Tomislav Šagi-Bunić, Kršćanstvo i nacionalizam (1969)

- Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, na žalost, takvih brkanja u prošlosti, a možda ponekad tkogod od nas i danas ponovno upada u tu staru pogrešku koja nije koristila ni rascvatu živog i autentičnog katolicizma kao života s Kristom po vjeri ni istinskom napretku hrvatske nacije.

- A svi članovi te crkve moraju biti svjesni da ono što se naziva domovinom hrvatskog naroda sačinjavaju također vrednote i dobra nadahnuta drugim duhovnim zanosima koji su se na ovom tlu uspjeli ukorijeniti i koji su hrvatskoj narodnoj zajednici pridonijeli svoj prilog. Katolička Crkva ne bi mogla biti katolička, tj. sveopća, ako bi željela biti tako isključiva da ne bi htjela bar uvidjeti i uzeti u obzir postojanje svih tih drugih.

- Nacionalizam hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda.

- Naglašavam taj vid domovine (stvaranje ekonomske komponente domovinske zajednice kao preduvjeta slobode – op. ur.) i taj elemenat narodnog zajedništva poradi toga što bi kršćani bili skloni da to dovoljno ne vide, da to zapostave. Ako se i ne možemo možda do kraja složiti s time kakvo mjesto pripisuju tome faktoru marksisti, ipak ne smijemo ne vidjeti izvanredan prilog koji je time marksistička misao pridonijela čovječanstvu.

- Ako se ogleda­mo po svojoj povijesti, moramo reći da je u našoj hrvatskoj prošlosti bilo premalo te autentične hrvatske katoličke evanđeoske stvarnosti. Previše smo bili samo uvoznici. Teško je naći neki ozbiljan i dalekosežan, velik hrvatski kršćanski duhovni pokret. Naši su sveci s periferija ili su živjeli u tuđini. Naši teolozi ili nisu originalni ili su opet bili u tuđini, pisali na tuđim jezicima. Na tlu domovine nemamo nečega duboko svoga i duboko kršćanskoga što bi bilo oplodilo i nas i svijet.

(Glavne akcente izvukao I. L.)

 

Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici Pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju „pretjeranog nacionalizma“ (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi. Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam ne silazi u današnjem svijetu još uvijek s dnevnog reda. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu. To se vidi već iz navedenog mjesta Koncila, gdje se ne odbacuje nacionalizam naprosto, nego pretjerani nacionalizam. Posebno je potrebno da kršćani sami sebi razjasne ta pitanja kod nas, budući da kod nas postoje povijesna opterećenja u tom području. Kakav je odnos između kršćanstva i nacije, kakav treba da bude idejni stav katolika vjernika u tom sklopu pitanja, još bolje: kakve životne odluke stvara katolik u vezi sa svim time da bi ostvario autentičnu kršćansku egzistenciju, to jest da bi proživio svoj život kao zaista kristovski život u svome konkretnom vremenu i prostoru?

Taj se problem ne može shvatiti samo kao goli odgovor na pitanje: Može li katolik biti nacionalist, nosilac nacionalizma? Posebno kod nas je potrebno zahvatiti problematiku šire, po mogućnosti u cjelini, pa makar samo sažeto. Problemi su općenite naravi, pa je razumljivo da ćemo dijelom govoriti općenito, tj. tako da vrijedi za kršćanstvo kao takvo za sve narode, ali budući da nam je stalo do naše domaće jasnoće i budući da se stvari lakše razumiju na konkretnim primjerima, nitko se neće čuditi što ćemo prvenstveno imati pred očima naš hrvatski narod.

Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjetovano ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrsti nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu.

Već iz tog je, čini se, očito da kršćanstvo pretpostavlja narode s njihovim domovinama: kršćanstvo dolazi k narodima, da one koji u pojedinom narodu povjeruju u Božji poziv sabere da žive na jedan novi način. Narodi nisu nešto nadnaravno, oni su produkt prirode i povijesti, oni na neki način sami sebe oblikuju, oni rastu iz svojih vlastitih stvaralačkih sila. Crkva je poseban dar Božji, ona je izrasla iz smrti i uskrsnuća Sina Božjega kao nadnaravni dar neba, kao ljudima darovano dioništvo na životu božanskog Trojstva, Oca i Sina i Duha Svetoga. Nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom, bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa bilo tako da se odreče tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka koja može samo biti na štetu prave istine i pravih stvarnosti, koja može značiti samo nazadovanje u pravom rastu vrijednosti, koja je, na kraju, proti Evanđelju i proti Bogu.

