Gorom jaše Gorjanin Ivane

Ne spominje se Varcar
U knjigama mnogo
Nije on slavno Jajce
Nije Travnik a ni Banja Luka
O Sarajʼvu da se i ne priča.

Svjetski putnici, mahom Francuzi, o kojima pišu
i čije putopise prevode marni Midhat Šamić
i neprežaljeni Miroslav Karaulac, rođeni Varcaranin,
drugim su putovima putovali kroz Bosnu u Carigrad:
najčešće lađom do Dubrovnika pa na Sarajevo i Višegrad
i dalje kroz Rumeliju, a ni Chaumette des Fossés,
okretni pomoćnik francuskoga konzula u vezirskome
Travniku 1807. i 1808. nije se Varcara dohvatio
u svojemu glasovitom Voyage en Bosnie. Ostao je grad
mimo puta i njegovu zemljaku Massieu de Clervalu
koji svojoj vladi u Parizu piše izvještaj o putovanju
po Bosni 1855. sa začudnom toplinom i srčanim
uživljavanjem, a otkrio ga, preveo i istumačio
profesor Muhamed Nezirović, allah rahmetile.

Pored Varcara, a sasvim blizu, prošlo je godine 1530.
poslanstvo sultanu osmanskome Sulejmanu Zakonodavcu
cara Svetoga Rimskog Carstva Ferdinanda da traži predah
i primirje nakon katastrofe kod Mohača 1526. Praznih ruku
vratio ih je Sulejman
jer mu je bilo do širenja a ne do mirenja
pa putovanje nije ostalo znamenito po svojim
plemićkim uglednicima ni po svojim rezultatima
već po Itinerariumu,
opisu putovanja iz pera Slovenca Benedikta Kuripešića
terdžumana u poslanstvu. Da, sasvim blizu Varcara
prošli su: opisuje putopisac kako carski poslanici prohode
od Ključa zlatnom ribničkom dolinom ispod goleme
Šiše planine, preko vrletne ruine Prizrenca nad Sanom
pa kroz suhu visiju Gerzova do bijeloga grada Sokola
nad bistrom Sokočnicom tim prastarim putom kojim je
zadnji bosanski kralj Stipan u kasnim svibanjskim
danima 1463. poletio iz Jajca u svoj neuspjeli bijeg
na Zapad pred brzim konjanicima sultanova vojskovođe
Angelovića, Mahmud-paše Hrvata,
a isti taj put
osjećajuć ga intimno zavičajnim
vlastitim si nogama gazio
vlastitim očima gledao
pamtio prizore što ga prate.
I sad prolaziš njime, i sad očima gledaš
u rijetkim sretnim snovima.

Ne spominje se, dakle, Varcar u knjigama mnogo:
suha ona pregršt sitnih vijesti iz starine
s kojom se drugdje u ovome spisu susrećemo:
Čelebija, Difnik, oprosnica pape Inocenta III iz 1723,
fratri-biskupi pohoditelji Delivić i Dragićević – to je
do stoljeća pismenosti, Devetnaestoga, uglavnom sve.
Tek s njime i u njemu i Varcar počinje bivati historijski
i kulturno vidljiv. Dva su fratra, oba pisca, oba zakleta
narodna čovjeka, veliki Jukić Banjalučanin i za njim
učenik mu Knežević Varcaranin, u tome najzaslužniji.
Pisao si o njima često i mnogo na drugim mjestima
pa ovdje nećeš nego koliko treba. Tek, draga ti je ona
trivijalna zavičajna veza bez koje se nikada ne bi
razgorila žeravica zanimanja pa kasnijega istraživanja
i pisanja: s prozora djedove kuće u Podma’ali kao dijete
gledaš preko ulice u susjednoj bašči jedva razaznatljive
temelje neke stare gradnje, već meko zaobljene, travom
obrasle i slušaš dok još ni prva slova nisi naučio kako
stari  govore o toj nekadašnjoj kući u kojoj je „stajala
Jukićeva škola“. I važno ti je da se po tko zna koji put
naglasi neprolazna začudnost Jukićeve pojave, njegova
prvotnost u svemu što čini i započinje:
kako već 1840, s dvadesetdvije godine, nakon bijega
sa studija iz samostana u Ugarskoj s trojicom drugova
fra Bartulom Kovačevićem, fra Blažom Josićem i
fra Jakom Baltićem u naumu podizanja ustanka
protiv osmanske vlasti u Bosni, pa nakon fratarske
izolacije kod male braće u Dubrovniku
putuje kroz Hercegovinu i Bosnu vraćajuć se u Fojnicu,
i piše svoje prve putopisne bilješke o zemlji, o ljudima,
sasvim osviješten o važnosti toga posla, o prijekoj
potrebi da zemlja i ljudi sami sebe ugledaju i upoznaju.
Šest će takvih putovanja po Bosni, zemlji koja je,
piše on, „cijela planinama prepletena i izpriječena“,
poduzeti i napisati Jukić, zajedno s onim posljednjim,
sudbinskim, kada ga Omer-paša, carski umiritelj i
pokoritelj goni u Stambol u surgun iz kojega se
u Bosnu vratiti neće nikada. Da je samo to napisao,
a napisao je i za kratka vijeka uradio mnogo više,
ostao bi prvi, ali baš prvi u ovoj zemlji
ne znaš čudesnoj li ili udesnijoj
prvi koji joj je dao glas
koji jest bio njezin glas.

