Miljenko Jergović, Rugalica u slavu fratra Andrije

O jednoj pjesmi Hamze Hume

Nakon 1945. započinje pjesnički obračun s Bogom.

Jedni to rade iz uvjerenja, drugi po nalogu povijesnog trenutka, treći zato što misle da bi im moglo pomoći da postanu bolji i uvaženiji pisci, ali je pravilo – nepisano i neizgovoreno – da se svatko s Bogom obračunava u skladu s vlastitom vjerom i nevjerom, zadanom u zvuku i smislu svog imena i prezimena, i tradicije u njemu namrle. Branko Ćopić kroz usta Nikoletine Bursaća tako udara po pravoslavnom Bogu, dok se Skender Kulenović razračunava s Allahom. Godinama kasnije, Ranko Marinković piše Gloriju, nasuprot vlastitom klerikalizmu, i vjeri u katoličkog Boga. Nitko ne dira u tuđe, a ako dirne, pjesma, pripovijetka ili roman pođu mu u propast, tako da ih se uskoro više nitko i ne sjeća. Istina, jednako su tako zaboravljani i obračuni s vlastitim Bogom, osim u onim rijetkim i blagoslovljenim slučajevima kad se baš i nije znalo huli li pjesnik ili se Bogu moli, udara li po Svevišnjem ili, možda, po Partiji i po bogohulnicima.

Tako se ni u Ćopićevom ruganju danas ne može poznati je li se rugao vjeri u Boga, ili se rugao onima koji se toj vjeri rugaju. Je li Nikoletina bio u pravu kada je oglasio smrt Boga? Je li on doista u to vjerovao, ili se izokretom rugao onima koji su u nevjeru vjerovali i kojima se u času pobjede pričinilo da Boga nikakvog nema? Godine 1945, ili neke sljedeće, činilo se da je prvo, danas se čini da je skroz drugo. Nikoletinu Bursaća danas bi se moglo izučavati po manastirskim ćelijama i teološkim kolegijima kao tajnog branitelja vjere i kao navjestitelja nekoga budućega, preporodnog doba.

Hamza Humo bio je među rijetkima, ako ne i jedini među pjesnicima, koji se narugao tuđemu Bogu i bogonavjestitelju, a da mu je pjesma ostala pamćena sve do kasnih doba bosanskohercegovačke književne povijesti. Pjesmu „Fratar Andrija“ napisao je i objavio prije Drugoga svjetskog rata, ali je nakon 1945. prihvaćena i tumačena kao neka vrsta naručene pošalice, stihovanog pamfleta, u kojemu je sramoćenju izvrgnut jedan tipizirani hercegovački franjevac.

Pisana u prvom licu, s patetičnim uzvikom u triput ponovljenoj inkantaciji (O, ja sam fratar Andrija), pjesma u tonu i smislu navodi na tradiciju usmenih pučkih rugalica. Takav je njezin okvir, a takva je, možda, bila i prva pjesnička nakana Humina. Odrastao u Hercegovini, na mostarskoj kaldrmi, s onim vječito prezrivim pogledom na sirotinju s kamenjara, Humo je bio politički nekorektan u vremenima kada se za političku korektnost nije znalo, ali se do nje držalo mnogo više nego danas.

Štošta se drugo još može učitati u Fratra Andriju i u Humine pjesničke i građanske nakane.

Pohađajući mekteb u rodnome gradu, zatim pučku školu i gimnaziju, odrastajući u krugovima jugoslavenske revolucionarne mladeži, Hamza Humo se nakon Velikog rata našao u Beogradu, i situirao se u ozračju suvremene srpske književnosti. Bio je urednik Gajreta, a potom, sve do rata, i novinar Politike. U partizane ne odlazi, nego 1941. bježi u Cim blizu Mostara, gdje u dubokoj anonimnosti dočekuje i oslobođenje. Već 1946. objavio je poemu Za Tita, i promovirao se u jednoga od vodećih pjesnika revolucije. Ali njegova društvena ambicija bila je nevelika: nije zauzeo visoke položaje, nije postao književni ni politički arbitar, daleka mu je bila uloga komesara, nego je poživio tiho i mirno, tako da je vrlo brzo postao najstariji bosanskohercegovački pisac. Takvim ga nisu činile godine, nego stav. Umro je s navršene sedamdeset četiri, a ispraćen kao stogodišnjak. Hamza Humo provukao se kroz iglene uši epohe, mimoišli su ga koncentracijski logori i goli otoci, ustaške i komunističke dvojbe i dileme, i sve one muke koje su morile njegove ispisnike. Vječno začuđen time što je musliman usred Europe, poživio je svoj vijek, a da nikada nije bio čestito ni pročitan. I to je mudro izbjegao.

