Davor Beganović, Dva grada i egzil – nacrt projekta

„Drugo je Banja Luka, milo moje.“

U tekstu (Nad)realna slika ratne Banja (sic!) Luke objavljenom na Peščaniku autor Nemanja Stjepanović[1] komentirao je i pobijao izjavu Nenada Jankovića po kojoj je razlika između Sarajeva i Banje Luke u tome što je Sarajevo prognalo svoje građane a Banja Luka to nikada nije učinila. Pri tome se Stjepanović služio dobro sročenom i povijesno ovjerovljenom argumentacijom.[2] Unatoč tome držim da je postupak koji je primijenio u osnovi pogrešan a posao koji je napravio, zapravo, uzaludan. Što me utvrđuje u tome mišljenju? Prije svega, iskustvo u izučavanju književnosti Holokausta. Pri tome sam se bavio ne samo književnošću i znanošću o njoj nego i povijesnom, psihološkom, pa i polemičkom i inom literaturom. Dalje, mučno čitanje tekstova aktualnih bosanskohercegovačkih rasista, poput Fatmira Alispahića i njihovih prethodnika – slavnih ništitelja „miješanih brakova“, ali i upoznavanje s građom koja se nalazi u centru „razmišljanja“ brojnih negatora genocida. Suština suočavanja s njima jest da je bilo kakva rasprava, osobito ona polemička, kontraproduktivna te prema tome i obsoletna. Kontraproduktivnost se derivira iz činjenice, na koju je u svojoj seminalnoj studiji Ubojice pamćenja ukazao Pierre Vidal-Naquet,[3] da se negatori genocida, revizionisti, uopće i ne obaziru na objektivno stanje, na istinu – oni su za njih irelevantni. Kada Faurisson u perverznome izvrtanju logike argumentira da je postojanje plinskih komora nedokazivo zato što nema svjedoka koji bi „iznutra“ potvrdili njihovo postojanje, jasno je da on zna da su plinske komore postojale, ali da ga se to postojanje uopće ne tiče, da je ono do čega mu je stalo cinično pobijanje realnosti s ciljem vrijeđanja onih kojima je njegov govor usmjeren. Pobijanju takve pseudo-logike Jean-François Lyotard posvetio je jednu od svojih najuzbudljivijih studija, Raskol (1983), ali njezina se suština sastojala upravo u činu odbijanja polemike s revizionistima. Promatran u ovakvome kontekstu forisonovski iskaz Nenada Jankovića neoboriv. Zašto? Zato što sam Janković zna da laže, on zna da su ljudi protjerani iz Banje Luke, tragovi su toga protjerivanja vidljivi na svakome koraku a nijemi spomenici onih koji su nestali svjedočit će još stoljećima o nestalima u istoj mjeri u kojoj Černovic danas svjedoči o nestalim Židovima Srednje Europe. Budući da zna da laže, Janković svoj nemoralni čin može prikriti raznim retoričkim sredstvima – ironijskim izvrtanjem značenja, doduše na niskom nivou (otprilike: „Svi smo mi budale!“ – šampion je primitivnih „ironija“, naravno, Milorad Dodik), hiperbolama ili gradacijama. Cilj je takvih na afekte usmjerenih retoričkih sredstava beskrupulozno nizanje cinizama[4] koji su minimalno refleksivni. Naravno, Jankoviću, kao i brojnim drugim negatorima zarad negacije same, i nije stalo do toga da bude uman ili, horribile dictu, objektivan. No do čega mu je onda stalo?

