-Dobrinje-Šeher nema relevantnih elemenata koji bi govorili u prilog itinerarske ceste, pa se moramo osvr­nuti na ostale pravce. U tome nastojanju upravo ispitivanja Ballifa i Pašalića pružaju elemente za rješavanje ovog problema.

O odsjeku ceste Pecka-Banja Luka Ballif je zapisao samo slije­deće:

»Oestilch des Plateaus von Podrašnica, in der Gemeinde Tribovo, fand ich Spurrillen, welche entweder die Fortsetzung unserer Strasse nach Banjaluka bezeichen (podvukao I. B.), dann aber, gegen die Ansicht BLAU’s, die Führung der Strasse in der Nähe des Vrbasthales vermuthen lassen würden, oder aber auf eine Verbindung der im Dolnji polje nachts Varcar-Vakuf bestandenen römische Niederlassung mit unserer Strasse zu beziehen sind, wobei die letztere nach der Annahme BLAU’s über Sitnica und Dobrinje nach Banjaluka führen würde. Auf alle Fälle kann angenommen werden, dass die Strasse von Pecka durch den Strbinasattel auf das Plateau von Podražnica führte. Ihr weiterer Zug bis Banjaluka darf, so lange nicht genauere Anhaltspunkte vorliegen, nach der Vermut-hung BLAU’s angenommen werden«178.

Na karti priloženoj uz Ballifovo djelo cesta je, prema CIL III, ipak obilježena linijom Sitnica-Dobrinje kao »sichere und aufgedeckte Strasse« (podvukao I. B.), a od Dobrinja do Banje Luke (Ad Ladios) i do Save kao »sichere aber bisher nicht aufgedeckte Strasse«179.

Sa više sistema i truda i sa boljim poznavanjem terena obradio je ovo područje Pašalić, koji je istražio tri od četiri moguća pravca. Preostao je samo pravac kroz tzv. Dugodol, koji Pašalić nije uzeo u obzir. To je »turmanski put«, koji od Nikin-broda i Ponora na Podrašničkom polju vodi preko zas. Miletići u području Dubice i Dugodola na Lokvare, Stričiće, Kadinu Vodu, Kola i Banju Luku. Međutim, taj put ne dolazi u ob­zir. Ispitao sam ovaj pravac i utvrdio da je to recentniji konjski put koji su kirijaši koristili još u proteklom stoljeću. Ovaj put nije nikada imao tvrdu građenu osnovu.

Pašalić je ispitao ova tri moguća pravca:

1. Od Podrašnice preko Sitnice, Dobrinja i Kola na Banju Luku, o kojemu je već bilo govora.

2. Od Mrkonjić-Grada preko Trijebova (Tribovo) na Lokvare i Stričiće i dalje za Banju Luku.

3. Od Mrkonjić-Grada na sjeveroistok preko Dubrava i Gustovare na Surjan, Bočac i dalje prema Banjoj Luci.180

Iako su rezultati ispitivanja pravca preko Sitnice bili negativni, o čemu je bilo naprijed govora, Pašalić se na kraju ipak odlučio za taj pra­vac, iako nešto korigiran (via Šljivno)181.

Na pravcu Trijebovo-Lokvare-Stričići Pašalić je naišao na tra­gove rimskog puta, u prvom redu na kolotečine u Trijebovu, o kojima govori Ballif182, ali je bio mišljenja da to »nije odlomak one magistrale koja od Salone preko Glamočkog polja, Pecke, Podrašničkog polja i Banje Luke izbija na Savu, već put koji izlazi na ovu magistralu«183. Dakle, lo­kalni, priključni put, koji povezuje rudarsko područje oko Mrkonjić-Grada (Majdan i Sinjakovo) sa magistralnom cestom, koja, po Pašaliću, ipak vodi preko Sitnice. Zato Leusabu lokalizira u Bunare, na putu Sit­nica-Banja Luka184.

Pašalić je još ispitao i pravac preko Dubrava (Gustovare) i Bočca, ali ni na ovom pravcu nije našao tragove rimske ceste, pa je zaključio da je to turski put185.

Put preko Dubrava i Bočca poznavao je i Blau, koji za nj kaže da »hoch am Rande des Vrbas-Thals im südlicher Richtung führt« i da je »stellenweise so schwer zu passieren ist«186. Blau daje i distance od Banje Luke do Jajca: Banja Luka 1 sat, Novoselija 1 1/2, Rikavica (danas Rekavica) 1 1/2, Krupa 2, Šehovci 3, Jajce 1, svega 9 sati. Do Mrkonjić-Grada, koji graniči sa hatarom Šehovaca, bilo bi oko 7 1/2 sati. Dio puta između Krupe i Šehovaca je »auf meist gepflasterten, aber schlecht unterhaltenen We­ge«187.

Ovaj put je uistinu turski, ali je on postojao i prije Turaka, od davnina, što pored ostalog dokazuju i brojne gradine i nekropole stećaka locirane uza sam drum. Na ovu komunikaciju su se oslanjali i srednjovje­kovni obrambeni gradovi Bočac, Krupa, Zvečajgrad i Banja Luka. I uz ovaj put je u narodnom predanju povezano ime Marije Terezije, koje je – kako smo vidjeli – često kontaminirano sa imenom legendarne Crne kraljice (npr. rimski put preko Glamočkog polja). Tim putem je 1525. g. prodro hrabri hrvatski vojskovođa knez Krsto Frankopan da bi istureni kršćanski položaj u Jajcu opskrbio municijom i hranom. Na žalost, u pismu Krste Frankopana prijatelju Antunu Dandolo u Mletke nema konkretnijeg opisa samog puta. Opisujući stalne okršaje sa Turcima, Fran­kopan na jednom mjestu između ostalog kaže: passavamo in piu lochi per vallade strette, et victualie portavano ad Jayza insieme nostri cariazi.. .188 Put koji, inače, Frankopan naziva »via, quella via, medesima via« bio je, dakle, osposobljen za zaprežna vozila. Prema tome ne odgovara ono što Lj. Thalloczy kaže da je iz Jajca prema Banjoj Luci po dolinskim tjes­nacima »tekao (je) saobraćaj tovarnih konja i mazgi tek pastirskim putevirna«, i da su to bile »hridaste staze za divokoze«189. Na priloženoj karti Thalloczy je ucrtao taj put kroz kanjon Vrbasa, pravcem kojim je tek austrijska uprava izgradila cestu.

Međutim, rekonstruirajući put Matije Korvina i njegove vojske (1463), i sam Thalloczy navodi da je jedna kolona vojske napredovala do­linom Vrbasa, a to bi kroz kanjon Vrbasa praktično bilo nemoguće ili vrlo teško, a dvije druge preko Skender-Vakufa, istočno od Vrbasa, odnosno preko Sitnice (ili Ključa), zapadno od Vrbasa190. Naprotiv, sva vojska Krste Frankopana išla je od Banje Luke dolinom Vrbasa, pa je bosanski nam­jesnik Husref-paša, čim je čuo za Frankopanovo nadiranje, prekinuo op­sadu Jajca i krenuo ususret »s vojskom niz Vrbas«191.

Frankopanova vojska je nastupala starim putem, koji je mjestimič­no u upotrebi i danas, a koji je – kako smo vidjeli – opisao Blau. Taj se pravac dobro uklapa u tragove rimske ceste u Trijebovu i Mrkonjić–Gradu (kolotečine, usjeci, tlaka), a sa prometnog gledišta predstavlja naj­pogodniju i najkraću vezu Mrkonjić-Grada i Jajca sa Banjom Lukom192. Tradiciju o rimskoj cesti koja je vodila za vrbaške gradove Bočac, Krupu i dr. zapisao je i don Niko Kaić, župnik u Mrkonjić-Gradu193. I jedan sas­vim određeni podatak iz Frankopanova pisma ukazuje da se radi upravo o pravcu preko Bočca: »Venuti che fossemo sopra una desesa molto rata apresso uno turcal castello detto Bozaz, ne asaltorono davanti et da diet-ro, tamen con morte di molti di loro, et solo un fante nostro ju li araa-zato per un schiopeto«194.

Pošto je opskrbio Jajce i prenoćio jednu mletačku milju dalje od Jajca (Jezero?), Frankopan se nakon žestokog okršaja s vojskom Husref–paše istim putom povratio u Hrvatsku195.

Opisani put je bio u upotrebi sve do izgradnje ceste kanjonom Vr­basa (1894.), ali je od Han-Kola do Racuna išao padinama Manjače, dakle nešto zapadnije od rimske trase koja je vodila preko Rekavice. Od Racu­na (Krupa) do Varcar-Vakufa uglavnom se poklapa sa rimskom trasom (varijanta preko Gustovare)196. Još početkom ovog vijeka bilo je na tom putu nekoliko hanova (Kola, Prisjeka, Surjan, Hanovi)197.

U svojoj osnovi ovaj put je vrlo star, sudeći po gradinama uz drum, još predrimski. Rimljani su taj put proširili i osposobili za kolski promet (via munita). On je i danas, gdje nije zarastao, širok oko 4 m. Takav put na ovakvom terenu mogli su graditi samo Rimljani. Prolazi krajem bo­gatim vodom, dobro naseljenim, bez većih prirodnih prepreka i zavoja. Na trasi od Rogolja (Podrašničko polje) do Gornjeg Šehera trasa ne pre­lazi visinu od 700 m, a na Vrbas (oko 150 m nadmorske visine) spušta se postepeno. U svemu odgovara rimskoj cestogradnji, koja izbjegava zatvo­rene ili podvodne doline, držeći se padina Garevine i Manjače, visoko nad kotlinom Vrbasa. Njegov pravac koji vodi ravno prema sjeveru iznad svega upućuje na rimsko porijeklo.

