Nedžad Ibrahimović, Satanski tango

Satanski tango

U pola sedam uveče
u glavnoj ulici kod galerije
psi griju bolesne trbuhe
nad crijevima centralnog grijanja
S Plješevice vjetar nabacuje
papirno smeće sve te vrišteće
bjeline studentskih bilježnica
jedan zimski kampus otjeran
na rub poznatog svemira
A onda na kraju kratke ulice
dovoljno daleko od pasa
krezavi prodavač knjiga i ja -

- Čuj stari knjige se čitaju
da čovjek opametni
da ne pobudali

Kakogod, rizik je to

Kad se oči suze i pogled
odluta u daljinu
ne može se čovjek
ne sjetiti da će
brda prva krenuti

Glavni narator

Mladoliki skelet u sivom odijelu
za par brojeva većem
iz nekog razloga poskakuje
dok na kiši za sobom vuče
nakarminisanu djevojčicu

Pokraj “Butika mesa”
ispred bihaćke Fethija džamije
pokisli psi čekiraju prolaznike

Žurim u kafanu naći se s prijateljem
kojem su odstranili testise
Veselimo se razgovoru
o njegovom novom romanu

Mora razriješiti veli
stanovite probleme
s glavnim naratorom

Marijin dvor

U sarajevskom Al-Shiddi
Centru ne toče alkohol
Ispred zgrade Parlamenta
zastave i protesti

Televizijski dron pravi
vazdušne snimke trgovačkog
centra i Marijinog Dvora
u visokoj rezoluciji
gledamo ih s bezbrojnih
ekrana iz njegove unutrašnjosti
iz naše sadašnjosti

Za susjednim stolom
umorna u svome čekanju
mlada trudnica slaže pasijans
sa snimcima svoje bebe
Ona još ne zna da
fotografije proizvode
prošlost

Kako bi bilo dobro,
koliko korisno
bi bilo, majci poručiti
da svoju bebu
čuva u ustima i samo
povremeno je pusti
u svijet

zar tako ne rade
neke životinje
u opasnosti

Wizzair

Jesu li to posljednji ljudi
Jesu li to posljednja lica
Počinješ da ih studiraš
pratiš njihove pokrete
primjećuješ kako jedu
kako se tiho smiju i podriguju
kako šalju svoje posljednje
poruke kradomice radiš
forenziku in vivo
samo ti četkica nedostaje
Pitaš se kako si ih zaslužio i
kako su oni zaslužili tebe
Jesu li oni ta prava mjera
tvoga života i pravi začin
tvoje smrti
Počinješ memorisati
njihove frizure noseve i
oblike corpusa te
hipsterske brade i
te mat boje očiju
Znaš da se negdje u zbiru
tih fizionomija među njima
u njihovu presjeku
krije lice koje tražiš
Krije lice smrti
tvoje smrti konačno

Čovjek na sjedištu pored tebe
ne prestaje brbljati i ti shvatiš
kako smrt ima lice jezika

Ali šta sa svim tim
nijemim licima

Prvi sin

(S. Arnautu)

Znam samo tri stvari
jednake sebi
Tuzlanski gradski sat
marke “VRIJEME”
moja bjekstva i

Sve mi drugo klizi i izmiče
Kao u narodnoj bajci
najgubaviji konj zmaju je
znao pobjeći ja sam
najviše volio triper-djevojku
Od djece sam bježao
kada sam i sam bio dijete
Dok sam ljubio najjače
najviše sam zazirao

U Freudovoj tamo-ovamo bajci
fabrička dizalica odlazi
pa se vraća svojim
bjekstvima ja se
šamanski sastajem
sa svojim tijelom

i kada je umirao otac je
prvi puta rekao
Sine

Modrac s druge strane

                                   istinita pjesma

Ni na šta se ne žalim
život mi je lijep i
redovno uzimam lijekove
bila se nalila vodom
Majka u zraku crta
svoje vodene noge
Pusti je pretjeruje
dovikuje otac s nebeskih
visina i sa skitačkim
uzengijama na nogama
nastoji ne oštetiti
gipsanog konjića
U porodičnoj kući
našoj zuji praznina
Tolika da iza nje
sigurno neko diše
s druge strane jezera

