Tri jedinstva

5. 10. 2015.

Ove jeseni navršit će se dvadeset godina otkako je dogovoren i potpisan Dejtonski ugovor, ta pax americana, i otkako se u Bosni i Hercegovini ne ratuje. Ali to je i dvadeset godina zauzlanosti političkoga života u mrtvi čvor, što je druga, jednako važna a loša posljedica Daytona. Zato dejtonski mir i nije pravi mir, društveno i političko stanje koje zemlji omogućuje pozitivnu dinamiku i razvoj a njezinome stanovništvu kontinuirano popravljanje životnih uvjeta, nego je stanje u kojemu su ciljevi rata i dalje aktualni samo zamrznuti, ali čitljivi iz političkoga djelovanja i stremljenja manje-više svih glavnih aktera političkoga života. Stanje nezavršenoga rata.

Zbog toga što Dejtonski ugovor nije bio izraz i proizvod volje domaćih aktera, nego je nametnut izvana, mnogi su skloni da izlaz iz trajne krize u kojoj Bosna i Hercegovina vegetira vide u novom snažnom angažmanu međunarodne zajednice i Amerike, nekom Daytonu 2, koji bi presjekao ovaj gordijski čvor i preuredio zemlju. Takva umovanja nisu samo isprazna i nerealna, nego u određenom smislu i nepoželjna. Ono prvo zbog toga što Bosna i Hercegovina u današnjem globalnom „dnevnom redu“ nije čak ni pod tačkom „razno“ nego je tamo naprosto nema, niti itko od važnih međunarodnih igrača ima istinskoga i ozbiljnog zanimanja za nju. A nepoželjno zato, što bi to opet bilo nametnuto rješenje, i proizvodilo bi mnogo razloga i povoda za  nezadovoljstvo i opstrukciju iznutra.

Iz krugova međunarodne zajednice, uostalom, godinama slušamo jedno te isto: rješenje za Bosnu i Hercegovinu moraju pronaći i dogovoriti sami politički faktori u njoj. I tu se ovaj pakleni krug zatvara: domaći faktori, oni najjači, sami neće napraviti ništa što bi istinski promijenilo sadašnji status quo, jer bi ta promjena rezultirala potkopavanjem njihove realne moći i njihovih itekako krupnih interesa (ne samo stranačko-političkih nego i privatnih, itekako).

Za međunarodnu zajednicu u Bosni i Hercegovini (a ne treba smetnuti s uma da ona tu još uvijek ima svoju paralelnu „vladu“ – Odbor za implementaciju mira i visokoga predstavnika) karakteristično je da se, poslije niza arbitrarnih odluka s trajnim negativnim posljedicama, donošenih od guvernerȃ Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna, njezino djelovanje danas svodi na negativno-pasivni aspekt: na ono što ona neće i ne dopušta, a i to se pokazuje samo u verbalnom obliku (izjave o famoznim Dodikovim referendumima, itd.). Proaktivnoga djelovanja nema, niti ono ikomu pada na pamet.

Kakve su mogućnosti da se među glavnim domaćim političkim faktorima stvori mogućnost usuglašene politike barem o minimumu životno važnih pitanja za zemlju, moglo se vidjeti nedavno na konferenciji u Banjoj Luci posvećenoj 20. godišnjici Daytona. Uzimam za primjer trojicu najeksponiranijih političara, Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića i Dragana Čovića, koji figuriraju u trostrukim ulogama – oni su i šefovi stranaka, i etnonacionalni lideri i državnici (ili barem pseudodržavnici, kad je riječ o Dodiku). Uz jednu distinkciju: iako s brojčano najmanjim izbornim rezultatom i s višestruko najmanjom glasačkom bazom, zahvaljujući upravo vašingtonsko-dejtonskom uređenju, od njih trojice Čović ima najčvršću poziciju – on je sa svojom strankom (HDZ BiH) apsolutni vlasnik hrvatske politike. U tom pogledu Hrvati u Bosni i Hercegovini nikada nisu bili bliže idealu toliko žuđenoga političkog i nacionalnog jedinstva, oličenoga u predanosti jednoj partiji i jednome vođi.