Na osnovu analize sva tri ispitana pravca Pašalić je došao do zak­ljučka »da i dalje ostaje onaj pravac preko Sitnice i Dobrinja, koji je obilježio Blau, kao jedna alternativa, a pravac preko Lokvara i Azarića (područje Stričića, I. B.) kao druga alternativa, a možda i obadva«198.

Istraživanja koja sam u ovom području vršio 1969. i 1970. g., a u toku kojih sam ispitao i sva tri Pašalićeva pravca, pokazala su da rimsku itinerarsku cestu treba tražiti upravo na pravcu preko Bočca, koji je Pa­šalić smatrao turskim putem. Na odsjeku Rogolji-Trijebovo (voda Jova­na) Pašalić nije poznavao pravac rimske ceste, u koju se samo djelomično uklapa njegov priključni put Mrkonjić-Grad-Lokvari.

Dakle, ako Leusabu treba tražiti 27 km sjeverno od Pecke, odnosno 10 km sjevernije (ili sjeveroistočnije) od Podrašnice, onda ovu putnu sta­nicu valja ubicirati u Varcar-Vakufu (današnjem Mrkonjić-Gradu), u pi­tomoj dolini Crne rijeke, koja je i danas sačuvala značajnu prometnu vrijednost, povezujući Banju Luku sa Jajcem, Ključem i Glamočom. Zna­čajnije rimsko naselje ležalo je na lok. Polje, u Mrkonjiću, u širem pod­ručju oko katoličke crkve, gdje treba tražiti i jezgru predturskog Varcara (Varcarevo?). Što tih nalaza nije dosad bilo više, uzrok su veliki aluvi­jalni nanosi sa Grabeža, koji su duboko zatrpali antičke objekte, kontinu­irana naseljenost i plahovite bujice Crne rijeke.

Kako ćemo vidjeti, lokalizaciju Leusabe u Mrkonjić-Grad traži i ogranak Tabule.

Rimska itinerarska cesta nije, dakle, išla preko Sitnice, nego preko Mrkonjić-Grada i Krupe, dakle pravcem kojim i danas vode glavni puto­vi, iako ne po starim trasama.

Preko Sitnice i Lokvara, odnosno Dubice, vodila je priključna cesta koja je magistralni pravac Salona-Servitium povezivala sa rimskom ces­tom Salona-Burnum-Grahovo-Drvar-Petrovačko polje-dolina Sane.

 

b) Trasa ceste i lokalizacija Leusabe

O tragovima i toku rimske ceste od Pecke (Sarnade) prema Savi Ballif se zadovoljio kratkom formulacijom: »Ueber die Fortsetzung dessel­ben können nur Vermuthungen aufgestellt werden«199. Iako je poznavao kolotečine u Trijebovu (Bare), ipak se odlučio za pravac preko Sitnice, koji je već, da tako kažem, bio dobio pravo građanstva u nauci200. Stoga Blau, Kiepert, Ballif, a za njima i neki drugi autori, Leusabu lokaliziraju na Podrašničko polje. Međutim, po podatku Itinerara Leusabu treba tra­žiti sjevernije od Podrašničkog polja, koje je od Pecke (Sarnade) udaljeno svega 17—20 km, a Leusaba (od Sarnade) po Itin. Ant. 27 km201. To je po­taklo i Pašalića da Leusabu ubicira u Bunare na Zmijanju, na cesti Sit­nica-Kola-Banja Luka202. Međutim, trasa ceste, kako sam je rekonstrui­rao, vodi u Varcar-Vakuf.

PECKA—ŠTRBINA, turskim putom 14,40 km.

Rimska se trasa uglavnom poklapa sa turskim putom. Detaljnije je ovaj dio puta obilježio Pašalić203. Cesta se na Štrbini probijala kroz planinski blok koji sa sjevera zatvara kotlinu Pecke i razdvaja slivove Vrbasa i Sane. Najprije je prolazila ispod Carevca, pa preko Mednjanskih strana vodila u klanac Štrbinu, nešto niže od današnje ceste Baraći-Štrbina. Na toj su trasi srednjovjekovna groblja na Krstovima i pod Štrbinom. Dio ove ceste od Medne do Carevca vjerojatno je identičan sa dru­mom kojim je 1530. g. putovao Benedikt Kuripešić sa austrijskim poslan­stvom u Carigrad204.

Kraj oko izvorišta Plive i Sane, kako pokazuju nalazi, bio je u an­tici dobro naseljen, pa su se iz doline spomenutih rijeka na itinerarski put slijevali lokalni i priključni putovi, jedan iz Šipova (preko Trnova i Gerzova), a drugi iz doline Sane, uz koji je bilo više antičkih naseobina u Vrbljanima, Ribniku, Velečevu, Srijedi i Medni. Put koji povezuje Mednu sa Vrbljanima mještani i danas poznaju kao »Put Crne kraljice«205.

U Gornjim Vrbljanima, koji su udaljeni od Pecke nekoliko kilome­tara (dijeli ih Sana), otkopao sam 1967. i 1968. g. kasno-antički kaštel (refugij), koji je vjerojatno služio kao zapor na jednom od priključnih pu­tova i po svoj prilici bio uključen u sistem zaštite itinerarske komunika­cije. Kasnoantička utvrda je bila sagrađena na prethistorijskom gradinskom nasipu. Unutar refugija otkopana je zgrada sa tri prostorije, pećima i recipijentom za vodu. Avarske strelice iskopane iz bedema utvrde svje­doče egzistenciju ovoga objekta još u kasnom VI st.208.

 

ŠTRBINA—ROGOLJI, turskim putem 8,38- km.

Današnja cesta prolazi kroz klanac Štrbinu prirodnim i uskim defi­leom te u Mračaju (Podrašnica) izlazi na Podrašničko polje. Istim putem je išla i rimska cesta, ali je na dijelu od Mračaja do Rogolja bila nešto kraća (oko 8 km).

Klanac Štrbina na nadmorskoj visini od 825 m jedini je prirodni prolaz između masiva Dimitora (1483 m) i Lisine (1467 m), koji razdva­jaju dolinu Pecke od doline Crne rijeke. Kroz Štrbinu vodi i danas jedina prometnica koja Banju Luku preko Glamočkog i Livanjskog polja pove­zuje sa Splitom. To je ujedno i jedini prolaz iz kotline Pecke prema sje­veru. Sa Štrbine, kod bivšeg hana Karantana, potiče i jedan miljokaz koji raniji hodolozi nisu poznavali, a koji je siguran dokaz da je i rimska cesta prolazila kroz ovaj klanac. Miljokaz sa Štrbine i dosad neiskorišteni miljokazi iz Gornjeg Šehera (Banja Luka) dokazuju da cestu treba tražiti na pravcu Podrašnica-Banja Luka. Sporno je jedino kojim je smjerom išla: preko Sitnice (Blau, Ballif, Pašalić), koja je također vrlo stara komu­nikacija, ili paralelno sa Vrbasom sjeveroistočno od Mrkonjić-Grada.

Na toj relaciji gotovo sasvim nestaju tragovi rimske ceste. Nema više ni hana Karantana. Propao je i miljokaz sa Štrbine koji spominje samo Radimsky207. Međutim, postojanje toga miljokaza posve je sigurno. To mi je potvrdio i Marko Drinić zv. Karantan, starac od 105 godina. Mi­ljokaz je stajao na starom turskom putu kod Drinića kuća, u blizini hana. Kod toga zaobljenog stupa, debljine do 40 cm, a visokog oko 1 m, bilo je navodno i više mramorova (stećaka?). Sve je to ugrađeno u novi put koji je izgrađen između dva svjetska rata208. Ovuda je, kaže stari Marko, pro­lazio turski put, a prije njega i »rimnički put«, sve od Glamoča do Banje Luke. I ovaj dio starog puta narod zove »Put Crne kraljice«. U blizini mi­ljokaza bila je vjerojatno i manja etapna postaja (mutatio), u zaklonjenom položaju, kao i kasniji han.

U Podrašnici je cesta prolazila kroz zas. Mračaj, i to zapadno od Gradine (k. 992) i prateći trasu današnjeg puta, izlazila na Rogolje, važnu raskrsnicu putova. Od Štrbine prema sjeveru vodi ravnim terenom, oko izohipse 780, ali sa manje zavoja od današnje ceste Banja Luka—Split. Tragovi joj se gube na mekanom terenu.

Što u Podrašnici i na Podrašničkom polju nema antičkih nalaza nije toliko uzrok kultivacija zemljišta koliko duboki aluvijalni nanosi koji su zamuljili vodotoke i pretvorili polje u barovitu ravan. Sonda koju sam iskopao u Podrašnici (1966. g.) pokazala je da se ispod površinskog hu­musnog sloja, debljine oko 40 cm, nalazi pješčani nanos debeo preko 1 m. Pri rubu polja humusni sloj mjestimično iznosi i do 80 cm.

Iz Podrašnice je jedino poznat nalaz rimskog novca iz vrela na par­celi Podgradina — običaj stipem iacere (Patsch, Drei bosnische Kultstatten, W. Zeits. f. d. Kunde des Morgenl, XXXII, str. 143).

Ako je ovo polje i u antici bilo barovito, a to je zbog konfiguracije i sastava terena vrlo vjerojatno, onda je cesta mogla ići samo istočnim rubom polja, dakle na Rogolje, što raniji istraživači nisu uzimali u ob­zir209. Sa Rogolja je nastavljala prema Trijebovu (Tribovo).

 

ROGOLJI—TRIJEBOVO (JOVANA), seoskim putem oko 5 km (mjereno po karti).

