„Prijatelji Bosne“

24. 12. 2015.

Službeno prvi u Bošnjaka i službeno prvi u Hrvata, Bakir Izetbegović i Dragan Čović, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u posljednje vrijeme kao da se utrkuju u optimističnim izjavama u vezi s napretkom zemlje „na evropskom putu“ i u vezi s preuređenjem Federacije BiH. Trenutno je od Čovića, koji se odavno zalaže za cijeli spektar namjerno zamagljenih i ne do kraja definiranih prijedloga o preuređenju (malo teritorijalnom, malo institucionalnom, malo oboje, već kako u kojoj prilici), mnogo zanimljiviji Izetbegović. On je naime svojim najnovijim izjavama prešao svojevrsni bošnjački rubikon iznoseći ideje, najave i prijedloge o kakvima je u politici njegove stranke i u najvećem dijelu bošnjačke javnosti sve do sada bilo dogmatski čvrsto zabranjeno i misliti. To omekšavanje je, očigledno, rezultat novih odnosa između Izetbegovićeve SDA i Čovićevoga HDZ-a kao i njih dvojice osobno, te Čovićeve naglašeno državotvorne i domovinske retorike, koja je ugodna Izetbegovićim ušima.

Velika je, dakle novost najprije to da predsjednik SDA implicite priznaje da postoji neriješeno „hrvatsko nacionalno pitanje“, i da ga je nužno „riješiti“. A pri tome je vrlo optimističan, te kaže da ga je „moguće riješiti u prvoj polovici slijedeće godine“! Način njegovoga rješavanja po Izetbegoviću je u „rješavanju presude Sejdić-Finci kroz ujedinjavanje kantona kako bi se njihov broj smanjio na 3-4“, što je dodatna krupna novost u bošnjačkoj politici, pogotovo kada je kombinirana s „rješavanjem hrvatskoga nacionalnog pitanja“. Naknadno, pod pritiskom kritika da je „popustio Čoviću i pristao na novu podjelu Bosne“ (jer se ujedinjavanje kantona shvaća kao stvaranje hrvatskoga kantona, praktično – trećega entiteta), Izetbegović kao sredstvo da se izbjegne pravljenje „etničkih kantona“ nudi ujedinjavanje Srednjobosanskoga (Travnik) i Hercegovačko-neretvanskoga kantona (Mostar) i ujedinjavanje Goraždanskoga sa Sarajevskim kantonom. Prva dva su jedine multietničke, uglavnom bošnjačko-hrvatske administrativne jedinice, pune problema upravo zbog „neriješenih nacionalnih pitanja“, tako da bi se ti problemi samo perpetuirali pomnoženi s dva, što Izetbegović veoma dobro zna, pa je njegov prijedlog vjerojatno samo neka taktička igra i „ispipavanje“. A ujedinjavanje drugih dvaju kantona (Sarajevo i Goražde) bi bilo i racionalizacija uprave, ali i okrupnjavanje „etničkoga kantona“, bošnjačkog.

Međutim, u Izetbegovićevu govoru i jeziku ima jedan značenjski raskorak koji u javnosti promiče nezapaženo a zavređuje pažnju, jer je nemoguće da se radi tek o govornikovu lapsusu. Iznoseći svoje ideje i prijedloge, on se naime izražava tako da se stječe dojam kao da se oni odnose na cijelu Bosnu i Hercegovinu („pojednostavljivanje strukture BiH“, „preuređenje BiH“), dok je u sadržajnom pogledu posve jasno da je sve to ograničeno samo na jedan entitet, Federaciju BiH. Taj retorički manevar Izetbegoviću očigledno treba kako bi u bošnjačkoj javnosti, veoma alergičnoj na bilo kakve pokušaje promjena ograničenih samo na strukturu Federacije, stvorio privid da u svojim razmišljanjima o „preuređenju BiH“ obuhvaća i Republiku Srpsku. Manevar je providan, jer je odmah u nastavku rečenica posve jasno da tu o Republici Srpskoj nema ni govora, no potreba da se i na taj način, kolikogod iluzoran, nastoji prekriti nelagoda tako što će se stvarnost nazivati drugim imenima i eufemizmima – mnogo govori o nespremnosti bošnjačke politike na suočavanje s istom tom stvarnošću.