Na vrhuncima književne slave bio je već 1927, i prije Kristovih godina, kada je u Beogradu, kod Cvijanovića, objavio Grozdanin kikot. Vrlo neobičan, pjesnički roman, nastao iz one iste tradicije u kojoj će svoje proze pisati Rastko Petrović ili Momčilo Nastasijević, poslije Drugoga svjetskog rata biva preveden na njemački,  objavljen u više naklada i ispraćen pohvalama kao malokoja južnoslavenska knjiga u dvadesetom stoljeću. Humo će po Grozdaninom kikotu biti pamćen, za tu će knjigu znati i oni koji je nisu čitali, ona će naći svoje mjesto u školskoj lektiri – čime je ovom čitatelju za njegovih ranih dana priređen veliki užitak u tekstu – a da pisac više nikada neće napisati ništa slično, niti će i na kakav način nastaviti ono što je započeo u Grozdaninom kikotu.

Poslije je pisao pripovijetke i novele u duhu međuratne socijalne književnosti, a u kasnija doba roman Adem Čabrić, te niz knjiga pripovjedaka, među kojima je najpoznatiji Hadžijin mač, na tragu Kočićeve, Ćorovićeve i Andrićeve poetike. Godine 1976. Svjetlost je u izboru i redakciji Muhsina Rizvića tiskala Sabrana djela Hamze Hume. Više je to bio nadgrobnik za pjesnikov mezar, nego ponuda za nova čitanja…

Kao pjesnik, Hamza Humo bio je sav u zvuku i sroku. Njegovi stihovi ispunjeni su čulnim slikama, mirisima, bojama i šumovima Hercegovine. Moćan, ali vedar i duhovit pejzažist, baštinio je ono najbolje iz različitih tradicija, one hercegovačke, šantićevske, šimićevske i dučićevske, ali i one druge, beogradske i srpske, čiji je najutjecajniji pokretač i protagonist bio Momčilo Nastasijević.Preko njega Humo je u dalekom srodstvu s Nikolom Šopom, s kojim na prvi pogled nema ništa zajedničko…

U prvoj strofi Fratra Andrije sukus je onog što Hamza Humo u poeziji jest:

O, ja sam fratar Andrija
Naviljak drače mrk i štur
U kome po cio božji dan
Gori kravi božur.
O, ja sam fratar Andrija!

Riječ naviljak, koja je u središtu slike, danas nema svog značenja. Naprosto zato što je naviljak ono sijena koliko stane na vile, a vila nema, niti onih koji vilama plaste sijeno. Ako se toga i nađe, ljudi kojima ova riječ ima praktični smisao, pa je u životu izgovaraju, daleko su od jezika poezije.

Pritom, Humin naviljak i nije od sijena, nego je od drače. Čitatelj jasno vidi i čuje vile koje zazveče po hercegovačkom kamenjaru, da iščupaju žilavu draču, od koje koristi nikakve nema.

Naviljak drače mrk i štur.

Mrko je ono što je zagasito, smeđe ili sivo. Ono što je, uglavnom, bez boje. U prenesenom značenju mrk je onaj koji je smrknut, namrgođen. Mrko je i tmurno nebo, iz kojeg će pljusnuti. Svako od tih značenja povratno se sabire i u mrkom naviljku drače. Koji je pritom još i štur. A šturo je ono što je oskudno, mršavo, suho.

Sav u zvuku, “Naviljak drače mrk i štur” istovremeno je savršeno precizan u slici i značenju. Naime, doista je naviljak drače i mrk i štur. Drukčiji ne može biti, jer drača nije bogata i rodna, ili modra i bujna.

Ali u sljedeća dva stiha slika dobiva svoj puni smisao, i kao usporedba vraća se fratru Andriji, u savršenoj personifikaciji. On je: “Naviljak drače mrk i štur/  U kome po cio božji dan/ Gori krvavi božur”.

