Enver Kazaz, Homerske (5)

Prvi strah u Troji

Naučili smo
Njime mjeriti smrt,
Nanometarski precizno
Odrediti joj smjer i blizinu
Od koje um se raspadao.

A bio je naivan
U odnosu na one
Koji su poslije stigli:
Od gladi i žeđi,
Od požara,
Od invalidnosti,
Da ne sahranjujemo
Djecu milu.

Najteži je da jeziku
Ne ostane samo
Njegovo ime,
I bude os
Od zemlje do neba
Koja nas
Od naših kostiju dijeli,
Zauvijek proždre.

 

Tiresija

Slijepče, što vidiš
U mreži vena naših
Strah hadski,
Ne reci sve.

Neka za ove kosti
Što nas uspravnim drže
Maličak ostane nade
Da do grobišta svojih
Jedna za drugu vezane
Doklecaju.

Neka u mesu našem
Ne bude grča
Što siječe oštro
Kao mač Ahilejev.

I neka se u srce
Ne zabija grom
Svakoga mornog sutra.

Ne reci sve,
Jer ko će živjeti
Svoju smrt.

 

Kalhas

Zna raspored svih stvari
U vremenu,
I našu smrt
Jagodicama dira,
U jezik upreda.

Baš kao Bog
Od časa
Kad svjetlo i tama
Još nisu imali
Ni oblik,
Ni imena.

 

Hadska Troja

A hoće li i tamo
I sa kim
Ratovati duše naše
Kad se sretnu
I tijela svojih sjete.

Hoće li se srdžbom ispuniti
Kad krvave ruke
Preko obala smrti
Preplove i pred srditog
Boga stanu.

A, sve su naše Troje
Naivne i male,
Ništavne takorekuć,
Ama obična zrnca
Sa mukama smrtnim
Pred onom što ju
Sazda njegov
Svemoćni um
Od vatri vječnih,
Pa čitavu našu
Smrt traje.

 

Komentari nisu dozvoljeni.