Tragove ceste pratio sam mikrotopografski kroz zas. Rudići i Kula (s. Brdo), pa kroz Trijebovo (Bare) i Gornje Šehovce na Surjan i Bočac. Cesta je očito imala tranzitni karakter, pa su uz njenu trasu koja je vodila kroz šumovito područje antički ostaci rijetki. Nije doticala veća mjes­ta, a rimska naselja u Leusabi (Mrkonjić-Grad) i Bjelajcu na Crnoj rijeci bila su povezana priključnim putovima. Međutim, kako smo istakli, trasa je sa prometnog aspekta vrlo povoljna, jer ide gotovo u ravnoj liniji, bez većih uspona i padova, a uz to je i komunikativna, jer je sposobna da sa svih strana primi priključne putove. Iako je ovo područje ostalo arheo­loški neistraženo, ipak su na razmjerno malom arealu evidentirane značajne rimske naseobine u Majdanu, Mrkonjić-Gradu, Trijebovu i Bjelajcu (Bilajce)210. Trasa je dobro vođena. Od Rogolja do Surjana provedena je gotovo u istoj niveleti. Njezina širina od oko 4 m i neki tehnički elementi (trasa, usjeci) ukazuju na dobre projektante i graditelje.

Istražujući komunikacije u ovom kraju (1969. g.), saznao sam od Mile Čulića iz Kule da jedan stari, djelomično već zaorani put, koji do­lazi od Podrašnice, vodi sa Rogolja u pravcu Trijebova. Put vodi sve do Bočca, ali je na nekim mjestima zarastao. Mještani ga zovu »Put Crne kraljice« ili »Put Marije Terezije«, a posebno je karakterističan naziv »morski put«, jer je, navodno, vodio sve do mora. Podaci su provjereni anketiranjem i drugih mještana. Osim toga, ova trasa se skladno uklapala i u kolotečine u Trijebovu211.

Terenska ispitivanja potvrdila su tačnost dobivenih indikacija. Na Rogoljima, u blizini raskršća, rimski put siječe savremenu cestu Mrkonjić-Grad-Ključ, ali je na parcelama zv. Bare preoran. Prvi tragovi se zapažaju u Popovu dolu pod Gradinom u zas. Rudići. Ruševina nekog objekta, zv. Gradić, na vrhu ove gradine, mogla bi poticati od manje rimske utvr­de. Sama gradina sa kamenim nasipom i obiljem prethistorijske keramike i troske potiče iz predrimskog vremena. Na izlazu iz Popova dola sačuvao se umjetni usjek dug oko 30 a širok 3 m, a malo dalje drugi nešto manji sa ostacima kaldrme i tragovima kolotečina. Idući prema sjeveru, cesta prolazi zapadno od Gradine na Štrbini (k. 909) i dolazi do vrela zv. Begovac, gdje se sastaje sa putom koji, preko Stupara, dolazi iz Mrkonjić–Grada, udaljenog oko 3,5 km.

Glavni krak je vodio dalje prema sjeveru i nekih 300 m iza Begovca prolazio pored ruševine Džimbegove kule (po kojoj se naziva zas. Kula)212. Odmah iza Džimbegove kule, u Čelićima, put je konzerviran u le­dinu, a zatim nešto istočnije od seoskog groblja (v. specijal-kartu 1:50.000) kroz »morsku strugu« prelazi u Grabež. Tu, na kraškoj, vapnenačkoj os­novi, osjeća se »tlaka«, a na jednom mjestu se vidi duboka i duga spurila. Cesta iz Grabeža izbija na njive zv. Busi j e218, te se pored srednjovje­kovne nekropole »M r a m o r j e«214 spušta na bunar zv. Jovana, gdje se križaju brojni putovi sa raznih strana. U kraškom bezvodnom terenu ova je voda oduvijek bila meta putnika i stoke. Kod Jovane na trasu »morskog puta« izlazi i jedan lokalni put iz Mrkonjić-Grada (via Tomići), koji je pratio Pašalić’215.

U stara vremena, prije nego što su izgrađene današnje ceste riječ­nim dolinama Vrbasa i Crne rijeke, kod Jovane je bilo značajno raskršće putova a ne na Rogoljima. Tu su se slijevali putovi koji su dolazili od Sitnice (preko Dubice), od Rogolja i Mrkonjić-Grada, od Kočića i Kadine Vode (preko Mrševice), te od Surjana i Krupe. Sve su to stari kiridžijski putovi, koje su upamtili samo najstariji ljudi. Tek je izgradnjom novih cesta raskrsnica prebačena 5 km južnije na Rogolje (Podrašničko polje).

Bunar Jovana, oblog presjeka, radiusa oko 2,5 m, zidan u suho, odaje vrlo staru gradnju i jako podsjeća na sličan bunar u Strupniću na Livanjskom polju. Uz bunar je i lokva za pojenje stoke. Situacija je ana­logna onoj u Strupniću. Iz Trijebova, na čijem području leži i Jovana, poznati su i antički nalazi216.

Po ovom računu, Jovana je tačka u kojoj bi trebalo lokalizirati Leusabu, koja se nalazila na 98. milji od Salone, a 18. milji od Pecke (Sarnade). Iako je kod Jovane bilo značajno raskršće, mislim da Leusabu ipak treba smjestiti u Mrkonjić-Grad. Priključni put je kod vrela Begovca silazio niz Suljinovac u Mrkonjić-Grad, gdje se na Polju nalazila an­tička naseobina. Itin. Ant. izgleda ne računa ovo skretanje nego daje milijaciju bez skretanja, tj. do Jovane, gdje je također mogla biti jedna etapna stanica (statio).

I po Pašalićevim podacima u blizini Jovane se vide tragovi rimskog puta sa ostacima kaldrme217. Nešto malo sjevernije na trasi istog puta na lok. Ćorićka (područje Krljanovica) nalaze se izrazite kolotečine na tri mjesta, kako je zabilježio Ballif218.

Kao što se iz izloženog razabire, tzv. Put Crne kraljice od Rogolja do Trijebova nastavak je onog puta koji smo pratili od Pecke do Štrbine. On je magistralnog karaktera, dok je put iz Mrkonjić-Grada na Lokvare, koji je ispitao Pašalić, lokalnog, priključnog karaktera. Naime, putnik koji je putovao u Leusabu skretao je kod vrela Begovca ako je dolazio s juga, a ako je dolazio sa sjevera kod Jovane. Putnik koji nije želio nav­ratiti u Leusabu, putovao je magistralnim pravcem Štrbina-Rogolji-Jovana i dalje prema sjeveru, i obratno.

Da je opisani pravac Rogolji-Jovana (Trijebovo) dio magistralne ceste, govore brojni razlozi:

1. Spurile na Ćorićki (Krljanovica) u Trijebovu.

2. Smjer ceste prema sjeveru, u pravcu Castra.

3. Rimski nalazi u Trijebovu (WM XII, 151). Na Vel. gradini u Tri­jebovu ima i antike – radi se možda o rimskoj utvrdi.

4. Tehnički elementi trase (širina, nagib, usjeci, itd.).

5. Brojni izvori vode uz cestu, posebno Jovana u Trijebovu.

6. Prethistorijske gradine i srednjovjekovne nekropole uz trasu ovog puta.

7. Narodni nazivi: Put Crne kraljice, Put Marije Terezije i »mor­ski put«.

8. Tradicija o drevnom, čak rimskom postanju puta.

Kao što smo vidjeli, po Distanz-Nachweisu iz 1904. g., na kojem je ucrtan i ovaj put, od Pecke do Štrbine ima 14,40 km, a do raskrsnice kod Rogolja (Božijević han) još 9,38 km, svega 22,78 km219. Računajući da je rimska cesta bila nešto malo kraća, od Rogolja do Leusabe (koja je od Sarnade udaljena oko 27 km) ostaje još oko 5 km, a to je upravo udaljenost do vode Jovane u Trijebovu. Toliko po prilici iznosi i udaljenost do Mrkonjić-Grada pravcem Rogolji-Begovac-Suljinovac-Polje (Mrko­njić-Grad).

U svakom slučaju, bilo da Itin. Ant. daje milijaciju itinerarskim pu­tom do Jovane (Trijebovo), ili priključnim do Polja u Mrkonjić-Gradu, Le­usabu valja ubicirati u Mrkonjić-Grad.

Sa cestom Itin. Ant. u Leusabi se sastojao ogranak sa Tab. Peut., pa im je dalje prema sjeveru trasa bila zajednička.

 

ZAJEDNIČKA TRASA ITINERARA I TABULE

Dionica Leusaba XIII Aemate (Itin. Ant.) Leusaba X Lamatis (Tab. Peut.)

Od Leusabe (Rav. Lausaba) prema Savi oba ogranka idu istom li­nijom (trasom), samo su im putne stanice različite.

Dionica do prve etapne postaje Aemate (= Lamatis) kraća je na Tab. Peut. za 3 milje. Razlozi tome mogu se svesti na tri mogućnosti:

- ili se radi o korupteli Tabule, pa je upisano X m. p. umjesto XIII m. p.220,

- ili se trase djelimično razlikuju,

- ili su lokacije putnih stanica Aemate i Lamatis ipak različite. Iz Mrkonjić-Grada su na itinerarsku cestu izlazile dvije priključne komunikacije.

Jedna je sa Polja išla na Suljinovac, a odatle na visoravan Dubra­vu, gdje se račvala na tri strane:

- kroz zas. Stupari na vrelo Begovac, duga oko 3,5 km,

- kroz zas. Tomići na vodu Jovan u221,

- kroz Gustovaru, na Hanove te dalje prema Krupi. Na Dubrava­ma se mjestimično vidi u šumu zarasla stara kaldrma, koja vodi iznad Ključkog dola i ispod crkve u Gustovari.