Pronalaženje odgovora na to pitanje samo po sebi nije osobito težak posao. Ponavljam: Jankovićevu se plitku pseudoargumentacija može rastočiti bez većih problema. Da je samo do nje, ne bi vrijedilo trošiti tastaturu kompjutera. No iza njegove izjave krije se i nešto puno dublje, nešto supstancijalnije, nešto što, u krajnjoj liniji, može baciti dodatno svjetlo na kulturalne uzroke i posljedice rata u Bosni i Hercegovini. Stoga je sada valja i citirati: „Banjaluka nikada nikoga nije otjerala, a Sarajevo jeste. Ja nisam nikada čuo da je neko ko nije iz RS i nije Srbin, doživio ono što sam ja doživio u Sarajevu.“[5] Pođemo li od premise po kojoj Nenad Janković laže kad kaže nešto takvo, kao prvo se legitimno pitanje nameće ono o njegovim intencijama. Neosporno je da on cinično negira etničko čišćenje. No zašto to čini? Nekoliko mi se razloga čine potencijalno mogućnim, pri čemu jedni ne isključuju druge, već se suplementiraju, koordiniraju ili prepliću. Najbanalniji je svakako čankolizački odnos prema sadašnjoj vlasti u Banjoj Luci koji se odražava u nekritičkom i nezasnovanom hvaljenju sredine koja se nalazi pod njezinom kontrolom. Kao njegov zrcalni odraz pojavljuje se želja za izazivanjem Sarajeva na koje se metonimijski projicira vlastito progonstvo. U skučenoj mentalnoj slici ono postaje simbol nepravednoga egzila. Tome se može dodati već i iz vremena Jugoslavije poznata Jankovićeva sklonost ka provociranju koje je najčešće bivalo autotelično i u krajnjoj liniji kontraproduktivno.[6] Čini se da se provokativna poza[7] koju posreduje Janković doslovce kristalizira u odnosu egzilanta prema gradu iz kojega je emigrirao. No, i ovdje dolazim do onoga mjesta koje zapravo i smatram ključnim poticateljem njegove besprizorne izjave, u toj se pozi zbiva još jedna kristalizacija – bol zbog gubitka onoga do čega je nekome iznimno stalo, bez čega se pojedinac, u jednu riječ, osjeća lišenim bitnoga dijela vlastitoga identiteta.

I tu priča Nenada Jankovića prestaje biti njegovo isključivo vlasnišvo i interpolira se na višu razinu u kojoj se sublimira kao borba izbjeglih/prognanih sarajevskih Srba s vlastitim kulturalnim nasljeđem – kojega se, očito, ne mogu odreći. U posljednje se vrijeme pojavio niz tekstova, ponajprije na internetu ali i u tradicionalnome tiskuovnom obliku (novine, časopisi, knjige), u kojemu se veći broj bivših sarajevskih građana, sasvim dovoljan da bi se mogao napraviti mali kulturološki istraživački uzorak,[8] u raznim diskurzivnim formama izjašnjava o svome odnosu prema bivšem gradu. O tome više riječi biti u prvim dvjema tezama. S druge će se strane naći teze u kojima kratko elaboriram odnos dva najveća grada u Bosni i Hercegovini. Povuče li se paralela, vidjet će se da „prognana Banja Luka“ ne progovara ni izbliza takvim intenzitetom o svojemu osjećaju gubitka. Kao i u prvim dvjema, i ovdje ću pokušati pronaći „zašto“ takvoga ponašanja.

1. Gubitak Sarajeva za njegove stanovnike srpske nacionalnosti bio je težak udarac od kojega se nisu uspjeli oporaviti. Rezultat je toga udarca trauma na koju individue odgovaraju prema svojemu psihološkome i socijalnom habitusu. Trauma izazvana gubitkom kompenzira se u raznim diskurzivnim formacijama koje često znaju eskalirati u pravcu otvorene ili prikrivene mržnje.

2. Odnos prognanih Srba prema svojemu gradu u najdubljoj je mjeri prožet osjećajem egzila. No on je, i to je simptomatično, obilježen negativnošću: sredina u koju se došlo slavi se prekomjerno i nekritički, dok se sredina iz koje se protjerano promatra kao izvor svekolikoga zla. Rezultat su toga dvostruki etički standardi.

3. Empirijski ustanovljiva znatna brojčana razlika u objavljenim egzilantskim tekstovima o Sarajevu i Banjoj Luci može se objasniti diskrepancijom u stupnju vezanosti prognanih stanovnika jednog i drugog grada za svoju sredinu, kao i, očevidno, komplementarno većim kulturalnim značajem Sarajeva.

4. Stanovnici Banje Luke u egzilu odlazak iz svojega grada doživljavaju ne kao gubitak, već kao dobitak. Minimalni stupanj refleksije o njemu kod intelektualne elite koja je napustila grad svjedoči o progonstvu kao o oslobođenju.