O istoj temi bosanskohercegovačku javnost je svojim razmišljanjima nedavno usrećio i Božo Ljubić u funkciji predsjednika Hrvatskoga narodnog sabora – fantomskoga tijela što ga je Čović osnovao kao ojačanje vlastite političke pozadine i „svehrvatskoga legitimiteta“ svoga HDZ-u, a potrošenom političaru Ljubiću udijelio tu paradnu funkciju kao revanš za njegove preletačke usluge. Promjene koje on zagovara kako bi se riješilo hrvatsko pitanje i došlo do stabilne zemlje svode se, ukratko, na kombinaciju dvaju koncepata autonomije – etnoteritorijalnoga (s osnivanjem „federalne jedinice s hrvatskom većinom“) i institucionalnoga (s pravima za pripadnike naroda bez obzira na sredinu i entitet u kojemu žive kao manjinci). Srpski jezik ima dobar opis za ovo: „Dobro zvuči, al’ nema da znači.“ Ili, rečeno jezikom one grozne tv-reklame: „i ovce i novce“. Naime, ova se dva koncepta međusobno isključuju i politološki i praktično. Koncept institucionalne autonomije nacionalnih zajednica (za cijelu državu, ne samo za Federaciju BiH) – kada smo ga nekolicina nas prije desetak godina formulirali – predstavljao je model kojim bi bilo moguće neutralizirati i rigidni mononacionalni režim Republike Srpske, i latentni hercegbosanski separatizam, ali i anakroni asimilacijsko-podanički stav Hrvatskoga narodnog vijeća u Sarajevu. Njegovo unošenje u ljubićevske spekulacije i općenito u novu retoriku hrvatskih političara samo je smokvin list za skrivanje i umivanje jedinoga pravog cilja – stvaranja hrvatske federalne jedinice. Umivanje je potrebno, jer je ta ideja mrska i neprihvatljiva svima bez kojih neće biti ostvariva, od bošnjačkoga Sarajeva, do vošingtonske administracije. Jedina će je podržati Banja Luka, naravno, iz svojih nacionalističkih interesa.

U međuvremenu, promjenama „strukture Bosne i Hercegovine“ pozabavila su se, kao svojom omiljenom temom po tko zna koji put, i dva prononsirana „prijatelja Bosne“ iz Hrvatske – Ivo Banac i Stjepan Mesić.

Trebala su proći desetljeća da Banac otkrije neprihvatljivost centralizacije ili „nadnacionalnoga identiteta iz austrougarske ili jugoslavenske ideološke ropotarnice“ kao modela za BiH, a sada kad mu se to napokon dogodilo,  sagledao je da su tomu „skloni pojedini Bošnjaci“. Kamo sreća da je tako, od „pojedinih Bošnjaka“ sklonih ovome ili onome nikoga neće zaboljeti glava, problem je u onomu što analitičaru Bancu nekako ne ide preko jezika – u tendenciji centralizma kao mainstreamu najvećega dijela bošnjačke političke „misli“. Samo po sebi, to je politološki posve razumljivo i objašnjivo kao težnja imanentna većinskom narodu u višenacionalnoj državi, samo je smiješno svoditi je na „sklonost pojedinih“ i time umanjivati njezinu političku važnost i težinu.

Mesić, pak, gudi svoju staru notu: potreban je Dayton dva, BiH mora biti građanska država, ako se Hrvatima da entitet BiH će se raspasti, Srbi i Hrvati će se pripojiti „matičnim“ zemljama, a ostat će „jedna mala većinski muslimanska država – Bosna – u neprijateljskom okruženju većih kršćanskih država. Kao takva moći će opstati jedino uz podršku radikalnog islama i stranih islamskih država. Dobili bismo radikaliziranu islamsku državu u srcu Europe“.

Najprije, kakvoga smisla ima zazivati drugi Dayton, kada je jasno da ama baš nikoga na svijetu nema tko bi za to pomaknuo malim prstom! A i kada bi ga bilo, ne bi li to opet značilo nametanje izvana, oktroiranje, neki novi „Versailles“, s kojim nitko ne bi bio zadovoljan?

Zatim – „građanska država“? Jednu takvu, koja većini svojih naroda nije bila po volji kao „građanska“ (sa zloupotrebom principa „jedan čovjek – jedan glas“ od strane većinske nacije)

Mesić je već rušio i time se na sva usta hvalio. A građansku državu u Bosni i Hercegovini sigurno nije zagovarao kada je s igrao u istom kolu s barakašima i HDZ-om i kada je po Tuđmanovoj volji unutarstranačkim pučem u Grudama ustoličavao Matu Bobana za šefa bosanskohercegovačkoga HDZ-a.

Napokon, kakvima to Mesić zamišlja bosanske muslimane, Bošnjake, kada im pripisuje da bi tako olako, gotovo po automatizmu, postali protagonisti „radikalizirane islamske države u srcu Europe“ kada bi ostali bez Srba i Hrvata? I je li to sva uloga ostajanja potonjih u „građanskoj državi“ BiH – da „evropeiziraju“ Bošnjake muslimane i sprečavaju njihovu islamsku radikalizaciju? Kako je govorio onaj jedan protodemokratski trudbenik u Sarajevu ’91: svašta čovjek kaže kada priča!

Iritantno je mudrovanje i popovanje ovih „prijatelja Bosne“ na daljinu, koji „svašta kažu kada pričaju“, a ne daju si ni minutu ozbiljnoga truda da sagledaju današnju političku stvarnost Bosne i Hercegovine, dvadeset godina poslije rata i Daytona, nego svoje „preporuke“ grade na davno prevladanim klišejima.

Telegram, 24, 24-25. 12. 2015.

Ivan Lovrenović

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.