Sve bosanske ćirilice

5. 9. 2015.

Taman onoliko vremena koliko je trajala prva Jugoslavija prošlo je od raspada druge, a u njezinom središnjem dijelu, u četirima novim jednojezičnim državama, muke s identitetima i sporenja oko njih traju nesmanjenom žestinom, na trenutke se čini čak da se pojačavaju. Kad se malo bolje pogleda, najjači izvor svih tih identitarnih ratova jesu oni slojevi tradicija koji su povezujući, kojima su isti izvor i porijeklo. Brzopleto zaključujući, netko bi rekao da je to paradoks. No, tu školu smo dobro naučili: kod nas je politika identiteta uvijek ekskluzivno u vlasništvu nacionaliz(a)ma, a alfa i omega svakoga nacionalizma je to, da sadržaj i činjenice tradicije i identiteta ne mogu biti čiste i naše, ako bi bile još nečije. Na drugi način, Pierre Bourdieu to formulira ovako: „Društveni identitet leži u razlici, a razlika se potvrđuje u onome što je najbliže, što predstavlja najveću prijetnju.“

Možda se to ni na čemu iz tradicije u Bosni i Hercegovini tako dobro, i tako nerazumno, ne manifestira kao na – ćirilici. Pojednostavljeno rečeno: sve tri nacionalne politike upisuju je u svoju baštinu, ali svaka se upinje da ju prisvoji ekskluzivno. O srpskom slučaju ne treba trošiti riječi: ćirilica i pravoslavlje temelj su narodne historije, kulture i identiteta. I tačka! Onako kako je svojeveremeno, u nekom sporu oko ljestvice vrijednosti, izjavio predsjednik Republike Srpske Dodik: „Za mene je najveća vrijednost to što sam Srbin.“

Od nekoga doba dosjetili su se i Hrvati, koji su prethodno ćirilicu odbacivali, katkad baš s prijezirom, kao tuđu. Sada je prihvaćaju, ali kao ekskluzivno hrvatsko povijesno pismo u Bosni i Hercegovini. Bizaran ali kreativno zanimljiv primjer je velika i trajna „instalacija“ u Kočerinu kod Širokoga Brijega, srcu hercegovačkoga hrvatstva, gdje je Grgo Mikulić, lokalni umjetnik, u kamenu „rujanu“ isklesao impozantnu „Aleju hrvatske ćirilice“ od stiliziranih slova širokih metar, visokih 1,4 m, debljine pola metra. To će, kaže on, „biti jasan znak da su se Hrvati u srednjem vijeku koristili jednim jezikom i trima pismima: glagoljicom, hrvatskom ćirilicom i latinicom“. Inspiraciju je našao u drevnom ćiriličnom epitafu Vignja Miloševića (očevidno vlaškoga mogućnika) sa stećka iz 1404. koji je u novo doba ugrađen u zid kočerinske crkve. Uz veliki epitaf Radojice Bilića na stećku u Starom Selu kod Jajca, to je narativno najrazvijeniji epitaf iz srednjovjekovne Bosne i Huma. Reakcije iz krugova srpskih lingvista bile su ogorčene:  „Hrvati su kleptomani, oni Srbima otimaju ćirilicu“, a indikativno je da su u početku lokalci reagirali demonstrativnim rušenjem prvih Mikulićevih slova, dok ih nije educiralo, pa se sada diče „hrvatskom ćirilicom“. (Taj poriv za rušenjem bio je onaj isti čiji se rezultati vide na mnogim dvopisamskim natpisima imena mjesta uz ceste što prolaze kroz hrvatska i bošnjačka naselja, gdje ćirilična varijanta osvane premazana tmastom crnom bojom.)

U suštini ništa manje nacionalistički refleks, samo artikuliran kao državni bosanski patriotizam, je i pomama za srednjovjekovnim izvorima identiteta i državnosti u nekim bošnjačkim krugovima.