Svaka od ovih teza zaslužuje opširniju elaboraciju. Ono što će izostati jest izravni rad na materijalu, no to je zadatak kojega se valja prihvatiti u sklopu iscrpnijega znanstvenog rada – dezideratum čije ispunjenje ovisi o nizu manje ili više isprepletenih faktora.

Teza 1: U povijesnoj je literaturi davno utvrđena činjenica da je srpska čaršija svoj procvat doživjela austro-ugarskim prodorom u Bosnu i Hercegovinu i njezinom okupacijom 1878. Ta je isprva vojna, a potom i politička, ekonomska i kulturalna operacija dovela do relativnog blagostanja širih slojeva kršćanskoga pučanstva koje je bilo jedva zamislivo u osmanskim vremenima.[9] Bez obzira što o tome mislio Petar Kočić, emancipacija na tri ranije navedena polja nešto je što je teško osporiti, dok se impetus započet vesternizacijom Bosne i Hercegovine, nakon kratkih prekida prouzročenih ratovima, nastavljao sve do onih posljednjih koji su, za sarajevske Srbe i Hrvate, donijeli cezuru u kojoj se da naslutiti prijetnja njihovoga trajnoga nestanka s područja grada na koji su tokom 19. i 20.stoljeća stavili svoj razaznatljiv i neizbrisiv pečat. Uloga se Srba u izbijanju rata u Bosni i Hercegovini i posebice u opsadi Sarajeva ni u kojem slučaju ne smije promatrati jednoznačno. No budući da se kao konstanta u diskurzivnoj obradi progonstva, bar u onim tekstovima koji su u mome uzorku odlučujući, samokritika (ili kritička prosudba krivnje kolektiva kojemu se pripada u izbijanju rata) ne želi ili ne može aktivirati, dolazi do koncentracije gnjeva koji eksplodira u osjećaju nanesene nepravde, u bezrezervnoj autoviktimizaciji. U jednu riječ: ovdje se govori o teškoj, kako individualnoj tako i kolektivnoj, traumi izgnanstva. Rezultat njezine nedovoljne ili neadekvatne preradbe manifestirat će se u govoru natopljenom mržnjom[10] – iskazanom u različitim stupnjevima suptilnosti, diferenciranome u izravnosti ili neizravnosti ali uvijek u projekciji vlatitoga gnjeva ka njegovome, realnom ili fiktivnom/umišljenom, uzroku. U takvoj će se konstelaciji glorificirati vlastita prošlost a prošlost onog s kojima se kohabitiralo bit će prikazana kao sazdana od podlosti, lukavosti, stalne spremnosti na izdaju. Ponekad će se žaliti na vlastitu nesposobnost da se prepozna licemjerna umjetnost pretvaranje koja oslikuje druge i koju se, onda, pripisuje njihovom orijentalnom mentalitetu. No iza svega će se nalaziti teškoća da se traumi pristupi na adekvatan način.

Teza 2: Egzil je položaj koji na različite načine pogađa egzistenciju individua i kolektiva, te u ekstremnim situacijama može ugroziti njihov identitet – ono što se u suvremeno doba, s pravom ili ne, smatra stabilizirajućim faktorom – kako pojedinaca tako i zajednica. Egzil je osobito neugodan za one koji odlazeći u njega gube osnovu svoje kreativnosti (prije svega jezik, ali i publiku neophodnu za recepciju često lokalno orijentiranih artefakata). Stoga će gubitak koji nastaje egzilom biti, pogotovu ako je ovaj induciran primjenom nasilja (sistematskoga ili kontingentnoga, svejedno), multipliciran kod onih koji ga ne mogu kompenzirati na neki drugi način. U tom se položaju (jednim dijelom bez svoje krivnje) našla moćna srpska intelektualna zajednica u Sarajevu. Najčešće mjesto njihovoga egzila bio je Beograd, a očevidno je da kompenzacija koju on (ili Srbija) nudi nedovoljna kako bi se prebrodio hijatus između onog što je bilo nekad i onog što je sad. Jedno od mogućnih polja kulturološkoga istraživanja trebalo bi se,dakle, koncentrirati na dijakronijsko promatranje različitoga odnosa prema Sarajevu u momentu izbijanja rata, za njegova trajanja, kao i poslije njega. Na primjerima bi se pojedinih autora mogla promatrati eskalacija antagonističkog diskurza – od nostalgije/melankolije, preko pojačanoga kritičkog promatranja, pa sve do otvorene mržnje (Vule Žurić).

