Zdravko Zima, Gotovac s onoga svijeta

Svaki pojedinac je svijet za sebe. Prije mnogih drugih, tu notornu konstataciju ovjerio bi Vlado Gotovac koji je u eri kolektivističke bezličnosti, ali isto tako i kasnije, u godinama nacionalističkog jednoumlja, inzistirao na autonomiji pojedinca koji tek u množini svojih mogućnosti tvori neponovljivu ljepotu svijeta. Pjesnik gnomske čistoće, pripadnik krugovaške generacije koji je filozofskom komponentom svojih stihova blizak kronološki mlađim razlogovcima, Gotovac je zahtjev za slobodom – esencijalnom i egzistencijalnom – postavio kao najviši zahtjev. I za to platio najvišu cijenu. Na jednome mjestu zaključio je da je sve što je napisao, napisao u panici. Iz razloga koje možda nije nužno pomnije objašnjavati; panika je mnogo manje bila uzrokovana osobnim, a mnogo više političkim ili policijskim razlozima totalitarne trivijalnosti u kojoj se doimao kao šugava ovca. Smišljajući tekstove, pisao ih je s osjećajem da piše svoj vlastiti testament, predmnijevajući da su mu svako slovo ili svaki stih posljednji. Iz toga je nastao opus koji u Hrvatskoj nema parnjaka, niti odgovarajućih srodnika, neovisno o mogućoj korespondenciji s Ujevićevim nasljeđem ili stanovitim vezama s tekovinama moderne lirike (Rilke, Valéry, Eliot) kao i recentnom filozofskom lektirom. Vatra je osnovna imenica koju Gotovac zaziva, a vatra podrazumijeva očišćenje i uskrsnuće u viziji neke bajoslovne ptice.

Čitajući Gotovčeve tekstove 15 godina poslije njegove smrti, očito je da je svaki korak poduzimao sa sviješću o mogućim konzekvencama, uvjeren da svoju sudbinu ne može promijeniti i lišen potrebe za prilagođavanjem koje bi ga pretvorilo u moralnog pajaca. Tragedija je privilegija izabranih, ponavljao je svagda iznova, pretpostavljajući vječnost trenutku, ponašajući se u politici kao pjesnik i ne tražeći u poeziji bijeg, nego shvaćajući svaku riječ kao potvrdu svog javnog angažmana. Rizik poezije + rizik egzistencije sunovraćene u kanal ideologije = Vlado Gotovac. S kime je u krajnjoj liniji usporediv? S jedne strane s antičkim Sizifom koji uvijek iznova gura kamen prema vrhu i koji, bez obzira na posljedice, vjeruje da je potreba da se dođe do vrha dovoljna da ispuni njegovu sudbinu. S druge strane otkriva se Dostojevski, kojeg Gotovac apostrofira kao najvećeg pisca. I dok su u Dostojevskijevim romanima svi junaci, čak i najplemenitiji, uvijek krivi, u Hrvatskoj nitko nikada nije kriv. Naravno, kriv je jedino Gotovac zato što je osjećajem odgovornosti i čistoćom svog djelovanja odudarao od društveno nametnih kanona, zato što je bio hotimično lud, ako ne i ohol, poput protagonista slavnog ruskog pisca, među kojima su Knez Miškin, Ivan Fjodorovič Karamazov, Aljoša Karamazov, Kirilov, Versilov i drugi. U liku Ivana Karamazova znameniti ruski pisac beletrizirao je jednu vrstu oholosti koja se suprotstavlja Bogu. Upravo takvom optužbom na Gotovca su atakirali njegovi suci, koji su komunizmu ucijepili atribute božanske intaktnosti, ali podjednako tako i njihovi mentalni nasljednici koji su naciju uzdignuli na oltar. Strogost koju je Dostojevski primjenjivao prema drugima i prema samome sebi, dobila je u Gotovcu svojevrsni pandan. A kad se Merežkovski pita je li Dostojevski luđak ili prorok, onda je to pitanje bez eksplicitnog odgovora. Drukčije nije moglo ni biti. Jer upravo je Dostojevski svojom književnošću fiksirao osamljenost i izgubljenost ljudskog bića. Unatoč tome što se svijet smanjio, ili se takvim čini zbog sve veće pošasti globalizacije, usprkos cyberpunkerima i kognitivnim protezama, u svojoj nutrini čovjek je danas osamljeniji nego ikad. Onog tko to vidi, a onda nedvosmisleno konstatira, proglašava se ludim. Zato je lud Dostojevski sa svim svojim likovima, zato je lud i Vlado Gotovac koji se ni u jednom času ni u jednom režimu nije libio tražiti odgovore na najteža i najopasnija pitanja.