Ne može se, prema tome, poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom, ne može se govoriti da je Katolička Crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke Crkve, ili pogotovo tko nije aktivan i praktičan katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, na žalost, takvih brkanja u prošlosti, a možda ponekad tkogod od nas i danas ponovno upada u tu staru pogrešku koja nije koristila ni rascvatu živog i autentičnog katolicizma kao života s Kristom po vjeri ni istinskom napretku hrvatske nacije.

Mi ne mislimo ovdje optuživati one koji su u dobroj namjeri upadali u takvo brkanje pojmova ili nastojeći hrvatstvo poduprijeti katolicizam ili katolicizam hrvatstvo ili naprosto želeći nadlicitirati druge koji su, ne računajući dovoljno na posljedice, optuživali katolike da nisu dovoljni Hrvati budući da pripadaju jednoj internacionalnoj Crkvi.

Ipak mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine Hrvatima bez obzira kakav je njihov odnos prema Katoličkoj Crkvi, te da upravo kao katolici vjernici ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.

Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime kušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivi njezini članovi, izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje, onemogućila bi svoj normalni duhovni rast silom Božjeg poziva upravljenog svima ljudima, a suzila bi se samo na biološki rast po naravnom ljudskom razmnožavanju. Ako pak se njezinim članom postaje po krštenju, a ne po rođenju, ona bi morala ili zapustiti i zanemariti krštenje – svesti ga na puku formalnost i sve više minimalizirati svoj pravi nadnaravni sadržaj, ili – hoteći sačuvati krštenje i nacionalnu pripadnost po rođenju kao put za dobivanje novih članova – riskirati sve veće relativno umanjivanje same sebe i sve veće nenaravno i neopravdano cijepanje nacionalne zajednice koju je tako sebi anektirala. Na taj način Crkva ne bi mogla a da ne bude također stalno prisutan razlog novih i novih razdora i razlaza u jednom narodu, mjesto da bude vidljiv znak i sredstvo ujedinjavanja s Bogom i jedinstva svega ljudskog roda, kako je zove Drugi vatikanski koncil (LG, 1).

Crkva se uvijek, po naravi stvari, mora u svakom narodu osjećati kao milošću obdareni dio toga naroda koji znade da je u nadnaravnom smislu poslan k cijelom narodu, ali ne zato da ga kao narod zaniječe ili sebi podloži ili cijepa, nego zato da u slobodi, sa svima koji hoće, u narodu uspostavi jezgru proživljavanja ljubavi Božje, spremno da svima bude od koristi, a nikome na štetu.

Iz svega toga očevidno proizlazi da ne može biti nekog kršćanskog ili katoličkog nacionalizma. Netko će bez sumnje reći da je tih nacionalizama bilo i da nisu mogli biti oslonjeni na ništa ako su postojali kao jaki i značajni pokreti u svijetu. Takav je npr. izrazito katoličko-nacionalistički (i k tome monarhistički) pokret bio u Francuskoj Action Francaise (pokrenuta 1898.) što ga je vodio Charles Maurras. No tu se radi o jednom nesporazumu. Nije, naime, bez razloga, među vođama Action Francaise bilo pravih ateista, koji nisu prihvaćali Božju transcendenciju.

Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesnih stvarnosti. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to nijekati. Ali to treba dobro razumjeti. Moramo znati provesti tanahnu razliku, dobro razlučiti stvari u njihovoj intimnoj naravi.

Može nam tu pomoći razlika, što su je uočili neki teolozi, između religije kao proizvoda čovjekova stvaralačkog gena i kršćanstva kao objave Božje. Nema sumnje da su poganske religije bile i jesu duboko nacionalne ili čak plemenske. Tražeći Boga ili želeći doći u dodir s njima, narodi su stvorili religiozne oblike duboko vezane uz njihovu narodnu osebujnost, obilježene njihovim narodnim genijem. Kršćanstvo nije takva prirodna religija, nastala kao napor čovjekov da dosegne Boga, nego je to Božji silazak k čovjeku, to je Božji poziv i ponuda, Božje davanje samoga sebe čovjeku. Međutim, kršćanstvo kao Božji dar, Božji govor i Božje spasiteljsko djelovanje, ne odbacuje i ne uništava religioznih oblika što ih je narod stvorio, nego ih prihvaća, pročišćuje, u njima se utjelovljuje, omogućuje daljnji razvitak toga narodnog stvaralaštva na religioznom području, samo sada u smjeru pravoga hoda prama Bogu, bez opasnosti (ili bar s manje opasnosti već prema živoj kršćanskoj budnosti u pojedinom narodu) zastranjenja i lutanja.