Sljedeća diferencijacija morala bi se sprovesti na generacijskoj razini. Zasigurno, Žurić ili Vladimir Kecmanović, koji su Sarajevo doživjeli kao djeca, ne mogu na isti način promatrati grad kao oni koji su u njemu postigli najveće životne uspjehe i koji u prinudnome egzilu promatraju smanjenje ugleda i utjecaja ili bitno slabljenje kreativnih snaga (Nenad Kecmanović, Nenad Janković, Emir Kusturica – na nešto drukčijoj, manje intenzivnoj razini Mladen Materić ili Neven Anđelić). Iz toga proizlazi, gotovo po nužnosti, osvetnički diskurz u kojemu njegovi nositelji žele: a) kompenzirati vlastito traumatsko iskustvo i b) pokazati onima koji su ostali ili koji su krivi (subjektivno ili objektivno) za protjerivanje da im do njih nije stalo. Takva je pozicija za one koji ju zastupaju opasna. Ona s jedne strane dovodi do intelektualnog zatupljivanja jer je po svojoj naravi jednouma, a s druge potencira i protežira afektima dominirano, te prema tome i nereflektirano, mišljenje.[11] U tome bi kontekstu, sa znanstvene točke gledišta, bilo nužno (i skrupulozno) pročitati memoare Emira Kusturice Smrt je neprovjerena glasina i Nenada Jankovića Fajront u Sarajevu. Hermeneutički je to posao koji od znanstvenika zahtijeva suspendiranje osjećaja za estetsko. Taj zadatak preda mnom stoji kao dezideratum.

Teza 3: Ova nas teza vraća ka izvornoj izjavi Nenada Jankovića i postavlja pitanja o odnosu Sarajeva i Banje Luke. Nešto poput rivaliteta između dva grada postojalo je i prije rata, no ni u kojem slučaju se ne može reći da je taj rivalitet bio zasnovan na nacionalnoj osnovi. Prije se radilo o političkim sučeljavanjima unutar centralistički organizirane strukture Republike Bosne i Hercegovine. Naime, jugoslavenska je federacija u svojoj razvijenoj fazi preferirala ponešto paradoksalno koncentrično centraliziranje. Na razini se federalnih jedinica glavni gradovi profiliraju kao centri koji u odnosu na ostale njihove dijelove posjeduju privilegirani položaj. Banja se Luka na taj način u činu autopercepcije promatra kao uskraćena u odnosu na Sarajevo. Podređeni se položaj Banje Luke kako u ekonomskim i političkim tako i u kulturalnim usporedbama s glavnim gradom nije shvaćao kao stvar nacije (ta kako bi i mogao biti, uzme li se u obzir etnička izmiješanost svih bosanskogercegovačkih gradova), već kao jasan problem hegemoniziranja koje se zasniva na (neopravdanoj) koncentraciji političke i ekonomske moći u jednoj sredini. No vratimo se problemu kulture. U neravnomjernoj raspodjeli kulturalnog kapitala Sarajevo osobito profitira u periodu najintenzivnije centralizacije koja se zbiva od početka sedamdesetih i traje do kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća – pojava koja se ne može promatrati odvojeno od nedvojbenoga uspona grada u vrijeme zimskih olimpijskih igara. U to vrijeme se kompleks manje vrijednosti Banje Luke i više vrijednosti Sarajeva zrcale u verbalnim čarkama u kojima je, zastupajući hegemonijsku poziciju Sarajeva, sudjelovao i Nenad Janković. Njegovu gledanju s visoka na Banju Luku svjedočio sam i sam potkraj osamdesetih na koncertima Zabranjenog pušenja u Boriku. Tek se u osamdesetim godinama, s usponom Miloševića, ta zapostavljenost počinje percipirati kao primarno nacionalno usmjerena pri čemu se srpska nacija postavlja u položaj žrtve. Takva ideološka pozicija kulminira u ideji regionalizacije koju SDS pokušava nametnuti kao nužno rješenje u procesu oslobađanja srpske etnije od navodne dominacije (muslimanskog) Sarajeva.[12]