Međutim, najznačajniji tragovi sačuvani su nedaleko od vrela Suljinovca, kod kuće Todora Čulića: tu je usječen u živu stijenu put dug oko 500 a širok 3,65 m (prosječna širina), sa jakim ivičnjacima i čvrstom starom, zaraslom kaldrmom; prolazi kroz usjek dubok 2 do 3 m. Tu je u živcu kamenu isklesana i ploča sa natpisom. Natpisno polje je veliko oko 50 x 40 cm, ali je natpis već ispran i nečitljiv. Za razliku od one Kaldrme, koja vodi ispod Suljinovca, ova se zove  Gornja kaldrma, a po iz­gledu je mnogo starija od Kaldrme222. Narod Gornju kaldrmu naziva rim­skom. To se područje zove i Krčište i vjerojatno je identično sa Ballifovim »Kračište«.

Da se zaista radi o rimskom radu potvrđuje i stari alat za cijepanje kamena, koji je Todor Čulić našao u jednoj kraškoj rupi na Gornjoj kal­drmi. Nađeno je pet klinova od kovanog željeza za bušenje stijene, od kojih sam vidio samo jedan u obliku vretena (22 x 5 x 4 cm).

Ova kaldrma (Gornja kaldrma) je vodila do vrela Begovac (kroz Stu­pare), odnosno na vodu Jovanu (preko Tomića).

Drugi je put vodio s Polja u Mrkonjić-Gradu u sjeverozapadnom pravcu za Gustovaru i Kotor, odakle je imao vezu preko Šehovaca za Hanove (Gornji Šehovci). Ovaj put, širok između 3 i 4 m, bio je popločan krupnim pločama, koje su bile najizraziti je na lok. Ploče, na pola puta između Mrkonjića i Kotora. I ovaj smjer vodi Ključkim dolom, te se sas­taje s krakom koji je sa Suljinovca preko Dubrava krenuo u Gustovaru i dalje za Hanove. Put bi mogao biti u osnovi rimski, ali je moderniziran.

Fiksiranje rimskih komunikacija oko Mrkonjić-Grada, na terenu na kojem se isprepliću brojni putovi iz raznih vremena, nesigurno je i teško. Radi se o čitavom spletu lokalnih putova na kraškoj visoravni Dubrava i kroz Šehovce Donje, koji su iz doline Crne rijeke vodili na magistralnu cestu koja je prolazila preko visoravni Trijebovo i Gornjih Šehovaca.

Od dva navedena pravca duži je onaj koji je na magistralu izlazio kod Begovca ili Jovane, a kraći onaj koji se sa itinerarskom cestom spa­jao na Hanovima.

Od Jovane prema sjeveroistoku magistralni pravac je vodio preko Ćorićke, na kojoj se nalaze tri izrazite kolotečine. Odatle je kroz Božića doline (v. kartu 1:50.000) seoskim »progonom« izlazio na lok. Biljeg (kod škole u Trijebovu), gdje se u formi zvijezde račvaju seoski putovi. Toponim Biljeg ponekad označava miljokaz, ali nitko se ne sjeća da je tu stajao neki kameni znak223. Po kazivanju starog Savana Milića iz Trijebova, opisani pravac (Jovana-Ćorićka-Biljeg) poznat je od starine kao »put Crne kraljice« ili »morski put«. Sa Biljega vodi ispod Gornjih Sladojevića na Hanove u Gor. Šehovcima, a odatle preko Dževerove lokve u Surjan-Bočac.

Tragajući za ostacima rimskog puta između Biljega i Hanova (to­ponim Hanovi sam po sebi evocira turski put), utvrdio sam da je na­stavljao ispod Šljepure i Sladojevića gaja na Jelinkovac, na granici Gor­njih i Donjih Sladojevića, a odatle ravno na Hanove. Na Jelinkovcu je bio t r i v i u m: za Varcar, Ključ i Banju Luku. Jovo Tica kaže kako su stari pričali da je to »davnašnji, rimski put«, a u narodu je poznat i kao »žuti put«. Iznad kuće Jove Tice vide se tragovi kaldrme i krupni ivič­njaci, a širok je između 3 i 4 m224. Trasa mu je idealna, funkcionalno izvedena tako da se od Biljega do Hanova drži po prilici iste visine.

U daljnjem toku cesta je produžavala pravcem starog turskog puta, koji je renoviran na dijelu od Donjih Sladojevića do Hanova. Da je taj put postojao još u predtursko doba svjedoči srednjovjekovna nekropola u Hanovima225. Hanovi su od starine bili značajan prometni čvor: tu je iz­među živog vrela i groblja na magistralu izlazio onaj put koji je dolazio iz Mrkonjića preko Gustovare i Kotora. Tu se sa magistralom spajao i put koji je dolazio iz značajnog rimskog naselja u Bjelajcu226.

Sa Hanova put nastavlja niz Vrbas prema sjeveru227.  rolazi kraj Dževerove lokve u Surjanu dok mu burg Bočac ostaje istočno nad Vr­basom. Na tom su putu Surjan (oko 622 m. n. v.), Prisjeka (oko 700 m. n. v.) i zas. Racune u Krupi, dok se sa istočne strane teren strmo ruši u kanjon Vrbasa. U Racunama, uza sam drum, koji je i ovdje povezan uz ime Marije Terezije, nalaze se dvije srednjovjekovne nekropole: kod vrela Salakovice lok. Mramor je, a nešto južnije kod vrela Begovca lok. Čatrnja (v. austrijsku kartu 1:75.000)228.

Po kazivanju Nikole Pavlovića iz Racuna, a to je on opet čuo od svoga djeda Stevana, kod vrela Begovca se nalazio »mramor«, kamen kraj kojeg je Marija Terezija ostavila kola puna dukata. Kako se »mra­morom« naziva i miljokaz i stećak, nije jasno o kakvom se kamenu radi. Danas taj kamen više ne postoji. S obzirom na toponime Čatrnja i Mra­mor moglo bi se pomišljati da je upravo ovdje, uz jako vrelo, bila etapna stanica Aemate (Lamatis). Postoji u narodu općenito vjerovanje da je u miljokazima, osobito ako imaju natpis, sakriveno zlato, pa su stoga upravo mnogi miljokazi stradali. To bi bila izvjesna indikacija u prilog pretpostavke da je taj »mramor« stvarno bio miljokaz.

Oko 3 km sjevernije, uz sam drum Marije Terezije, koji je i ovdje širok do 4 m, nalazi se Gradina (k. 502), stožastog oblika, ispod koje izvire rječica Krupa. Vrh Gradine je zaravnjen i naseljen (kuće Tešanovića), a ranije je oko nje bio nasip koji je zaoran. Tu je otkopan i zid u malteru, ali je uništen. Ove bi okolnosti govorile da je Gradina bila korištena kao stražarnica uz put i u rimsko doba.

Gdje dakle locirati m a n s i o Aemate, odnosno Lamatis? Na Gra­dini ili kod vrela Begovca, oko 3 km južnije?

Od Begovca do Hanova starim turskim putem ima oko 12 km, a od Hanova do Mrkonjića još 11,50 km, ukupno 23,50 km. Na tom se dakle pravcu distance ne podudaraju. Divergencija iznosi oko 3 milje. Međutim, ako se udaljenost mjeri od vode Jovane (Trijebovo) do vrela Begovac (Krupa), onda se distanca Antoninova Itinerara od XIII m. p. = 19.5 km skladno uklapa (Jovana 7,5 Hanovi 12,60 Begovac, ukupno 20,10 km), ali se ne uklapa distanca Tabule od X m. p. jer je prekratka za 4,5 km. Prema tome, ili je netačan podatak Tabule, ili je cesta Tabule išla nešto kraćim putem preko Kotora i Šehovaca, ili Lamatis valja tražiti bliže Hanovima.

(str. 78 – 93)

 

Dionica Leusaba XII Baloie

a) Trasa ceste

MRKONJIĆ-GRAD—JEZERO, modernom cestom 14 km, a rim­skom trasom preko Previla i Majdana oko 10 km.

Rimska naseobina u Mrkonjić-Gradu nalazila se u predjelu Polje, oko vrela Vrčenac, pod Grabežom, i uz Rijeku (Rika). Ovdje je više puta bilo antičkih nalaza, najčešće substrukcija zgrada, građevinskog materi­jala i troske, ali ti nalazi nisu uvijek registrirani. Jedino je prilikom gra­dnje ceste preko Manjače (1948) Pašalić evidentirao rimske ostatke (ke­ramika, ostaci razorenih zidova, opeka i troska)300. Stanovništvu rimskog naselja u Polju, a vjerojatno i u drugim mjestima oko Mrkonjić-Grada, rudarsko-metalurgijska djelatnost je – izgleda predstavljala jedno od os­novnih zanimanja801. A. Evans je zabilježio da su u blizini Mrkonjić-Gra­da otkriveni veliki rimski ostaci i veliko blago, većinom careva Severa, Gordijana, Filipa, Trajana Decija, Gala i Voluzijana302, ali mjesto samog nalaza pobliže nije određeno. Podatak je ipak značajan, jer pokazuje da je i ovaj pravac bio frekventiran u III st.