Poslije Jukića, a sve još u Devetnaestom
putuju Bosnom dohvaćajuć se i Varcara
trojica istraživača i putopisaca. Oni su: Ivan Kukuljević
Sakcinski, Mihovil Pavlinović, Antun Radić – hrvatski
znanstveni i politički uglednici iz triju razmaknutih
naraštaja, triju različitih političkih nazora u ludom
i zanesenom, vrtoglavo ubrzanom vremenu
u kojemu se kuju narod i kultura u Južnih Slavena,
u kojemu se légū sve njihove potonje strahote.
Sakcinski, ilirac, putuje 1857. u travnju i svibnju,
Pavlinović, oduševljeni pa razočarani Srbo-Hrvat, sada
vrući Svehrvat u lipnju 1874, sedamnaest godina nakon
Sakcinskoga, još u otomanskoj Bosni, umni i temeljiti
Radić, smireni narodnjak i zasnivač modernoga hrvatskog
narodoznanstva koji piše da je Bosna „svijet za sebe,
o kojem mi dosta govorimo, ali s malo poznavanja i vo­lje
da što tamo i uradimo“, u srpnju i kolovozu 1899.
dvadesetpet godina poslije Pavlinovića, kada je
austrougarska uprava već pustila korijenje. U toj zemlji
oni jesu stranci, i oni nisu stranci;
osjećaju jaku bliskost s tim „svijetom za sebe“
i želja im je vruća
a sve im je strano i čudno, toliko
da su sami sebi strani i čudni dok prolaze zemljom
u kojoj, vidi to dobro Radić, “ni danas, ni sutra neće biti
onako kako narod hoće, kad velik dio naroda ne zna
što hoće, a od onih koji znadu, jedni hoće ovo, drugi ono,
a treći ono: nema jedne narodne misli”.

„Odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu,
odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah
hervatskieh; gdie se govori isti jezik kao i u nas; i koja
nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i
stranija od Rima i Pariza“ – očituje se Sakcinski u prvim
redcima svojega Putovanja po Bosni. Pavlinović, pak,
preplovivši Savu kod Gradiške na nesigurnoj trupici
„bradat i brkat, pod fesom i pod turskim pusatom, s glavom
u torbi“, sretan usklikuje: „Evo me napokon i u Bosni!
Ja sam se zaletio u Bosnu da srcu zadovoljim, da je se
nagledam i naslušam.“ I prisjeća se: „Ima više od dvadeset
godina da mi kopalo u glavi: Valja ti u Bosnu, da izvršiš
zavjet učinjen s pokojnim Lukom. Hajde u Bosnu,
da poznaš narod, da naučiš štogod jezika!“ A Radić,
nezadovoljan što ima premalo vremena, prekorijeva sam
sebe : „… zato sam se vrlo nerado spremao na put po Bosni
i Hercegovini, jer je to čitav svijet, koji se u mjesec dana
dade jedva preletjeti“.

