Kardinal piše patrijarhu

27. 2. 2016.

Ne pamti se da se ikada od 1990. godine na najvišoj institucionalnoj razini u odnosima dviju vjerskih zajednica, katoličke i pravoslavne, zbilo nešto slično: najviši prelat Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, nedavno je u ime svih članova Biskupske konferencije BiH potpisao javno pismo poglavaru Srpske pravoslavne crkve patrijarhu Irineju. Pismo je sve prije nego kurtoazno i ugodno, i u javnosti izaziva oprečne reakcije. Povod su mu riječi koje je patrijarh Irinej izgovorio u Banjoj Luci sudjelujući u proslavi Dana Republike Srpske 9. siječnja, spojenog s krsnom slavom toga entiteta i blagdanom svetoga prvomučenika Stefana. (Valja podsjetiti, Ustavni sud Bosne i Hercegovine taj entitetski praznik proglasio je neustavnim, ali se u Banjoj Luci ta odluka Ustavnoga suda ne poštuje.)  

Pismo je datirano 8. veljače, mjesec dana nakon događaja, jer je, piše Puljić, želio to „učiniti trijezno i pravedno“ pa je zato pričekao da prođe određeno vrijeme, a javnosti je dano u uvjerenju „da sve ljude pa tako i sve kršćane samo istina može osloboditi, istina izrečena u ljubavi“.

Doista je zagonetna vrsta „nadahnutosti“ koja je navela patrijarha Irineja da ponudi svoje tumačenje nastanka i karaktera Republike Srpske, „Republike svetoga Save, Republike srpskoga naroda“, kako je on definira. Politička i činjenična neobranjivost te vjernička i etička šokantnost toga tumačenja takva je, da je potrebno  to mjesto iz patrijarhove besjede navesti bez parafraziranja:

„Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božijoj, na pravdi Božijoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, veliki dan za ceo srpski narod, i onaj koji je ostao u otadžbini i onaj koji je otišao silom prilika u svet i danas oni sa nama svima i sa svima vama slave Gospoda, slave Republiku Srpsku, Bogom blagoslovenu, blagodaću Božjom osvećenu. I to je ono što garantuje njen život, njenu budućnost i budućnost njenog naroda. Znamo mi danas da, kao što su nekada fariseji škrgutali zubima na arhiđakona Stefana kada im je prigovorio istinu, Božiju istinu, i danas mnogi škrgući zubima na Republiku Srpsku, ali uzalud im to škrgutanje. Ako Gospod blagoslovi narod, naslednike onih koji su položili živote svoje, i ova Republika je postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika, a sve što je postavljeno na pravdi, na istini, na krvi za pravdom i za ime Božije, to je večno i neprolazno. To Gospod podupire svojim prstom. A sve ono što Gospod podupire nikakva sila ovoga sveta ne može se odupreti tome.“

U svojemu pismu kardinal Puljić i njegovi kolege biskupi najprije s teološke strane žustro osporavaju božansko porijeklo Republike Srpske: „Politički entitet Republika Srpska u Bosni i Hercegovini jest ljudska, a ne Božja tvorevina. To je zacijelo jasno i Vašoj Svetosti. Mi kršćani, poučeni objavljenom Božjom istinom, dobro znamo: Sve što je čovjek stvorio prolazno je i ima rok trajanja; nije vječno niti je neprolazno. To više začuđuju i zbunjuju ovakve izjave Vaše Svetosti, kao vrhovnog autoriteta Srpske Pravoslavne Crkve. Samo je Bog vječan i neprolazan!“

Potom, ograničavajući se na stradanja katolika-Hrvata i Katoličke crkve u Bosni, taksativno iznose činjenice o progonu, etničkom čišćenju, mučenju, ubojstvima, pljački, uništavanju – sve zločinima počinjenim od strane srpskih vlasti i postrojba na području današnje Republike Srpske, pa to suprotstavljaju patrijarhovoj tvrdnji da je Republika Srpska „utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj“, i poručuju: „Teško da ikome s ovih prostora, a pogotovo Vama, mogu biti nepoznate u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom.“ A naročit naglasak stavljaju na to „da su se ubijanja, progoni i oduzimanje ljudskih i građanskih prava nesrpskom stanovništvu, pa tako i katolicima, događali i u onim dijelovima koji su bili sasvim pod kontrolom srpskih vlasti i gdje nije bilo ratnih sukoba.“

Na koncu, Puljić upozorava: „Za sve spomenute zločine i još puno više nespomenutih teških zločina, koliko je meni poznato, nitko nije osuđen na nekom od sudova Republike Srpske. Naprotiv, istina se uporno prešućuje i iskrivljuje. Umjesto žrtava, štite se i pomažu zločinci. A to ne može imati nikakve veze s pravdom i istinom, a ponajmanje s onom Božjom i Božjim blagoslovom. Ovi i mnogi drugi zločini počinjeni su u ime Republike Srpske koja nije ‘postavljena na krvi svetih mučenika, na kostima svetih mučenika’. Nije riječ o svetim mučenicima nego o mučiteljima i progoniteljima drugih i drugačijih.“

