Ljudi i priče iz sarajevskoga Muzeja

29. 8. 2015.

U sjeni šljaštećega filmskog festivala, silne navale turista, kažu osobito iz suhih i monokromnih pustinjskih zemalja, te euforije izazvane senzacionalnim mladim košarkašima i atletičarom Amelom Tukom, u Sarajevu traje jedna lijepa i začudo odlično organizirana građanska akcija pod imenom „Ja sam Zemaljski muzej“. Povod je agonija u kojoj se već godinama nalazi ova nekad jedina evropski relevantna znanstvena i kulturna institucija u Bosni i Hercegovini, a ovo je pokušaj da se spriječi njezino nepovratno utrnuće.

Muzej je kao ustanova osnovan 1888. godine, a velebni neorenesansni kompleks četiriju zgrada s prekrasnom botaničkom baščom u sredini projektirao je Karlo Pařik, uz velikoga Josipa Vancaša najplodniji arhitekt austrougarskoga razdoblja u Bosni. U ovome dijelu Evrope bio je to jedini objekt namjenski sagrađen za tip landesmuseuma, a i danas je uz Vijećnicu najmarkantniji zaštitni znak Sarajeva. Za javnost otvoren je 1913. godine, a sada je već treću godinu zatvoren i propada, bez sredstava za rad i za plaće zaposlenih. Sistemski znanstveno-istraživački rad zamro je i prije.

Akciju „Ja sam Zemaljski muzej“, kao cjelodnevno „dežuranje“ građana volontera, osmislile su intelektualke i znanstvenice iz udruge Akcija za kulturu. Odziv je masovan, a socijalni, statusni i profesionalni raspon sveobuhvatan – od običnih građana s obiteljima, do reisu-l-uleme Huseina Kavazovića i kardinala Vinka Puljića. Medijsko praćenje ne izostaje, ali bi moglo biti mnogo bolje i sustavnije, da ovdašnji mediji nisu potonuli ispod najniže crte populizma i tankoga znanja.

Povijesna krivulja Zemaljskoga muzeja slika je onoga što se događa s kulturnim identitetom Bosne i Hercegovine u proteklih gotovo stotinu trideset godina, ali naročito danas, nakon krvavoga sloma prethodnoga sistema.

Prvi je potrebu osnivanja „Bosanskoga muzeuma“ anticipirao franjevac Ivan Frano Jukić u svojim spisima i akcijama polovicom 19. stoljeća, još u doba osmanlijskoga vladanja. Osnovala ga je austrougarska uprava kao snažno kulturno-znanstveno sredstvo u izgradnji identiteta Bosne i Hercegovine kako ga je ona zamišljala i projektirala. I danas je nevjerojatno – danas pogotovo! – kakva je to bila grandiozna investicija i dugoročno osmišljena ideja. Sa svoja četiri „pogona“ (arheologija, etnologija, prirodnjačku dio, biblioteka, plus znanstveni periodik Glasnik Zemaljskog muzeja) Muzej se za kratko vrijeme razvio u evropski respektabilnu instituciju. Za ilustraciju samo jedan podatak: kada su stručnjaci Muzeja Waclav Radimsky i Franjo Fiala otvorili istraživanja na nalazištu neolitske kulture u Butmiru kod Sarajeva, to zapanjujuće otkriće dovelo je do  održavanja međunarodnog kongresa arheologa i antropologa 1894. godine u Sarajevu. Takvo nešto više se nikada ovdje nije ponovilo.

U prvoj Jugoslaviji Bosnu i Hercegovinu snašla je posvemašnja stagnacija – politička, ekonomska, kulturna. Tada je i Muzej zapao u životarenje, na granici nestanka, što se produžilo i u kratkoj epizodi NDH u Drugom svjetskom  ratu, ali nikada nije zatvaran ni prestajao s radom. U drugoj Jugoslaviji, kada Bosna i Hercegovina ponovo stječe politički status, brigom vlasti oživljuje i Zemaljski muzej, te će od šezdesetih godina vratiti nešto od stare slave iz austrougarskih vremena.

