Amir Brka, Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju

Proslov
___________________________________________

Proteklo je već mnogo godina, ne znam koliko, možda i preko dvadeset, od onoga dana kad sam u tešanjskoj biblioteci, u nekoj od brojnih kartonskih kutija što su sadržavale hrpe i hrpe stare hartije, pronašao spis nad kojim sam, začuđen, zastao…

U ovim kutijama, što sam ih u to vrijeme, ko bi znao zašto, pomno pretraživao – zaticao sam svakojaki nesređeni materijal, uglavnom bezvrijedan, barem po današnjemu općenitom sudu. Ali strast, ta čudna strast, koja me od najmlađih dana vodila i koja me u životu proizvela u samome sebi nejasnu, a za druge i izlišnu ljudsku jedinku, uvijek me tjerala dalje: da pogledam svaki papirić, da pročitam svaki stari zapis, svaki dokument, svaki trapavi, neuki i nedaroviti pjesnički pokušaj koji, zbog nečega, nije u smeću završio…

I onda se, dakle, zbilo da je iz neke od kutija izronilo i u ruke mi dopalo četrnaest listova – kojima su dimenzije izvan današnjih standarda, no svakako nešto većih od formata A 4. Tamno-žutih, zapravo najbliže onome što je oker, ali, očito, ne stoga što su takvi proizvedeni nego zbog lošega kvaliteta i, prvenstveno, zbog starosti, po svemu očigledne. Iskrzane su im, kod nekih su i rascijepljene, jako, do tamnila patinizirane margine, ali tekst je na svim stranicama ostao posve neoštećen.

A taj tekst…!

Pročitao sam ga tada, i bio sam njime fasciniran… Kao što sam i danas. Priznajem: pokupio sam to, stavio u džep mantila, i odnio iz biblioteke… Jer pjesma koja se nalazi na ovim listovima, naslovljena Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, opsjela me odmah, tokom prvoga čitanja, tako intenzivno da sam želio ne samo da je iznova iščitavam nego i da pokušavam, analizirajući rukopis, proniknuti, dokučiti, dohvatiti autorstvo… Pjesma, naime, nije potpisana: nigdje na ovim listovima nema pjesnikova imena…

I od tada gonetam… Po svemu, zaključio sam da je taj pjesnik nesumnjivo Tešnjak, jer ko bi drugi imao motiv da piše ovakvu pjesmu, i ko bi izvan Tešnja u to davno vrijeme mogao tako poznavati povijesnu osnovicu na kojoj je pjesma istkana. K tome, formalni pjesnički kliše, još i više od toga: poetski zahvati, zamasi, obuhvati, kao i starost papira, sve to nedvojbeno upućuje na devetnaesto stoljeće, zapravo na njegovo posljednje desetljeće u kojemu se kod Bošnjaka počinju javljati pjesnici što pišu latinicom[1].

Stih je šesnaesterac, mada ne i sa konzistentnom cezurom, ali, nakon mnogobrojnih, neizbrojivih poniranja u pjesmu, shvatio sam da bi na mnogo mjesta stanka iza osmoga sloga remetila njezin psihološki ritam… Čitao sam – i naglas, sâm pred sobom, izgovarao ovu pjesmu (odavno ju znam i napamet), slijedeći prozodiju koju je pjesnik težio uredno provoditi, i spoznao sam da nedosljednost u odabranoj versifikaciji nipošto nije pjesnikova nemoć nego je, upravo suprotno, kreativnō odstupanje od uzusa što, u melodijskome smislu, modulacijski saobraženo dramatskim amplitudama “zbivanja” u pjesmi, uveliko intenzivira ukupni pjesnički efekat[2]. Onako kako veliki pjesnici koriste uvriježenu formu da bi, razmičući je, a, istovremeno, ostajući unutar nje, otvarali i dosezali nove oblikotvorne horizonte što su im neophodni za konkretizaciju uzleta poetske imaginacije, za umjetničko uprizorenje svojih spiritualnih vizija…

Veliki pjesnici…

Pa ko bi, onda, u Tešnju, prije toliko vremena, s kraja devetnaestoga, ili, najbliže, s početka dvadesetog stoljeća, mogao biti taj veliki pjesnik…?