Sakcinski će iz Banje Luke sa svojim društvom do Varcara
starim, tada još jedinim putom preko Zmijanja i Sìtnice,
koja „leži na drumu ogradjenom šumama i borovinom“
i kuda „prolazi većom stranom sve što putuje u Varcar
i u Jajce“. Rečeno im je na polasku da će noćiti
u sitničkoga spahije Muharemage, ali kad su bili nadomak
njegovoj kuli, „od zdola podzidanoj starinskim zidom,
od zgora iz derveta“ te se „bieli iz daleka u toj tamnoj
pustoši“, pojavi se jedan Muharemagin zaptija „umolivši
nas da svernemo u han, jer nas spahija u svome dvoru
primiti nemože, budući da dvor popravlja pa neima
pristojne sobe za goste. Mi pomislismo da nas spahija
na stan primiti neće što smo kauri i svernemo u han,
gdje nadjosmo uslied naredbe spahine dobro priredjenu
sobu, po turskom, bez kreveta, stola i stolice, zasterto
sa niekoliko jastukah i ćilimah (sagovah).“ Al’ domalo
ukaza se Muharemaga „pozdraviv nas veoma prijazno
u svome hanu, i žaleći što nas u svome dvoru primiti
mogo nije“. Kad je bilo vrijeme, naredi da im se donese
„baš dobra večera, koja je sastojala iz jušadi, pilava,
tenfane bravetine, pite i mlieka. Okriepivši se
baš kako valja, zaspasmo na tverdom krevetu kao na
najmekanijih dušecih i pernicah“.
Ispratio ih je ujutro Muharemaga srdačno, dao na poslugu
svoje dobre konje i pet komordžija, te im obeća doći
u Zagreb, „a mi mu kazasmo, da bi nas to iz svega serca
veselilo, da mu možemo tada vratiti ljubavju njegovu nam
izkazanu ljubav“.
Ostalo ti je nedostupno, a baš bi bilo lijepo znati –
je li se ikada hadži Muharemaga iz Sitnice pojavio
u Zagrebu, jesu li mu iskazanu ljubav ljubavlju vratili.

Tačno i vjerno znaju tvoje oči što su to ugledale oči
Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, kad im se s vrha brda
ukazalo „u da­ljini liepo varcarsko polje s varošem
Varcarom ili Varcar Vakufom“. Jasna je u tvojim očima
i slika druma koji se u opisu Sakcinskoga „u Varcar vijuga
pod visokom planinom Lisinom i vodi stermovito dole nad
groznom zelenom dubljinom“. Opisujući grad koji „leži
medju planinama“, putopisac procjenjuje da ima „prieko
300 kućah razsutih po dugačkoj dolini, kroz koju teče
Cerna rieka. Ima jednu podosta liepu zidanu džamiju
pokrivenu olovom i još tri druge džamije. Tu je stan
rimskoga župnika, gerčkoga paroka i turskoga mudira.
Kerstjanskih kućah ima do 160. Tergovina dosta je živahna,
osobito žitom. Kad unidjosmo u varoš, našli smo mnogo
svieta po sokacih, te su se ljudi čudom čudili neobičnim
prihodnikom. Po čaršiji namiestjeni su po redu dućani.
Tergovci su većom stranom Turci. Kuće su sve dervene
na jedan boj ili pod. Mi odsjedosmo kod župnika
fra Lovre Lacića, što je u Zagrebu po­lazio učione. Tu nas
posieti i parok iztočnoga vjeroizpoviedanja a malo zatiem
i mudir ovoga grada. Čuli smo, da je u Varcaru do skora
bila kerstjanska učiona, ali je sada po nečijoj lienosti
zapuštjena. A i puk nam se je činio glupiji nego drugdje.“

