Život u ostacima „leopardove kože“

1. 1. 2016.

O tome kako su za Božić „služene svete mise“ u gradovima širom Bosne i Hercegovine „u prisustvu mnogobrojnih vjernika“, te kako je crkveni prelat ovaj ili onaj, političar ovaj ili onaj, upriličio „božićni prijem“ na koji su se odazvale „mnoge ugledne ličnosti iz javnoga života“ – gledamo i slušamo u zadnjim danima prosinca svake godine medijske izvještaje potpuno istovjetne, otrcano konvencionalne. Ništa manje otrcane i konvencionalne su i poruke o ljubavi, miru i slozi koje odašilju ti prelati i političari. Ne treba posebno ni napominjati da se isti medijsko-politički rituali odigravaju i povodom drugih blagdana, muslimanskih, pravoslavnih i židovskih.

Postoji, međutim, u Bosni i Hercegovini jedna druga razina ljudske i društvene stvarnosti, uz koju bi mnogo bolje pristajala izvorna simbolika Božića, barem u kršćansko-evanđeoskoj verziji toga drevnog solsticijskog blagdana – simbolika rođenja djeteta-boga u ekstremnom siromaštvu, anonimnosti i nepriznatosti. To je ona razina stvarnosti na kojoj ogroman broj stanovnika ove zemlje živi u različitim oblicima manjinskoga statusa, diskriminirani i socijalno nevidljivi. Njihov broj je neutvrdiv, jer se tom vrstom istraživanja i socijalne statistike nitko ne bavi, ali već i empirijski uvid govori da predstavljaju, paradoksalno govoreći, možda čak i većinu u ukupnom broju stanovništva.

Pojava nacionalno-religijskih manjina među najgorima je od svih regresivnih posljedica raspada Jugoslavije i rata 1991-95. na socijalnom i identitetnom području. Ona je u raznim oblicima  prisutna u svim zemljama nekadašnjega višenacionalnog lijevog mini-imperija, a u Bosni i Hercegovini prožela je cijelu strukturu društva, do njezinih „subatomskih“ razina. Znamo, naravno: pripadnici tih manjina nisu neke pridošlice. Obrnuto, to su ljudi i obitelji kojima se dogodilo da su ostali živjeti gdje su uvijek živjeli, u onome etničkom „dizajnu“ zemlje koji je nazivan „leopardovom kožom“, a ono što se oko njih stubokom promijenilo, to je, prvo, politički sistem u kojemu je sve zasnovano na pravilu i pravu etničke većine na određenom prostoru, i drugo,  „leopardova koža“ je ratnim i političkim nasiljem umnogome monokromatizirana, pa je drastično smanjen broj i gustoća onih što su ostali na svome, okruženi povećanim brojem i gustoćom „drugih“, sada politički i općenito dominirajućih.

Samo po sebi to ne bi morao biti strašan problem: svuda po svijetu ljudi žive tako grupirani, u još mnogo diversificiranijim i složenijim formama i odnosima. Kod nas, međutim, gdje je tzv. pravna država daleki san a na dnevnom redu svi oblici diskriminacije na etničkoj i vjerskoj osnovi, kao nešto uobičajeno i normalno, biti pripadnikom takve manjine često je povezano s nesavladivim teškoćama u ostvarivanju elementarnih građanskih prava i egzistencijalnih potreba te s raznovrsnim šikaniranjima. To su prilike u kojima se jedna s drugom susreću i međusobno prožimaju tri manifestacije manjinstva – socijalno-egzistencijalna, kolektivno-politička i individualno-psihološka, i teško je očekivati da onaj komu se to svakodnevno događa neće postati biće ogorčeno na život a krivce za svoje stanje ne vidjeti u onima najbližim „drugima“.