Samo po terasi još
veselo šljapkaju
majčine noge

Kraja nema

Samo pred smrt
rekao si
sine
kada to kažeš
oče
smisao se ulijeva
u mene kao ulje u
suhu amforu kada
kažeš tada sami smo
nas dvojica i osjetiš li
kako je sve vrijeme naše
i kako je ono dužina i
naša širina i visina
i osjetiš li kako je
vrijeme prostor i
ta voda u kojoj plivamo
taj okean koji nas umiva
osjetiš li kako kraja
nema i da sada
trčati i kupati se nagi
i takvi se valjati po pijesku
možemo roniti do koralja
i jesti prijesne školjke
možemo biti i
Robinson i Defoe u
istom trenu
Kada to kažeš tada
imamo sve
sve dok ovako šišti
tvoj kisik
oče
kada kažeš to
to znači
Neka bude
zato u ovoj pjesmi
mi možemo
sve

Majka je nepismena

Majka je nepismena
Samo su tako mogle nestati
ventolin pumpica
grickalica za nokte
grafitne olovke
spojeni računi
koje je čuvao
Tek tako su nestale
njegove sive hlače
bijele potkošulje
nestali su kalendari
podvučeni datumi i
dnevničke bilješke
i svi drugi znaci
Ispražnjene su očeve ladice
počišćeni i prozračeni ormari
dan poslije njegove smrti

A samo tako
sam ga mogao čitati
Još samo tako

Kako je lijep auto

Ciganučki

Pisat ću pjesme
Pisat ću male pjesme
s posvetama koje neće
moći istresti pred
vrata kao knjige
koje sam joj poklonio

Ona me ostavlja
Haljinom lista vreli ljetni zrak
i suši mokre plahte po obrazima
Dok priča ja prebrajam zube
na njenom ramenu
ja brojim šare na drvenome zidu
a onda onda se okrenem k sebi
Vrijeme je da se okreneš
samoj sebi velim joj i onda
posmatram vene i žile godove i
godine dok ona priča i dok
sijeku visine njenih vokala
ja gledam zanoktice
glupe dlake na mojim rukama
potom pažljivo pratim bol
koji se iz grudi
spušta u prepone i iz prepona
ponovo juri ka grudima

Poezija pripada samo onome
ko je čita dok se u prozi
naziru tragovi drugih bića
Sramotno je to što su
dobre proze svačije
i bolno znaš kaže
ja bih sad da volim pjesnike

Dok ona priča ja
primjećujem kako je
lijep auto u sjeni ispred
seoskog restorana
i kako gmiže hladovina
ogromnog hrasta
kako se dovlači do nas

Put

Dok sam kući
nemirni u krevetu sam fetus
U provincijskim hotelima
spavam prav i
ravan pod zvijezdama
Kako su tihi, snežni
vrhovi Urala
Kući mislim o putovanju
na putu rado bih bio doma
I biće tako sve
Sve dok u dalekoj sobi nekoj
jedan zgrčeni ne nađu fetus
sve dok u kući mojoj
ne kažu Uuu on
otputovao je
davno.

Pod nebom Arizone

(majci)

Dugo te nismo čuli
kao da otišao si
Na toj krčevini kraj rijeke
pomislili smo kako sad
zasigurno umro si

(Kad god se prepadnem
da umrijet ćeš, ti pomisliš
da ostavit ću te
)

Kada smo dotrčali i
zavirili u kolijevku
kao mrtvi indijanac
polegnut na krošnji drveta
s rukama nizase
sasvim umiren
ti očima pregledao
si nebo između nas
gledajući