Jasno je da u tom smislu kršćanstvo općenito, i katolicizam napose, kao objava Božja utjelovljenja u oblike što ih je jedan narod stvorio ili već prije prihvata kršćanstva (npr. mnogi narodni običaji) ili nadahnut prihvaćenim i proživljavanim kršćanskim misterijem, može značiti veoma važnu, pa i odlučujuću komponentu ukupnosti ovih vrednota i dobara koja sačinjavaju duhovnu – a u nekom vidu i materijalnu – domovinu jednog naroda. U tom smislu onda kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma, ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti, nego su to oni konkretni oblici u kojima se kršćanstvo bilo inkarniralo. Tada postoji opasnost da oni koji tako stvari postave vrlo brzo i sebi i drugima zatamne pravu bit kršćanstva, te se i neopazice odskližu u to da više ne žive u onome i od onoga što je autentično kršćanstvo, nego se zadrže na ljuski koja je sad već možda nesposobna da izražava i donosi pravo i živo kršćanstvo. To je onda, u tom slučaju, samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urode pravom i nacionalnom i ljudskom tragikom, pa čak katastrofom.

Očito je da takva i tako shvaćena religiozno-nacionalna dobra moraju onda biti shvaćena više kao nacionalna negoli kao religiozna dobra, makar kao nacionalna dobra koja su možda nastala time što je stvaralački genij bio oplođen kršćanstvom; pa zato ne mogu isključivati iz okvira nacionalne svijesti i nacionalnog vrednovanja druga nacionalna dobra koja su možda nastala mimo kršćanstva ili na drugim temeljnim i pod drugim nadahnućima, kao na primjer – ako je takav slučaj – iz islama ili kakve filozofske misli ili umjetničke inspiracije koja se nije rodila direktno iz kršćanstva.

Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom, a to više je u napasti da postane nacionalističkim što se većma shvaća samo kao religija slična drugim religijama koje su plodovi čovjekova stvaralačkog genija u traženju Boga. Jasno je da kršćanstvo ne može postojati u nekom čistom obliku, a da ne bude obučeno u neke konkretne forme, ali ono mora uvijek biti živo svjesno onoga što u biti jest, pa neće doći u napast da se nacionalizira.

Očito je, dakle, da ono što se naziva domovinom hrvatskog naroda ne može biti shvaćeno bez doprinosa što ga je narod sam sebi stvorio oplođen katoličkom vjerom i bez onih duhovnih i kulturnih utjecaja i veza s drugim narodima koje mu je posredovala Katolička Crkva. Ali to ni izdaleka ne znači da bi Katolička Crkva mogla naprosto zanijekati sve ostalo u hrvatskom narodu ili narod sam poistovjetiti sa sobom. Katolička je Crkva već našla neka određena – i religiozna – dobra u tom narodu koja je ona pokrstila, ona je kroz stoljeća željela i trudila se da tome narodu posluži i pomogne u njegovu duhovnome rastu, da članove toga naroda ujedinjuje u životu s Kristom; ona je to činila s više ili manje uspjeha, s više ili manje umješnosti, s više ili manje Kristove autentičnosti, s više ili manje propusta pa i pogrešaka; ona je po tome svakako dio i komponenta toga naroda, ali ona nije taj narod kao takav, ona ne može tome narodu nametnuti silom samu sebe, jer na to nije ni poslana. Ona mora željeti da tome narodu i danas koristi, pa ako su se neki odnosi danas izmijenili, ona ne može i ne smije tako raditi da narode razbije i raščini, nego mora biti u tom narodu dobrovoljni i nezainteresirani faktor složnosti i sporazumijevanja, koliko i kako to može i koliko joj to nalaže sama njezina narav da bude nosilac i propovjednik ljubavi Božje i slobode sviju za rast u osobnoj zrelosti. Kako u hrvatskom narodu tako i u svakom drugom gdje je primljena i gdje živi. A svi članovi te crkve moraju biti svjesni da ono što se naziva domovinom hrvatskog naroda sačinjavaju također vrednote i dobra nadahnuta drugim duhovnim zanosima koji su se na ovom tlu uspjeli ukorijeniti i koji su hrvatskoj narodnoj zajednici pridonijeli svoj prilog. Katolička Crkva ne bi mogla biti katolička, tj. sveopća, ako bi željela biti tako isključiva da ne bi htjela bar uvidjeti i uzeti u obzir postojanje svih tih drugih. Ako je kršćanstvo sasvim drugi nivo okupljanja ljudi i sasvim drugi rod proživljavanja zajedništva od nacionalnog zajedništva, to nipošto ne znači da kršćani mogu biti izvan naroda i nacije, da smiju biti bez zanimanja i odgovornosti za neku zemaljsku domovinu, a pogotovo to ne znači da se kršćanstvo, zato što nije isto s nacionalnošću, suprostavlja ili protivi nacionalnosti. Kršćanska je Crkva zajednica ljudi koji se u svim narodima sabiru oko Krista, da po vjeri žive u Kristovoj ljubavi i služenju svojoj braći za dan Kristova dolaska, ali ti ljudi ne žive negdje u zraku u nekom zrakopraznom prostoru, u nekoj apstraktnoj regiji. Oni se ne razlikuju od svoga naroda ni teritorijem, ni jezikom, ni političkim institucijama (usp. Poslanicu Diogenetu), nego su dionici života svoga naroda, pa zato i dionici svih odgovornosti, nužno solidarni u stvaranju dobara i vrijednosti koje su svima potrebne.

