Enver Kazaz, Homerske (6)

Trojansko groblje

Nije kao druga,
Posebno je to groblje,
Nevidljivo oku,
Bez spomenika i pomena.

Ne pamti ga nijedan jezik,
A ucrtano je u tajne mape
I dolazi u san ubica.

Slobodno od bogova svih
Po našim dušama se vrti
I traži priznanje.

U vremenu se obnavlja i raste
Čas u ovoj, čas u onoj Troji,
Zato znalci tvrde:
U temelju je svijeta,
Tamo ga traži.

Ali,  ko bi taj temelj
Raskopati smio
Da u njemu
Groblje pronađe.

 

Pohvala dezerteru

O, klanjam ti se, brate,
Klanjam se tvojoj odluci i činu,
Tvom mudrom stavu prema domovini,
Odbijanju vođinog naređenja.
Klanjam se hrabrosti
Da raskineš okove ljubavi
Što cementira državnu moć
Od koplja do atomske bombe.

Klanjam se snazi tvoje volje
Da odabereš vječnu sramotu
Kojom te  obasipaju
Podanici i vođine ulizice.

Klanjam se načinu
Na koji o smislu misliš
I određuješ sebe
Prema svirepoj povijesti.

Klanjam se tvome: ne ubijam.
U njemu Božiji zrcali se lik,
Ne u junačkoj smrti,
Ni pokliču rodoljuba.

Klanjam se
I tvome svetome strahu
I žigu koji nosiš
U jeziku svakom.

I molim: daruj nam ga,
Da ne ponavljamo uvijek iste
Puteve smrti.

 

Srdžba

Samo tuđa krv je ugasiti može,
A korijen joj iz dna vremena niče
I duž cijele historije se pruža.

I kralju, i caru, i običnom robu
Isto odsijeca glavu,
I svemoćne bogove
S prijestolja nevidljivih ruši,
A ne vidi se, samo bubnja,
U čeonoj veni i cijelom svijetu
U istom ritmu.

Od čega je ne znaju
Ni zvjezdoznanci, ni vračevi stari,
Niti joj sastav odrediti mogu
Nobelovci u nepreglednim laboratorijama,
A kola svijetom kao i riječ Božija
I usavršava tehnike ubijanja.

Ima svojstva energije i brzine
I dala bi se izračunati
Kad bi postojala matematička formula
Za ritam srčanog mišića
I treperenje duše u užasu,
A pretvorena u svjetlost
Obasjala bi vaseljenu
I ono ništa izvan nje.

Ne teče, već se akumulira i jača
Dok ne provali sve ustave kao povodanj.
Iza tog samo leševi i grobišta
I svijet naš što se na njima gradi,
Sve dok ga njegova ne proguta srdžba,
Kao da običan zapališ papir.

Kako si, majstore slijepi,
Znao joj vrijednost i suštinu
I da na njoj sazdani su
Svjetovi svi što ih  jezik zna,
Kad si boginju molio
Da Ahileja Peleju sina
Opjeva ti. 

 

Komentari nisu dozvoljeni.