Dvojba o Bogu, ili  njegovu postojanju, centralna je tema Dostojevskog i njegove književnosti. Na pitanje o Božjoj egzistenciji jedan drugi Gotovčev učitelj, Friedrich Nietzsche, odgovorio je niječno, prouzročivši time svu silu negativnih, pa i neznalačkih tumačenja, iako je njemački filozof svojom rečenicom samo konstatirao vrijeme u kojem su narušene tradicionalne vrijednosti i u kojem je čovjek ostao bez najvažnijih uporišta. Bez obzira na obiteljski odgoj ili činjenicu da je u dječačkim godinama bio ministrant, neovisno o komunističkom režimu koji je Crkvu više-manje tretirao kao neprijatelja, pjesnik koji je u fokus svojih razmišljanja postavio pitanje vječnosti, samim tim nije mogao zaobići ni pitanje o Bogu. U pjesmi Bilješke za jednu autobiografiju, nastaloj za uzničkih godina u Lepoglavi, Gotovac izrijekom apostrofira Kocbeka. Ni naslov pjesme, ni slovenski pjesnik nisu plod slučaja. Kocbek je jedan od najvećih slovenskih pjesnika novoga doba, a važnost njegove ostavštine daleko nadilazi granice njegova naroda i radijacijom skučenog jezika. Premda praktični katolik, 1937. u časopisu Dom in svet oštro se okomio na katoličku crkvu, optužujući je da se znatnim dijelom stavila u službu fašizma. Kada tvrdi da je čovjek umjesto vjetrometine izabrao sigurnost, umjesto junaštva opreznost, umjesto cjelovitosti parcijalnost i proračunatost, onda nema sumnje da bi takvu vrstu procjene kolektivnog duha u svom vremenu jednako tako potpisao i Gotovac. Premda partizan i jedan od utemeljitelja Osvobodilne fronte, među prvima je osudio poslijeratnu likvidaciju domobrana na Kočevskom Rogu čime je, pogotovo poslije politikantski dirigirane afere s knjigom Strah in pogum, jednom zasvagda cementirana njegova disidentska pozicija. Upravo zato što je odbacio parcijalnost, i svjedočio iz pozicije cjeline, nekoliko desetljeća poslije njegove smrti Kocbekova misao zrači istim sjajem. Kada se našao u kućnoj konfinaciji zbog upravo spomenute knjige Strah in pogum, pisao je o komunističkoj represiji, ne zaboravivši pripomenuti da raščovječenje koje se bliži još nema imena. To raščovječenje koje je pedesetih godina 20. stoljeća slutio veliki slovenski orakul, danas itekako bolno osjećamo na vlastitoj koži. Kocbek je jedan od rijetkih pisaca, ne samo u svojoj matičnoj književnosti, koji je premostio hijat između mišljenja i djelovanja. U tom herojskom pothvatu, Gotovac mu je učenik i sljedbenik; zato je izrijekom apostrofiran u pjesmi koja se poslije svega citira kao rezime jednog intelektualnog i robijom impregniranog puta.

