Dayton dvadeset godina poslije

28. 11. 2015.

Dvadeset je godina minulo od uspostavljanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini koji je 21. studenoga 1995. usuglašen u Daytonu (Ohio), u kasarni američke vojske Wright Patterson, a potpisan u Parizu 14. prosinca iste godine. O njegovoj pravno-političkoj kontroverznosti i inkonzistentnosti, te o njegovim praktičnim neprovedenostima i neprovedivostima, kao i o prigovorima za prikraćenost koju taj sporazum, stvarno ili fiktivno, donosi svim narodima i „stranama“ u BiH, nastala je u međuvremenu ogromna produkcija analiza, studija, novinskih članaka, knjiga, disertacija, znanstvenih konferencija i političkih skupova – cijela jedna „dejtonologija“.

Po Dejtonskom sporazumu uređen je cjelokupni politički život u Bosni i Hercegovini, njegov sastavni dio je i Ustav BiH (Aneks 4), pa je dobro podsjetiti na neke bizarne okolnosti u vezi s njegovim formalnim statusom i statusom samoga dokumenta. Službeni čuvar originala Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini je zemlja u kojoj je potpisan, Francuska. U Bosni i Hercegovini građani ni na koji način nisu pitani o njegovome donošenju. Legalno Predsjedništvo države u svome punom sastavu nije nikada donijelo odluku o njegovu potpisivanju, a u državnome parlamentu nikada nije ratificiran, niti je objavljen u Službenome glasniku BiH. Ne postoji službeno ovjeren prijevod Sporazuma ni na jedan od službenih jezika – bosanski, hrvatski, srpski. Ovlašteni tumač Sporazuma i danas je još uvijek fantomski Ured Visokoga predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini (OHR), s aktualnim šefom Valentinom Inzkom, austrijskim diplomatom i notornom činovničkom kreaturom. Original Sporazuma bio je pohranjen u Arhivu BiH, ali je 2008. otkriveno da je iz njega nestao. Problem je riješen tako, što je na zahtjev Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine BiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske dostavilo ovjerenu fotokopiju Sporazuma sa svim aneksima.

Zbog ove zapanjujuće zb(i)rke neregularnosti i manjkavosti na najvišem upravno-političkom nivou nikoga od odgovornih u Bosni i Hercegovini ne boli glava, a to je podatak koji mnogo govori o karakteru političkog života u zemlji.

Na simboličkoj i protokolarnoj razini ova neuređenost osobito dođe do izražaja svake godine na kraju mjeseca studenoga, u koji stjecajem slučajnosti padaju blizu jedan dugome dva  važna povijesna datuma – usuglašavanje Dejtonskoga sporazuma 21. (1995) i zasjedanje ZAVNOBIH-a (Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnoga oslobođenja Bosne i Hercegovine) 25. studenoga 1943. Budući da nova, dejtonska Bosna i Hercegovina nema jedinstven zakon o državnim praznicima, nego ga imaju dva entiteta, svaki zasebno, prvi datum propisan je kao državni praznik u Republici Srpskoj, drugi u Federaciji BiH, a u njoj se aktivno obilježava samo u sredinama gdje su Bošnjaci u većini, dok ga Hrvati tek prešutno toleriraju. Oni sami za se, „ni od kog gledani“ što bi rekao pjesnik, proslave dan osnivanja Herceg-Bosne, i on u studenome, osamnaestoga dana toga fatalnog bosanskog mjeseca.

Ove razlike imaju i svoja službena tumačenja. Zakon o državnim praznicima u Federaciji BiH, s datumom ZAVNOBIH-a kao Danom državnosti BiH, preuzet je iz zakonodavstva Republike Bosne i Hercegovine, uspostavljene 1992, a upokojene u Daytonu 1995. U Republici Srpskoj važi stav da je aktualna Bosna i Hercegovina (bez ikakva atributa koji bi određivao tip društvenoga i političkog uređenja) nastala u Daytonu, i taj datum je zakonski utvrđen kao državni praznik. Uostalom, ni njega se tamo baš ne slavi, nego se kao Dan Republike slavi 9. siječnja. (To je dan kada je Karadžićeva vlast proglasila prvu Srpsku republiku u Bosni i Hercegovini 1992. godine, a to se – vrlo zanimljivo – dogodilo dan nakon što je Franjo Tuđman u Banskim dvorima dobrohotno primio i u prijateljskom razgovoru se zadržao  s Nikolom Koljevićem, prvim do Karadžića.)