Prema tome, glorificiranje je Banje Luke u izjavi kojom sam i započeo ovaj tekst svjedočanstvo istinskoga ili hinjenog obrata koji se u Jankovićevoj svijesti zbio nakon gubitka Sarajeva. No sam naslov mog teksta koji je, sada to mogu reći, posuđen iz intervjua što su ga s Emirom Kusturicom vodili Andreas Ernst i Armina Galijaš i koji je objavljen u Neue zürcher Zeitungu, posvjedočit će o obratnoj tendenciji. Još jednom: Kusturica je iskreniji od Jankovića. On zna da je Sarajevo bilo važnije od Banje Luke. Štoviše, on zna da to ono još uvijek jest (potrajat će još izvjesno vrijeme dok neobegovat ne uspije uništiti fascinaciju Sarajeva, makar koliko vrijedno radio na tome). Stoga mu je i jasno da je gubitak toga grada teško preboljeti, ili ga se – u terminologiji teorije traume – doživljava u neumitnoj iteraciji jednoga „acting out“ a ne u ljekovitoj preradbi kakva se zbiva u „working through“.[13] Armina Galijaš postavlja sljedeće pitanje: „Dolazim iz Banje Luke. Moja povijest ima sličan početak ali drukčiji kraj (od Kusturičine – D.B.). I ja sam morala otići od kuće jer je u Banjoj Luci postalo izuzetno neugodno. Ali unatoč tome, danas opet odlazim tamo.“ Kusturica daje odgovor koji se njegovom glavnom poslodavcu, financijeru i mentoru Miloradu Dodiku zasigurno ne bi svidio: „Moja draga, Banja Luka je nešto drugo od Sarajeva.“[14] Stavljen u kontekst cijeloga intervjua ovaj se iskaz doimlje kao lament nad nestalim svijetom, kao nostalgično-melankolično promatranje prošlosti sebe i grada, prošlosti sebe u gradu. Nažalost, Kusturica ne posjeduje Jergovićevu kreativnu energiju koja bi mu omogućila da narativizira gubitak te prošlosti. Zbog toga se i gubi u pseudokulturnim projektima (svečane akademije i andrićgradovi) koji postaju svjedočanstvo megalomanije i lažnosti svega onoga što mu se sada čini važnim.

Teza 4: No što je s prognanom Banjom Lukom?[15] Kolikogod sakrilegno to zvučalo, stječem dojam da je egzilirana Banja Luka u potpuno drugom položaju u odnosu na Sarajevo. Kao što sam napomenuo u tezi, empirijski je dokaziv manjak u diskurzivnim obradama kako vlastite sadašnje situacije, tako i prošlosti kod bivših stanovnika toga grada. On svjedoči o, usudio bih se reći, nedovoljnoj zainteresiranosti za vlastito prebivanje u zavičaju. Kao da je mit o zelenom gradu nestao u svojevrsnoj poetici (politici?) bijega od njega i njegovoga pritiska – kako od mita, tako i od grada samoga. Prognanstvo se promatra sa zahvalnošću, kao inicijalni moment oslobađanja kreativnih energija koje će biti bolje upotrijebljene u egzilu nego u domovini. Razlog tomu bi mogla biti narasla i očvrsla svijest da Sarajevo doista jest važnije od Banje Luke (u objektivnom, ne u subjektivno-emocionalnom smislu), da je kultura koja je tamo producirana (a o njoj je ovdje prvashodno i riječ) bila kvalitetnija, i još uvijek jest, od banjolučke. Sazrijevanje te svijesti dugotrajan je i bolan proces koji bi se, u nekoj zlobnoj intepretaciji, mogao promatrati i kao specifičan oblik samomržnje. O uzrocima bi se i posljedicama asimetričnog kulturalnog razvitka Sarajeva i Banje Laku dalo diskutirati, ali ta bi diskusija prevazišla okvire skromnog zadatka kojega sam si zadao. U svakom se slučaju može ustvrditi da je u tradicionalnom antagonizmu između Banje Luke i Sarajeva glavni grad odnio još jednu pobjedu – onu u takmičenju u kojemu su se egzilanti natjecali u iskazima mržnje i prijezira prema mjestima iz kojih su potekli i iz kojih su, na ovaj ili onaj način, prognani.

