Pavle Goranović, Grad punog mjeseca (pjesme)

Goranovićevo poimanje tradicije i modernosti  kompleksnije je u odnosu na većinu njegovih prethodnika, ali se unekoliko razlikuje i od pripadnika svoga naraštaja. On zna da će svako djelo, bez obzira na trenutne bljeskove i fascinacije,  ukoliko nije prepoznato i usvojeno izvan svog plemena, nacije,  jezika, vremenom  biti  zaboravljeno i u sopstvenom korpusu. Jer, samo zavičajni toposi koji su oblikovani sviješću o cjelovitom homerskom nasljeđu  postaju nesvjesno zajedništvo čitalaca različitih iskustava, kultura i jezika. Tako Goranovićevi stihovi koji su svojevrsni nostalgični omaž nikšićkim pjesnicima, jednako su zavodljivi i sugestivni izvanjskom čitaocu kao i cjeline inspirisane  djelima  Pesoa, Miloša, Sabata ili Krleže. Goranović,  manirom naših najprofinjenijih lirika, Lesa Ivanovića i Vita Nikolića, ali sa mnogo širom eruditskom osnovom, unosi sopstveni zavičajni topos u Vavilonsku biblioteku, čineći ga dijelom stvarnog i izmaštanog  sazvježđa malih nepoznatih mjesta koja su postala dio univerzalnog književnog zemljopisa.

Pjesnik Grada punog mjeseca, nije, dakle, patetično zagledan u prošlost, niti se gradi avangardistom koji budućnost temelji na opovrgavanju prošlosti. Pasatisti i avangardisti uglavnom su bučni i nadobudni dok Goranovićeva poezija, kako bi kazao Rembo, „bilježi tišine i prikriva vrtoglavice“. Njena punoća, to jest zrelost jezika i izraza razvija  se iz knjige u knjigu, premda je naizgled svedena, lišena leksičkog egzibicionizma, jeftine angažovanosti i aforistike, očijukanja s  semantičkim dvosmislicama. Analizirajući Goranovićeve pjesme stičete utisak da i u  najsuptilnijim lirskim pasažima ranjive intime i neskrivenih oduševljenja, pjesnik neprestano  obuzdava emocije. On samosvjesno i skrupulozno osluškuje svoj unutrašnji glas, slijedeći Eliotov kredo: „Pjesništvo nije davanje maha emocijama, nego bijeg od emocija; ono nije izraz osobnosti nego bjekstvo od osobnosti. Ali, naravno, samo oni koji imaju emocije znaju na koji će način od njih pobjeći.“  Zaista, samo su izrazito samosvjesni i samosvojni pjesnici  u stanju   impersonalizovati emocije, u težnji prema jednom univerzalnom Ja, koje je samo po sebi totalitet i beskonačnost.

(Milorad Popović: Pjesnik plemenite melanholije

 

Pavle Goranović, GRAD PUNOG MJESECA

Grad punog mjeseca

Postojiš mojim sjećanjem.
Ne postojiš.
Osim nekim danima, satima tek.
Tišinom postojiš. Nekim ljudima.
I slikama zvijezda iz djetinjstva.
Onih zvijezda koje ne padaju,
Već idu naviše.
Jednom sam ti korake sve svoje dao.
Sad nemam koraka da ti se vratim….
A ne znam ni kuda.
Morali smo da se udaljimo da bismo se bolje
upoznali.
Konačno. Mi, koji smo uvijek u nekom polusnu.

 

Kako mirišu knjige

Za svaku knjigu ima po jedan miris,
miris koji se ravna sa značenjem.
ili prvim doživljajem knjige.
Kako onda mirišu knjige –
na prašnjavim policama,
u zaboravljenim kućnim bibliotekama,
neprofitnim knjižarama glavnog grada?
Kako mirišu knjige nobelovaca?