Ne prođe, recimo, ni jedan 29. kolovoza, a da se u dijelu javnosti, koja s dirljivom upornošću njeguje patriotsku iluziju „hiljadugodišnjega kontinuiteta državnosti“  Bosne i Hercegovine, patetično ne proslavi obljetnica povelje bana Kulina. Korisno bi i hvale vrijedno bilo kad bi to prisjećanje na banov trgovački ugovor s Dubrovnikom datiran „na usičenje glave Ivana Krstitelja“ 1189. godine iniciralo ozbiljna znanstvena kontekstualiziranja i nova istraživanja Kulinove listine i njezina vremena. No, posljednji takav oblik obilježavanja bila je knjižica, makar i prigodna ali ipak relevantna, koju je Akademija nauka i umjetnosti BiH objavila još predratne 1989. godine povodom osamstote godišnjice izdavanja povelje, s prilozima eminentnih znanstvenika poput Sime Ćirkovića, Asima Pece, Desanke Kovačević-Kojić itd.

Sve današnje srednjovjekovne fantazije, međutim, farsična su projekcija želja, u  kojima evo u što se sve pretvara Kulinova povelja: „rodni list bosanske državnosti“, „temeljni dokaz historijskog i pravno-političkog postojanja i kontinuiteta državnosti Bosne“, „dokument i izvor multikulturalnosti, ljudskih prava i sloboda“, dokaz da je „u Bosni postojao visok stepen demokratije, poštovanje drugog i drugačijeg, pravna i politička kultura još prije 825 godina, što se nažalost ne može reći za današnju Bosnu i Hercegovinu“, svjedočanstvo da se u Kulinovoj državi u Bosni „utemeljila multikulturalnost, zajedništvo, koegzistencija, širok stepen tolerancije uz najviši stepen poštovanja drugih i drugačijih“, a da su nasrtaji na tu državu uvijek išli „sa namjerom da unište sve što je Bošnjane i Bosnu činilo različitim i bogatijim od brojnih susjeda“. Da, još i to, da je Kulinova povelja „dokaz postojanja bosanskog jezika i bosanskog pisma – bosančice“. (Sve – doslovni citati iz recentne publicističke i akademske produkcije.)

Sa stanovišta psihologije nije teško shvatiti da se o državnosti i kontinuitetu, o identitetu i o kulturi sanja tamo gdje je sve to upitno i nesigurno, ne samo u prošlosti, nego – što je gore i teže – u sadašnjosti i u budućnosti. U tom smislu nije teško razumjeti potrebu da se „temelj“ i „rodni list“ države, koja tek što se rodila i vrlo teško staje na stabilne noge, traži u hiljadugodišnjim maglama. Zna biti i simpatično kada to rade lokalni turistički radnici, amateri i sanjari, na vlastiti rizik i o vlastitom trošku. Stvar je, međutim, mnogo drukčija kada to rade inženjeri nacionalnoga identiteta – političari, novinari, ugledni znanstvenici i članovi akademske zajednice! Kakvi „temelji“, „rodni listovi“ i kontinuiteti, koje bajke o banovima, kraljevima, silnim državama i sjajnome srednjem vijeku! Od toga svijeta, koji je pod osmanlijskim cunamijem potonuo kao Atlantida a na njegovome mjestu se uspostavila nova imperijalna civilizacija i društvena struktura kojoj je Bosna bila tek dio, granična provincija u službi golemih zamisli o osvajanju Evrope, dijeli nas pola milenija. Pola milenija zaborava i diskontinuiteta u svakom pogledu, kulturnom i državnom naročito. A fascinantni svijet srednjovjekovne bosanske kulture nama samima otkriven je tek s austrougarskom kulturtregerskom politikom, projektiranom za svoje potrebe i sa svojom ideološkom interpretacijom toga svijeta. (Pa je i sam naziv pisma, „bosančica“, izum te politike, odnosno njezinoga sjajnog predstavnika u kulturnom i znanstvenom životu toga doba, Ćire Truhelke.)