Prva je pomisao, i jedina, naravno: Ćatić. Jer drugoga takvog u to vrijeme ni izbliza nije bilo, kao što ga, uostalom, ni do danas nema… Uz njemu svojstvena i u recepciji odavno afirmirana pjesnička uznesenja, uz njegovo suvereno vladanje klasičnim poetskim obrascima (između ostaloga i sonetom), uz njegov jedinstveni muzički i općeniti pjesnički sluh, kakav je evidentan i u ovoj pjesmi, uz nepatvoreni i nedvojbeni islamski duhovni habitus i u njemu spoznanje grešnosti, pa, zbog nje, i dobro znanu pokajničku pjesničku ispovijest (Teubei-nesuh) – na to da bi autor mogao biti upravo Musa Ćazim Ćatić navodi i implicitna, ali posve jasna eruditnost u ovoj pjesmi… Jer ko je ako ne on, Ćatić, u posvemašnjoj tadašnjoj pomutnji, znao da je Gazi Ferhad-beg sredinom šesnaestoga stoljeća (10.12.1559.) ustanovama i objektima svoga vakufa utemeljio onovremeni urbani razvitak Tešnja…? I još više: ko je tada, kad nikakve bosanske literature o tome nije bilo, mogao znati da se taj Ferhad u povijesnim dokumentima prvi put pojavljuje 1526. godine – kao osmanski vojnik u boju na Mohaču, u trupama što ih je predvodio 31-godišnji sultan Sulejman…? Ćatić je itekako poznavao i turski i arapski jezik, sa oba je prevodio i pjesničke i drugovrsne tekstove, pa je, dakle, iz orijentalnih rukopisa i dokumenata, možda i u periodima kad je boravio na školovanju u Istanbulu, mogao doznati i ove ni do danas ne baš osobito poznate fakte…

A vjerovatno je najznačajnije to što je, izvan svake sumnje, od svih tadašnjih bošnjačkih pjesnika jedino Ćatić mogao ispjevati ovakvu pjesmu, jer on se, upravo u Istanbulu, u susretu sa onodobnim turskim pjesnicima, što su već bili usvojili nova evropska poetska stremljenja, upoznao sa modernim poetičkim tokovima koje je i sâm u svojoj poeziji prihvatio, što je i književna historija već odavno nedvojbeno utvrdila[3].

Da… Međutim, kako se, onda, dogodilo to da nigdje na ovim listovima nema njegova potpisa, i, još značajnije, kako to da ovaj rukopis ni najmanje ne liči na Ćatićev…? Množina je, naime, sačuvanih njegovih pjesama i pisama, rukom napisanih, i nije neophodna posebna grafološka analiza da bi se ustanovilo kako ova pjesma nije Ćatićev autograf… No, u svemu je začudna i činjenica da rukopis, u svome kaligrafskom savršenstvu, u svojoj sterilnoj perfekciji, posve sigurno, ne sluti nikakvu i ničiju osobnost…

I onda iznova pitanje: ko bi drugi nego opet Ćatić tada u Tešnju mogao napisati ovakvu pjesmu – i ispisati je takvom kakva jest na ovim starim listinama…?

Ali ako je to doista bio on, zašto je sve tako učinio: bez potpisa, bez autentičnoga vlastitog rukopisa, u dobro poznatim kukama i krivuljama njegovih slova…?

A možda ovo što je dospjelo do mene i nije original – nego prijepis što ga je načinio neki Ćatićev suvremenik koji je tada, kao što sam i ja danas, bio silno osupnut pjesmom…? Znano je, naime, da Ćatić nije osobito držao do čuvanja svojih pjesama; nije to, uostalom, ni mogao – zbog dramatičnoga osobnog udesa i načina na koji je usljed toga živio, pa je moguće da je izvornik zauvijek nestao, kao što je, uvjeren sam, nepovratno iščeznulo i ko zna koliko drugih njegovih pjesničkih ostvarenja…

A da nije, možda, siroti pjesnik zazirao od moguće reakcije na žestoku društvenu kritiku koju pjesma sadrži, pa ne samo da ju nije objavio nego je, čak, zatomio, sakrio vlastiti personalitet…?

Nema odgovorā… Misterij ostaje.

Na koncu, odlučio sam ne zadržavati dalje ovu pjesmu samo za sebe nego predati je u javnost, i to ne tako što bih njezino objavljivanje ponudio redakciji kakvoga časopisa, među čijim bi se koricama ona “gušila” – ostajući manje uočljivom u zbiru različitih priloga, nego kao samostalnu publikaciju, jer se nadam da će na ovaj način dospjeti do širega kruga znalaca, prvenstveno do kompetentnih historičara književnosti… Možda će nekom od njih poći za rukom ono što meni, uprkos svem naporu, nije uspjelo.