Knjige starih majstora mirišu na pergamente,
na one stranice koje su iščezle – možda ih
i ne bude kada otvorimo blijede korice.
Njihove knjige su svedene na žute listove.
Knjige skribomana mirišu na muke štamparskih
radnika. Na radničkim univerzitetima – knjige
nemaju mirise, obično su crvene i netaknute.

Kako mirišu knjige mojih prijatelja?
Kako mirišu svjetski bestseleri, kuvari,
priručnici, uputstva za bolju koncentraciju?

(Ne volim knjige u kojima se osjeća dim:
tu su već pomiješani poroci.)
Kako mirišu svete knjige, na svetim jezicima svijeta?
Kako mirišu na izumrlim jezicima?
Knjige pagana su okrenute prema suncu,
zato gube svojstva kada im se približimo.

Nijedan miris nije bezazlen.
Vlasništvo knjigoljubaca ne podsjeća
ni na jedan miris,
ni na jednu knjigu uostalom.
Napuštene knjige u kancelarijama
mirišu na stara slikarska platna.

Najčudesnije mirišu knjige u
Argentinskoj Nacionalnoj biblioteci,
i to one nabavljene poslije 1955. godine.
Ne znam kako mirišu knjige
zatvorenika, vjerovatno na vlažne zidove i prošlost.
Kako mirišu sabrana djela klasika?
Kako mirišu knjige koje su vraćene
Knutu Hamsunu? Njegove knjige kako mirišu?

Čuvam miris jedne knjige,
dragocjen kao znanje njemačkog jezika.

 

Ćutanje

Nekad, zna to biti satima,
počinjem odstranjivati svaki govor.
Uporno sakrivam riječi. I sebe,
kao njihovog tobožnjeg tvorca,
sklanjam skupa sa njima.
Odričem se tako najstrašnijih dobara.
Svoja osjećanja, iskustva i zemaljske doživljaje,
jednostavno ne iskazujem: ćutim.
Nakon te pojave
dogodi se da na tren ne mogu razlučiti
bramanski način života od tišine
u gradskoj čitaonici.
(To je, zacijelo, posljedica
fetišizovanog odnosa prema knjigama.)
I svaka tišina, biće da je tako, raspolaže
sa različitim značenjima.
Od kakve je utjehe
onda moje divljenje misticima?

Kažu da su sve priče ispričane.
Ali, šta ako je svaka tišina istrošena,
ako više nema šta da se prećuti?

 

Pijesak za knjigu

U neko davno doba
– a sva su doba davna, odmah ćeš reći –
bio sam ostavljen u bespuću.
Morao sam da se izborim za sebe, da prizivam riječi,
u zemlji koja ne prihvata ničije stope.
Nabasao sam na gomilu,
vikali su: „Satrite” –
ti glasovi isprva su ličili na krike
iz paganskih rituala.
Nije mi više bilo do borbe,
samo sam razmišljao o posljednjem času.
Čitanjem nazirao puteve.
Stranice u savjesti svijeta ne vrijedi listati,
jer nepročitanost je njegova sudbina.

Sa onog istog mola,
i sad ispratim mnoge talase,
čekam nestrpljivo
svako sipanje kiše po ovom dijelu obale
da sakupim pijesak neophodan za moju knjigu.

 

Fotografija Ernesta Sabata

Na mom stolu – forme pisma, par citata
i skorašnja fotografija Ernesta Sabata.
Eno ga gdje, nasmijan i sa podignutom obrvom,
korača prema objektivu. (Ipak, jedan drugog
ne vidimo.) Onda, bilješke za kratak esej
o novom izdanju Tunela, spreman za naredni
broj ovdašnjeg nedjeljnika. Dok gledam
staračko lice i neostvarene oči, ustvari, razmišljam
o jednom jedinom čitaocu. Bezmalo isti ljudi
pročitaće tu prozu o kojoj vam govorim
i moje stihove što, u ovom času, nastaju.
Isti ljudi, taj jedan čovjek, to su već negdje
makar jednom pročitali – u nekim drugim oblicima,
sa drugim potpisima, i – što je najčešće –
sa izmijenjenim rasporedom riječi.
Ili već nešto slično tome. Isti ljudi su, na
različitim mjestima,
pronašli značenje, ili ga nijesu uočili – u esejima,
pjesmama, svemu što je nekoć napisano.
Ipak, pišem;
desi se da tako nadmašim stvarnost.