Varcarski župnik Don Niko Kaić je zabilježio da je najstarije Varcarevo »bilo oko vrela Suljinovca, udaljeno 2 km od Kolobare (današnje čaršije, koja je prije Turaka bila pod šumom?, I. B.), na putu koji vodi za Trijebovo. Tu se nalaze zakopine nekadašnjih kućišta. Tu je i raskrsnica putova i ostaci nekadašnje rimske ceste, čiji je jedan krak išao preko Varcareva za Bilajce i Jezero, a drugi za vrbaške gradove Bočac, Krupa i dr.«303. Fra Ante Knežević također je ostavio podatak da su na Zborišću u Mrkonjić-Gradu otkrivene »podzemne katakombe sa grobljem«, vjerojat­no kasnoantičke grobnice na svod304.

Antičkih nalaza bilo je i posljednjih godina prilikom izgradnje in­dustrijskih objekata na Polju (substrukcije, rimska opeka, keramika i troska). Antički objekti zatrpani su nanosom sa Grabeža, a dijelom ih je odnio violentni tok Rijeke, koja je regulirana tek posljednjih godina.

Iz Mrkonjić-Grada prema Majdanu cesta je išla mnogo kraćim pravcem od današnje koja ispod Lisine pravi veliki zaokret (Previle-Mrkonjić 5 km), a tako isto i na dionici kroz sam Majdan gdje se na Gromilama uz Majdanku nalazilo značajnije naselje305, koje je ležalo na samoj komunikaciji.

Od crkve u Majdanu rimska se cesta uglavnom drži pravca mo­derne prometnice, ali nešto zapadnije, koliko to dozvoljava brežuljkasti teren.

Ni na odsjeku Mrkonjić-Grad-Šipovo nisu se očuvali tragovi ceste. Međutim, njezin tok je određen naseljima u Mrkonjić-Gradu, Majdanu, Jezeru, Starom Šipovu i Šipovu, dolinom Majdanke, Jošanice i Plive, je­dinim prirodnim pravcem kojim su ta mjesta mogla biti povezana kao što su i danas. U samome Majdanu rimska se cesta do Gromila vjerojatno podudara sa seoskom ulicom koja vodi paralelno sa Majdankom, dok je u Mrkonjić-Gradu staro urbano (?) tkivo pokriveno rasterom iz kasnijeg doba.

I Varcar Vakuf i Majdan još su od antike poznati kao značajni cen­tri prerade željeza306. Oni su to i danas. Status antičke Leusabe nije nam poznat, jer dosad u Mrkonjiću nije nađen nijedan natpis. Možda je i ovo područje ulazilo u sastav teritorija municipija u Šipovu, ali ne treba is­ključiti ni mogućnost da je i Leusaba mogla imati municipalni rang, od­nosno biti centar autohtone civitas. Uostalom, nije jasno šta treba podra­zumijevati pod Leusabom (ni na Tabuli Leusaba nije obilježena vinje­tom), naselje određenog ranga ili možda širi teritorij u kotlini Crne ri­jeke.

Više materijalnih ostatako sačuvalo se u Majdanu, gdje je Radim-sky otkopao kasnoantičku baziliku i dijelove naselja na Gromilama (kod Radimskog Crkvina)307. Rimljani su zbog zaštite rudnika i ceste utvrdili i Majdansku gradinu308. Značaj antičkog naselja u Majdanu uočio je već Radimsky koji je ovdje ubicirao Baloie (Tab. Peut.)309.

(str. 105 – 107)

 