Nekako svisoka, vidimo,  bilježi u svibnju 1857.
Sakcinski kako „su čuli“ da je u Varcaru bila škola
koja je sad zbog nečije lijenosti zapuštena. Jukić je
u tom času u đakovskome izgnanstvu, već mu se bliži
odlazak u bečku bolnicu na operaciju i u smrt, a njegov rad
i sudbina, toliko vezani uz Varcar, poznati su u svim
većim sredinama obaju Carstava, habsburškoga i osmanskoga.
Godinama je Jukić u zagrebačkom preporodnom
i književnom životu sudjelovao svojim dopisima, prinosima,
pismima, tiskanjem knjiga i svojega Bosanskoga prijatelja,
njegovao prijateljstva s ilirskim prvacima, pa Sakcinski,
jedan od njih, ne može sve to ne znati. Je li obični
zaborav, ili je neka potmula ignorancija uzrok njegovu
potpunom prešućivanju Jukića dok govori o Varcaru,
o zapuštenoj školi u njemu, o puku koji je „glupiji nego
drugdje“ – ne možeš da znaš, a ne možeš ni da suzbiješ
neugodan osjećaj, gotovo povrijeđenost,
koja te pred tim zanemarivanjem,
starim više od stoljeća i po,
obuzima.

Sve što je o Pavlinovićevu boravku u Bosni ostalo
iz njegove ruke poznato, to je kratki zapis Puti tiskan
godine 1888. u Zadru; u rukopisnoj baštini ponešto možda
još čeka da bude pročitano. U Putima on Varcar spominje
izrijekom tek na jednom mjestu, a i to samo kada mu se
u Banjoj Luci novostečeni poznanik pravoslavac žali
na raspusnost mladih đaka pravoslavne bogoslovije:
„Skoro mi je pop Melentije iz Varcara kazivao da bi volio
da je sina u Vrbas utopio nego da ga je amo u bogosloviju
opremio.“ Ali, bio don Mihovil u Varcaru il’ ne bio,
on mu je spomenik ljepši i trajniji načinio od ijednoga.
Kada je Matici hrvatskoj u Zagrebu 1876. predao veliki
rukopis s 1765 narodnih pjesama, među njima bilo ih je
pedeset i pet s naznakom da su iz Varcara:
pedeset i pet pjesama
svaka je ljepša od ljepše
svaka je svijet za sebe
svakoj je jezik od srebra
nekoj od srebra ȉ zlāta.

Ne znamo, dakle, je li ih Pavlinović sam čuo i zapisao
ili mu je tko drugi to za ljubav radio. U nekom
biografskom zapisu stoji škrta napomena da je pjesme
skupljao „zajedno s Antunom Kneževićem iz Bosne“
a ovaj je rodni Varcar poznavao u dušu. Jest se fra Antino
vruće bošnjaštvo sigurno sudaralo s jednako vrućim
don Mihovilovim hrvatstvom, pa je zanimljivo zamišljati
kako se politički svađaju a u stvarima narodne kulture
skladno surađuju.

Ima li danas u Varcaru koga, ima li u svoj Bosni još ikoga
da u uhu, u sluhu, nosi varcarske pisme Pavlinovićeve?
Boj se, nitko! Varcara ionako nema, a Bosna pjeva druge
neke pjesme, neke druge kajde.
Volio bi, a ne možeš, u ovaj zapis o prihodnicima
Varcaru umetnuti svih pedeset i pet pisama
iz Pavlinovićeva zbornika. Možeš barem tri
tek da im se čuje zvuk,
da zasvijetle kao znak.
Prve dvije su u klasičnim simetričnim desetercima,
treća u izuzetnom, prerijetkom jedanaestercu
čudesnoga ritma.

Gorom jaše Gorjanin Ivane,
Gorom jaše, goru kunijaše:
„Crna goro, ne zelenila se,
Jer u tebi kapi vode nema!“
Bila vila viče sa planina:
„Ne kun’ gore, Gorjanin Ivane,
Već s’ okreni s’ desna na lievo,
Pa ćeš naći dvi jele zelene,
Medju njima Drina voda hladna.
Kod nje sidi vila brodarkinja,
Ne uzimlje mnogo brodarine.
Od junaka ruku iz ramena,
A od konja sva četri kopita.“