Otisnem se i ka tom grijehu,
dobri moj Huan Pablo!

 

Iz dnevnika

Iz dana u dan ponavljale su se
skoro iste slike: moja neprilagođenost
količini tuđih života. Ali, toga jutra
ustao sam neuobičajeno rano.
Prolazeći gradom, razmišljao sam
o bibliotekama, o mističnom iskustvu
istočnih mudraca, čija sam kazivanja
proteklih noći slušao.
Tokom istog prijepodneva,
čak sam uspio da uobličim neke stihove,
koji su do tada bili pred uništenjem.
Uzalud, ni to nije pomoglo:
ugodno sam se osjećao
jedino kada bi me nazvali pustinožiteljem.
Ubrzo sam se vratio,
stavivši pod ruku
knjigu o učenju Don Huana.

 

Izlazak u sumrak

U svom otporu prema spoljnjem,
odričem se pojedinih djelova dana.
Ili ih, jednostavno, preležim, neupotrebljiv.
Izašao sam iz stana, ne bih li suzbio
par svakodnevnih događaja.
Ubrzo sam se našao na kiši.
Ljudi su, na neki način, pokušavali
pronaći ravnotežu među svojim životima.
Bili su obuzeti iskušavanjem brojnih
projekcija. Tokom kraćih dijaloga,
morao sam zapitati neke od njih:
što će čovjek na ovakvim mjestima?

Opet sam u zatvorenom prostoru.
Slijedi razlistavanje stvari:
ženski dlanovi, flaša nikšiškog piva,
doživljaj nesanice,
uobičajeno maštanje o Buenos Airesu…

O, Ravnodušnosti!

 

Nimalo veličanstvena smrt

Preko puta je isto, misliš.
Isto je tamo, na onoj drugoj pučini,
gdje ti se nekad činilo
da je život bliži.
Ali, ti to nikada nećeš znati,
kao što nećeš osjetiti
nevidljivu širinu Srednje Evrope
ili bilo koji sumrak na istočnoj obali.
Na svakom mjestu svijeta je isto,
tamo gdje se životi privode kraju.
Svako jutro je kao tvoje –
nevoljno učestvovanje u životu.
I svaki kraj dana je isti,
kao kada ti uranjaš u san:
tvoja nimalo veličanstvena smrt.
A tu si tek privremeno – u svijetu.

 

Sve tvoje noći

U ovoj noći su sadržane sve tvoje noći,
svo tvoje bivstvovanje, nalik nasumičnom
redosljedu sati, mjeseci i godina. Teško je
žaliti za zauvijek izgubljenim vremenom.
Istrajno gasiti život – valjda nešto lakše.
A nekad si davno vjerovao bar ponekom prividu,
gorio za nekom pjesmom ili ženom. Danas, to
doba ti se čini još daljim.
Sada si tek
u još jednoj epizodi, koja, čini ti se, godinama
traje. U još jednom si svakodnevnom skončavanju.
Svaka je tvoja radnja već predviđena.
Uzalud je i to što je tuga bezmalo ista
na svim meridijanima, u svim dvorovima
i jazbinama. Jer – tebe nema nigdje!
Ti si samo nevidljivo iskrsnuo iz svoje samoće.
Bio je to momenat, život je to bio.