Da, znam, o tome bih
da pišem, majko,
strah me da
mogao bih biti
zaboravljen

Ovdje
na niskoj krošnji
pod nebom
Arizone

Sumnja

Izbacimo mi smrt
na vrata ona
uđe kroz prozor
Kada povjerujemo
kako smo konačno
doveli našu kuću u red
spremili počistili usisali
izmeli i oprali ona nas
zazebe zagrebe u grudima
u duši onda mi opet
čitav dan trijebimo
jedno drugom iz grudi
vadimo djelić po djelić
njenog tijela

A onda sasvim kasno
dugo u noć,
u zimsku bijelu noć
moja žena i ja smo tek
dva para ruku dvije
sijede glave dvije
viteške kacige dva
pogleda što još
sumnjaju i to nam
ne da da oživimo
ponovo

More

Danima slušam otkucaje
srca u desnom uhu
pogotovo dok ležim
i odmaram
Kao neki potpalubni motor
ono ritmično bubnja na
pozadini šuma vode
koja prolazi ispod broda

I ne znam šta osmatram
pažljivije ujednačene
udare klipa u cilindru
moga tijela taj tihi
šum vode i struja
koje se lome i prepliću
ili more što se
ispod ljulja

Koliko li je
duboko li je

Ljubav poslije ljubavi

                                   (za D. Walcotta)

Ako me strah da ću
oživjeti kao neko drugi
da li je nekog drugog
bilo strah da će oživjeti
kao ja i šta bi sad o meni
mislio šta mi je onda
za njega činiti da se
ne zlopati da drugome
zlo ne čini da svoj strah
preživi šta mi je
činiti još

Hoću li ga umjeti
prepoznati s one strane
vremena kada se sretnemo
kada se upoznamo i ispitamo
jedan drugoga ocijenimo

Ili ću to opet biti
isti ovaj ja i s one strane
vremena onaj koga
samo strah je da opet
oživjet će u nekom
drugom

 

Astečko srce

(R. Marinkoviću)

Nožem zasijecam crveno
srce lubenice i mislim o strašnom
glasu žžžžžžžžž u riječi
nož

Ona zuri u tačku na stolu
je li se tebi dešava da na
predmetima odmaraš pogled
pita
Da, ali to krene s vlastitim
imenima zato tako rijetko čitam
osmrtnice
Kao gasoviti trag kometa
ime mrtvog čovjeka dugo mi zna
lutati mislima i nakon što je pokojnik
ukopan
Kao sjaj zgasle zvijezde
kao kameni nož astečkog svećenika
oko astečkog srca ono kruži sve
dok opet ne umre kao zajednička
imenica dok ne postane predmet
draga
Ja na mrtvima odmaram jezik

Ona svoj pogled usmjeri
na rasječenu žrtvu na njeno
srce na svećenika, ljubavi
znaš li ti da je Althusser
ubio svoju ženu

Da, znam, Helen Rytman
udavio ju je, gospođu
Helen Rytman Helen
Rytman

S glamuroznog filmskog festivala

Na putu kući
s glamuroznog filmskog festivala
iza Kladnja plavokosi dječarac
s plastičnom kanticom iznad glave
Da je ruka prazna bio bi to “Heil!
ostaje nam u retrovizoru
Kantica visi s ruke kao
dom za vješanje umjesto
šumskih plodova iz nje iskaču
biseri jesenje kiše Old eyes in
a small child’s face watching
as the shadows race
Šutimo a onda se par kilometara
dalje okrećemo i vraćamo
Šta to prodaješ? Kupine.
Kako se zoveš? Zuhdija.
Ko je brao? Mama i babo.
Pošto su? 4 marke.
Pošto? 5 maraka.
Iz sitnog obraza Zuhdijinog
izvire suza manja od kapi kiše
i on je otire slobodnom šakom.
A nećete maline? Nećemo.
David McWilliams nastavlja
Nose pressed hard on frosted glass
gazing as the swollen mass
Šutimo šutimo šutimo i naša
srca rastu rastu rastu i ti
crni njegovi noktići grebu
grebu grebu odnekuda iznutra
na mjestu na kojem smo se okrenuli
stajemo i počinjemo da plačemo
i da se smijemo i da plačemo i da se
smijemo i da plačemo

Komentari nisu dozvoljeni.