A. B.

Tešanj, 10.12.2015. godine

   

Pjesma
___________________________________________

 

Osvit trepnu, pa utrnu, mraznom oknu mignu zora,
a u duši čudesna li, gle snovidna sad prizora…

Na ȁlatu, moćnū konju, u žestokom mu galopu,
- noga nogu sve prestiže, pa u istu skaču stopu -
juri ljuta junačina s onu stranu mog prozora,
ka čaršiji silno grabi, uz kaldrmu, strmom cestom,
prije no što zatresoše po selima pijetli krijestom.

Uskakuju u sokake, lijevo-desno bježe ljudi,
tȇ utvare što ih slutim, to nimalo sad ne čudi:
panika je, jeza vije, sveopća se širi strava,
te pomislih – čak ni ovaj, uznemiren, što još spava
u starome gradu Tešnju, kožu svoju spasit neće!
(Jer i sâm sam lomne ćudi: znatiželju strah presreće.)

Razmahuje strašni gâzī, mišićavom vitla rukom
i u njojzi oštrom sabljom, zakrivljenim jataganom -
k’ô da hrli na Mohaču sa trupama Sulejmana,
osmanlijskog mladog cara, Veličanstvenog sultana…

Obraza mu razaznati ne uspijevam, pa ni s mȕkom,
pod njegovim k’ô krv fesom i pod bijelim mu turbanom.
Vidim samo, kako ne bih!, iz oka mu srdžba vrvi,
a s munare, na čaršiji, sabah rânī, ezan prvi…

Pod ognjenim kopitama razmrvljen je čvrsti kamen,
kremen-kocka u vis u šir pogibeljno razlijeće se…
A nad glavom kahrìmāna prečasni je jedan znamen,
zlatnom niti izvezena: Allah’-ekber – riječ je znana,
na bajraku zelenome uznosito vihori se,
harmonija to je srca, ezanom je uljepšana…

Uzbrdicom na čaršiju munjevito kad iziđe:
- Hooo! – poviknu, kožne uzde jahač k sebi malo trgnu,
graciozno konj se prope, pa stameno se ukopa,
a delija k’o da skliznu, s alata se ȕ hīp svrgnu,
grivu gustu pomilova, nježno atu šećer šopa…

Zatim česmi kamenitoj, nepoznati k vodi priđe,
impozantan… Ogrtač mu teški s pleća lahko siđe,
čizme izu, smiren, smjeran, potom zasuka rukave,
turban smaknu sa markantne, muževne mu, lijepe glave:
na potiljku mrki pèrčīn, ali lice – ono sinu!…

Gospodaru, džȅle šânuh’!, pa tô on je! – mîs’ō minu…
Tî ga pòsla…! Vratio se vrli Gazi Ferhad-beže…!
Snova dođe jedinstveni, časni, uzorni viteže!
Dokle razum seže – niko drugi to ne može biti!…

Ljudi ovdje stoljećima jesu blagi i snoviti,
k zemlji čelā povijenih, il’ se jâvī silovitī,
neki što odvažno, a prijetvorno, u vis, k nebu gleda,
obmana se, sračunatā, dugo skrivat’ ipak ne da.

Premda posve magnoveni, jer bez zemnoga iskustva,
lucidni su i magični ti momenti za me bili,
no vjekovi drevnog Tešnja tek jednoga takvog pamte,
te bezglasno mrmorahu nepomična moja usta:

“Dobro doš’o, Ferhad-beže, dobročinitelju mili,
grad otkad si osnovao, o tebi smo često snili…”

Misli su mi pri tom vedre, osjećanja gòrē, plamte…

Mistika je… To on abdest, sasvim predan, sad uzima,
i skrivenō i vidljivō prizor ovaj sav prožima:
skrušen, stišan – iskazuje vákif i duhom i tijelom
to da sam je, pred Allahom svojim, na svijetu cijelom.

A obrisi, gle, migolje…! K’ô da mrakom sporo gmižu,
kroz mahale, s raznih strana, na čaršiju sjenke stižu…

Iako je tmuša mrklā (noć još nije na ivici),
motrim k njima, i već slutim: sve prvaci, uglednici..
Pa dabome, oni to su – imućnici i moćnici…

Obu čizme plemenitī, uspravi se i odjenu,
turban glávi vrâti, osvrnu se na čaršiju snenu…

Potom oštar pogled: na pristigle on se sredotoči,
te im onda, k’o da grmi, gromkim glasom ovo sroči:

- Skendera mi, milog bábe, i još k tome, ponajviše:
Onoga mi Jedinoga, Milòstîvog, Svevišnjega,
stoljećima, vječnost cijelu, pomno ja vas òzgō gledam,
i da znate, ponaosob: crno – tô se vama piše!