Bilješke

159 N. dj., 21. Cf. V. Radimsky, GZM, 1891, 432. Tu je morala biti i mansio.
160 Za spomenike sa natpisom v. K. Patsch, Dva rimska natpisa iz Pecke, GZM, 1894, 765. Cf. WM IV, 262 i D. Sergej evski, GZM, 1951 310. Iz susjednog Carevca je fragment epitafa sa genitalnim imenom Aurelius, K. Patsch, GZM, 1895, 581—582 = CIL III 14976 = WM V, 235.
161 E. Pašalić, n dj., 310; Naselja, 21.
162 E. Pašalić, n. dj., 310; Isti, Rimska cesta između Banjaluke i Bosanske Gradiške, Naše starine IV, 72; Naselja, 21; AJ, III, 53—54. — V. Tabelarni pregled. Cf. G. Alföldy, Bevölkerung, 53.
163 V. Radimsky, n. mj.; Ph. Balliif, n. dj., .24 i 25 i karta; E. Pašalić, GZM, 1954, 310 i 311.
164 Geološki sastav površinskih slojeva tipično je kraški, sastavljen od vapnenca, mjestimično dolomita, a formiran u mlađim mezozojskim formacijama (trijas i .kreda). Na takvom su terenu propali tragovi ceste, a ono malo što je ostalo treba tek pronaći. Uspor. E. Pašalić, GZM. 1954 310. VI. Skarić, GZM, 1937, 51 opisuje ovo područje kao »karsnu visiju sa mnogim pojavama ublaženog karsta«.
165 Reisen in Bosnien und der Hertzegowina, Berlin, 1877, 11.0.
166 Ibidem.
167 Reisen, 108.
168 Monatsberichte der Berliner Academiie der Wissenschaften, 1867. Nov. 742.
169 Rimska cesta od Podrašničkog polja de Banje Lulke, GST. st. III, Sara­jevo, 1956, 240; Naselja, 23 i AJ III, 63.
170 N. st. III, 241.
171 N. st. III, 242; Naselja, 24 i AJ III, 63. — To je put koji vodi preko prethistorijske gradine Zelenci u Radmanićima; cf. P. Ivančević, Gradina Zelenci, GZM, 1890, 342.
172 N. st. III, 241 i si. Naselja, 23.
173 N. st. III, 241 i Naselja, 24.
174 Osim lokaliteta koje navodi Pašalić, N. st. III 240—241, u širem prostoru evidentirao sam uz ovu komunikaciju još i lok. Grad u Stričićima i Gradina (k. 940) u Ilićima, obje prethistorijske gradine. U s. Lusići na lok. Mramorje nalazi se srednjovjekovna nekropola.
175 Osim bunara čiju sliku donosi Pašalić, N. st. III, str. 241, a koji je danas već uništen, sačuvao se još samo bunar na parceli Gudjevića (iznad ceste). Neobrađena ploča (2,30 x 1,30 x 0,45 m) položena na tri kamena, pokriva bunar. Ostali bunarevi adaptirani su za seoski vodovod.
176 Uspor. M. Filipović, Glasinac, .Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, Beograd 1950, 199 (posebni otisak, str. 23). — Slični su »grčki bunari« na Glasincu: u Baltićima, u Kuli, u Gazivodama, u Čavarinama, u Pedišama i drugi.
177 O toj će komunikaciji biti više govora kasnije. D. Sergejevski, GZM, 1928 92, smatra da je rimska cesta Bravsko-Ključ-Banja na maagistralu Salona-Servicium izbijala kod Sitnice. Ona je u stvari, sa Sitnice išla kroz Dubicu (preko Opaljenice). Od Sitnice do Dubice mjestimično se sačuvala i »stara kaldrma«, široka 3,5—4 m, koja vodi na visoravan Trijebovo.
178 Strassen, 21.
179 Uspor. CIL III, 2, T. III. Kod A. Evansa, AR, na priloženoj karti pravac Ključ-Ratkovo- Dobrinje-Banja Luka označen je kao neodređen i nesiguran, dok je odsjek Banja Luka-Bos. Gradiška ucrtan kao siguran. Evans, inače, ovu cestu vodi od Čitluka (Aequum) na vrelo Cetine, pa preko Knina (Topolje) na Resanovce-Drvar-Bravsko-Ključ i dalje.
180 Pod br. 1, n. dj. u N. st. III, 239, 243; pod br. 2 Rimski put od Mrkonjić-Grada prema Banjaluci, ibidem, 75—78, a pravac pod br. 3, GZM, 1954, 312–314.
181 N. st. III, 240—243 i Naselja, 24.
182 Strassen, 21.
183 N. st. III, 75.
184  E. Pašalić, Rimska cesta između Banjaluke i Bosanske Gradiške, N. st. III, 72, i na priloženoj skici; Naselja, 29 i AJ III, 64.
185 N. dj., GZM 1954, 313.
186 Reisen, p. 108. Uspor. E.   Pašalić, GZM, 1954, 313.
187 Ibidem.
188 Izdano u »I diarii di Marino Sanuto«, Venezia, 1894, sv. 39 str. 192—200. Uspor. Lj. Thalloczy — M. Š uf flay, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450—1527, Zagreb, 1916, p. 303. — Konstrukcija srednjovjekovnog puta nije bila za kolski nego za karavanski promet. Takav put u narodu je poznat pod imenom »balar«. Ništa se nije promijenilo ni za turske vlasti sve do polovine XIX st.
189 Ibidem, 6 i 208.
190 Ibidem, 75.
191 Ibidem, 207. — Sam Frankopan kaže… quella sera (7 de zugno) se levo el bassà de lo assedio et ne vene incontra.
192  Upravo pravac moderne ceste kanjonom Vrbasa valorizira opisani pra­vac kao najpovoljniji sa prometnog aspekta. Prije toga kanjonom je vodila samo pješačka staza (Saumweg), a na nekim dijelovima moralo se obilaziti una­okolo, v. Ph. Ball if, Das Strassenwesen in Bosnien u. in der Hercegovina, Separat, Abdruck aus der Allgem. Bauzeitung, Heft 2, Wien 1903, p. 44 i 47.
103  Liber memorabilium, rukopis u rimokatoličkom župskom uredu u Mrkonjić-gradu.
194  Thalloczy — Šufflay, o. c. 305.
195  Ibidem, 306: per quella medesima via per la quale er amo venuti…
106  Od Hanova do Jajca Frankopan je nastupao putem koji vodi u Bjelajce (a koji je u osnovi rimski), a odatle preko Magljajdola i Jezera u Jajce. Opis nastupanja v. kod Thalloczyja n. dj., 206 i d. Uspor. Vj. Klaić, Povijest Hrvata IV, 340—343. Pošto je opskrbio Jajce, Frankopan je prenoćio u logoru udaljenom 7 km (Jezero?) i vratio se istim putem pod stalnom borbom. Za put Hanovi — Bjelajce — Magljajdol — Jezero — Jajce mještani tvrde da je najstariji kiridžijski put u ovom kraju.
197 V. Distanz Nachweis (Route 151 p. 171—172). H. Kreševljaković, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1957. nije obradio ovaj drum.
198 GZM 1954. 312: »Po kazivanju Hasana Kulenovića, uglednog i obrazovanog starca od 83 godina, najstariji put prema sjeveru, koji on pozna, i o kome je još od starih slušao, vodi preko Gustovare i Šehovaca i dalje prema Ham Surjanu i preko Han Prisjeka na Kola. Hasan Kulenović kaže da je ovaj put od pamtivijeka bio u upotrebi i da je to »svjetski put još od vakta prije Turaka«.
199 Strassen, 21.
200 O. Blau, Reisen, 1.10 d H. Kiepert, CIL III 2, T. III iz 1873.
201 Slično mišljenje iznio je J. Alačević, BD, 1881, 115: »Leusaba si scosta più verso il Nord dalla posizione di Podražnica dove il Kiepert, il Blau ed il Tomaschek ritengono che quella stazione dovesse essere stata«.
202 V. ibilj. 183.
303 GZM, 1954, 311.
204 E. Lamberg — Schwarzenberg, Benedict Kuripeschitz, Itinerarium, Innsbruck, 1910 = Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bos­nu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530, preveo Đ. Pejanović Sarajevo, 1950, p. 15. To je onaj dio puta koji je Lamberg-Jurišićevo poslanstvo prevalilo 2. i 3. rujna 1530. Taj je put otprilike išao linijom Ključ — Ribnik — Slatina — Medna — Krstovi — Došlovi — Carevac — Baraći — Gerzovo — Sokograd na Plivi.
205 U antici, dok još nisu bile tako uništene šume, što je otvorilo proces erozije i denudacije i zamuljilo tokove potoka i rijeka, bio je ovaj župni kraj gospodarski aktivnijinego što je danas. To dokazuje i relativno velik broj rimskih naselja: Pecka, Medna, Carevac, Srijeda, Slatina, Vrbljani, Ribnik, Ve­lečevo i dr. U Medni je bilo naselje ruralnog tipa. Na lok. Selišta u Gor. Medni otkopane su ruševine rimske zgrade sa dosta opeka. Na susjednim njivama, zv. Kamenice, otkopano je (1945) »šareno kamenje«, navodno kamenje sa natpisom, i rimska cigla. Na lok. Grobnice, u blizini Selišta, nalazilo se veće sred­njovjekovno groblje stećaka. Ovi nalazi nisu objavljeni.
206 Vrbljani, Grad, Ključ — kasnoantički refugij, AP 9 (1967), 119—121 i Grad, Gornji Vrbljani, Ključ — kasnoantički kaštel, AP 10 (1968), 156—159. — Zanimljiv nalaz je jezičac od pojasa ukrašen plastičnim križevima i ornamentom lozice (16×2,5×0,3 cm), koja uokviruje natpis F[A]BEA ME FECIT. Nekoliko sigla ima i na križevima (B, E, C, N, SB) i oko njih (S, S, S, S — S, S, S, D), iz 8. st.
207 W. Radimskv, GZM, 1891, 432: »Pošto su kod Medne utvrđenu ostaci rimske ceste, a pošto po pouzdanim vijestima koje sam ja primio, sjeveroistočno od Medne kod Han Karantana čak ima i rimski miljokaz, to će gore rečeno mnijenje (da je u Peckoj bila putna stanica, I. B.) — izuzevša neutvrđeno još posve ime štacije — biti posve osnovano«. Han Karantan se nalazio u samom klancu Škrbina, kod Drinića kuća (v. kartu 1350.000).
208 Miljokaz, koji navodno nije imao natpisa, mogao je stajati na 90. milji od Salone, jer se Pecka (Sarnade) nalazila na 80. milji (Itin. Ant. 269).
209 Put zapadnim rubom Podrašničkog polja, preko Nikinbroda, nije rimski, iako je dosta star, ili bar nije umjetno građeni rimski put.
210 Leusaba (Mrkonjić-Grad) je bila značajna raskrsnica. Tu se odvajalo više putova: Previle — Bilajce, Mrkonjić — Gustovara — Hanovi, Mrkonjić — Rogolji, Mrkonjić — Trijebovo (Jovana) — Dubica — Sitnica — Ključ.
211 Ph. Ballif, Strassen, 21 i priložena karta.
212 V. CIL III, 2, T. III iz 1873 i Ballif, Strassen, priložena karta. Uspor. i austrijsku vojnu kartu 1:75.000. Put je ucrtan i u Routen-karte, uz Distanz–Nachweis dz 1904.
213 Sam toponim Busije, koji je u Bosni dosta čest, relevantan je indikator turskih putova, na kojima su uskoci i hajduci sačekivali trgovačke karavane.
214 Nekropola Mramorje, u blizini vrela Novakovac, u predjelu Busije, između Jovandića i Šormaza, sastoji se od oko 50 stećaka, uglavnom sanduka amorfnog karaktera. Leži na zaobljenoj kraškoj uzvišici desno od trase »Puta Crne kraljice«. Nekoliko desetina metara sjevernije, također zaraslo u šikaru, nalazi se još jedno (vjerojatno mlađe) groblje sa uspravnim spomenicima i običnim kamenjem. Od ove nekropole put se blago spušta prema vodi Jovani (Trijebovo-Bare).
215 GZM, 1954, 312—314. Pašalić navodi da kod zas. Tomići postoje ostaci stare kaldrme, koju stanovnici zovu rimskom.
216 C. Patsch, Srebrni nalaz Bare — Tribovo, GZM, 1910, 196 = WM XII, 151. Uspor. E. Pašalić Rimski put od Mrkonjić-Grada prema Banjaluci, N. st. III, 75—76.
217 Ibidem, 76.
218 Strassen, 21. E. Pašalić, n. mj. — Put se od Jovane spušta kroz Bilanov do (niz livade zv. Bjelice) do predjela Krljanovica, gdje se na livadi zv. Ćorićka u tvrdom terenu nalaze ostaci kaldrme sa tri izrazite pojedinačne kolotečine (š. 14 cm). Iza Ćorićke put zaobilazi dvije vrtače i prelazi Glavicu u pravcu Biljega (na karti: Trijebovo — Kućište).
219 Route 157, p. 178—179 d Route 158, p. 179—180. Ovo je samo varijanta turskog puta Banja Luka — Glamoč — Sinj, koji se uglavnom podudarao sa rimskom cestom. Uspor. VI. Skarić, Zupa Zemljanik i stara nahija Zmijanje, GZM, 1937, 49, !koji navodi Hadži-Kalfu, turskog geografa XVII st. Hadži-Kalfa taj put naziva kliški put, a vodi iz Banje Luke preko Zmijanja, Medne, Pecke, Glamoča, Hlijevna i Sinja na Klis.
220 J. Alačević, BD, 1881, 52 do 53. Po Alačeviću kopisti su na Tabuli ispala tri I (III) a na dionici Lamatis — Servitio II m. p.
221 E. Pašalić, N. st. III 75.
222 Pašalaćev opis, N. st. III, 75, odnosi se na donju Kaldrmu, koja također izlazi na Čergalište (Grabež i Dubrave), a koja je svakako recentniji (turski) rad. — Zahvaljujem se prof. Ivanu Lovrenoviću iz Mrkonjić-Grada, koji me upozorio na Gornju kaldrmu i na natpis, koji se na žalost više nije mogao pročitati.
223 Toponim Biljeg vrlo je star i nitko ne zna, zašto se talko zove. Isklju­čeno je da je ovdje bio znak austrijskih kotarskih ili općinskih granica jer ovuda takva granica nikad nije išla. Takvi se znakovi u ovom kraju zovu »tabla«, a toponim »Na tabli« i sl.
224 »Žuti put« prolazi oko 100 m iznad kuće Jovana Tice. Prema zapadu (Trijebovo) silazi u Zeleni do i na Duge njive (gdje je zaoran), zatim prolazi iznad Bojanića gaja i na novu cestu Mrkonjić — Banja Luka preko Manjače izlazi pod Šljepurom. Prema istoku stari put ide trasom seoskog puta (š. do 4 m) do Hanova, na granici Gornjih Šehovaca. Na jednom dijelu vidi se i planum starog puta zarastao u ledinu, šir. do 4 m.
225 Nekropola stećaka, 13 sandulka srednje veličine, nalazi se na aktivnom seoskom groblju, u blizini vrela (v. na karti Hanovi vrelo). Kod groblja je i raskrsnica putova: Hanovi — Bjelajce, Hanovi — Šehovci — Gusto vara — Mrkonjić-Grad, Hanovi — Trijebovo (v. bilj. 224) i Hanovi — Surjan — Krupa na Vrbasu. Toponim Hanovi sa hodološkog aspekta je posebno indikativan.
226 V. bilj. 210. — Osim Majdana i Mrkonjić-Grada, znatnija rimska naseobina bila je i na Donjem polju u Bjelajcu (Bilajce) 6 km nizvodno od Mrkonjića niz Crnu rijeku. Tu je Ć. Truhelka, WM I, 280 i GZM, 1892, 347, na osnovu izonimije Bilajce — Baloje lokalizirao Baloiu (Tab. Peut, Ravenat). Na Donjem polju su otkriveni tragovi prostranog rimskog naselja, dvije (presvođene?) grobnice i nadgrobni natpis P. Elije Tertule (CIL III 13238). Tu je (bei Donje Selo), po zapisu Tomascheka, Topographie, 518 nađen 1864. g.
oltar sa četiri ljudske figure i tragovima natpisa. U Starom Selu, između Mrkonjić-Grada i Bjelajca, nedavno sam našao jedan rimski žrtvenik bez natpisa i više dobro obrađenih kvadera, vjerojatno od nekog spomenika.
227 U daljnjem toku cesta je išla pravcem starog turskog puta, v. bilj. 186.
228 Na lok. Čatrnja, ispod Rakovica brda, u blizini vrela Begovca i Čatrnje, ima oko 15 mramorova uza sam drum, uz kuću Stavana Bojanića, a na lok. Mramorje, oko 1,5 km sjevernije, kod kuće Velje Stanetića, nalazi se uz lijevu stranu druma veća srednjovjekovna nekropola. U blizini je i vrelo Salakovica, a nedaleko aktivno groblje (v. kartu 1:50.000).
300 GZM, 1954, 55—56.
301 Ibidem, 56.
302 AR II, 60, bilj. ib/.
303 »Liber memorabilium«, rukopis u rimokatoličkom župskom uredu u Mrtkonjić Gradu. Za podatak zahvaljujem prof. I. Lovrenoviću (pismo od 8. XI 1969. g.).
304 Ibidem — Varcar Vakuf je po svoj prilici nastao od dva naselja, sred­njovjekovnog Varcareva, na mjestu rimske aglomeracije, i turskog Vakufa (Kolobara).
305 V. Radimsky, Rimska naseobina u Majdanu kod Varcar-Vakufa, GZM, 1893, 321—341.
306 E. Pašalić, O antičkom rudarstvu u Bosni i Hercegovini, GZM, 1954, 55 i 56 i Naselja, 23. Uspor. V. Radim sky, Majdanska gradina novo nahodište latenskih bronzova u Bosni, GZM, 1899, 231—235.
307 Iz Majdana su i dva fragmentirana nadgrobna natpisa WM III, 253 = WM IV, 256 i WM VIII, 107–108, odn. GZM, 1893, 338, sl. 7 = GZM, 1894, 350 i GZM, 1900, 176 sl. 7.
308 V. Radimsky, v. bilj. 306. Cf. Pašalić, GZM 1954, 55.
309 GZM, 11,80-3, 340—341.
310 Pismo Cvije Anića, povjerenika Zavoda iz Šipova (10. VI 1970). U predjelu Gorica, uz cestu, više puta je izoravana rimska bronza, između ostalog i rimska bronzana fibula, V. Radimsky, GZM, 1893, 341.
311 K. Patsch, Šipovo u dolini Plive, GZM, 1910, 182—190. Ballif — Patsch, Strassen, 60.
312 Strassen, 26. — Istim pravcem vode rimsku cestu Tnuhelka, Radim­sky, Sergejevski i Pašalić, uspor. E. Pašalić  AJ III, 63.
312 Macer, Dig. 50, >16, 154: Mille passus non a milliario Urbis, sed a continentibus aedificiis numerandi sunt. To i jest razlog da su na nekim dionica­ma podaci itinerara „prekratki“.