Činjenice i argumenti iz Puljićeva pisma ne mogu se osporiti, osim u krajnjem nacionalističkom sljepilu. Ali nužno je reći i ovo. Ako je do povijesne istine i kršćanske etike (a ona je, htjelo bi se, temeljni motiv, kako stoji u pismu: „sve ljude pa tako i sve kršćane samo istina može osloboditi, istina izrečena u ljubavi“), iste te činjenice mogu se i moraju promatrati i kao dio šire slike kojoj pripadaju, osobito s obzirom na aspekt odnosa prema zločinima, zločincima i njihovim žrtvama, na čemu se u pismu, načelno s pravom, inzistira. Gledana u toj vizuri, pozicija autora pisma počinje pomalo trpjeti na vjerodostojnosti. Tek primjera radi: Puljićevo opetovano posjećivanje Darija Kordića, osuđenoga za ratni zločin, tipski se uklapa u opću (izrijekom: i srpsko-pravoslavnu, i hrvatsko-katoličku, i bošnjačko-muslimansku) praksu tetošenja „svojih“ zločinaca i sistemske bešćutnosti spram „tuđih“ žrtava, a dio te šire slike su i manifestacije katoličko-hrvatskoga šovinizma, recimo, u Stocu na području  crkvene uprave biskupa mostarskoga Perića…

Indikativna je konfiguracija reakcija na biskupsko pismo. Iz vrha Srpske pravoslavne crkve za sad nema nikakva odgovora, kao da  su se odlučili reagirati prijezirnom šutnjom. Tek, tajnik patrijarha Irineja Vladimir Vranić medijima je izjavio da „on lično“ o tom pismu nema nikakvo mišljenje, a da će vrh SPC reagirati „ako nađe za shodno“.

Ni mediji u Republici Srpskoj nisu pokazali veće zanimanje za pismo. Kao da su pravorijek prepustili šefu Dodiku, koji je u jednom beogradskom tabloidu izjavio, uostalom sasvim klišeizirano i bezsadržajno: „kardinal vrijeđa Srbe“, on je „neprijateljski nastrojen prema Republici Srpskoj i celom srpskom narodu“, a besjeda patrijarha Irineja bila je „sasvim fer i korektna“.

Za reakcije u beogradskoj i srbijanskoj javnosti karakteristična je uobičajena zamjena planova. Tu se ne osporava ništa od konkretnih Puljićevih navoda o zločinima u ime Republike Srpske, nego se kontrira odgovornošću Katoličke crkve za zločine nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, ili zalaganjem hrvatskih biskupa da se kanonizira Alojzije Stepinac. Zoran Čvorović, kojega se titulira kao profesora historije crkvenog prava, u Puljićevom stavu maštovito otkriva „kontinuitet vatikanskog blagoslova u stalnom krstaškom pohodu protiv pravoslavnih. Republika Srpska je na teritoriji koju je Vatikan oduvek smatrao svojom i koju je tokom 1.000 godina krstaških nasrtaja nastojao da pounijati. Ovim negodovanjem Puljić je Srbima pokazao da se s katoličke strane ništa nije promenilo i prećutno poručio da srpski narod treba neprekidno da brani svoju pravoslavnu veru i svoju državnost s obe strane Drine.“

Hrvatski mediji u Bosni i Hercegovini, što se svodi na nekoliko propulzivnijih hercegovačkih web-portala, popratili su pismo prilično neutralno: zabilježili ga jesu, malo citirali, gotovo nikako komentirali. Tko poznaje političke prilike u Bosni i Hercegovini, gdje se odnosi između naroda/nacija izjednačuju s lidersko-stranačkim odnosima a ovi pak izravno  prenose na stil i stav javnosti i medija, neće se ovoj slaboj zainteresiranosti začuditi: vladajuća hrvatska politika (Dragan Čović i njegov HDZ BiH) i vladajuća srpska politika (Milorad Dodik i njegov SNSD) odavno su u „strateškom partnerstvu“, koje ne pokazuje znake promjene ni slabljenja. Njemu se podređuje sve, pa nije poželjno kopati po takvim tricama kakve su stradanja i potpuni nestanak hrvatskoga svijeta iz njegovih stoljetnih bosanskih habitata u dijelu zemlje što se danas naziva Republikom Srpskom, o čemu kardinal piše patrijarhu.

Za razliku od hrvatskih, mediji u Sarajevu kroz koje se prelama bošnjačka politička perspektiva, drukčije su popratili  biskupsko pismo, a i to je objašnjivo opisanom shemom političkih odnosa. U tim medijima gesta kardinala Puljića tretira se navijački oduševljeno, a on sam obasipa biranim epitetima („čovjek koga odlikuje mudrost i trpnja duhovnika“, „lično dostojanstvo i pobožnost“, „presnažan karakter i ponos“), da bi ga se okrunilo zvučnom koliko i nespretnom patriotskom titulom: „bezrezervni čuvar svog bosanskog praga“.

U svim ovim reakcijama vidi se nešto zajedničko: malo je tu stvarnoga zanimanja za istinu i pravdu. I još, vidi se kako je od naših strana beznadno daleko sva lijepa retorika o mogućnostima i dobrima međureligijskoga i međunacionalnog dijaloga, o ekumenizmu i tzv. pomirenju. Što se našega svijeta tiče, rimski papa Franjo i patrijarh moskovski i sve Rusije Kiril mogli su se sastati i bratski izljubiti i na Mjesecu, ili nigdje i nikada – svejedno je.

Telegram, 37, 27. 2. 2016.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.