Kako smo vidjeli na početku, nacionalizam je bar sumnjiv u očima katolika, ali nije nipošto sumnjiva ljubav prema domovini i prema narodu, nije sumnjiv patriotizam, nego je upravo dužnost svakoga vjernika da gaji prema domovini, samo bez zadrtosti, kako kaže Koncil (GS, čl. 75, 4).

Pod imenom nacionalizam se tu misli na teoriju i na gibanje oslonjeno na takvu teoriju koja nacionalnost u nekom vidu drži najvećim dobrom kojemu se treba žrtvovati i koje opravdava svako zločinstvo i nepravdu, ako je počinjena u njegovoj funkciji. Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda. Takav je nacionalizam onda ako se od vlastitog naroda – razumije se, od njegovih potlačenih slojeva – traži enormne žrtve u svrhu jačanja nacionalnog prestiža bilo stvaranjem goleme vojske za zastrašivanje susjeda i za vojevačke namjere, bilo kakvim drugim postupcima koji neće poslužiti pravom općem dobru nego nacionalnoj nadutosti. Takav je nacionalizam ako jedan narod posiže za teritorijem drugog naroda ili za njegovim dobrima ili želi drugi narod ekonomski ili kulturno ili politički ili čak nacionalno sebi potčiniti, ukinuti njegovu nacionalnu samobitnost, u sebe ga apsorbirati i odnaroditi. Bez obzira da li se to čini otvoreno i bez prikrivanja ili se to prikriva krilaticama o redu i poretku, o stvaranju većih i snažnijih državnih jedinica, o „novom poretku“ ili oslobođenju od kolonijalizma i slično.

Svi se ti ciljevi mogu postizati, odnosno može se k njima težiti također bez nacionalnog ugnjetavanja bilo svoga bilo tuđeg naroda, bez nadmetanja svoje dominacije drugom narodu, bez obezvređivanja tuđih kulturnih i nacionalnih vrijednosti, bez sramotnih postupaka koji poništavaju čovjekovo dostojanstvo i dostojanstvo njegova naroda. Ljudi i narodi mogu k svim tim ciljevima težiti u slobodi i u zajedničkom dogovoru; možda malo teže, ali zato uspješnije i čovjeka dostojnije. Nacionalizam shvaćen na gornji način svakako treba osuditi, on ne može biti smatran čovjeka dostojnim, a pogotovo ne može se uskladiti s kršćanskim shvaćanjem čovjeka i s kršćaninovim životnim stavom.

Zato radije govorimo o patriotizmu negoli o nacionalizmu. Premda ne treba osuditi samu riječ nacionalizam ako netko pod njom misli takvo zalaganje za pravedan razvitak i slobodu vlastitog i tuđeg naroda koje ne želi nikome načiniti nepravde ni nanijeti nepravedne sile, niti uključuje egoistično zatvaranje vlastitog naroda u samog sebe, nego želi i bori se za rascvat svoje nacije u solidarnosti s drugim nacijama. U tom je slučaju riječ o “zdravom nacionalizmu”, o kakvom je govorio Pio XII.