Gotovac je jedva izišao iz adolescentskog doba, kad je njegov kateheta i jedan od prvih učitelja, fra Stanko Romac, prorokovao da će biti svetac ili vrag, najavljujući tako dolazeću kob. Njegov djed Jure život je proveo na konju, otac Martin bio je žandar, majka Ana nepismena domaćica, prva lektira bio mu je Žandarmerijski vjesnik, prvi alfabet ćirilica, a jedan od najvažnijih mentora u formativnim godinama bila je starica Neta, slijepa muslimanka, koja mu je svojim urođenim talentom za pripovijedanje otkrivala tajne vidljivog i nevidljivog svijeta u lepezi svih mogućih suprotnosti. Njegova sudbina bila je u znatnoj mjeri fiksirana u ocu Martinu koji se unatoč svom žandarskom statusu više brinuo o pravdi nego o slovu zakona, tim više što to dvoje, pravednost i zakonitost, nisu nužno u odgovarajućem suglasju. Kad je Simone Weil objašnjavala  da kazneni sustav u osuđeniku mora izazivati osjećaj pravde, kao što muzičar svojim zvucima u publici izaziva osjećaj ljepote, mislila je na ono što će tek doći u nekoj teško predvidljivoj budućnosti u kojoj ljudski rod neće patiti od manjka ljubavi. Mislila je na ono isto što je u svojoj primitivnoj ali časnoj glavi slutio Martin i na čemu je, vođen svojim egzistencijalnim i knjiškim iskustvom, svojim Kierkegaardom i Nietzscheom, svojim Hölderlinom i Traklom, svojim Rilkeom i Kafkom, A. B. Šimićem i Ujevićem, tako zdušno radio njegov razmetni sin Vlado. Štafetu učitelja kreposti, koju je u svoje vrijeme imao Ante Starčević (kako tvrdi Josip Horvat), u drugoj polovici 20. stoljeća preuzeo je Gotovac. U zaključnom poglavlju svoje monografije, isti autor zaključuje da je Starčević bio imun na nasladu koju pruža vlast, a koju Paul Valéry naziva la volupté de commander. Jedva da bi se nešto drugo moglo primijetiti za krugovaškog pjesnika i zatvorskog abonenta, čija kob na neki način korespondira s nesrećom Calderonova Princa Sigismunda koji je prošao put od dna do vrha i obratno. Obojici se obistinilo pretkazanje da će dignuti glas protiv oca. A Gotovčeva pobuna bila je isto tako usmjerena protiv oca, ako ne vlastitog, onda onog koji utjelovljuje vlast u autoritarnoj figuri maršala, poglavnika ili kondukatora, ovisno o historijski zadanim tradicijama i lokalnim običajima. Vođen idejom slobode – i slobodom vlastitog izbora – koju su mu namrli njegovi preci i filozofski učitelji, Gotovac je prošao vrletnim stazama svih mogućih iskušenja na kojima je udjel uzaludnosti korespondirao s njegovom beskompromisnošću. Za jedne je bio kontrarevolucionar i šovinist, za druge heroj, novovjeki Sizif i prognanik u vlastitoj domovini, ali je isto tako bio robijaš, predsjednik stranke, kandidat za predsjednika Republike, žrtva atentata, premda je više od ičeg bio pjesnik zabranjene vječnosti, uvjeren da zbiljska sloboda ponajprije implicira pravo onog koji misli drukčije. I varaju se oni koji njegov disidentski staž svode na petnaestak godina, koliko ih je prošlo od prvog hapšenja do časa kad je primio prvi honorar za prijevod Jančarova romana sa slovenskog na hrvatski jezik. Bez obzira na povremene uspone, usporedive do neke mjere sa Sigismundovim usponima i padovima u drami Život je san,  od trenutka prvog hapšenja, 11. siječnja 1972. godine do smrti, Gotovac je bio stigmatiziran kao jurodivi, osuđen na ekskluzivno društvo rijetkih prijatelja i istomišljenika, među kojima je prednjačio Čedo Prica. Pitanje je povijesnog postuliranog cinizma da je najveća poniženja dočekao u samostalnoj Hrvatskoj, ni manje ni više nego od jedne vrste setebandijerista koji su parazitirali na onom što su bile njegove zasluge iz ere komunističke Jugoslavije, kada je dokazivao da se svako političko preispitivanje ne može i ne smije tretirati kao separatizam, da nacionalizam sam po sebi ne mora biti isto što i šovinizam, da je sloboda nedjeljiva, da je slobodno društvo bez slobodnog pojedinca mrtvo slovo na papiru i da teškoće jugoslavenskog unitarizma nisu nužno posljedica hrvatskog ili kojeg drugog povampirenog nacionalizma. Premda je u Hrvatskoj od njena osamostaljenja obnašano visoke kulturne i političke funkcije, koje su na neki način kulminirale kandidaturom za predsjednika Republike, nitko nije toliko ponizio Gotovca kao što su ga ponizili oni koji su mu mogli ili morali biti najbliži. Ako nije naivno vjerovati da iz etničke unisonosti slijedi ono drugo i mnogo važnije srodstvo, koje implicira duhovnu i svjetonazornu unisonost. Ili tolerantnost u najgorem slučaju.  Uostalom, sâm je Gotovac u jednom od svojih fulminantnih fragmenata, prije nego što je pravo i slutio što će ga sve zadesiti u dvjema formalno različitim, a supstancijalno bliskim i identičnim državama, nemoćno zavapio: puk je izabrao Barabu. Koliko se to puta ponovilo od Kristovih vremena do danas, koliko se puta gomila između buntovnika i ubojice odlučila za ovog potonjeg, koliko puta je Pilat nakon toga oprao ruke, uvjeravajući sebe i druge da je u pitanju jednog raspeća tobože nedužan?