Usljed gesla osionog, hulnog, koje vâs pokreće:
“Ispred sebe na svijetu ja nikome živom ne dam!”,
gorak, al’ i mnogo bijesan, motrim na vas sa nebesa…!
Ni mirisnut’ bašče rajske niti jedan od vas neće…!

Proizvod je vašeg ega sva ovdašnja vučja stega!
Uzajamno lažete se i besramno podmećete,
gnusno jedan o drugome bez prestanka klevećete!
Gramzivost je nemal’ svȇtā, uzvišena vaša besa!

Izludjeli vi ste, kao da ste svi bez svoje glave!
Svȁkōm od vas ovdje do imetka jedino je stalo
i do prazne, besmislene, ovozemne bijedne slave,
a svȇg izobilja strasti vašoj uvijek je malo!

Oholi i bešćutni ste! Na sve vi ste ledno hladni…!
Pa i na to što Tešnjaci sìroti su, mahom gladni:
nad potomstvom oni drhte, k’ô jasike strepe…

Srce im se bolno slama u pogledu nad èvlādom,
čemerni su i besani, no ustaju vazda s nadom
da nevolju odagnat će posvećenim svojim radom,
al’ vama je najvažnije vȁše noći da su lijepe!

Sve dužnosti što imate – vi mislite da su šala,
svog nikome vi ne date niti hȁka niti náma,
zdušno tuđe prisvajate: sad obraza, a sad mâla…!

Bez àhlāka ljudskog svi ste, nigdje trunke stida, srama,
u kaljuži bludnoj, smradnoj, baš svi redom ogrezli ste,
mîsli vaše, a ni ruke odavno vam nisu čiste!

Spletkarenje i intrige – tô zovete politikom…!?
Svaki svojom, podaničkom, okružen je slijepom klikom!

Ispod skutā vaših jezičine zmijolike plaze,
hulje okupljate – na mig od vas svakog da pregaze!

Mislit’ svojom glavom vi ne biste dopustili nikom,
pa s kakvom to nakaradnom izlazite pred svijet slikom?!…

I nečasno i dušmanski jedni druge uhodite,
gvozden obruč, neraskidiv, na dunjáluk da stavite -
jadna i mizerna, tô je vama opsesivna težnja!

Od vas je prezrena ovosvjetska općeljudska čežnja
ka slobodi, dostojanstvu i komadu crnā kruha.
Za vas – to je luksuz koji nikom nikad ne činite,
zar ne čuste da kap vode i pustinja daje suha…!?

Svome vȁktu vi ste posve i do kraja nedostojni,
od Premudrog zadatoj vam, višnjeg reda, úmnoj vôjni!

Sedžda vam je od petka do petka, a Bog vam zakletva,
u džamiji, javno, oči ljudske u njoj da vas vide…

Htjeli biste riječi vȁše ulèmānska da su fètva!
Grdni!… Preci i potomci vječno vâs će da se stide!
Munáfici svi ste…! Svoju ljudsku i islamsku čednost
preobratili ste, sve u dnevnu, beslovesnu vrijednost!

“Allah mi je svjedok”, reći ćete za sve što činite…
Kamo razum nesta…? Kod očiju slijepci… Ne vidite:
Uzvišenī nikom nije svjedok…! Ón će vam suditi
za sve što ste uvijek spremni zlobno drugom nauditi!…

Gazi Ferhad tad zašutje, posvemašnji muk zavlada…
Nȁruši ga lepet krila, ptica kriknu – k’o da strâda,
pa preletje preko trga, ka utvrdi iznad grada…
A Ferhad-beg, sad stišano, pa i s tugom, još pridoda:

- Da li griješim, sad recite. Lica k meni podignite…
Ko je od vas bez grijeha, nek istupi, pa nek kaže
da se ovo što govorim sa istinom baš ne slaže:
ja da ne znam šta se zbiva, jer vi dobro da činite…

Crnē misli, glâve dolje u sviju su spram Ferhada,
prepliće se sad po njima na stotine mórnih jada…

Da su mrtvi, meâzalāh!, tako društvo svo ȉzgleda,
zbog spoznanja koje vakif u oči im srdit preda.