Možemo uistinu odobriti – makar kako se to činilo paradoksalnim – ono što kaže Friedrich Heer: “Evropski kršćanin, katolik, to je francuski, španjolski, poljski, irski, engleski, hrvatski, njemački, talijanski katolik, ili ga uopće nema.” Kršćanstvo, Crkva, ne može biti neka apstrakcija, ona mora biti konkretna zajednica, živa zajednica ljudi, zato mora biti u nekom narodu, u narodnoj zajednici. Kršćanstvo nije samo unutarnje misaono prihvaćanje neke ideje, što bi se možda moglo shvatiti nekako izdvojeno iz određene domovine; kršćanstvo je zajedničko življenje grupe ljudi na određenom mjestu. Kršćanstvo je, na primjer, liturgijska akcija; zato ne može postojati bez ukorijenjenosti u konkretnom kulturnom i radom oblikovanom zajed­ničkom mišlju i osjećajem okupanom tlu, tj. u jednoj domovini. Ono može početi kao biljka od druguda presađena, kao unos izvana, ali je prije moralo postojati u drugoj domovini, i ne može se razrasti ako se ne ukorijeni u ovu novu domovinu tako da postane njezinim dijelom.

Domovina, narod, nacija – ti pojmovi među sobom usko povezani iako različiti, označuju složene stvarnosti koje su čovjeku potrebne da bi mogao živjeti i rasti kao čovjek, osjećati se svojim, subjektom, ne samo prihvaćenim nego i onim koji prihvaća, sigurnim i ukorijenjenim, opskrbljenim i okru­ženim s dosta dobara, vrijednosti i pažnje, da sama sebe saopći i da primi saopćavanja drugih, da bude stvaralački smion i koristan, da razvije sebe i da se rascvate pridonoseći zajedničkim dobrima; da osjeća zaštićenost od drugih i radost da bude i sam zaštita drugima.

Ne kanim ovdje ići za tim da svaki od tih pojmova opredjeljujem u onome što mu je specifično i da preciznije određujem razliku tih stvarnosti od države. Dosta je upozoriti da država – povrh onoga što ima domovina – ima još autoritet, to jest vlast i moć ili silu da osigura očuvanje i razvijanje svih onih dobara koja sačinjavaju domovinu. Država posjeduje političku nezavisnost ili vrhovnu ili ograničenu (npr. država u okviru nekog saveza država), dok nacija sama po sebi toga nema, ali za time bar teži. Dakako da se nacija i država mogu često u redu stvari poistovjetovati, u tom smislu što se nacija organizirala u suverenu državu, ali su u svakom slučaju to dva različita vida stvarnosti.

Za Crkvu, koliko god se to činilo na prvi pogled čudnim, od bitnije je važnosti narod i domovina negoli država. Toga katolička Crkva nije bila uvijek dosta svjesna tijekom svoje duge povijesti. Možemo to žaliti, ali ne možemo ne priznati. Država ima zadataka da štiti slobodan razvitak ljudi, dapače da omogućuje, pozitivno pomaže razvitak svake pojedinačne osobe. Osoba se ne može dobro razvijati izvan domovine, izvan naroda, izvan svih onih dobara i vrijednosti koja uključuju ti pojmovi. Država može i mora jačati svoju snagu i autoritet na razini države ukoliko je to nužno da se obrani od drugih država i njihova egoizma, pa i ukoliko je to nužno za očuvanje stanja slobode te za stvaranje uvjeta i za građansku i za ekonomsku slobodu za sve građane (kao i za sve domovine, ukoliko se radi o višenacionalnoj državi), ali to jačanje autoriteta države kao države nikad nije samo sebi svrha. Svrha države jest rast osobe, a zato i rascvat domovine, jer osoba raste u domovini. Država može jačati svoja sredstva prisile, ali nikada da pritijesni svoje građane ili da porobi nečiju domovinu, nego da zaštiti građane od nepravednog pritiska koji bi im mogli nanijeti drugi građani, da pomaže razvitak domovine. Nikada da potlači, nego da oslobodi. I Crkva u tom smislu treba državu, da je zaštiti od eventualnog nepravednog pritiska, da joj osigura slobodu. Ali ono po čemu Crkva živi ne zbiva se na razini dr­žave, nego na razini domovine, ne u okvirima vlasti i aktivnosti kojima se upravlja država, nego u okvirima preživljavanja onih dobara koja narod čine narodom.

Crkva zbog toga, kao organizirana zajednica na nadnacionalnom planu, mora težiti i mora postići da bude što dublje ukorijenjena u narodu, u do­movini. To vrijedi, očevidno, za nosioce pojedinih odgovarajućih službi u crkvenoj zajednici. Možda se može opravdati da odgovorne položaje u Crkvi u jednom narodu zauzimaju stranci tako dugo dok kršćanska zajednica u narodu nije ojačala i sazrela, ali se ne može stoljećima držati narod u tom stanju nedozrelosti i tako ga ponizivati da mu se na odgovorna mjesta ne stavljaju njegovi sinovi.

