Legenda o Enveru Čolakoviću

1. 8. 2015

Je li moguće i je li smisleno u istoj rečenici spominjati i na istoj vrednosnoj skali izjednačavati četničkoga vođu Dražu Mihailovića i književnika Envera Čolakovića? O smislenosti nešto kasnije, ali da je moguće – jer što sve u nas danas nije moguće! – evo primjera: nedavno se u parlamentu Sarajevskoga kantona zametnula svađa povodom prijedloga da se nova osnovna škola u općini Hadžići nazove imenom Envera Čolakovića. Prijedlog osporavaju zastupnici iz Naše stranke i Demokratske fronte – Željko Komšić, a argument im glasi ovako: „Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mahailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti.”

Simbolička imenovanja i preimenovanja javnih prostora i ustanova ovdje često graniče s političkim divljaštvom, a, uostalom, historija toga običaja otkako se on na ovim stranama njeguje, što će reći nekako od austrougarske epohe 1878 – 1918, svjedoči o periodičnom nasilju simboličkoga zatiranja i prisvajanja kao o pravilu. Tako se, recimo, glavna ulica u Sarajevu zvala po državnim vladarima, redom: caru Franji Josipu, kralju Aleksandru, poglavniku Paveliću, maršalu Titu…

Međutim, svi ti dosadašnji sistemi imali su koherentan ideološki kriterij i još koherentniju moć da ga nametnu, pa im je nasilje o kojemu govorim išlo ne samo glatko i bez ozbiljnijih nesuglasica, nego uz opće oduševljenje javnosti i naroda. Danas, pak, budući da se nekadašnji sustav raspao a nije ga zamijenio nikakav novi, konzistentan, niti ima izgleda da će se to dogoditi, nazivlje u javnom prostoru često pruža sliku čudnovatih, katkad komičnih, katkad baš krvavo grotesknih kombinacija.

Takva jedna, recimo, postoji u Mostaru (zapadnom), a zaslužuje da bude istaknuta baš po golemoj težini i egzemplarnosti. Riječ je o supostojanju ulica s imenima ustaških političkih i vojnih moćnika (Budakova, Francetićeva, Vokić-Lorkovićeva), i osnovne škole s imenom Ilije Jakovljevića. Da cinizam bude veći – s namjerom ili iz neznanja, ne zna se što je gore – škola „Ilija Jakovljević“ i ulica Mile Budaka u neposrednoj su blizini.

Jedino što je Budaku i Jakovljeviću zajedničko jest da su obojica pisci. Sve ostalo čini ih nespojivima, figurativno govoreći, oni su u odnosu dželata i žrtve. Budak je ideološki prvak ustašije i najviši dužnosnik režima, a taj režim i država Jakovljevića drže u konclogoru; u Budakovoj književnosti ne može se naći ni jedna kritička relacija s tim vremenom i sistemom, a Jakovljević u svojemu Konclogoru na Savi i u svojoj Lirici nevremena ispisuje književno veličanstveno i etički razorno svjedočanstvo o NDH i ustašiji. Napokon, da stvar bude potpuna, Jakovljević je dovršavajući svoj logorski dnevnik napisao o Budakovoj književnosti još 1944. godine zajedljive a lucidne porazne kritičke marginalije, od kojih ni do danas hrvatska kritika nije napisala ništa bolje ni tačnije.

Kada osporavatelji  Envera Čolakovića u parlamentu Sarajevskoga kantona, inače predstavnici dviju lijevo orijentiranih stranaka, uvjereni da su i općenito i u svakom pojedinačnom slučaju opunomoćeni vlasnici istine o „pogrešnoj i pravoj strani historije i ljudskosti“, ovoga pisca stavljaju u istu rubriku s Dražom Mihailovićem, oni svjedoče o priprostoj dogmatskoj nesposobnosti dobroga razlikovanja, diferenciranog mišljenja, bez kojega, notorno je poznato, nema dobroga razumijevanja.

To što je ovaj nesretni čovjek i veliki pisac nekoliko mjeseci 1944/45. godine bio na službi kao niži diplomatski činovnik u ambasadi NDH u Budimpešti, svojemu rodnom gradu, što je uostalom kasnije platio za pisca najvećom mogućom kaznom – zabranom objavljivanja i javnim nepostojanjem, valjalo bi danas vagati i procjenjivati u svakom slučaju daleko suptilnije i pravednije, te kulturno i književno, pa ako se baš hoće i ideološki obavještenije, nego što to u svojoj argumentaciji čine zastupnici Naše stranke i Demokratske fronte – Željko Komšić.

U monumentalnoj Krležologiji Stanko Lasić piše o mlađim piscima za vrijeme NDH „kojima su osnovne preokupacije bile estetske i humanističke prirode pa su im totalitarne ideologije bile strane i mrske“, i nastavlja: „Simbolični predstavnik cijele ove grupe za mene je Enver Čolaković. Njegova Legenda o Ali-paši (1944) najbolje svjedoči da su ideje tih mladih humanista bile u direktnoj suprotnosti s ´ustaškim načelima´ i totalitarnom vizijom svijeta. Napisati takvu romanesknu poemu mogao je samo čovjek kojem se gadio svijet u kojem je živio i u kojem je mržnja bila osnovni princip ponašanja. (…) Nije nipošto slučajno što je primitivna diktatura proletarijata mogla odbaciti jedan tako značajan roman, napisan u stilu sretne legende, ali s nekim likovima koji su vrhunac proznog umijeća i s dramatskim scenama koje mogu stati uz bok najboljih scena u povijesti hrvatskog romana. Čolaković je u ljudskoj klaonici kakav je bio naš Balkan upozoravao, svojim smirenim glasom, da se nikakvo bratstvo ne može sagraditi na manihejskoj pravdi koja prezire (ili čak ubija) svog nesumišljenika, a ponajmanje se na takvoj pravdi može utemeljiti bratstvo među vjerama, narodima, klasama, staležima i spolovima. I na kraju, što je i naj­ljepše: Enver Čolaković je svojim književnim i prevodilačkim djelom, stjeca­njem znanja, upornošću i strpljivošću postao sličan svom Ali-paši i pobijedio to nepravedno poslijeratno vrijeme onim čime se ono jedino i moglo pobije­diti: stoičkim radom.“

Nije, međutim, sigurno da bi opus, integritet i kompetencija Stanka Lasića sarajevskim kantonalnim zastupnicima nešto značili. Lako bi se moglo dogoditi da vlasnici istine odgovore pitanjem: tko ti je taj.

(Telegram, 1. 8. 2015)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.