Miljenko Jergović, Sarajevski dnevnik Dragomira Ubiparipovića

(Iz knjige prepiske Miljenko Jergović – Svetislav Basara Drugi krug, Beograd 2015)

Piše Jergović Basari kako je na internetu nabasao na podatak da je u Srbiji objavljena knjiga ratnih zapisa paroha Stare pravoslavne crkve u Sarajevu Dragomira Ubiparipovića, i moli Basaru da mu je nabavi. Potom u jednome od pisama piše o svojemu čitanju te knjige, a to što i kako piše izuzetan je dokument – i o knjizi, i o njezinu autoru, i o Sarajevu u opsadi, iz rakursa o kojemu osim Ubiparipovićeve knjige nema ni jednoga svjedočanstva. (I. Lovrenović)

Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika pročitao sam nadušak, vrlo sporo, ne preskačući ni retka, u dva duga dana. Između čitanja sam spavao i sanjao dane o kojima Dragomir Ubiparipović piše. Sve sam ih, naime, doživio, i čuo sam svaku granatu koju je svojim ušima i on čuo. Svaki njegov dan iz knjige bio je i moj dan, samo što ja nisam vodio dnevnik, i što sam u međuvremenu ponešto i zaboravio. Ali sve što je zaboravljeno negdje u čovjeku je arhivirano i protokolirano, tako da se svakim podsjeća­njem obnavlja mnogo širi kontingent sjećanja. Poznajem mnoge ljude s kojima se otac Dragomir sastaje, ali i neke od onih koji dolaze na njegova jutrenja u Staru pravoslav­nu crkvu na Varoši (na Baščaršiji). Žena iz svjećarnice, Mara Vuković, koja ni za najvećih granatiranja ne izosta­ne sa (i iz) službe, bila je moja komšinica na Mejtašu. Nje­no lice znao sam od treće-četvrte godine života, i sretao sam ga sve dok nisam otišao u Zagreb, a da nisam imao pojma šta žena radi. I nisam znao kakav je junak. Jednom se na jutrenju pojavila i Milojka – otac Drago kaže da je iz Radivojevićeve ulice, ali je ulica Radojevićeva, broj 19, a ja sam stanovao na broju 23 – nesretna žena, kućevlasnica jedne povelike, stare bosanske kuće, sin joj se pred rat objesio. U crkvi se pojavljuje Slobodan Kovačević, sin pokojnog doktora Blagoja Kovačevića, dijarist kaže da ga, nesretnika, cijelo Sarajevo zna, i da je „nesabran”. Slobodan je, ustvari, imao nekakav čudan psihički pore­mećaj, u svakom trenutku bio je sumanut, ali je njegova sumanutost imala sistema. Emocionalno je bio na razini sedmogodišnjeg djeteta, izgubljen i nesamostalan, bio je ovisan o majci, koja je umrla pred rat. Koga god bi sreo ispitivao bi za porodično porijeklo, i fotografski je pam­tio sve što mu kažu. Slobodan je, tako vjerujem, u glavi imao rodoslove cijeloga Sarajeva. Sam i nesnađen medu granatama, Srbin, iz vrlo ugledne gradske porodice, izlo­žen vječnome ruganju, živio je tako, nesretnik, nikako i nikome. Pa se tako, eto, našao u svojoj crkvi. Sjedio bi, piše otac Dragomir, na stolici sa strane. Znam i neke druge…

O sarajevskoj opsadi pisalo se mnogo, često nepošteno. Pisalo se gnjevno, samosažaljivo, sa sviješću o važnosti historijskog događaja ili samo sa sviješću o vlastitom stra­danju. Ratni dnevnik sarajevskog svestenika jedna je od četiri-pet najboljih ratnih knjiga, a pritom najtragičnija. Još u ratu smo Ivan Lovrenović i ja o tome raspredali, sve prelazeći raskršća po kojima šibaju snajperi, ja trkom, on polagano: najveća priča iz vremena opsade je priča o sarajevskim Srbima. Njihova tragedija ima i dubinu, i historičnost, i antičke razmjere. Mi drugi – uključujući nas Hrvate – sitni smo u toj priči, jer su sva naša stra­danja već viđena, i jer se već umiralo isto ovako, i bilo je opsada, bombardiranja, klanja i genocida, ali tih sedamdesetak tisuća ljudi, koliko je Srba u opkoljenom Sarajevu moralo biti, žive i umiru u jednoj nemogućoj, strašnoj i neponovljivoj priči, priči koju, i to smo između ostalog ustvrdili, nitko nikada neće napisati ni ispričati. (U tome smo se, vidim sad, ipak prevarili: Dragomir Ubiparipović je ispričao.)

