Prof. dr. Đikan Balvangradski

28. 10. 2015.

U posljednje vrijeme medijski hit postao je školski rječnik bosanskoga jezika autora Dževada Jahića, redovnoga profesora Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, zbog urnebesno šovinističkih kvalifikacija u tumačenjima nekih riječi („đikan“, „balvangrad“, „genetski četnik“ itd). Zastrašujuća je i sama pomisao da je to priručnik za školsku upotrebu, odobren od nadležnih pedagoških institucija.

Prije cijelih šesnaest godina pisao sam povodom tada izašle Gramatike bosanskog jezika, također namijenjene školama i uredno odobrene, o onome njezinom dijelu kojemu je autor isti Dževad Jahić. Evo toga teksta.

 

Gramatička država

1. 12. 2000.

Zamislite da ste stranac, koji, nastojeći se bolje uputiti u složena pitanja identiteta (jezika, naroda, kultura) u Bosni i Hercegovini, naiđe u mnogohvaljenoj, s najslužbenijega mjesta preporučenoj knjizi na informaciju da je pjesmu Emina Aleksa Šantić, “veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine napisao na čistom bosanskome jeziku”. Kako biste tu rečenicu razumjeli, vodeći se njezinom vlastitom logikom? Jedino tako, da je veliki srpski pjesnik iz ove rečenice inače pisao na nekom drugom jeziku, vjerojatno srpskom kad je već srpski pjesnik, k tomu još i veliki, a samo ovu pjesmu na čistom bosanskome, kao nekakav eksperiment? Dosljedno i logično, morali biste zaključiti da imate posla s nekim čudnim bilingvalnim pjesnikom i s dva čudna različita jezika.

Nasuprot tom imaginarnom strancu, i nasuprot unutarnjoj intenciji citirane rečenice, svako naše načitanije dijete zna da je Šantićev pjesnički svijet integralno jednojezičan, a da je Emina i jezično i mentalitetno upravo amblematsko djelce cijeloga njegova opusa. Očevidno, neki se vražji nesporazum zalegao u tvrdnji o velikom srpskom pjesniku iz Bosne i Hercegovine, i  njegovoj pjesmi na čistom bosanskome jeziku.

Knjiga o kojoj je riječ nije bilo kakva knjiga “s ulice”. To je Gramatika bosanskoga jezika (Dževad Jahić, Senahid Halilović, Ismail Palić), a čim se pojavila, pripisana su joj gotovo čudotvorna kulturno-nacionalna svojstva. U novinskim anketama o najvažnijemu događaju godine moglo se je čak pročitati da je Jahić-Halilović-Palićeva Gramatika neka vrst bošnjačke svete knjige, “knjige na kojoj ćemo od sada graditi našu državu” – kako se je doslovno izrazio jedan visoki državni funkcioner i znanstveni radnik.

Za takvo priprosto shvaćanje i političku upotrebu jezika i jezične znanosti, ova knjiga pruža mnogo materijala. Najtransparentniji je u onome njezinu dijelu, koji se bavi historijom bosanskoga književnog jezika. Kao po pravilu, jer to uvijek ide jedno uz drugo k’o šipka uz bubanj, osim što je politički tendenciozan, taj dio knjige je i znanstveno nebranjiv. Sve to počiva na jednoj premisi, koja s jezikom gotovo da i nema veze, ali je do otrcanosti tipična za sve nascentne i neiživljene nacionalizme. Ukratko, i od prve polovice Devetnaestoga stoljeća hiljadu i jedan put viđeno: nacionalitet ne valja ako ne može biti dokazan jezikom, čistim-samo-svojim jezikom, nacionalitet mora imati idealni, takoreći genetski garantiran kontinuitet od “zlatnoga doba” imaginarnih prapredaka i pra-države, svi eventualni drugi, koji su s nama dijelili proces i sudjelovali u njemu, trebaju barem naknadnom interpretacijom biti ili isključeni, ili temeljito marginalizirani.