Fascinantna je tačnost u slici: doista, usred drače procvate ponegdje crven cvijet. Je li to božur, to baš i nije važno. Božur je i tako krvavo i živo Andrijino srce, usred njegove neugledne, dračom, šturom i mrkom, određene duše.

U tom je crvenom cvijetu nešto nepristojno živo i u svojoj životvornosti nastrano i žensko.

U fratru Andriji u kojem po cio božji dan gori krvavi božur.

Već druga je strofa teška uvreda njemu i njegovu vjernome puku:

O, ja sam fratar Andrija
Zavjetom, postom, molitvom
Još od djetinjstva uškopljen
I svetom vodicom poškropljen.
Mladost se moja ne pjeni.
Sav žar sagori u meni,
A duša strasno blista
U slavu Isusa Krista.

To da je franjevačkom redovniku, onom koji za sebe i svoj puk održava stalnu vezu s Bogom – neku vrstu milenijske wi-fi veze – kazano kako je zavjetom, postom i molitvom još od djetinjstva uškopljen, čime nisu uvrijeđeni samo on i njegovo stado, nego i sama njegova kršćanska i rimokatolička vjera, temeljena na upravo njegovim zavjetu, postu i molitvi, spada u red onih ruždijevskih udara na identitet, pa je baš čudno kako kakav crkveni velikodostojnik, biskup ili barem kateheta, nije izdao fetvu i ucijenio zlosretnu glavu Hamze Hume. Pritom, nije uopće nevažno što se redovničkom zavjetu, postu i molitvi narugao bivši učenik mostarskog mekteba. Time stvar biva nepodnošljivija, jer iz perspektive uvrijeđenih na njihovu vjeru ne huli otpadnik ni bezvjernik, nego inovjerac. A to je, znamo, mnogo gore.

Uvrijeđenom čovjeku svijest se sužava, tako da i ne razmišlja o samom sadržaju uvrede, niti o onom što je izrečeno mimo i iznad potrebe i nakane da se ikoga vrijeđa. ”O, ja sam fratar Andrija/ Zavjetom, postom, molitvom/ Još od djetinjstva uškopljen”. Nije li u tome istina redovništva, onoga kršćanskog, koje podrazumijeva ne samo bezuvjetni celibat, nego i odustajanje od svega čulnog, pohotnog i životvornog, u ime onoga što je duhovno i vječno? I nije li među našim starim fratrima, onim iz Huminih zavičaja, kao i onim iz Bosne, većina takvih koji od djetinjstva za drugo i nisu znali, osim za to da će se zarediti i život posvetiti Bogu, jer bi u suprotnom, ožene li se, najprije mogli umrijeti od gladi? Nisu li oni uškopljeni već sedam-osam stotina godina, i nije li njihova uškopljenost zavjetom, postom i molitvom ključ njihova života, ali i povijesti ove zemlje, njezina cjelokupnog sjećanja i identiteta? Ali ne moramo nužno o Hercegovini ili o Bosni. Povijest Europe bila je sve do nedavno, ili sve do Francuske revolucije i velikih tehnoloških otkrića, povijest uškopljenih. Da nije bilo njih, ne bi se imao tko sjećati, ne bi imao tko zapisati.

Ali dobro, da je sve ovo u stih pretočio netko tko je kršten, makar se svoga krštenja i odricao, sve bi moglo biti tako. Ali kako jedan Hamza da tako piše i govori? Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i razložan, a pjesnik ga je formulirao u nekim drugim svojim pjesmama i prozama: iako musliman, on se rodio usred Europe, usred ovoga hercegovačkog bliskoistočnog kršćanluka, i njemu su lištički fratri jednako bliski i jednako njegovi kao svakome hercegovačkom Jozi ili Anti. On im se ruga zato što ih poznaje, i samo iz poznavanja to ruganje dolazi. U biti, Hamza Humo o katolištvu svoga zavičaja zna ono i onoliko koliko o bosanskim muslimanima zna Ivo Andrić. Uz tu razliku što Andriću nikad nije pristajalo ruganje, niti se ikada ikome rugao.