Posebno poglavlje u Gotovčevoj, po mnogočemu egzemplarnoj biografiji čine susreti s Miroslavom Krležom. S velikim hrvatskim piscem prvi put se susreo 1957. godine. Nakon toga viđali su se povremeno, a prema vlastitom priznanju, Gotovac ga je prestao posjećivati sredinom 1976. godine, nekoliko mjeseci poslije povratka s prvog robijanja u Staroj Gradiški. Tko pozna Krležu samo iz herojske faze, obilježene polemički i oporbenjački intoniranim tekstovima kao što su Moj obračun s njima, Deset krvavih godina, Dijalektički antibarbarus i drugi, ostat će zatečen ako ne i razočaran. Unatoč svom respektu prema Krleži, razočaran je bio i Gotovac, o čemu se nedvosmisleno izjasnio u intervjuu s Dimitrijem Rupelom (1987). Poput mnogih drugih više ili manje znamenitih protagonista, potkraj života Krleža je svoju filozofiju nacionalne i balkanske povijesti pokušavao zaključiti sa samim sobom i onim što mu se poslije svih iskustava, poslije Lenjina i Plamena, poslije Križanića i Supila, poslije Endehazije i Broza, činilo kao jedina mogućnost. Od pisca i burevjesnika koji se hrvatskoj zatucanosti i provincijalnosti žestoko rugao u godinama kad je Gotovac tek došao na svijet, od umornog klasika i hodajućeg spomenika, koji je već stajao pred vratima vječnosti, nešto drugo bilo je teško očekivati. Krleža je tvrdio da je u Gotovčevom slučaju učinio sve što je mogao, dokazujući mu da je naivan i lakovjeran i da njegovo istjerivanje pravde nema nikakva smisla. Što se aktera hrvatskog proljeća tiče, objašnjavao je da je njihova praksa diskreditirala plemenite ambicije, a na Gotovčevu sugestiju da se ogradi od identificiranja 1971. i 1941. odgovorio je  niječno. Stajao sam neizrecivo tužan pred starim, nemoćnim gorostasom, svjedoči Gotovac, kao što čovjek stoji pred svetinjom, ćuteći svakim dijelom svog bića da od njegovih mladenačkih ideala nije ostalo ni traga. Nije bilo druge nego da napusti Gvozd, svjestan da je taj razgovor imao dimenzije rastanka. Nekoliko godina kasnije, u nešto drukčijoj formi, razišli su se Krleža i Stanko Lasić. Veliki pisac nije mogao podnijeti kritičke opaske koje je iznio njegov najbolji i najkonzekventniji tumač, iako su riječi zagrebačkog profesora u usporedbi s onim što je Krleža konstatirao o Mažuraniću, Preradoviću, Domjaniću i drugima, zvučale poput Mozartove sonatine, kako primjećuje sam Lasić u predgovoru za Kronologiju (1982) koja je bila povod njihova definitivnog razlaza. Koliko je dramatičan i poražavajući razlaz između Krleže i Gotovca, manje zbog njih samih, a neusporedivo više zbog onog što se kolokvijalno zove panika Kroatenlagera, toliko je dekuražirajući Lasićev predgovor za citiranu knjigu. Tim više što se o razlazu sa slavnim piscem Lasić izjašnjava krajnje delikatno, vođen ponajprije ambicijom da u njihovom zbližavanju i udaljavanju do neke mjere razotkrije konture hrvatske nacionalne kobi. U godinama Prvog svjetskog rata Krleža je shvatio da je sloboda nedjeljiva, ali je kasnije prihvatio princip historijske pragmatičnosti, izgubivši čistoću proroka,  njegovu tragičnost i vjerodostojnost, zaključuje zagrebački teoretičar i književni povjesničar. Lasić piše da je proročkih stigmatizacija u hrvatskoj tradiciji bilo vrlo malo i da je to naš najveći nedostatak. Simptomatično je da nitko nije vidio, a ako je i vidio, nije htio, ili se nije udostojao komentirati tu rečenicu.