Sinoć Ive iz čaršije dojde,
Svoju seku na avliji najde.
Bratac seki tio govorio:
„Moja seko, Maruša divojko,
Bolje bi ti bilo da si slipa,
Nego što si odveć tako lipa.
O te su se svadili jarani,
Gjuzel-Anto i biserli-Mato.
Na Anti je sedam grdnih rana
A na Mati dvaest i četiri.
Antu žali malo i golemo,
Matu žali kićena divojka.
Za godinu kosa ne izčešlja,
A za drugu kose odrizala,
Pa ih šalje u Budim dajidji.
Dajidja joj kose pozlatio,
Dajinica biserom kitila,
Pa ih meće Budimu na vrata.
Čudile se Budimke divojke:
„Ove kose u devletu rastle,
U žalosti težkoj odrizane,
Ni za babom, ni za milom majkom,
Već za dragim čelebijom Matom.“

Kiša pade, medna rosa u polju,
Zabrinu se dilber-Mare u dvoru.
„Pokisnut će moje dragče u lovu!
I pod njime vranac konjic nejahan,
I na glavi fino-fesić neharan!“
Al’ je viče bila vila s’ planine:
„Ne brini se, dilber-Maro, u dvoru,
Ne kisne ti tvoje dragče u lovu,
Ni pod njime vranac konjic nejahan,
Ni na glavi fino-fesić neharan,
Bil sam čador ja na polje razpela.“

U djedovoj kući u Podma’ali u tvome djetinjstvu bila je
Radićeva knjiga Narod i narodoznanstvo tvrda veza
u zelenu platnu, naslov u zlatotisku, prva knjiga Sabranih
djela I-XIX, izdanje Seljačke sloge, Zagreb 1936. Znao si
već tada: nije u kući bila što bi nekoga mnogo zanimala
„misao Antuna Radića“ ni uopće zbog znanosti; bila je tu
zato što u njoj, u Izvještaju o putovanju po Bosni i
Hercegovini, autor piše o boravku u Varcaru, i o djedovu
rođaku Pavi Stipančiću koji mu je bio domaćin. Kasnije si
računao: djedu je tada bilo šesnaest, i mogao je zapamtiti
dolazak glasovitoga gospodina iz Zagreba, ali u njegovu
pamćenju ničega od toga nije bilo; on je već s trinaest,
poslije rane smrti oca, bio glava kuće, teklac, za knjigu
i čitanje nit je mario nit je imao vremena. Od škole
završio je osnovnu – pisat, čitat, računat, i to je bilo
taman. Živo se i sa strahom uvijek sjećao učitelja
Ivana Klarića: „vrletni smo bili i divlji, tukli se, učili
slabo, a on bi jednog po jednog priko zekana: moraš
se saviti priko klupe, spustiti gaće, a on udri šćapom
po stražnjici, od žestine sve mu se drma ono čikalo
na glavi“. To je sve što je on o Klariću znao – ime,
prezime i to čikalo što mu se drma.  Ni on ni itko u
Varcaru nije imao pojma da je Ivan Klarić (Vrkašić kod
Bihaća, 1867 – Tuzla, 1912), sve učiteljujući po Bosni
(Bihać, Varcar, Travnik, Livno, Tuzla), bio predan
kulturni radnik, pisac, povjerenik Matice hrvatske,
ozbiljan i plodan pripovjedač o kojemu Zdenko Lešić
u kapitalnoj dvotomnoj studiji Pripovjedačka Bosna
(Sarajevo 1991) piše iscrpno uz ocjenu da Klarić
u književnosti toga vremena zaslužuje istaknutije mjesto
nego što mu je historija književnosti priznala. A živio je
kratko: „Sirotinjski učiteljski život, česta premje­štanja,
velika porodica i naporan rad rano su ga iscrpli, pa je
obolio od tuberkuloze i umro u  45. godini života.“