S tektonskim političkim promjenama početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, te nakon rata, u Bosni i Hercegovini na djelu je stvaranje posve drukčijega političkog i kulturnog identiteta – kao apsolutiziranje triju etničkih kultura, nauštrb cjelovitog a pluralnog identiteta. To prati i prenošenje efektivnih političkih i ekonomskih moći na etnonacionalne elite, koje ne samo da nemaju nikakvoga osjećaja za cjelinu društvene i (inter)kulturne zajednice, nego su, kao skorojevićke i u strožem smislu riječi analfabetske, suštinski nezainteresirane za bilo što drugo osim za sirovu političku moć i brzo zgrtanje novca. Ako se u Bosni i Hercegovini ne nađe rješenje kojim bi se krenulo putem izgradnje društva sa zajedničkim bazičnim interesima u znanosti i kulturi, Zemaljski muzej i druge slične institucije neće opstati u dosadašnjim formatima. A kakvo bi rješenje u slučaju definitivnoga gašenja Zemaljskoga muzeja tajkunsko-politički majstori tranzicije smislili za sudbinu ogromnoga i neprocjenjivog blaga koje leži u njegovim dvoranama, vitrinama i depoima – o tome je strašno i misliti. Što se tiče zgrada, to je već izvjesnije: nije teško zamisliti kako ih kakav nalickani polupismeni investitor adaptira u ekskluzivni hotel ili nešto slično.

Osim njegove primarne muzeološko-istraživačke misije, historija Muzeja je i historija ljudi koji su svoj rad i svoje sudbine vezali s njime. To je dosad potpuno neispričana priča, u mnogim slučajevima planski zatajena i zatamnjena. Tih priča ima onoliko koliko je ljudi što su bili vezani uz Muzej, a mnoge od njih fascinantni su romani, nerijetko tragični. Mogao bi taj zaborav biti svojevrstan memento za sve koji se danas s puno jakih riječi i patriotskih emocija zalažu za opstanak i dalji razvoj Muzeja. Kada bi se rad Muzeja obnovio, ne bi li jedan od važnih projekata trebao biti istraživanje i obrada svih tih sudbina! Ukoliko to, recimo, u svome sarajevskom književnom fiction-faction mikrokozmosu prije i bolje ne dogotovi Miljenko Jergović.

Jedna od takvih priča veže se uz sudbinu Sarajevske hagade, neprocjenjivoga iluminiranog sefardskog rukopisa nastaloga u Španjolskoj u 14. stoljeću, koji je 1894. Zemaljskom muzeju netko prodao za male novce.

Priča ide ovako. Toga zimskog prijepodneva 1942. godine Zemaljskom muzeju u posjetu sa svojom pratnjom dolazi general Wehrmachta Johann Hans Fortner, zapovjednik 718. divizije, kojemu su od 18. veljače potčinjene sve njemačke snage u istočnoj Bosni i pet bataljuna ustaške Crne legije. Po obilasku muzeja, general zatraži od direktora dr. Joze Petrovića da mu se preda Sarajevska hagada. Direktor odgovara, tobože začuđen, da ju je već ranije toga jutra  morao predati nekim drugim njemačkim oficirima. A kada je Fortner otišao, Petrović izvlači Hagadu iz svoje aktovke (u drugoj verziji: iz ladice radnoga stola), daje bibliotekaru Dervišu Korkutu, a ovaj ju šalje nekom svom povjerljivom čovjeku u visoko selo na Bjelašnici (u drugoj verziji: na Vlašiću), odakle je po oslobođenju 1945. vraćena u Zemaljski muzej.

Ova krasna legenda o spašavanju Hagade obišla je cijeli svijet nakon što se 1992. Sarajevo našlo na meti divljačke agresije a Zemaljski muzej praktično na prvoj crti zaraćenih vojski, izložen izravnoj vatri iz Karadžićevih cijevi raznih kalibara. Međutim, činjenica da je Hagada spašena i da je ostala u posjedu Zemaljskoga muzeja, jedino je što je u toj lijepoj i naivnoj priči faktografski tačno. Koliko bi, naime, trebalo Fortneru da ustanovi direktorovu prijevaru i izvede stvar na čistac? Ne više od pola sata, ako i toliko. A onda – jao si ga i Petroviću i Korkutu, o sudbini Hagade da se ne govori!

Suhe činjenice poznate su odavno; osvježio ih je u novije vrijeme svojim istraživanjima prof. Kemal Bakaršić, a akribično sumirao arhivist Andrej Rodinis u izvanrednoj monografiji o sudbini zbirki Aleksandra Poljanića, velikoga kolekcionara. Ukratko: zbog  savezničkoga bombardiranja krajem 1943. najvrednije stvari iz Muzeja, među njima i Hagada, u čeličnim su kasama bile pohranjene u trezor tadašnje Zemaljske banke (prvobitno Grand hotel, projektirali su ga 1893. Pařik i Vancaš zajedno), pa vraćene u Muzej 1945. godine.