 

BOSNA I HERCEGOVINA U ANTIČKO DOBA

Dolina Crne rijeke u antici (Leusaba Itin. Ant, Tab. Peut.)

Zemlji Mezeja pripadala je i dolina Crne rijeke sa središtem kod današnjeg Mrkonjić-Grada (591 m), koju sa zapada zatvara Dimitor planina (1483 m), a na istoku dolina Vrbasa; na sjeveru su ogranci Manjače (1239 m), dok je na jugu od doline Plive izdvaja Prisoje s vrhovima između 767 i 862 m. U orografskom pogledu područje čini zatvorenu predjelnu cjelinu koja se u zapadnom dijelu, zapadno od sedla Rogolja (777 m), nastavlja vispoljanom Podrašničkog polja, a u istočnom dijelu kotlinom Crne rijeke, koja izvire pod Lisinom planinom (1467 m), dominant­nim masivom područja. Na zapadu graniči s dolinom gornje Sane (Ključ, 255 m), na jugozapadu s dolinom Plive (Šipovo, oko 500 m), a na jugoistoku s Jajcem (341 m). Sva je prilika daje ovo reljefom izdvojeno područje i u predrimsko vrijeme pripadalo nekoj manjoj mezejskoj župi sa brojnim gradinama (Bjelajce, Magaljdol, Majdan, Trijebovo, Podrašnica, Pecka i dr.). O sudbini područja u rimsko doba nema konkretnih podataka, a u tome smislu i nije bilo značajnijih istraživanja. Zato smo u uvodnom dijelu i za kotlinu Crne rijeke kazali da je, možda, i ona pri­padala municipiju u Šipovu, s kojim je bila povezana rudnim brdom Sinjakovo (1132 m). No, njezina bi reljefna izdvojenost mogla biti i elemenat koji je utjecao na formiranje jedne autohtone mezejske župe (civitas), koja je to ostala i u rimsko doba.

Na opisanom području su se u rimskoj antici razvila najmanje tri značajna naselja, u Majdanu pod Sinjakovim, u samom Mrkonjić-Gradu i u Bjelajcu (Bilajce), na Crnoj rijeci nizvodno od Mrkonjić-Grada. Izgleda da su se sva tri naselja razvila zbog prerade željeza. Ujedno su sva tri bila na značajnoj komunikaciji koja je s juga vodila na sjever. Najbolje nam je poznato naselje u Majdanu, u kojemu se, kao i u Mrkonjić-Gradu, prerada željeza održala do danas. Naselje se razvilo na pred­rimskom supstratu. Na Gradini su otkriveni kopovi i drugi tragovi starog rudarstva i metalurgije, dok je u samom Majdanu otkopana i kasnoantička crkva s dijelovima naselja u kojem je djelovala jedna ili više talionica željeza. Iz Majdana potječu i dva kamena ulomka s natpisom66.

Rimsko naselje u Mrkonjić-Gradu razvilo se oko jakog vrela Vrčenac na „Polju” pod Grabežom, gdje je više puta dolazilo do arheoloških nalaza. Na žalost, oni nisu bili nikad registrirani ni valorizirani od stručnjaka. Najčešće su to bile substrukcije građevina, rimski građevinski materijal i željezna troska. I prilikom gradnje ceste preko Manjače (1948. g.) bili su evidentirani temeljni zidovi, opeka, keramika i troska67. Iako je geološki sastav terena oko Mrkonjić-Grada mlađeg postanja i siromašan rudama, tamošnje se stanovništvo bavilo metalurgijom, kao i danas68. O karakteru ovog naselja na Crnoj rijeci ne znamo ništa pobliže. No, da je imalo i prometni značaj, pokazuju tragovi starog puta koji je preko vrela Suljinovca vodio u Trijebovo, s jedne, a ispod Grabeža, s druge strane, u Gustovaru i Šehovce09.

Stariji su pisci zabilježili i vijesti o velikim rimskim ostacima kod Varcar-Vakufa (današnji Mrkonjić-Grad). Na žalost, sve su to kratke i neodređene vijesti, oskudne podacima. Od svega što je A. Evans zabilježio, to su podaci o „velikom blagu“, s novcima careva Severa, Gordijana, Filipa, Trajana Decija, Gala i Volusijana sve careva 3. st.70 Međutim, Evans nije dao osnovni podatak o mjestu nalaza. To je učinio tek 1893. Ć. Truhelka, koji je te nalaze smjestio u selo Bjelajce (Bilajce), u kojem se „nadaleko prostiru rimske razvaline“71. Još prije Truhelke, W. Tomaschek ih je locirao kod Donjeg Sela (bei Donje Selo), a kao vrijeme tih nalaza označio 1864. g., dakle još za turske uprave u Bosni. Tomaschek navodi samo nalaz are (!) sa četiri ljudske figure i sa tragovima natpisa72. Naselje je poznavao i Ph. Ballif, koji ga samo spominje (… oder aber auf eine Verbindung der im Dolnji polje nächst Varcar-Vakuf bestandenen römischen Niederlassung mit unsere Strasse…)73.

Ć. Truhelka je, istina, dao najkonkretnije podatke, bar što se tiče njegove topografske determinacije, jer se u Bjelajcu u Donjem Polju, kako se naziva jedan zaselak sela, nalazilo značajno rimsko naselje, udaljeno od Mrkonjić-Grada 5—7 km nizvodno. Ni Truhelka više nije poznavao nalaze iz Donjeg Polja, jer je naselje imalo tu nesreću da je bilo ubrzo devastirano, još prije nego što je bila osnovana javna arheološka služba (Zemaljski muzej je osnovan 1888. g.), pa su nalazi ostali nezbrinuti i neobjavljeni i s vremenom propali, ili ih je šutnjom prekrio zaborav. Umjesto razvalina koje su se „nadaleko prostirale“, Truhelka je vidio još samo dva lijepo građena rimska mauzoleja (grobnice na svod sa sarkofazima?) i natpis s imenom djevojčice P. Aeliae Tertullae, koji se sačuvao i do danas. Mauzoleji su se nalazili negdje istočno od Kotora, u predjelu Crkvina, dok je spomenik s nat­pisom već tada bio ugrađen kao „ćošetnjak“ u jednoj seoskoj kući74.