Koji časak to potraja, pa se svita uzvihori,
jer kad vidje da su nìcē pali svi koji su spreda,
polagano k čelu krenu jedan iz zadnjega reda…

Snebivna je i taj kroka, a preda se i on gleda,
pokunjen, i drhteć’, pred gaziju stade, te prozbori:

- Čelèbijo…, plemeniti…, dobri Gazi Ferhad-beže…,
tegobna je bruka…, što nas mrvi…, i u grlu steže…
Riječ tvoja… grudi naše… teško…, i pakleno guši.
Strašno griješni jesmo…, al’ od sebe mi bit ćemo bolji…
Vrijeme našem pokajanju još nam, ipak, ne presuši…

Nȅ doreče što zausti: zagrcnu se, zagrgolji…,
u ponoru glas presahnu… Neka sila jezik sprȇže…!

Kukuriknu horoz u daljini…, jedva čuše uši…

Hȍrizont u tmini… Nesigurnō svjetlucanje noći…
Kao da je uklet, činjaše se Ferhad da ne diše…
Je l’ to avet ondje stoji…?! Glûhō doba…, prázne oči…

Lica smrtno blijeda, ka hàremu džamijskome kroči…
A za siluetom bešumno se dvȇri tad sklopiše…

I sve nesta – k’o da ništa od tog nikad bilo nije…
Pozorje u praskozorje tiho iščeznu bez traga…

Osta pûstā izmaglica, ponad grada što se vije…
Jutro isto, što obično sviće… Ali vidi vraga!…

K’o da škrinu, pred džamijom, kamen – ploča sarkofaga…
I sjena se, spram obzorja, sivom nebu jedna krenu…

A u tom se sèhūr-trenu kraj pendžera i ja prenu’,
zbunjen: šta to bješe? Otkud stiže čudnō priviđenje…?

Što baš meni, sirotome, to sablasno snoviđenje…?

 

Rječnik
___________________________________________

àhlāk (ar.), moral

ȁlat (pers.-tur.), konj crvenkaste, riđaste dlake

Allah’-ekber = Allahu ekber (ar.), Bog je najveći

čelèbija (tur.), gospodin, osoba plemićkoga porijekla

dèlija (tu.), junak, junačina, silovit čovjek, zanesenjak u junaštvu

dunjáluk (ar.-tur.), ovaj svijet, ljudstvo na zemaljskoj kugli

dušmanin (pers.), neprijatelj

džȅle šânuh’ = džȅle šânuhū (ar.), uzvik kojim se popraća izgovor Božijega imena

èvlād (ar.), porod, djeca

fètva (ar.), pravno rješenje ili uputa (decizija) data u obliku odgovora kako da se riješi izvjesno šerijatsko pitanje

gâzī, gázija (ar.), heroj, ratni junak, pobjednik

hȁk (ar.), pravo, pravda

hàrem (ar.), ograđeno džamijsko dvorište koje je često jednim dijelom i groblje

jatàgān (tur.), dugi krivi nož, poput sablje

kahrìmān (pers.-tur.), junak

mâl (ar.), imovina, imetak

meâzalāh (ar.), Bože sačuvaj!, ne daj, Bože!

munáfik (ar.), licemjer, smutljivac, onaj koji se prikazuje vjernikom, a uistinu nije vjernik

nâm (pers.), glasovitost, popularnost, ugled

pȇndžer (pers), prozor

pèrčīn (pers.), pramen ili čuperak kose navrh glave, ili na zatioku kod muškaraca

sèhūr (ar.), trenutak pojave zore

tùrbān (pers.), platno omotano oko fesa

ulèma (ar.), muslimanski vjerski učenjak, muslimanski vjerski učenjaci

vȁkat (ar.), vrijeme, doba

vákif (ar.), zavještač, osnivač vakufa, zadužbine



[1] Prvi bošnjački pjesnik koji je pisao latinicom bio je Riza-beg Kapetanović Ljubušak, a on je i prvi Bošnjak koji je objavio latiničnu zbirku pjesama (Pjesme, Štamparija Spindlera i Löschnera, Sarajevo, 1893.).

[2] Pjesnik nije signirao akcentuaciju, nego sam to mjestimice učinio ja, jer sam smatrao da je potrebno na taj način upozoriti na melodijsku strukturu stiha, organski sraslu sa semantikom, također i stoga što neki turcizmi današnjemu čitatelju neće biti poznati onako kako, razumljivo, jesu bili u vrijeme nastanka pjesme. Iz ovoga drugog razloga sačinio sam i rječnik danas manje poznatih turcizama, koji se nalazi iza pjesme.

[3] Vidjeti npr: Enes Duraković, Pjesnik na razmeđu epoha; predgovor u: Musa Ćazim Ćatić, Izabrana djela, Svjetlost, Sarajevo, 1988, 23. str.

Komentari nisu dozvoljeni.