Direktora Muzeja Jozu Petrovića i direktora Zemaljske banke Aleksandra Poljanića vezalo je lično prijateljstvo a još više pasionirana posvećenost i stručno znanje o numizmatici i drugim starinama. Opisujući događaj iz 1943. Bakaršić piše da tada Hagada „prelazi u neku od legendarnih kasa Aleksandra Poljanića, čija uloga u sakupljanju kulturnog blaga bosanskohercegovačke provenijencije, osim šturih podataka, još uvijek nije dovoljno istražena, kao ni njegova uloga u spašavanju blaga sarajevskih Jevreja“. Za Jozu Petrovića, pak, napisano je nakon smrti da je u ratu „sačuvao sve muzejsko blago od pljačkanja i uništenja. Njegovom zaslugom spašena je i Stara srpska pravoslavna crkva i crkveni mu­zej“.

Jedna od vrijednosti koje Poljanić nije mogao spasiti, bila je raskošna filatelistička zbirka Josipa Ungara, njegovoga prijatelja, koji mu ju je povjerio na čuvanje. Neke članove jevrejske obitelji Ungar Poljanić je spasio od Jasenovca, Josipa nije – ubijen je tamo 1941. Kada je Pavelić saznao za Ungarovu zbirku, poslao je u Sarajevo svoga ličnog „izaslanika“ Mustafu Đaića a ovaj ju, s nalogom koji se ne odbija, oteo od Poljanića i odnio Paveliću. Od tada joj se gubi trag.

Ni Poljaniću ni Petroviću 1945. godine ništa nije pomoglo. Obojica su suđeni na robiju, konfiskaciju imovine i gubitak građanskih prava. Poljanić je umro 1948. Petrović je preživio onaj famozni (inscenirani?) sudar vlakova 29. travnja 1951. kada su robijaši iz Zenice prevoženi u Srijemsku Mitrovicu; u njemu je ranjen, kao i malo poznati a sjajni pisac fra Ljubo Hrgić i vladika Varnava Nastić, koji su bili sapeti u isti lanac. Po izlasku s robije, Petrovića je uz dozvolu vlasti angažirao tadašnji direktor Muzeja Marko Vego da sređuje zbirke starih novaca, jer je „stručnjak za antropologiju i numizmatiku, i to jedini u Bosni i Herce­govini“. Umirovljen je 1964, umro tri godine iza toga. A general Fortner iz legende o Hagadi osuđen je za ratne zločine pred jugoslavenskim ratnim sudom i strijeljan 1947. godine u Beogradu.

Kojega god se imena iz velike historije Muzeja čovjek dotakne, svako se otvara poput ruskih babuški. Veliki i kontroverzni Kosta Hörmann, prvi direktor Muzeja, koji nakon visoke karijere i krupnih rezultata u Sarajevu, po propasti Monarhije odlazi u Beč i umire u anonimnosti, prehranjujući se tako što s malim pokretnim cirkularom obilazi bečke haustore i Bečanima pili drva. Genijalni Ćiro Truhelka, samozatajni i vrijedni Vladislav Skarić, Karlo Maly, osnivač botaničke bašče, Friedrich Katzer, geolog s prethodnom karijerom u Brazilu, autor geološke karte Bosne i Hercegovine, koja je i danas „u službi“, čudnovata Engleskinja Marion Wenzel koja je još početkom šezdesetih godina prokrstarila Hercegovinu i pola Bosne „na magarcu“ proučavajući ukrasnu plastiku na stećcima i o tome objavila do danas nenadmašenu monografiju, a u ratu 1992-95. silno se angažirala na zaštiti Zemaljskoga muzeja… Ili, taj Karlo Pařik, koji je sagradio pola modernoga Sarajeva, u njemu živio i umro 1942, a njegovi nasljednici ostali bez ičega jer je poslije 1945. obitelji oduzeta sva imovina.

I tako, u beskraj… Samo ispisivanje njihovih imena uzelo bi više prostora od ovoga teksta. A ni jedno nije manje važno ni manje zanimljivo od drugoga.

(Telegram, 29. 8. 2015)

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.