Enver Kazaz, Homerske, i dalje

Lokalni Agamemnon

O njegovom tijelu
Brinu ljekarski timovi,
Sigurnosne  službe
I nacionalni kler
U svojim molitvama.
I šetnje su mu
Određene  državnim strahom,
Od snajperskog metka,
Eksplozivne naprave,
Slučajnih prolaznika,
Koji mogu imati
Pogrešan pozdrav.

U njegovu dušu zavirila je
Samo jedmput jedna žena,
Davno, u mladosti.
Poslije je, tvrdi
Lični mu biograf,
To mjesto zauzela
Čitava nacija.

Za nju ima raskošne planove
U kojima je neizostavan njegov lik.
Zato i traži aposlutnu odanost,
Bezrezrevnu žrtvu.

Odluku o Troji predočava
Jednostvano i jasno,
Bez zamuckivanja
I bilo kakvog tika
Na zateguntom licu:
Razlozi historije
Nespoznatljivi su
ljudskome umu
Baš kao i Bog,
Koji odlučuje
O životu i smrti.

 

Briseida

Njena se sudbina
Stalno opetuje,
Mijenja oblik u vremenu,
Prati tehnološki napredak
I umnožava koliko
I vojna sila.

Nijedno mjesto joj ne donosi
Mir stoljećima poslije Troje
I njena samotna duša drhti
Pred svakim pogledom.

I Ti ćeš je zateći
Na mostu preko
Dvije ljudske tame
Iz kojih niču
Nepregledna grobišta.

Tu širi dvije bijele
Ruke kao anđeo
Svoja umorna krila
U nebeskoj praznini.

 

Penelopa

Njome se zanose pjesnici,
Ponukani muškom žudnjom
Za idealno pokornom ženom.
Zato u jeziku postoji onoliko Penelopa
Koliko uobrazilja
Može načiniti ljubavnih krletki.

Jutros je pretvorena u čekanje
Vijesti o nestalom mužu
Na frontu oko Srebrenice.

Nada se da će forenzički
Izvještaj konačno potvrditi
Kako onaj kostur,
Gore u desnom uglu hale
Njegovom grobu pripada.

U rano proljeće 1946.
U Haifi lomi prste
I traži Odisejevo ime
Na spisku mrtvih
Iz Auschwitza.

Pregiba se
Nad pečurkom Hirošime.
Među sagorjelima,
Pokušava prepoznati
Njegovu šaku
Što joj je milovala obraze.

Vidim je: u praznom danu
Sabira učinke nakrvavijeg
Od svih stoljeća.
Sprema se leći u grob
Pored Odisejevog, praznog.

Njome se zanose pjesnici, kažem,
Od onog prvog i grade
U jeziku ljubavne krletke.
O, da mi je ući u oči
Penelopa skršenih Trojama
Našim i pjevati bol,
Njihovo skamenjeno čekanje.

 

Izvještaj iz Troje

I ja sam bio u Troji, godinama
Topovsko meso, broj u vojnoj kartoteci,
Opšte mjesto s puškom u ruci,
Ispunjeno strahom.

I ja sam brisao ljudski mozak
S prsa uniforme dok smrt je postajala
Svakodnevno dostizanje zadate norme.

Televizija je zumirala užas,
Pretvarala ga u dnevnu dozu adrenalina
Čovječanstvu upregnutom
U profit i dionice na burzi.

I ja sam bio u Troji,
Godinama, svjedočim,
Gospodine Cogito,
Svakim ožiljkom na tijelu,
Kao gubavi Job.

I onaj tvoj parnjak s neba,
Potvrđivao je  nazočnost
Svojim metafizičkim rezolucijama,
A smrt se automatizirala,
Dosegla njegovo savršenstvo.

I nije Troja metafora,
Gospodine Cogito,
Meštre prevejani,
Već uhodano stanje svijeta,
Što tehnološki napreduje
Od prvog krika.

 

Homeru, najposlije

A, je li, majstore, slijepi,
Zašto u pjesmi tvojoj
Nema majki,
Ni njihova plača,
Ni bola prazne materice?
Zašto?
Jer, kad nas boli,
Ma i najmanja rana,
A kamo li ona smrtna,
Majci se,
Ne ocu, ne Bogu,
Naš jauk uputi,
Tamo, otkud smo nikli.

 

Nestor nad otvorenim grobom

Sad, kad smo došli dovde, sine,
Valja kraljevsko zadržati dostojanstvo
I rutinski oposliti smrt.
Samo, kako ću preko
Obala njenih prenijeti
Ovu ljubav
Da ti u Hadu put osvjetljava,
Pred bogovima srditim
Podupre ispod pazuha,
Kao štake ranjenika,
Da ti se oči
S njihovim izravnaju.

 

Komentari nisu dozvoljeni.