Mislim da je posve u redu priznati kako Katolička Crkva nije uvijek u tom pogledu postupala sasvim dobro s hrvatskim narodom: dosta je npr. pregledati kako su u nacionalnom smislu bila zaposjednuta odgovorna mje­sta, uključujući nadbiskupsko, u zagrebačkoj nadbiskupiji u prošlom stoljeću, jer se vodilo računa o državnoj vlasti više nego o narodu. Ako danas na to upozoravaju nas hrvatske katolike drugi sinovi našega naroda, nije potrebno na štetu iskrenosti izmišljati isforsiranu obranu te činjenice. Potrebno je da svi vidimo što nije valjalo, pa se onda više neće ponoviti.

Dakako da osim samog tog jednog primjera može biti nabrojeno mnogo toga po čemu Crkva na razini svoje organizacije mora da bude ukorijenjena u domovini, mora postati živim dijelom naroda. Biti živim dijelom naroda ne znači složiti se sa svime što se u narodu dogodi, poduzme ili načini, pa makar s velikim isticanjem da je to ono pravo narodno, a što nije u skladu s istinskim interesom cijeloga naroda ili s čovječanskim poštenjem. Crkva koja je do srži narodna lakše će nastupiti u obranu svega plemenitoga kad to ustreba, negoli Crkva za koju narod osjeća da ima nekog temelja kad je optužuju da nije za narod, pa onda mora pribjegavati kompromisima koji nisu na rasvjetljenje evanđeoske istine i svjedočenja Kristove ljubavi i pravde.

Katolici se moraju osjećati duboko solidarnima sa svojim narodom, moraju – upravo da bi bili što bolji katolici – što dublje suosjećati s cijelom narodnom zajednicom, iskreno ljubiti svoju domovinu. Biti član Kristove Crkve kao takve, kao eshatološke zajednice, koja svoju domovinu traži u Bogu i vjeruje da će je postići, upravo omogućuje – ako je to članstvo uistinu iskreno članstvo u Tijelu Kristovu, a ne oruđe za neke druge ciljeve – ne­zainteresiranu ljubav prema zajednici svoga naroda i radosnu suradnju sa svima da se usavršuju i povećavaju dobra po kojima narod predstavlja potrebnu sredinu za rast svake pojedine osobe. Dakako da katolik neće to nikad zamišljati tako da bi stvaranje vrednota svoje domovine prešlo u nepravedno rušenje ili otimačinu vrednota tuđe domovine, ali neće moći sebe držati punovrijednim čovjekom ni kršćaninom ako pobjegne od svojih odgovornosti u svojoj domovini. Domovinu nazivamo majkom, jer ona u stvari jest kao materinsko krilo u kojemu se može sa sigurnošću rasti. Zato domovina tvori potrebnu sredinu u kojoj će čovjek moći biti slobodan kršćanin, prihvatiti kao slobodan čovjek svjesnom odlukom Božju ljubav. Istina, po sebi se može biti kršćanin i u zatvoru, ali je normalno mjesto za prihvat Božjeg poziva u zreloj slobodi, a zrelo stanje slobode je u domovini. Prema tome svaki kršćanin, mora osjetiti dužnost da pomaže stvarati vred­note koje će omogućiti da njegova braća budu što više slobodna i sposobna za samostalno odlučivanje.

To vrijedi bez sumnje za ekonomska dobra, za stvaranje ekonomske komponente domovinske zajednice, koja je svakako jedan od najvažnijih preduvjeta slobode. Naglašavam taj vid domovine i taj elemenat narodnog zajedništva poradi toga što bi kršćani bili skloni da to dovoljno ne vide, da to zapostave. Ako se i ne možemo možda do kraja složiti s time kakvo mjesto pripisuju tome faktoru marksisti, ipak ne smijemo ne vidjeti izvanredan prilog koji je time marksistička misao pridonijela čovječanstvu. Kršćanin ne može sebe u domovini smatrati čovjekom po strani, koji traži da mu se dadu njegova prava ili koji se tuži da mu se prava ne daju, ili koji možda čuva prvenstveno čiste svoje ruke, nego mora svoja prava svim zakonitim i pra­vednim sredstvima izboriti, da može uvijek i svuda ravnopravno sudjelovati u stvaranju vrednota i stjecanju dobara, da bi se onda imalo što pravedno dijeliti. Građansko prijateljstvo, koje je osnovni zahtjev za postojanje poli­tičke zajednice, moraju kršćani prvi gajiti, pa makar to išlo ponekad teško, pošto su prethodili veliki razdori. Prijateljstvo ne znači slabost, ali ne znači ni samo prigovore, nego znači razboritu odvažnost i strpljivu upornost.