Hodološka i arheološka istraživanja koja sam ovdje vodio 1969. g. pokazala su da se u dolini Crne rijeke nalazila putna stanica Leusaba (Itin. Ant., Tab. Pet.; Lausaba Rav. IV 19)75. No, s obzirom na dva subliza naselja na Crnoj rijeci, postavilo se pitanje: u kojem od njih valja tražiti Leusabu, da li u Mrkonjić-Gradu ili u Bjelajcu. Oba su bila na odličnom prometnom položaju i iz oba su putovi vodili prema sjeveru. U dolini Crne rijeke su se, naime, sastajale dvije itinerarske ceste, ona Antoninova Itinerara i ona Tabule, od kojih je prva vodila preko Glamočkog polja (Halapića), Pecke i Podrašnice, a druga preko Janja, Šipova i Mrkonjić-Grada, jedine prirodne lokacije gdje su se, obišavši masiv Lisine, mogle sastati. Tu je, u dolini Crne rijeke, bio njihov spoj (Verbindungspunkt), pa odatle i prometni značaj Leusabe. (Cesta Tabule nije nikako mogla izaći na Bunare — Zmijanje — jer leže i suviše zapadno). Gdje se, prema tome, nalazila Leusaba, u Mrkonjić-Gradu ili u Donjem Polju u Bjelajcu? Je li cesta nastavila prirodnim pravcem prema sjeveru, u pravcu Aemate (Itin. Ant.), odnosno Lamatis (Tab. Peut), iz Mrkonjić-Grada ili iz Donjeg Polja?

Kako bih riješio ovo hodološko pitanje, dva puta sam u društvu prof. I. Lovrenovića pregledao areal Donjeg Polja u Bjelajcu, udaljenom oko 6 do 7 km od Mrkonjić-grada. Selo leži u polju što ga je nataložila i natopila Crna rijeka, na župnom i komunikativnom položaju, ali danas, na žalost, djelomično močvarnom. Poljem je od starine vodio put pravca zapad-istok, koji je dolazio od Previla (preko Kopljevića?), a kojeg nazivaju ,,Put Crne kraljice“. Danas se po površini više ne vide razvaline rimskih objekata, ali se na njivi Šteklićka, uz desnu obalu rijeke, isko­pavaju veliki tesani kvaderi (lapor), očito rimski rad izveden zubačom. Od tih je kvadera mlinar Dušan Kovačević izgradio donji dio kuće. Kamen je iskrčen iz poda neke zgrade čiji je zid bio širok oko 80 cm. To su monumentalni blokovi većih dimenzija s pažljivo obrađenim uglovima (dim. 2x1x1 i 2×0,5×0,5 m), očito, iz neke monumentalnije građevine. Slične se zidine izoravaju i na Lukama Branka Pekeza, čija se kuća nalazi na Čegeljku. Tragovi naselja nalaze se i na potezu od Zadružnog doma naprama Lukama pa nizvodno, uz modernu cestu koja prati stari put, sve do ušća Liskovice u Crnu rijeku. Tu je ovo uzano Polje prema istoku zatvoreno sa dva istaknuta visa, od kojih se Čurum Vulića nalazi na lijevoj, a Čurum Lovrića (zvan i Gradina) na desnoj obali Crne rijeke76. Oba imaju gradinski položaj. I Vulići su na svom Čurumu iskopavali kamen iz neke stare građe­vine (utvrda?). Kazuje se, također, da su između oba Čuruma bile tako gusto poredane kuće da je mačak mogao preskakati s krova na krov.

Očito je da se u Donjem polju, tako nazvanom za razliku od Polja u Mrko­njić-Gradu, a pod zaštitom Čuruma, još u predrimsko vrijeme razvilo epihorsko naselje, koje je, vjerojatno, bilo središte jedne domaće župe {civitas Maezeiorum), a koje se u rimsko doba moglo razviti u gradić municipalnog karaktera. Jedini pisani spomenik ukazuje da su se njegovi građani bar djelomično nazivali Aelii, ali o statusu naselja ne govori ništa. Bilo je to naselje usputnog tipa s raskrsnicom na Lukama pod Čurumom Vulića. U rimsko doba se razvilo u pravu varošicu (borgata), koja se pružala s obje strane Crne rijeke, od njenog izlaska iz tjesnaca niže Starog Sela do ulaska u drugi tjesnac kod Čuruma (kojim je dalje rijeka tekla sve do ušća u Vrbas), dakle na proširenju doline Crne rijeke, otprilike na arealu od oko 2×1 km.

Naselje u Donjem Polju je ležalo na javnoj cesti koja je dolazila od Previla, odnosno Majdana, a druga od Polja u Mrkonjić-Gradu, te preko Šehovaca nastav­ljala u Hanove i dalje na sjever. Po kazivanju Stipana Vulića (po Vulićima je nazvan lijevi Čurum), cesta je skretala na Pekezovim lukama. Put je ranije bio širi, ali je već zaoran, zarastao ili zatrpan, jer se sve manje upotrebljava.

Tragajući, tako, za ostacima rimske naseobine u Donjem Polju, naišao sam u oktobru 1969. i na spomenuti natpis Elije Tertule. Iskopao sam ga pod Čurumom Lovrića iz podzida pred kućom Ive Bilandžije. To je nadgrobni spomenik oblika kocke (vis. 0,60, šir. 0,45 i deblj. 0,35 m), kojem je desna strana oštećena. Po saznanju domaćina, spomenik potječe iz temelja kuće Ilije Lovrića Antina (v. CIL III 13238), ili je, možda, dovučen iz Starog Sela 1945. g. Natpis je objavio najprije Ć. Truhelka, a zatim i C. Patsch77, a prema sadašnjem stanju se čita: D. M. / P. Ael(iae). Ter[tu]ll(a)e fili(a)e d(e)[f(unctae)] / an(norum) II(?)  Ael(ius) [Maximus] /5 et Cas(s)ia M[a]/xima [p(osuerunt)]. Majka ima italsko gentile78.

Prema današnjoj upravnoj podjeli, sa područja Mrkonjić-Grada naseobinski elementi rimskih naselja poznati su još iz Pecke, Medne, Carevca (Gradina), Trijebova i Starog Sela, u posljednjem već u sekundarnom položaju (ara bez natpisa, monumentalni kameni blokovi i sl.)79.

Na kraju bih, kao zaključak, istakao da se u Donjem Polju (Bjelajce) nalazila rimska etapna stanica i značajna raskrsnica na cesti Salona—Servitium. No, to nije bila Baloie, kako je to na osnovu izonimije smatrao Ć. Truhelka, nego, po mome mišljenju, Leusaba, putna stanica Antoninova Itinerara i Tabule, mjesto u kojem su se ove dvije itinerarske ceste ponovo sastajale, nakon što su se razišle u Prologu, na Livanjskom polju80. Možemo samo žaliti što je naselje u Donjem Polju i arheološki, dakle, po drugi put, umrlo prije nego što smo ga bolje upoznali.

(str. 297-300)

 

Bilješke

66 V. Radimsky, GZM, 1,1899, 231—235. Isti, GZM V, 1893, 331—341. K. Patsch, GZM 6, 1894, 350 d. = WM 12, 1900, 176, sl. 7. Usp. E. Pašalić 1954, 55, 56. I. Bojanovski 1974, 106. d., bilj. 307.
67 E. Pašalić 1954, 35—56. Isti, 1960, 92. I. Bojanovski 1974, 105.
68 E. Pašalić, O tragovima rudarstva .. ., 1954, 35. dd. Isti, 1960, 24, i N. st., III, 1956, 75—78.
69 O tzv. Staroj kaldrmi iznad Suljinovca, koja je, očito, rimski rad, v. 1. Bojanovski 1974, 91, sl. 8. Donja je Kaldrma, koju spominje E. Pašalić, niže Suljinovca, očito noviji rad.
70 A. Evans, ARI II, 1883, 60, bilj. b). U numizmatičkoj zbirci Zern. muzeja nalazi se 18 novčića nabavljenih 1887. g. (inv. br. 149—167), možda iz ovog nalaza.
71 Ć. Truhelka, GZM IV, 1892, 347.
72 W. Tomaschek, Topographie …, 1881, 518. Usp. I. Bojanovski 1974, 92. i bilj. 226.
73 Ph. Ballif, Strassen, 21. O. Blau, Reisen in Bosnien, 1877, 110.
74 CIL III 13238 Bjelajce. Usp. Ć. Truhelka, GZM IV, 1982, 347 = WM BH I, 1983, 280. C. Patsch, Bericht über Reise in Bosnien, AEM XVI, 1983, 86, 141, Varcar-Vakuf bei Jajce.
75 I. Bojanovski 1974, 90. i bilj. 222. Usp, E. Pašalić, N. st., III, 1956, 75 = 1960, 23, 29: Leusabu ubicira u Bunare (Han Bunari) na Zmijanju.
76 Na Gradini se nalazi srednjovjekovna nekropola s 15 stećaka, usp. I. Lovrenović, N. st., XIV—XV, 1981, 85—96. Isti autor navodi 1 stećak na Čegeljku.
77 Vidi bilj. 74. C. Patsch, AEM XVI, p. 86, qui ad ectypum gypsaceum in museo Sarajevoensi descripsit; Ć. Truhelka, WM BH I, p. 280. U 2. r. P. = praenomen puellae!
78 Taj se kamen danas nalazi u kući prof. I. Lovrenovića, književnika iz Mrkonjić-Grada, koji ga je nabavio od I. Bilandžije za budući muzej u Mrkonjić-Gradu. I. Lovrenović ga je objavio u monografiji „Mrkonjić-Grad”, 1973, bez paginacije, i u dj. nav. u bilj. 76.
79 I. Lovrenović 1981, 88.
80 I. Bojanovski 1974, 41—129, posebno str. 78—93 i 103—107.

 

Komentari nisu dozvoljeni.