 

Izgubljeni rukopisi

Ne krijem: pišem neistinite,
prevarantske redove.
Postupak se ponavlja iz teksta u tekst.
No, gdjekad se može naići i na stihove
sa zabrinjavajućom mjerom istine.
Nedavno sam, tražeći sasvim druge
tekstove, među rijetkim rukopisima,
pronašao i sljedeće riječi:
Najznačajniji gradovi su oni
koji su već pokopani –
ne vrijedi osnivati nove.
Najbolji jezici su izumrli –
ne vrijedi bolje osmišljavati.
Najpoštovanije škole su se nalazile
u sada već zapuštenim vrtovima.
Najzanimljiviji rukopisi su izgubljeni…
Vrijedi ih otkriti. Nama, preživjelim
članovima Vavilonske biblioteke.

 

Regina Olsen

Čovjek nikada ne pati od duhovne vrtoglavice kada misli
samo na jedno, a ja mislim samo na tebe – ni od tjelesne
vrtoglavice, ako prikuje oči samo na jedan predmet, a ja
samo tebe posmatram…

K. Konstantinu

Povjeravao sam ti se, u noćima poput ove,
nikad ne imajući objašnjenje. I ovaj razlaz,
(koji te razdire, vidim) kao da se nekom drugom
dešava. Što si ostavljena, ja, zapravo, i ne znam.
Tek, mjesecima sam tvoju pojavu čuvao,
kao neko sjećanje na život. A sad, kad bi trebalo
da sam izvan svojih čula, znam da su moje misli
savladale tvoje nježno biće. Ja ne razumijem
tvoju tugu. Ti ne razumiješ moju namjeru –
sve ostalo je izigrana ljubav. Ti si ostala živa statua,
što iza baštenske kapije dokolicu polako pretvara
u smrt. A ja, ja sam vitez jednog savršenog bjekstva,
kome mučni razum ne dopušta da ljubi.
I tu se ruši kraljevstvo. Moje prilično bijedno
kraljevstvo!

 

Razlozi srca

Hodali smo ka već ispisanom životu
u ozarje toplo, u neki začarani predio.

Tamo sam mogao da izgovaram riječi koje voliš
narječjem srca. Samo u njemu postoje razlozi.
Prolazili smo kroz mjesečeve mijene
kroz pomjerene sate i iznenadne drhtaje.
Izgovarao sam sve to to narječjem žudnje.
U strast jednog svanuća
već smo napravili drugačiju podjelu zamjenica:
kako smo se samo odučavali od umiranja.

Od one noći kad smo razmijenili prve rečenice,
riječi nalazim zapisane gdje god da pogledam.
Kao kad ti izgovaraš moje ime
pred tvojom sanjivom ulicom
i to malo slova rasporediš po vazduhu
da ih od tada svake večeri sakupljam,
da dolazim po njih i kad nijesi tamo.

Sad moje riječi cure kroz tvoje prste,
odlaze nježno u one naše predjele.
Kroz tvoje prste ka jednom ispisanom snu.

 

Tvojih pet godina

Pitaš me : ima li mozak ruke,
I na stotine drugih, neobičnih pitanja…

I pitaš: ko je stvarima dao imena, ko
suncu, ko mjesecu, nama, zemlji…
ko je dao imena riječima.
Mozak mora imati srce,
ili srce ima neki mozak.
Postoji drugo ja, misliš…
Sve to izgovaraš, riječima nevinim i pametnim,
onakvim koje bih i ja rado izgovarao.

Pitaš najviše o onome što bih i sam volio znati.

I sestra tvoja kaže: mi kao da smo u nekoj priči…
Kao da živimo u nekoj priči, ponavlja.

I ne zna ona koliko je u pravu.
Sva ta začuđujuća pitanja,

moji su putokazi do konačnog imenovanja stvarnosti.
Što bismo drugo činili
nego da tražimo stvarima imena.

A ja još o magli,
o onom suncu koje je povrijedilo oko.

 

(Iz knjige, Grad punog mjeseca, Crnogorski P.E.N. centar i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2014)

Komentari nisu dozvoljeni.