Poslije svega, u kolektivnoj memoriji Gotovac je možda više ostao kao političar i neponovljiv orator nego kao pjesnik. Ne znam koliko bi to volio čuti, ali tko je čitao njegove knjige, mogao je u pjesmama i esejima identificirati tragove dolazeće sudbine. Iz antologijske i davno nastale pjesme Ja domahujem životu izdvaja se stih koji se doima kao njegov egzistencijalni program: Može se sanjati, ali je bolje raditi a najbolje raditi ono što sanjaš. U jednom eseju citira Marka Aurelija, pozivajući zapravo na napor koji ne daje velike nade u uspjeh. Samim tim što je radio na svojim snovima, Gotovac se približio viziji Titana koji se u želji da ovlada nebom ne ustručava sukobiti sa Zeusom, korespondirajući na neki način sa slikom tragičnog junaka koji uspjeh mjeri dimenzijama vlastite uzaludnosti. Apsurdnost je strast, najbolnija od svih, pisao je Camus, promovirajući samoubojstvo u najvažnije filozofsko pitanje. Unatoč vatri koja isijava iz svake Gotovčeve riječi ili geste, u svoje pothvate uvijek je ulazio sa sviješću o riziku koji je u obrnuto proporcionalnom odnosu s mogućnostima dobitka. Efikasnost i dobitak nisu imenice koje bi prianjale uz pjesnika iz Imotskog, koji je u zavičajnom kamenu zarana prepoznao svoju najveću opsesiju: vječnost. Prema biblijskoj tradiciji, kamen utjelovljuje mudrost, ali i produhovljenog pojedinca karakterističnog po postojanosti vjere. A postojanosti u Gotovca nije falilo, ma što tko pod vjerom podrazumijevao.

Svjedočeći o krugovašima, koje je Josip Pupačić nazvao osumnjičenom generacijom, zaključio je da su od prvog časa bili osuđeni na autsajderstvo, a samim tim i na položaj dežurnih grešnika. Pojmovi autsajder i autsajderstvo opetovano se javljaju u Gotovčevim tekstovima, legitimirajući jasno artikuliranu svijest o (ne)izvjesnosti svoje pjesnički impostirane sudbine. A Nietzscheov Zaratustra zasitio se pjesnika, starih koliko i novih, prozivajući one koji su uprli pogled protiv sebe samih. U znamenitoj studiji o autsajderima, Hans Mayer ih distingvira na žene (Judita, Dalila), homoseksualce (Klaus Mann, Maurice Sachs) i Židove (Ahasver, Schylock). Ali za razliku od onih koji su teško ili nikako mogli mijenjati svoju socijalno definiranu poziciju, Gotovac je dragovoljno prihvatio autsajderstvo jer se nije mogao i nije htio poistovjetiti s javno proklamiranim lažima. Njegovi etički i estetički zahtjevi bili su toliko jaki da je vazda iznova prosvjedovao protiv prostaštva jer je u njemu identificirao jalovost gomile, prezir prema formi i negiranje čovjekove uloge u Apsolutnom, kako se izjasnio u jednom ispovjednom fragmentu. Pjesnik imotske biografije, s obrazom i obrazovanjem koji ne korespondiraju s kaotičnim svijetom provincije, čije vrhunsko znanje je nepriznavanje znanja o stvarnom kao o mrtvom (Konstantinović), političar koji je zagovarao antipolitiku u formi otpora kolektivnoj praznorječivosti, ozakonjenoj prosječnosti i kleptomanskoj iracionalnosti, pisac koji je u poeziji esejizirao, a u politici epatirao, Gotovac je morao otići na drugi svijet da bi na ovom dobio kakvu-takvu popudbinu. Patetici nema mjesta, ali među onima koji su živjeli u Gotovčevoj blizini, među onima kojima su ga šikanirali i kujonirali, među onima koji su ga ignorirali i ironizirali, pa i među takvima koji su mu bili prijatelji, ili su prijateljstvo vješto hinili, apostrofiranje njegova imena dotiče granice srama, makar u mjeri u kojoj se za njegovu kob ne može optuživati samo pohlepnog Levijatana ove i one službene politike. U provincijskom svijetu koji je takav-kakav jest jer se uvijek ponovo hrani mitologijom vlastite praznine, možda mu nije preostalo drugo nego da krene ususret svojoj, u matičnim knjigama fiksiranoj tragičnosti. Entropija provincijske zemlje je entropija njenog istodobno naivnog i proračunatog, istodobno nihilističkog i nepotističkog duha; koliko god prostorno skučena, još je uvijek odveć velika da bi podnosila najbližeg susjeda. Prošlo je gotovo cijelo stoljeće otkako je Krleža objašnjavao da je za Hrvata iz Imotskog Hrvat iz Zlatara čovjek iz inozemstva. I obratno. Naravno, kad je to tvrdio nije mogao misliti na Gotovca koji će se u krajnjoj liniji pokazati kao čovjek iz inozemstva na način koji se u ovom dijelu svijeta ustrajno perpetuira. On je inozemac čak i onima iz najveće blizine, premda blizina nije samo fizička ili zemljopisna kategorija. Što je drugo Gotovac mogao očekivati, kad je u vrijeme komunizma tvrdio da je ono što je dobro za Hrvatsku samim tim dobro i za Jugoslaviju, pretvarajući se vrlo brzo, s uspostavom samostalne države, u nesmiljenog kritičara Oca Domovine i ponavljajući gotovo kao mantru tvrdnju da nema slobodnog društva bez slobodnog pojedinca.