Radić se u Varcar iz Banje Luke zaputio istim starim
putom kojim i Sakcinski četrdeset i dvije godine prije
njega. Nije noćio u Sitnici nego u obližnjoj Čađavici,
i ne kod nekog ljubaznog age i hadžije, već „kod
nekadašnjeg hajduka i turske uhode (pravoslavnoga).
Na stotine je, kažu, poubijao kršćana, svojih suvjernika.
U prvom strahu, kad sam čuo gdje sam noćio, hvalio sam
Bogu, što sam iznio  živu  glavu.“
Tri je dana boravio u Varcaru i u okolici, domaćin i
putovođa bio mu je spomenuti Pavo Stipančić, trgovac.
Hvali Radić za gostoprimstvo i Muhamed-bega Kulinovića,
zagrebačkog studenta i suradnika Akademijina Zbornika za
narodne običaje Južnih Slavena, s kojim je jahao
na njegovo imanje u Šehovce, i strica mu, staroga
Mustaj-bega Kulinovića u Donjem Selu, kojega su našli
gdje spava uz potok jer se u svojoj kuli ne može obraniti
od muha, i varcarskoga župnika Nikolu Begčevića,
„ali za hvalu Pavi Stipančiću ne mogu naći riječi. Pavo je
trgovac, ima mu 28 godina, a ima još dva mlađa brata
trgovca. On je gospodar, jer braća živu u zadruzi!
Ja sam se u sebi čudio gledajući  inteligentne mlade
ljude, kako živu pod jednim krovom sa staricom majkom
i sa svojim ženama, sestrama i djecom. Imadu dvije svoje
zidane jednokatne kuće, a imutak im cijene na 200.000
forinti. Imadu i 36 kmetskih selišta. Katolici su.
A kakovi su Hrvati i što čine za hrvatstvo, to se ne da
u kratko ni kazati“. I dodaje: „Tu sam mnogo vidio i
naučio. Mi ovdje nemamo pojma, kakovih ljudi ima
u toj gluhoj, mislimo mi, pustoši.“

U usmenoj predaji o tim prvim varcarskim trgovcima,
a bilo ih je od sve tri vjere, dugo se poslije uzdizala i
mitizirala sigurnost i jednostavnost poslovanja „za
Švabina vakta“. Biva, trgovalo se s dobavljačima sve
do Beča, a bile su dovoljne tri-četiri riječi u brzojavu
pa  da sav posao bude uglavljen: „Šikni mi robu, šiknem
ti geld!“ Pošiljke su onom slavnom uskom prugom raspona
76 cm stizale na stanicu u Jajce, kasnije i do Jezera kada je
moćni Steinbeis 1902. produžio prugu smjerajući u utrobu
šumskoga blaga Grmeča, Mliništa, Srnetice, pa se po robu
išlo s konjskim zapregama.

Pavo Stipančić i dva mu mlađa brata? Pri njihovu spomenu
volio bi da možeš jasno povezati tanke i nesigurne niti
obiteljskih veza među svim tim varcarskim Stipančićima,
koji su se već u to doba bili razgranali u nekoliko loza
otada mnogi i po bijelome svijetu razišli
a svima je uvijek bilo zajedničko da umiju s novcem
i da ih ne napušta dar stjecanja.
Badava, ne ide ti, pomro je svijet koji je to znao:
babe, majke, tetke, strine, dalje rodice i rođaci
ili je daleko i među se otuđeno ono što je još živo
a nešto bi znalo reći.
Tek, pri ruci ti je bilješka s potpisima vlasnika i
nasljednika, prepisana pa tako sačuvana
koja je stajala na praznom predlistu stare knjige
nestale u plamenu Devedesetdruge na Grbavici u Sarajevu.
Poklonio ti je knjigu prijatelj Marko Šalić
blage uspomene
župnik liskovački u davnim danima.
Pričao je: knjiga je nađena u Majdanu pod nekom starom
odbačenom crkvenom klupom kada se crkva renovirala,
tko zna koliko je tu ležala; on pretpostavlja da je
najprije dospjela u ruke župniku u Varcaru,
pa da ju je on, opslužujući i majdanske vjernike,
nekom prilikom ostavio u crkvi, gdje se i zaturila. Kad je
pronađena, nitko više nije za nju imao zanimanja.
Novi župnik pokazao ju je Marku, a on, vidjevši potpise,
odlučio da joj je najbolje u tvojim rukama. Različitim
rukopisima, s raznim datumima, pisalo je na jednoj
stranici u prvome retku:

Ovo je ŠTAWYT Nike Stipančića

pa zatim:

Ovu knjigu kupi pokojni Niko Stipančić u Triestu 1880. za
7 guldena i zapade nama ova knjiga kad smo se dilili 1886.
Anto Stipančić

ispod toga:

Ova velebogoljubna knjiga jest braće Stipančića
Bože, Stipe i Pavla
Bog im dao Sreću i Napredak, 1895.