Ne može kršćanski vjernik biti ravnodušan ni prema pitanjima jezika svoga naroda, ne može ne pratiti s radošću sve što se tiče razvitka i rasta jezika, jer je to glavno sredstvo kojim se kršćanstvo kao zajednica vjere stvara i pomoću kojega se kršćanstvo proživulje. Liturgija i teologija, propovijeda­nje i kateheza, sve je to nezamislivo bez jezika i bez njegove snage. Kršćanstvo i samo kao živa zajednica u narodu – a to posebno vrijedi za naš hrvatski narod u njegovu današnjem stanju razvitka, kad još tehnička sredstva nisu sasvim osvojila sve slojeve naroda – ima izvanredno veliku ulogu u razvija­nju toga temeljnog dobra jedne narodne zajednice, osobito po liturgiji, jer se upravo liturgijom najširi slojevi naroda odgajaju u vlastitom jeziku. Jezik kao nosilac duha naroda, materinsko krilo tradicije kao temelja razvitka kulture, za kršćansku je zajednicu od tako neizrecive važnosti, pogotovo danas i u budućnosti, da se ona s umiranjem jezika mora bojati vlastite smrti, jer joj nedostaje bitan elemenat prenošenja tradicije, a sa zaustavljanjem jezičnog razvitka ili unošenjem jezične zbrke onemogućuje joj se misaoni rascvat i teološki susret s bitnim suvremenim problemima života te svjetlo koje bi odatle moralo proizići i za kršćansku zajednicu i eventualno za druge koji bi bili voljni da se za to svjetlo zauzimaju.

Ne možemo ovdje obrađivati po redu sva dobra naroda bez kojih kr­šćanstvo ne može postojati ili bez kojih se ne može razviti do svoje punine. Spomenimo samo – od sveukupnosti kulturnih dobara – na primjer likovnu umjetnost, pjesništvo i uopće književnost, a napose glazbu. Za sva ta područ­ja imali bismo mi kršćani štošta sebi reći ovdje i sada, u našem hrvatskom narodu. Sva su ta područja nužna za razvitak kršćanskog života, na svim tim područjima kršćani kao kršćani – iz svoga kršćanskog nadahnuća – bili su nekoć aktivni stvaraoci. U ovaj čas liturgijske obnove nalazimo se u sasvim osobitoj situaciji gdje nam je potreban stvaralački glazbeni genij hrvatskog naroda, kad treba stvoriti – jer postoji i mogućnost i potreba za to – tako reći čitav novi glazbeni repertoar za liturgijsko proživljavanje kršćanstva. Nema dogme u glazbi, ne bi se smjelo samo čuvati staro, trebalo bi stvoriti novo, i to takvo da bude zaista dijelom i komponentom naše hrvatske domovine. Bez živog i upravo dramatičnog – jer nužno problematičnog – dodira s cjelokup­nom suvremenom hrvatskom glazbom, čini se, neće biti živog ostvarenja za hrvatsku liturgijsku glazbenu budućnost. Ako se danas u našoj glazbi nalazimo u previranju, možda – po nekima – u krajnjoj dezolaciji, možda bi smion zahvat i odvažno angažiranje u stvaranje kršćanske liturgijske glazbe moglo značiti štogod i za budućnost samog glazbenog stvaralaštva hrvatskog naroda kao takvog.

Mnogi zamišljaju da je uloga kršćana u životu jednog naroda nužno konzervativna, za beskompromisno čuvanje starog. To bi bilo točno kad bi kršćanstvo bilo samo jedna prirodna religija. Religijama je bitno da su kon­zervativne, da sakraliziraju i čuvaju vrijednosti u obliku koji se brzo počinje ukrućivati. Kršćanstvo je, međutim, u najintimnijoj svojoj srži proročko i nezadovoljno s dosegnutim, ono uvijek teži prema boljemu, nikad mu nije dosta živo i autentično ono što je već ostvareno, jer uvijek može biti bolje i više. Kod nas u Hrvatskoj je takvo kršćanstvo, živo i nemirno (“Nisam donio mir nego mač!” rekao je Krist), slabo zastupano. Koncil nas je sada zdrmao. Ovisi o vjernim kršćanima, pogotovo o mladima, da postanemo živo kršćanstvo koje će ne samo biti prisutno u suvremenim, danas ostva­renim narodnim dobrima, nego koje će smiono krenuti naprijed i stvarati nova dobra, bez straha pomagati svima u narodu koji žele stvarati i rasti. Kršćanstvo koje se odreklo svoje stabilizacije i koje se mobilizira za dobro.