Kao sve teze, i ove koje sam predložio ni u kojem slučaju ne iscrpljuju do kraja potencijalno izobilje mogućnoga govora o temi, podliježu provjeravama, propitivanjima i eventualnim odbacivanjima. One se mogu suplementirati ili pobijati, dalje razvijati ili napuštati kao neispravne. Ono što mi je bio cilj jest skidanje vela s važne teme o kojoj se premalo govori, osobito u okviru znanstvenoga diskurza. Ekstremno je važno ostaviti po strani politiku i sva njezina zavođenja i pokušati objektivno procijeniti u kojoj se mjeri na osnovu relativno obimnog materijala mogu donositi generalizacije. Ono što se postavlja pred buduće istraživače, ako ih uopće i bude, jest skupljanje tog materijala, obraćanje pažnje na različite diskurzivne formacije i diskurzivne momente u kojima se on javlja (intervjui, memoari, fikcionalna književnost, kasnije vjerojatno i filmovi i televizija, novi mediji poput blogova ili spotova na you tube-u itd.), njegovo vrednovanje i nakraju donošenje općenitijih zaključaka o egzilu i progonu na području Bosne i Hercegovine, možda i cijele bivše Jugoslavije. Znanstvena metoda koja mi se za takav pothvat čini najprikladnija jest diskurzivno-analitička u kojoj bi se interdisciplinarno mogle povezati spoznaje povijesti, znanosti o književnosti, kulturologije, sociologije… To je dalek i neizvjestan put ali mi se čini vrijednim bar započeti ga.



[1] http://pescanik.net/nadrealna-slika-ratne-banja-luke/

[2] Briljantna i nagrađivana studija Armine Galijaš Eine bosnische Stadt im Zeichen des Krieges. Ethnopolitik und Alltag in Banja Luka 1990-1995 (München 2011) najprominentniji je primjer skrupulozne analize u jednoj od najkompliciranijih povijesnih disciplina – tzv. Zeitgeschichte (otprilike – suvremena povijest). To što ta knjiga ni nakon četiri godine od objavljivanja nije prevedena ni u Banjoj Luci ni u Sarajevu dovoljan je dokaz „zainteresiranosti“ obiju sredina za znanstveno promišljanje onoga što se u njima zbivalo tokom rata.

[3] Pierre Vidal-Naquet, Les Assasins de la mémoire. ‘Un Eichmann de papier’ et autres essais sur le révisionnisme. Paris 1987.

[4] Cinizam je, u svojemu modernome značenju, zajedljivi način izražavanja obilježen neobraćanjem pažnje na tuđe osjećaje, svjesnom željom da ih se povrijedi. I ovdje je Miloradu Dodiku teško naći premca.

[6] Tu prije svega mislim na Top listu nadrealista o čijoj je osujećenoj suštini uvjerljivo pisao Pavle Levi u knjizi Disintegrating in Frames. Aesthetics and Ideology in the Yugoslav and Post-Yugoslav Cinema, Stanford 2007, str. 62-84, dok je projekt Zabranjenog pušenja i novog primitivizma, makoliko u njemu dominirao Jankovićev glas, bio ublažen prije svega glazbenim ali onda i tekstualnim utjecajem umjerenijeg Davora Sučića. Nastavak izazivanja može se iščitati iz njegovih izjava u vezi s Vojislavom Šešeljem, naprimjer. Usp. https://www.youtube.com/watch?v=WQDk7UhxmyQ

[7] Naravno, akcent je stavljen na riječ „poza“, u smislu namještenog, neprirodnog ponašanja.

[8] U tu bi se grupu, uz Jankovića, mogli svrstati Emir Kusturica, Mladen Materić ali i Neven Anđelić, Vule Žurić, Nenad i Vladimir Kecmanović… Drukčijeg su tipa alibi-tekstovi kakve je u toku rata pisao Radovan Vučković ili propagandistički romani Mome Kapora. Dodatnu diksurzivnu formu predstavljaju tekstovi poput onih Dušana Kecmanovića koji, u svojoj jednokratnosti, progovaraju glasom čiji se motivacijski sklop sažima u eksklamaciji dixi et salvavi. Znači: jednom je dovoljno, sve ostalo bilo bi suvišno i neproduktivno ponavljanje. Sličnu narativnu strategiju koristi i Zdenko Lešić u romanu Sarajevski tabloid.