Opisano simboličko šarenilo dobro oslikava dublji i ozbiljniji kontekst različitih želja, koncepcija i projekcija među političkim i nacionalnim akterima u Bosni i Hercegovini, uokviren (a zapravo uobručen, stegnut) Dejtonskim sporazumom.

Srpske političke stranke ispočetka su bile listom protiv Daytona kao „nametnutoga rješenja“ koje je poništavalo glavni od famoznih šest Karadžićevih strateških ciljeva iz 1992. godine – ukidanje granice na Drini i stvaranje države svih Srba. No, kad su se otrijeznili i uočili sve prednosti i pogodnosti koje im Dayton daje, Republika Srpska brzo je postala mali, centralistički organiziran srpski „reich” s ove strane Drine: jedan narod, jedna država (makar i tobožnja, bez međunarodnoga kapaciteta), jedan vođa, jedna vjera i kultura, a sve po formalno demokratskim uzusima. Tada je za njih Dayton postao nedodirljiva veličina, a nepoželjan svaki pa i najmanji znak bosanskohercegovačkoga povijesnog kontinuiteta i tradicije.

Hrvatska politika kada slavi Herceg-Bosnu, čini to danas nastojeći povezati i pomiriti dvije poprilično nepovezive i nepomirljive ideje. Nekadašnja otvorena i politički besperspektivna separatistička tendencija (vulgo: „treći entitet“) zamijenjena je sofisticiranim i nužno nedorečenim idejama o „federalizaciji“, o „četiri regije“ i sl, a to se odnedavno kombinira s naglašenom bosanskohercegovačkom domovinskom i državnom retorikom. Pošto je Herceg-Bosna nacionalni fetiš koji se ne smije dovoditi u pitanje, te su se dvije projekcije prilikom posljednje proslave retorički slile u jednu, pa se deklamiralo kako je njezinim osnivanjem zapravo spašena Bosna i Hercegovina. Premda rašljasta i slabo uvjerljiva, politički je ova tendencija znakovita kao želja da se priskrbi i učvrsti državni i patriotski bosanskohercegovački legitimitet.

Slaveći ZAVNOBIH, želi se naći povijesno uporište i izvor kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine. To je koncepcija koja je  bliska i bošnjačkim nacionalnim političkim snagama, i onima koje odbijaju nacionalni atribut nego se deklariraju kao lijeve i građanske. Razlika među njima tek je u tomu što one prve od ZAVNOBIH-a uzimaju samo ideju državnosti a odbacuju njegovu ideološku (lijevu, socijalističku) i jugoslavensku dimenziju, kao da je to moguće razdvojiti, dok to ovoj drugoj ne smeta previše. I jedne i druge, međutim, jednako gube iz vida da u današnjoj Bosni i Hercegovini nije ostalo ni traga od političke supstance zavnobihovske BiH, kao i to da je ona bila moguća samo u onakvoj Jugoslaviji kao svojemu državnom i ideološkom omotaču, a da je sve to povijesno neobnovljiva politička stvarnost. Također, poklonici ZAVNOBIH-a zaboravljaju da je upravo tim političkim činom Bosna i Hercegovina bila definirana kao zemlja triju naroda, i da je iz te definicije izrasla ustavna kategorija Muslimana (Bošnjaka), Hrvata i Srba kao „konstitutivnih naroda“ sa svim pravima koja to podrazumijeva, a koja nisu pomirljiva s konceptom unitarne i centralizirane republike kakav oni pogrešno pripisuju ZAVNOBIH-u.

Telegram, 24, 28-29. 11. 2015.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.