Tako je i moglo doći do groteske sa Šantićem. U znanstveno ubogoj a patriotski pregrijanoj imaginaciji respektivnoga autora Gramatike, pisati čistim bosanskim jezikom može samo čisti Bošnjak, čiji je to nacionalni jezik (kako proizlazi iz cijele knjige, ali i kako se izrijekom tvrdi u jezično-ideološkoj definiciji), a nekomu drugome iz Bosne i Hercegovine to se samo može omaknuti, i to je onda predmetom trajnoga divljenja i iščuđavanja. Baka-baka: veliki srpski pjesnik iz Bosne i Hercegovine, a ispjevao pjesmu na čistom bosanskome jeziku!

Odnijelo bi premnogo prostora, i još više enervantnoga i zapravo besmislenoga ukazivanja na elementarne propuste, ignoranciju, nesvjesno neznanje ili svjesno prešućivanje, kada bi se sistematski i taksativno poredalo sve što je u historijskom dijelu Gramatike neodrživo i netačno. Zato ću se ograničiti na nekoliko najflagrantnijih momenata, samo za ilustraciju.

Kakvoga smisla danas ima u ozbiljnom bosanističkom diskursu operirati s bogumilstvom, nakon što je u kritičkoj historiografiji temeljito odbačen spomenuti pojam i termin, kao naknadni ideološki konstrukt, a potpuno osporena heretička priroda Crkve bosanske! Na stranicama Gramatike govori se o srednjovjekovnim “bogomilskim rukopisima”, o “bogomilskoj zapadnoj štokavštini” (!), o “bogomilima” tako često i neupitno, i tako prisno-familijarno, kao da su evo sad bili na kafi s autorima!

I prije kapitalne, univerzalno protu-nacionalističke knjige Srećka Džaje o konfesionalnoj i nacionalnoj historiji Bosne (indikativno sasvim zatajene u bosanskohercegovačkoj javnosti), mnogi su ozbiljni autori kritički pretresali pitanje islamizacije i porijekla bosanskoga stanovništva (Nedim Filipović, naprimjer, da druge ne spominjem). Tko god je bacio pogled na te knjige i radove, zna da tvrdnje autora Gramatike o “bogomilsko-islamskim duhovnim korijenima” i o “islamiziranom zapadnoštokavskom bogomilskom stanovništvu” u znanstvenom pogledu predstavljaju čiste besmislice. Ali je isto tako jasno, da njima znanstvenost i nije na umu, nego aktualna nacionalno-ideološka agitacija na temu: čija je Bosna, tko je u njoj “svoj na svome”…

Epohalna viševjekovna djelatnost bosanskih franjevačkih pisaca u predvukovskom procesu jezične, grafijske i pravopisne standardizacije, o kojoj s jednakim ocjenama govore svi najuvaženiji slavisti, stari i moderni, u dijelu o historiji književnog jezika u našoj Gramatici ima – nekoliko šturih redaka! Tako i mora biti, kad se cijela koncepcija bosanskoga jezika postupkom krajnjega nasilja nad cjelokupnom njegovom i našom poviješću stisne u suženu, netrpeljivu ideološku definiciju nacionalnoga jezika Bošnjaka-muslimana.

Povijest bosanskoga (književnog) jezika proces je i fenomen izuzetno složen, pun meandara i rukavaca među sobom manje ili više povezanih, k tomu potpuno neodvojiv od svojega šireg južnoslavenskog jezičnog i kulturnopovijesnog konteksta, pa se bez ikakve diplomacije i izmotavanja mora reći: onaj, tko tu povijest bude učio po novoj Gramatici bosanskoga jezika, i uzvjeruje joj, bit će žrtvom jednoga depresivno skučenoga, autističnog osiromašenja i intelektualnoga samo-osakaćenja. Bojat se je – riječ je o cijelim generacijama.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.