A Kulinova povelja? Trgovački ugovor između poluvazalne državice Bosne i Dubrovnika, sastavljen na latinskom jeziku uz dodanu vernakularnu verziju za lokalnu upotrebu, koji je srećom i slučajem sačuvan, za razliku od mnogih drugih koji nisu. Značaj mu je neosporan – historijski, politički, ekonomski, diplomatički, paleografski, filološki, to je u znanosti ustanovljeno davno. Treba samo pogledati popis znanstvene literature – od prvoga opisa povelje ruskoga konzula u Dubrovniku Jeremije Grgića 1817. nižu se do novijih vremena autori kakvi su I. I. Sreznjevski, P. J. Šafařik, V. Jagić, E. E. Karski, S. Novaković, A. Solovjev, Lj. Stojanović, B. Bogišić, T. Smičiklas, F. Miklošič, M. Rešetar, M. Kos, G. A. Iljinski, A. Belić, G. Čremošnik, J. Vrana i drugi. No, oni koji ga danas proglašavaju „rodnim listom bosanske državnosti“, kad bi malo hladnije glave poslušali vlastitu egzaltiranu frazu, valjda bi i sami otkrili koliko je ironije u njoj sadržano. Skoro da se kaže: kakav efemeran papir, iz jedne davno propale feudalne državice, takva i državnost.

U jezičnome i alfabetskom smislu Kulinova povelja također jest prvorazredan historijski spomenik, i to je davno utvrđeno. No, esencijalistički je i ahistorično tvrditi kako je ona „dokaz postojanja bosanskoga jezika i bosanskoga pisma“. Ta stvar s jezikom i pismom u Kulinovome 12. stoljeću na slavenskome jugu stoji mnogo složenije i procesualnije. Poslije epohalne ćirilometodske jezično-alfabetske standardizacije u 9. stoljeću, u cijelome slavenskom svijetu funkcioniraju dva pisma, glagoljica i ćirilica, i jedan jezik, u znanosti nazvan staroslavenski. Baš nekako s Kulinovim dobom, ili malo prije njega, i jedno i drugo počelo je na cijelome tom ogromnom prostoru podlijegati polaganom diferenciranju, prilagođavanju pisanoga jezika i pisma osobitostima lokalnoga razvoja u govornome jeziku; pojavi koja je u znanosti nazvana redakcijama. Tek tako i tek u tom smislu možemo, primijenjeno na to doba, govoriti o različitim jezičnim redakcijama i alfabetskim varijantama, pa i bosanskoj. Što ovoj posljednjoj nimalo ne oduzima na važnosti i na bosanskosti, osim u nacionalistički vrućim glavama, koje se ne zadovoljavaju ničim manjim od toga da je njihov jezik, njihovo pismo, njihova država, njihov narod postojao takav kakav je, čvrst, nepromjenljiv, ukrućen, a „različit i bogatiji od brojnih susjeda“ – sve tamo od Velikoga Praska pa do danas, i zauvijek.

Jezik Kulinove povelje, dakle, jest bosanski, i pismo te povelje jest bosansko, ali ne kao nešto endemično i samoniklo, nego kao jedan od brojnih varijeteta ogromne, civilizacijski neprocjenjive ćirilometodske revolucije kojom se slavenski jezik pridružio dotadašnjim trima privilegiranim „svetim jezicima“ hebrejskom, grčkom i latinskom, a tadašnja razina općeslavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi biblijskih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. Dan Ćirila i Metoda, 24. svibnja, slavi se odavno u slavenskim zemljama, bez obzira na sisteme i režime kroz koje su prolazile, a u Bugarskoj je glavni državni praznik.

Što se aktualnih pitanja izgradnje stabilne državnosti Bosne i Hercegovine tiče, ozbiljnu politiku u današnjoj Bosni i Hercegovini prepoznat ćete po tome je li spremna prihvatiti tegobnu ali i izazovnu činjenicu da iza sebe nema ništa, nikakvih „temelja“, ni „rodnih listova“, ni kontinuiteta, da se sve mora  graditi iznova. A da je svako utjecanje fantomima prošlosti samo izraz slabosti, zavaravanja, nedostatka odgovorne političke koncepcije i vizije za budućnost, te, u krajnjoj liniji, besplodne a opasne populističke i nacionalističke demagogije.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.