a na drugoj stranici:

Ovo su knjige Krunoslava Stipančića, poklon pokojnog
amidže Stipe 1918

Božo, Stipo i Pavao očito su ona braća o kojoj piše i
čijoj se vrednoći divi Radić. A kad govori o njihovu
hrvatstvu valja znati što je to moglo značiti 1899. godine
u Bosni Benjamina Kallayja, i što je značilo Anti Radiću.
Ništa o tome ne govori bolje, nego prigovor što ga on
godinu dana po povratku s puta u članku Bosna i
Hercegovina upućuje hrvatskim političarima: „Njekoji
naši ljudi strašno grde onaj narod u Bosni koji nije
za Hrvate, pa ipak ti isti ljudi traže i zahtievaju: Bosna
mora biti hrvatska! Dakle ti ljudi očito hoće zemlju,
a neće naroda! Ili ako hoće i narod, očito hoće da taj
narod proti njegovoj volji strpaju pod hrvat­sku vladu
i da tako stvore veliku Hrvatsku. Ja po duši kažem,
da nisam za takvu veli­ku Hrvatsku!“

O hrvatstvu je Radić „eglen besidio“ i sa starim
Mustaj-begom Kulinovićem pod johom, kraj potoka
kafu pijući. Ali kako! Malo se zamislivši, Mustaj-beg
mu iznosi svoju nedoumicu: njegov Muhamed kaže
da je Hrvat; i on bi bio, samo ne zna šta je to, pa moli
Radića da mu kaže. Na trenutak nam se učini kao da
stari tjera nekakvu šalu. Šala, ako je to i bila, začas
prestaje – pošto se Radić potrudi da objasni „šta je to“,
Mustaj-beg uzdahne: „Ah, još bih ja mogao (i zasuče
rukave). Ali ja znam, da će biti, kako je i do sad bilo,
da  će prva naša puška puknuti — za drugoga.“
Putopisac dodaje: „Ja ga nijesam htio pitati, što misli,
jer držim, da sam ga razumio.“

A ŠTAWYT Stipančićā? Postoji taj oblik ali je rijedak,
običnije je šćavet. Spomenut je u ovome spisu, tamo gdje
se govori o don Nikoli Kaiću, kako je taj mitski varcarski
župnik valjda bio posljednji koji je obavljao neke obrede
„po šćavetu“. (Po tomu predmnijevaš da je upravo Kaić
bio onaj iz čijih je ruku knjiga preostala u staroj
majdanskoj crkvi.) Što o trgovcu Niki Stipančiću
govori podatak da iz Triesta, s drugom robom po koju je
putovao 1880. godine, donosi šćavet plativši ga ne malih
sedam guldena? U kakvoj ga je butigi sa slavenskim
svetim knjigama, ili od kojega privatnog lica, kupio?
Je li u kući Nikinoj bilo još išta od knjiga? Ili je jedina
bio taj šćavet donesen iz Trsta, te Pistole i evangelja
štampane 1857. godine („suizdavatelji: Split – Marie udov.
Piperata i sin, Zadar – Bracha Battare“), kao sedamnaesto
i zadnje izdanje prema prvom latiničnom hrvatskom
lekcionaru bosanskoga fratra Ivana Bandulavića iz 1613.
godine, koji je kroza sva ta stoljeća čitan i s jednakim
razumijevanjem slušan u crkvama od Olova i Sarajeva
do Istre i Primorja, od Iloka do Konavala. U drugim
tvojim zapisima sačuvan je odlomak iz Matejeva evanđelja
(Mt 13, 44-52) izvađen iz šćaveta Stipančića.
Evo opet toga jezika, toga ritma:

U ono vrime reče Isus učenikom svojim: prilično jest
kraljevstvo nebesko blagu sakrivenom u njivi, koje čovik
koji najde, sakri, i od veselja ide, i prodaje sve što ima,
i kupuje njivu onu. Opet prilično je kraljevstvo nebesko
čoviku trgovcu, koji ište dobar biser. A našavši jedan
dragocinjeni biser, ode, i prodade sve što je imao,
i kupi njega. Opet prilično jest kraljevstvo nebesko mriži
stavljenoj u more, i od svake vrste riba iskupljajućoj.
Koju, budući se napunila, istegnuvši, i na kraju sidavši,
izabraše dobre u sude, a zle odbaciše. Tako će biti
na dokončanju svita: izaći će Angeli, i razlučit će zle
između pravednih, i istiraće njih u peć ognjenu: ondi
će bit naricanje i škripa zubi. Reče njima: zato svaki
pisac naučan u kraljevstvu nebeskom, priličan je
čoviku ocu obitelji, koji iznosi iz skrovišta svojega
novo i staro.