[9] Kratka povijesna ograda : već su u vremenu vladavine Topal Osman-paše (1861-1869) kršćani doživjelo labavljenje strogih propisa koji su u osmanskome dobu bili nametani  neislamskome pučanstvu. No pravo oslobađanje dolazi tek s austro-ugraskom vladavinom.

[10] Mržnja je, možda, prejaka riječ. No unatoč tome je rabim, s izvjesnom nelagodom, kako bi u nekoj naprednijoj fazi istraživanja mogao diferencirati njezine različite stupnjeve i modifikacije. Ostaje nedvojbeno da je ona pokretač, motivacijski stožer, diskurza egziliranih srpskih Sarajlija.

[11] Da se iz pozicije egzila može razviti i drukčiji diskurz pokazuju poneki primjeri stanovnika Sarajeva koji su pod jednakom nepovoljnim uvjetima napustili grad ali u odnosu na njega nisu razvili crno-bijeli, antagonistički stav. Recentni je primjer konstruktivnoga pristupa vlastitoj traumi briljantni roman Sarajevo, plan grada (2015) Miljenka Jergovića u kojemu se siloviti istraživački rad na arhivskome materijalu isprepliće sa snagom vlastitoga pamćenja kako bi se generirao diskurz antitrijumfalističke superiornosti. Nedovoljno elaboriran (što jeuvjetovano primarno usmenim izričajem), ali unatoč tome moćan, govor o Sarajevu, i posebice njegovim mrziteljima, artikulira Gorčin Stojanović u intervjuu izvorno objavljenom u magacinu Dani, a potom pod naslovom „Kad je umro Mirko Kovač, ovaj jezik ostao je bez svog ugaonog kamena“ prenesenom na elektronskom časopisu Ajfelov most što ga uređuje Miljenko Jergović. U njemu Stojanović promatra motiv osvete kao pokretačku snagu onih „koji su otišli“: „Iz osvete prema čaršiji kojom je svojevremeno vladao koja ga je nekada obožavala, a sada ga više ne voli; ili recimo spram mrtvog roditelja koji mu možda nije poklonio dovoljno ljubavi i pažnje, svejedno. Ako imate takve motive, prilično je logično da tu vrstu neuzvraćene ljubavi pokušate da potražite negde drugde. Da, ali – gde? Budući da vam je, kako smo već konstatovali, neophodno masovno obožavanje, kako biste ga dobili, počinjete da gradite estradnu ili estradno-političku karijeru.“ http://www.jergovic.com/ajfelov-most/kada-je-umro-mirko-kovac/ Hoće li vam karijera vrhunac doživjeti u režiranju svečane akademije na kojoj će Milorad Dodik slaviti sebe, to je već stvar vaše osobne uljudnosti, zar ne?

[12] Licemjernost se te pozicije može vidjeti već i na samome početku, u onome momentu u kojemu Karadžić kao glavni grad pseudotvorevine Srpske Republike Bosne i Hercegovine proglašava Pale. Tek će opadanje moći izvornoga SDS-a i instaliranje SNDS-a Milorada Dodika kao nositeljice državnosti Republike Srpske dovesti do dizanja simboličke vrijednosti Banje Luke u kompleksu dijeljenja Bosne i Hercegovine na dvije (eventualno tri) nacionalno homogenizirane jedinice.

[13] O napetosti između „acting out“ i „working through“ usp. Dominick LaCapra History and Memory after Auschwitz. Ithaca 1998.

[14] Andreas Ernst und Armina Galijaš: „’Ich bin unversönlich und dickköpfig’. Ein Gespräch mit dem bosnischen Regisseur Emir Kusturica über Politik und seinen Hang, andere an der Nase zu führen.“ NZZ, 16. Mai 2015. Armina me je Galijaš uputila na riječi koje joj je Kusturica uputio u intervju a čije je doslovno značenje ponešto ublažila u prijevodu. Tako je od „milo moje“ nastalo „draga moja“.

[15] Prognani grad (1994) naslov je knjige koja, čini mi se, jedina na autentičan i estetski zadovoljavajući način progovara o nestanku multietničke Banje Luke. Autor Irfan Horozović napisao ju je, još u doba rata, i poetički komponirao u neizravnome diskurzu kojim se prikriva ono o čemu se, zapravo, govori.

Komentari nisu dozvoljeni.