Gorka je spoznaja da je Gotovac pokazivao figu svakom totalitarizmu, iako pojmovnik biopolitike, kako ga vidi Foucault, niječe uobičajeno shvaćanje moderne povijesti. S ekspanzijom digitalne tehnike ušli smo u svijet spektakla u kojem sve sofisticiranije opsjenarske tehnike brišu zadnju granicu između istine i laži. Umjesto stvarnog vremena, vrijeme se inscenira, a rastezljiv pojam države do krajnjih granica relativizira ideju ljudskih i, kako se činilo, davno apsolviranih prava. Drugim riječima; idemo naprijed, ali još brže natrag s teško izbrisivim osjećajem da anomalije, ako je to prava riječ, izmiču odgovarajućoj kontroli. Više nema tajne, nema ni sudbine. Više nema komunikacije, a samim tim nema ni seksualnosti jer ni ona nije ništa više, ali ni manje nego komunikacija. Klon ukida smrt, ali podjednako tako ukida i život. Svrhovitost ljudske egzistencije, njena veličina i njen patos, sve ono o čemu je maštao Gotovac, vraćajući se u djetinjstvo europske civilizacije, iniciran Sokratovom sudbinom i finaliziran Gandhijevim promoviranjem ahimse, svi Starčevići i Krleže sa svojim malim i velikim adeptima svode se u krajnjoj konzekvenciji na numeraciju genoma.

Ono što je za jedan ljudski vijek daleko i nedohvatno, za povijest je nevjerojatno blizu. Nošen svojim strepnjama i svojim snovima, Krleža je između dva svjetska rata objavio Razgovor sa sjenom Frana Supila (u kojem je hrvatsku političku realnost izjednačio s panihidom). Njegovim potomcima preostaje danas razgovor s Krležinom sjenom. Ne mora to biti adorantsko podvijanje pod njegove skute, ali ni vulgarno blaćenje, provocirano jedino sviješću da se pisac Balada dao fascinirati Lenjinom i crvenim Oktobrom. Nekritičko beatificiranje i prostačko negiranje samo su dva pola jednog te istog, a takve navade, da protagoniste svoje povijesti jedan dan uzvisuju na oltar, a drugi nemilosrdno bacaju u blato, u ovom dijelu svijeta imaju dovoljno dugu i žalosnu tradiciju. O Krleži se može i mora govoriti kritički, ali taj govor mora proizlaziti iz spoznaje, a ne iz svjetonazorne iritacije koja sa činjenicama i onim što je definiralo jednu epohu nema ničeg zajedničkog. U uvijek istoj i uvijek drukčijoj igri crnog i bijelog, lošeg i dobrog, burevjesnik s Gvozda prije je vidio onu crnu stranu. To izrijekom priznaje u knjizi razgovora što ih je vodio s Predragom Matvejevićem. A jedna od najintrigantnijih replika krije se u poglavlju Iskustvo i suvremenost. Na pitanje o studentskom buntu iz 1968. godine, Krleža odgovora u svom stilu, svjestan kako svaki novi naraštaj misli da je pametniji od onih prethodnih te da se stoljeća mogu preskočiti. I gotovo lakonski zaključuje: Razlika između nas i njih je samo u tome što smo mi bili ono što su oni danas a njima će se dogoditi što se dogodilo i nama, da će doživjeti ostvarenje svojih ideala.  Hoćemo li njegov odgovor shvatiti kao dosjetku, retoričku figuru ili kartaški dirigiranu rekontru s okusom cinizma, u krajnjem slučaju nije ni važno. Premda na njega nije aludirao, a nije ni mogao jer odgovor kronološki prethodi hrvatskom proljeću, rušenju Berlinskog zida i onom što je poslije sloma komunizma uslijedilo na Balkanu, Gotovac je doživio ostvarenje svojih ideala.