Izetbegović i Dodik nisu ni blizu tako komfornoj moći „među svojima“. Dodikovo dosadašnje svevlašće ozbiljno je narušeno pojavom opozicijske koalicije Ivanić – Čavić – Bosić, koja je umjesto njegovoga SNSD-a ušla u vlast na državnom nivou, što se iz Dodikovoga tabora bjesomučno napada kao izdaja Republike Srpske i narušavanje srpskoga nacionalnog jedinstva. Izetbegovićeva SDA također je izgubila nekadašnju poziciju najjače bošnjačke stranke, te je on sada primoran koalirati čak i sa Savezom za bolju budućnost Fahrudina Radončića, s kojim je do jučer bio u smrtno-dušmanskim odnosima. Sada se ta nova veza reklamira kao poželjna za ostvarivanje bošnjačkoga nacionalnog jedinstva.

Na konferenciji u Banjoj Luci Dodik je istupao u uobičajenoj maniri, negirajući bilo kakav smisao i mogućnost Bosne i Hercegovine, služeći se pri tome „argumentima“ koji pripadaju uličnom i kafanskom tipu mnijenja: „BiH je u kontinuitetu historijski promašaj… Dayton je imao suštinsku grešku jer je dozvolio da BiH preživi… Međunarodna zajednica podržava koncept bošnjačkog naroda… Odnose Srba i Bošnjaka nije moguće riješiti bez razgraničenja“, jer su i Merkel i Cameron rekli da je „multikulturalnost i multietničnost propala“.

Izetbegović se našao ponukanim da replicira, pa je između ostaloga rekao da „većinski kršćanska međunarodna zajednica podržava Bošnjake zato što su korektni, spremni na suradnju“, te da se u traženju „presjeka interesa svih etničkih grupa možemo dogovoriti“, jer „vučemo isti monoteistički genetski korijen, govorimo isti jezik“.

Razgraničenje, propala multietničnost, kršćanska međunarodna zajednica, interesi etničkih grupa, monoteistički genetski korijen, isti jezik – sve termini i kategorije iz identitarnog repertoara, posve zajedničkoga obojici političara. Obojica ih upotrebljavaju, kao što vidimo,  proizvoljno i sa žalosnom neukošću, i kao politički alati bili bi neupotrebljivi čak i da nisu ovako međusobno suprotstavljeni.

Svoje sudjelovanje u diskusiji Čović je artikulirao u umivenom tonu: „BiH je federacija entiteta i naroda. Entiteti bi trebali biti okvir koji štiti ravnopravnost naroda. Entiteti danas štite samo interese svoga naroda. RS je entitet srpskog naroda, a FBiH ne smije postati dominantno entitet bošnjačkog naroda. Moramo amortizirati tu asimetriju. Nijedan narod ne smije biti suvišan. Hrvatska strana je za progresivni federalizam kao srednji put. U FBIH ima tri puta manje Hrvata od Bošnjaka. Ako bošnjački narod postaje dominantniji u FBIH, onda gasimo BiH.“

Tačna kao opis stanja, ova argumentacija zvuči mirno i suvislo, sve dok se ne zapitamo o konkretnom sadržaju i obliku „progresivnoga federalizma kao srednjeg puta“. Hrvatska  strana već duže vrijeme zastupa tu ideju, ali ju još nikada nije politički i politološki uobličila tako da otkloni mogućnost njezinoga svođenja na prosti cilj stvaranja hrvatsko-hercegovačke etnoteritorijalne autonomije, za što, pak, istomišljenike i podržavatelje može naći samo u Republici Srpskoj (u poziciji i u opoziciji jednako), ali ne i kod bošnjačkih političara i javnoga mnijenja, kao ni u velikome dijelu hrvatskoga mnijenja izvan Hercegovine, koje je, doduše, politički sasvim neoblikovano i obezglavljeno.

S malo pojednostavljivanja, moglo bi se reći kako se sve glavne politike vode u okviru ideje o spasonosnom jedinstvu, to jest – o trima partikularnim jedinstvima. Zajednički „monoteistički genetski korijen“ (čuj: genetski!) i to što „govorimo isti jezik“ ne samo da nikada do sad ovaj svijet nije ujedinjavalo, nego ga, bogme, nije sprečavalo da se periodično preda bratskome klanju, pa ako je to jedina osnova za pronalaženje „presjeka interesa“, bojat se da će Bosna i Hercegovina zadugo ostati zaturen i zagubljen vilajet na okrajcima svijeta, koji se ionako zabavio daleko krupnijim i dramatičnijim pitanjima.

Telegram, 15, 3-4. 10. 15.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.