Kršćanin je srcem i cijelim bićem duboko ukorijenjen u svome narodu. On crpi sokove iz tla (dakako ne samo tla u čisto materijalnom smislu) i tako ostvaruje po božanskoj milosti svedočanstvo Bogu i Kristu. Ako se ogleda­mo po svojoj povijesti, moramo reći da je u našoj hrvatskoj prošlosti bilo premalo te autentične hrvatske katoličke evanđeoske stvarnosti. Previše smo bili samo uvoznici. Teško je naći neki ozbiljan i dalekosežan, velik hrvatski kršćanski duhovni pokret. Naši su sveci s periferija ili su živjeli u tuđini. Naši teolozi ili nisu originalni ili su opet bili u tuđini, pisali na tuđim jezicima. Na tlu domovine nemamo nečega duboko svoga i duboko kršćanskoga što bi bilo oplodilo i nas i svijet. Tek u posljednje stoljeće imamo neke domaće ženske redovničke družbe, muškog takvog pokreta nemamo. Benediktinci i franjevci uspjeli su se, svaki u svoje vrijeme, duboko saživjeti s našim tlom, postali su toliko naši kao da i nisu od drugud uvezeni. Ali bismo ipak željeli da i naša zemlja rodi takvog sveca hrvatskoga kako je sv. Franjo bio talijanski, sv. Ignacije baskijski, sv. Kolumban irski.

Gdje su razlozi toj tako skromnoj plodnosti? Moglo bi ih se nabrojiti više; među inim tu su Osmanlije. Ali neće to biti sve. Možda je najveća naša nesreća potcjenjivanje svoga vlastitog naroda. Mi smo sami svoj narod tijekom stoljeća suviše zatvarali u njega samoga, uvijek od straha da ga utjecaji tuđih kultura ne bi pokvarili, jer da nije sposoban da to razumije; a ipak njegove domaće vrijednosti nismo tako cijenili da bismo rado prihvatili sve što izraste iz naroda i pomogli tome da raste. Naši su se teolozi uvijek školovali vani u svijetu, mi smo sami upotrebljavali stranu literaturu, mi smo uvozili strane drugorazredne knjige, tuđe pobožnosti, tuđe postupke i sve ostalo. Uzdizali smo ponekad neku lažnu samosvijest naroda oslonjenu samo na stara dobra, koja nismo pokušavali dalje razvijati i na njima gra­diti ono što bi bilo plod današnjeg vremena. U drugim područjima naš je narod krenuo naprijed, ali u području religiozne kulture slabo. Kršćani su ovdje ipak nešto odgovorni. Danas bi trebalo sa svom smionošću požuriti se, s povjerenjem u svoj vlastiti narod, da pomognemo našim vjernicima da uhvate korak sa suvremenim kršćanstvom na Zapadu, i čitavom narodu da upozna sadašnje kršćanstvo u njegovoj autentičnoj raznolikosti i punini, makar dramatičnoj, a ne da dobivamo samo mrvice, nejasne i kojima se stvari samo zamagljuju i sije strah.

Kršćanstvo, dakle, mora biti narodno, mora biti patriotsko, kršćani moraju biti patriote. Dakako, uvijek imajući pred očima sveukupnu ljudsku obitelj, nikad ne uzdižući lažno i ne štiteći nepravedno interese svoga naroda ukoliko bi oni bili protiv pravednih interesa cijelog čovječanstva ili kojega drugog naroda. Kršćanin će ljubiti svoju domovinu i onda kad je mora popravljati, kritizirati, kad mora žaliti njezine slabosti, propuste, možda i nečasne postupke. Kršćanski vjernik zna da je lažna dilema: ili vjera ili nacija, jer nikada ne može doći do takva sukoba, ako se stvari s obadvije strane iskreno i točno postave. Napetosti, razumije se, mogu nastati, jer mogu postojati nejasnoće i nesporazumci, ali se te napetosti nikad ne smiju rješavati naprečac kao da se radi o kontradikcijama, uvijek treba postupati sa strpljivošću i ljubavlju. A to su prvenstveno kršćanske kreposti.

Kršćanska Crkva može biti i napadnuta, pritisnuta, gonjena u nekom narodu. Ona se onda, dakako, mora braniti, ali nikada se ne smije braniti tako da ništi ili stavlja u pitanje druge prave i istinske vrednote domovi­ne, naročito slobodu svih članova naroda. Napetosti se moraju prevladati iskrenošću, strpljivom spremnošću na dijalog, odvažnim nanošenjem križa Kristova.

Glas koncila, god. VIII, br. 12 (157), 1969. 

 

Komentari nisu dozvoljeni.