Sva je prilika da je to ostvarenje bilo gorko, ne samo za njega nego i za njegove istomišljenike, uvjerene da je s agonijom komunizma i propašću jedne federativne zajednice pokopana sablast korumpirane države. Znao je stari Krleža da su ideali jedno, a kad se pretvore u stvarnost nešto sasvim drugo. Od pisca koji je svojim životom integrirao gotovo cijelo 20. stoljeće, koji je u mladosti bio svjedok dvaju balkanskih ratova (1912, 1913), potom dvaju svjetskih konflagracija, a među inim suvremenik atentata na bana Cuvaja, atentata na Stjepana Radića u beogradskoj Narodnoj skupštini, atentata na kralja Aleksandra u Marseillesu, od ljevičara i rebela koji je suvremenik staljinskih čistki, koji je u Zagrebu živio i preživio godine endehazijskog terora, pristajući poslije rata ponovo uz Broza i braneći ga od Moskve, od takvog pisca teško je bilo očekivati da će zadrhtati pred hrvatskim proljećem.  Nema ga potrebe braniti, ali u času kad mu se Gotovac onako emfatično ispovijedao, kad je pokušavao razdvojiti žito od kukolja, uvjeravajući ga da 1971. i 1941. nisu jedno te isto, njegov domaćin imao je 83 godine i barem isto toliko proljeća i zima koje su ga stubokom uvjerila da će sve ono što se događa, neovisno o Gotovčevim plemenitim nakanama, prije ili kasnije završiti kao farsa. Ili kao tragedija, a kako je završilo hrvatsko proljeće, pitanje je trijezne povijesne ocjene, a ne kazališnih žanrova koji tragediju i komediju samo simuliraju.

Balkanski ratovi koincidirali su s Krležinim godinama u peštanskom Ludoviceumu. Ambiciozni pitomac vojne akademije u Srbiji je prepoznao supstitut za balkanski Pijemont, ali nakon spomenutih ratova (u kojima je mitizirana Srbija sa svojim saveznicima porazila Tursku i Bugarsku), njegovi ideali rasprsnuli su se kao mjehuri od sapunice. Ostalo je samo razočaranje, jednako onom koje je doživio Gotovac, ne uspijevajući svojim zanosom mobilizirati Krležu koji ga je strpljivo slušao, vjerujući da sluša priču koja se dogodila bezbroj puta s epilogom koji je pripovjedač njegova kalibra mogao predvidjeti. Uzimajući u obzir dva balkanska rata, svoj intimni angažman i bjegove u Srbiju koji su ga gotovo stajali glave, mnogo godina kasnije aureolom ovjenčani Krleža duhovito će primijetiti da je Prvi svjetski rat za njega bio treći! Ono što se dogodilo početkom stoljeća na zloguki način repetiralo se u njegovu finalu, ostavljajući starog barda nijemog. Da su Krleža i Gotovac bili vršnjaci, prvi bi opet smišljao Zastave, a drugi bi unatoč svom nacionalizmu završio kao Cesarec. Ali u onom što je pisao i onom što je poduzimao, Gotovac djeluje kao silf koji je na tlo krvave svakodnevice, obilježene mržnjama i intrigama, aterirao s onoga svijeta. Poput glavnog junaka opere Jakova Gotovca, Miće, koji se lakovjernom ženskom svijetu predstavlja kao Ero, taman sišao s oblaka. Da je Vlado Gotovac sišao s oblaka, ili nekih teško dohvatljivih visina, dostupnih samo izabranima, o tome nakon svega nema sumnje, barem ne za one koji su u njegovim pothvatima prepoznali celestinske daljine.

Komentari nisu dozvoljeni.