Od mjesta do mjesta, od sredine do sredine, shema odnosa većine i manjine pojavljuje se u svim etničkim (i religijskim) kombinacijama – srpsko-bošnjačkoj, bošnjačko-hrvatskoj, hrvatsko-srpskoj. Pri tome veći gradovi, regionalna središta, odavno zahvaćena tom socio-kulturnom i demografskom kugom, političkim elitama služe za održavanje balansa i statusa quo, pa se otkriva da nikomu od njih uopće i nije stalo do promjene stanja, nego, naprotiv, do cementiranja prilika, koje im u svim budućim političkim računicama i partijama za zelenim stolom dolaze kao važni ulozi. Tako su, na primjer, Sarajevo i Banja Luka prešutno već „priznati“ kao bošnjački i srpski grad. Mostar se još lomi između vruće hrvatske želje (zasnovane na hrvatskoj većini na razini cijeloga grada) za barem jednim „svojim“ većim gradom, i grčevitoga otpora mostarskih Bošnjaka, pri čemu hrvatska strana redovito spominje primjer Sarajeva, te prijedlog da se Mostar i Travnik urede na „principu zrcala“: kako u jednom, tako u drugom gradu, samo obrnuto – neka, eto, u Travniku ostanu dominantni Bošnjaci, a u Mostaru da to budu Hrvati.

Potpuno zanemarena i nevidljiva, izvan fokusa i zanimanja, ne samo uz Božić nego i inače, ostaju mjesta i situacije u kojima je radikalno obavljen sistematski progon i „čišćenje“ na etničkoj i vjerskoj osnovi, i gdje ostaci ostataka ljudi s nepoželjnim identitetom žive kao potpuno nevidljiva manjina. Ali ne prestaju zato biti konkretne osobe i obitelji, s ljudskim potrebama koje se odnose ne samo na egzistencijalne nužnosti nego i na težnju za društvenim dostojanstvom i priznatošću, a i jedno i drugo im je zanijekano, i nema instance na kojoj bi njihovi vapaji bili uslišeni. Pišući svojevremeno o onih petnaestak Hrvata katolika što su nakon 1995. preostali u Mrkonjić-Gradu (Republika Srpska), gdje su stoljećima predstavljali jedan od demografskih i socio-kulturnih stubova grada, njihovo sam stanje u socijalnom i psihološkom smislu opisao kao situaciju katakomba. Takvih katakomba u svim nacionalno-vjerskim varijantama puna je danas Bosna i Hercegovina.

Posebna tema, koja će ovoga puta ostati samo spomenuta, jest manjinstvo u današnjem Sarajevu, glavnom i najvećem gradu u Bosni i Hercegovini, ovjenčanom  slavom „evropskoga Jeruzalema“ (mučna slava, kad se malo razmisli), teško osakaćenom i traumatiziranom u opsadi 1992-95, kulturološki, demografski i socijalno transformiranom kroz poslijeratni rugobni tranzicijski proces. O nekom od brojnih aspekata te teme tek tu i tamo, više ekscesno, progovore u javnosti pojedinci, i sami marginalni i neutjecajni, dok iz mainstreama – nacionalnog, kulturnog, umjetničkog, vjerskog, političkog – još uvijek, i dvadeset godina poslije rata, glasa čuti nije.

Manjinska mapa čiji se ovlašni opis ovdje nudi ostala bi nepotpuna ako joj se ne bi dodale i druge, drugovrsne manjine. Jedna od takvih, s osobitom težinom u političkom smislu, svakako su građani koji se iz bilo kojih razloga ne deklariraju kao pripadnici jednoga od tri „konstitutivna“ naroda. Već poslovično, taj problem je aktualiziran presudom Evropskoga suda  u Strasbourgu u predmetu Sejdić-Finci, koja od 2009. godine čeka da bude provedena. (Tužbu protiv Bosne i Hercegovine tada su dobili Dervo Sejdić i Jakob Finci, koji kao pripadnici nacionalnih manjina, romske i židovske, po važećem dejtonskom ustavu ne mogu biti birani u Predsjedništvo države i u Dom naroda BiH.)

Napokon, valja spomenuti još jedan aspekt grupnoga manjinstva, o kojemu se gotovo nikada i nigdje ne govori, koji ne zanima ni medije, ni političare, ni vjerske uglednike i duhovnjake. To su četrdeset i dvije male vjerske zajednice, mahom evanđeoske, koliko ih trenutno službeno ima u Bosni i Hercegovini, mimo četiriju „glavnih“  koje se diče svojim zajedničkim abrahamskim porijeklom (islamska, pravoslavna, rimokatolička, židovska). U svečanim medijsko-političkim ritualima povodom Božića i drugih velikih blagdana ovih se „malih“ zajednica i njihovih pripadnika nitko ni ne sjeti, naročito ne predstavnici „velikih“ religija, inače tako lakih na riječima o ljubavi, bratstvu, jednakosti ljudske osobe.

Telegram, 29, 1-2. 1. 2016.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.