Zadržat nam se još malo s Radićem u Varcaru; lijepa je
i na daljinu dužu, evo, od stoljeća, svježa i živa njegova
želja i njegov dar da vidi i osjeti, da razumije. Draga ti
je, jer naliježe na tvoju fascinaciju, njegova opaska kad
govori o varcarskim zanatlijama, pa jedne od njih izdvaja:
„Divio sam se s kako primitivnim sredstvima  izrađuju
ti ljudi koješta. Najviše sam se divio mutavdžijama.“
A kad opisuje svoje jahanje s Pavom Stipančićem u Šehovce
(„uzjašismo i oko četiri sahata po podne eto nas na domaku
Muhamed-begovu čardaku“), u unutarnjem ti vidu
iskrsavaju sjećanja na taj stari kirajdžijski put:
Gavranuša, Kotor, Gustovara, Kugino greblje s
mramorjem na Zjajićki, danas potpuno zaraslo u mladu
ljeskovu šumu, nevidljivo za neznaveno oko. U sred
greblja stoji ogroman mramor, tri su na njemu strane
iskresane: kolo divojačko, zvizda s misecom, dva konjanika
u dvoboju. Pjesmu si o njemu sastavio, u ono vrime:

U kakav li dan ova dva vječnika pojahaše
Jedan da goni, drugi da gonjen bude?
Rašta li goniocu ruka u koplje šiknu?
S mržnje li, s pravde, ili sa zlata?
U kakav li čas, na kakvoj pitomini
Kakvo li lice okrenu gonjenik-čovjek čovjeku-goniocu?
Lice žrtve, lice kukavelja, lice li muško, lice istine?
Kakav krik kad teško koplje smrska hrptenjaču?

Sad mravi láze tiho preko obojice, i preko kola
Što obojicu ih nijemo ovjenčava.

Mramorja Radić ne spominje iako je i poslije Zjajićke
na više mjesta kraj njega morao projahati (na glavici Omar,
na Hanovima, na vrelu Dragovcu ako su se do njega
spuštali…). Njega zanimaju ljudi, odnosi, običaji. Upija
svaku riječ „staroga vlaha Stankelje“, kmeta begovoga,
dok im okreće janje na ražnju kojim beg časti svoje goste,
a usput priča o eškiji, hajdukovanju prije okupacije.
Hvata njegova pučka znanja i iskustva, sročena
u savršene jezične elipse – o pčelama, na primjer:
„Ko im ne zna bȁsme, neka ih ne drži.” Kad mu Stankelja
objasni da su drveni krstovi na na grobovima hrišćana
sve jedan veći od drugoga zato što se njihovom veličinom
odaje čast pokojniku,  Radić hitro bilježi Muhamed-begovu
reakciju: on rukom pokazuje najvišu jelu u svojoj šumi, i
obećava je za krst Stankelji: „Evo, Stankelja, gospodin je
svjedok, da ti je dajem!“ A evo u cjelini, jer drukčije ne bi
valjalo, sjetnog zapažanja o kmetu i janjetu: „Neobično
me se je dojmio jedan kmet Muhamed-begov, koji je
donio ono janje za nas: izraz lica, držanje, glas, pa onaj
način poklona i pozdrava pred Muhamed-begom –
samo se jednom riječju može izreći, a i ta je preslaba,
jer je ono više nego ropstvo, jer je naslijeđeno. A ipak
mi se smilio, kad sam mu gledao bolno lice i slušao
ropsko-plačni glas: činilo mi se, da mu je teško gledati,
gdje mu janje kolju.“

Ivan Lovenović

Komentari nisu dozvoljeni.