Otac Dragomir je kao onaj Petar, ona stijena na kojoj će Isus graditi crkvu. Istina, ne znam – a niti nije na meni da znam – gdje je u toj sarajevskoj priči bio Isus, ali jest, na Dragomiru Ubiparipoviću svakog je dana, svakoga jutra podizana crkva. Način na koji su ga napustili svi drugi sarajevski pravoslavni svećenici, i na koji se mitropolit Nikolaj Mrda pokazao krajnje nedostojan svog poslanja, način na koji otac Dragomir o svemu tome piše, sve to je nešto što ja nisam do sada čitao. Od svega, ipak, najveće je čudo to da je ova knjiga objavljena. Možda zvuči prekru­pno, ali ovo je jedna od važnijih knjiga o našemu dobu. I što treba naglasiti upravo ovako: jedna od najvažnijih, ako ne i najvažnija srpska knjiga o ratovima devedesetih.

Meni je, međutim, posebno važna jedna ličnost (koja je važna i autoru, tako da na jednom mjestu skoro kaže kako je ona spasila Staru crkvu). To je ona doktorica Vera Prnjatović, koja je svakoga Božjeg jutra u crkvi, na službi Božjoj. Orilo-gorilo, a ori i gori, ne možeš ni zamisliti kako i koliko, ona prelazi put od stana, koji se, ako dobro pro­cjenjujem, nalazi negdje u Ulici JNA ili Štrosmajerovoj, pa do Stare pravoslavne crkve. U miru to nije duga šetnja, možda sedamsto metara, ali dok okolo sipaju granate, to je u svakom pogledu predug put. Ona ga je prolazila i onih dana kada su neki čudni branitelji grada probirali Srbe među prolaznicima. Nisam poznavao tu ženu, ne znam koliko je tada mogla imati godina. Imala je oca i majku. Majka bi se ponekad pojavljivala u crkvi. Umrla je – to sam pronašao tragajući po beskraju interneta – u oktobru 1993, dakle u vrijeme monaha Avakuma, u najgora ratna vremena. Inače, Prnjatovići su stara sarajevska trgovačka porodica, jedna od onih čijom je porodičnom poviješću ispisana i povijest grada i povijest pravoslavnih Srba u gradu. Na kraju te povijesti Vera Prnjatović je svakoga jutra živom držala crkvu. Autor kaže da se udala, i da danas živi u Subotici. Nadam se da je dobro i zdravo.

Hadžidamjanovići (Hadži Damjanovići ili Damjanovići) bili su vjekovima ćurčije i veliki crkveni donatori. Vojo Hadžidamjanović međuratni je slikar, student bečke akademije, i dugogodišnji profesor u Školi primijenjenih umjetnosti. Umro je 1980. godine. Njegovu udovicu, staru gospođu Zoru, moj otac je godinama ordinirao. Do ovog dnevnika nisam znao kako ni kad je umrla. Bilo je to 8. augusta 1992. Na sahrani su bili Dragomir Ubiparipo­vić kao svećenik, Vera Prnjatović i Zorin susjed Osman Dizdarević. Pucalo se i ginulo, a put do groblja i nazad bio je poput šetnje niz streljanu. Autor navodi da je u testamentu gospođe Zore pisalo kako želi da se sahrani: uz „četiri sveštenika, đakona, hor“.

Ova je knjiga primjer najviše intelektualne čestitosti. Iako je u sebi rastrgnut, pa kaže da po njemu padaju gra­nate njegovih, on nikome ne daje popust, ni za koga ne traži opravdanja, i stalno ponavlja – a čitatelj mu vjeruje – da je svaka kap prolivene krvi krv njegova roda. On muslimanima ne zamjera ni zeru više nego što im po prirodi stvari mora zamjeriti. On se posrami kada svoju muku usporedi sa stradanjem nekih pobijenih imama. Nijednom riječju on ne otkupljuje svoj budući život i životni komfor u Srbiji. Čvrst i nepopustljiv, bio bi junak, kada bi takvi junaci Srbima bili potrebni. A ne trebaju im, kao što ne trebaju nikom.

Nikada za njegovu knjigu nisam čuo. Nitko o njoj nije pisao. Iz Sarajeva o njoj nijednog glasa, kao ni iz Beograda. Otkrio sam je tako što sam, po svojoj staroj dangubi, upisivao imena ljudi u Google. Pa nakon što si me ti nekoliko puta upitao za život tokom opsade, i nakon što sam se sjetio neobičnog monaha Avakuma Rosića, upisao sam u Google zapamćeno ime Dragomira Ubiparipovića, i tako otkrio knjigu. Eto dokaza da internet nečemu služi, i da treba pamtiti imena.

Ovo smo dopisivanje započeli sa Šešeljem, a sva je prilika da ćemo ga dovršavati s ocem Dragomirom. To je lijepo. Bit će to knjiga sa sretnim krajem. Bolje sreće od ljudske čestitosti ne može ni biti. Od čestitosti i od saznanja da zapisano ostaje i da svjedoci postoje.

Popodne letim za Kijev, preko Amsterdama. Nadam se da ću ti pisati iz Ukrajine.

Zdravo budi,

m

 

Komentari nisu dozvoljeni.