Slijedi, potom, ubitačna rima: “Još od djetinjstva uškopljen/ I svetom vodicom poškropljen”. Kao i svaka doista dobra i istinita rima, i ova se čini tako očekivanom, navrh je jezika, kao da smo za nju i prije Hamze Hume znali. Ali, eto, nismo. I nikad je nećemo zaboraviti. U njoj ima i pasjaluka, i pretjerivanja, pomalo strši kao višak u pjesmi, kao poanta u već ispričanom vicu.

Ova rima svoj razlog nalazi u sljedeće dvije: “Mladost se moja ne pjeni./ Sav žar sagori u meni,/ A duša strasno blista/ U slavu Isusa Krista.” U tri se sroka Humo narugao, izrekao istinu o jednom životu, i rugalicu doveo na korak od himne.

To je jedno od čuda ove neobične pjesme. Iako je po svemu rugalica, u njoj se čuje ona ganutost od koje prođu srsi, i po kojoj se poznaje himna. Distih “A duša strasno blista/ U slavu Isusa Krista” mogao bi se naći u uglazbljenoj pjesmi u Božju slavu kakvih ovdašnjih neokatekumena, i kao takav bacao bi pjevače u najdublji vjerski zanos.

Ide peterostih, koji slijedi ritam i logiku prve strofe:

O, ja sam fratar Andrija
Pricvrk’o za krš ko vrijesak,
Zgaram ko žarki ilinštak.
a sam božji blijesak.
O, ja sam fratar Andrija!

Slika vrijeska u kršu opet je lijepa i tačna. Ugodnije usporedbe hercegovački fratri teško da bi mogli iznuditi i izmoliti. Zatim se u trećemu stihu javi Ujevićev “žarki ilinštak”, iz “Svakidašnje jadikovke”, napisane još 1916, u tuđini, u Parizu, kada je pjesnik imao dvadeset pet godina, a vapio je nad svojom starošću. Humo je “žarki liništak” posvojio desetljećima poslije, što se iz današnje perspektive može shvatiti kao posveta Ujeviću – s kojim je dijelio mladenačke političke ideale – iako je sasvim vjerojatno da mu on nije bio na pameti. U vrijeme kada je on pisao “Fratra Andriju”, “Lelek sebra” bio je hvaljen i čitan, ali “Svakidašnja jadikovka” niti je bila pjesma iz školskih čitanki, niti je uživala status evergrina, ili jedne od najpoznatijih modernih pjesama ovoga jezika, kao što je to danas. Pritom, fraza “žarki ilinštak” bila je još uvijek živa u govoru – kao što već odavno nije – i mogla se pojaviti u pjesmi neovisno o kontekstu.

Potom slijedi još osam stihova rugalice, s ponavljanjem na kraju:

O, ja sam fratar Andrija
Ponizni sluga Krista!
Ja lutam golim brdima
I vladam ljudskim krdima,
Osmijeh mi kao kržljav ton,
A pogled patnički ugasn’o, bon,
U njemu suza blista
U slavu Isusa Krista,
U slavu Isusa Krista.

Tu je i najotrovniji distih, najmoćnija rima u pjesmi: “Ja lutam golim brdima/ I vladam ljudskim krdima”, koja kao da ne govori samo o hercegovačkim fratrima, nego o svim onim imamima, svećenicima i rabinima, u svejedno kojem i kakvom vremenu, koji svojom neukom sirotinjom vladaju onako kako se vlada krdom. Jer drukčije i ne može, drukčije nikad nije ni bilo. Da nije njih, vjerovali su komunisti, a vjerovalo se i u Humino izraženo antiklerikalno vrijeme, sirotinja bi se pobunila, nastupila bi revolucija, došlo bi bolje i pravednije vrijeme.

Odmah zatim, kao utiha, rezignacija, tuga – nekarakteristični za rugalicu, ali i za himnu, slijede sirot osmijeh, patnički pogled i suza. I na kraju ta divna posljednja rima: blista/ Krista.

U svom predsmrtnom intervjuu Radovanu Popoviću, čiji izlazak nije ni dočekao, Hamza Humo “Fratra Andriju” navodi kao jednu od najboljih svojih pjesama: “Ostala mi je ta vizija iz djetinjstva: ljeti, kao dijete, sjedio sam ispred kuće i posmatrao kako kršom ide fratar Andrija…”

Svega je u tom pogledu bilo, što se u pjesmi nepogrešivo čuje, i pizme, i zločestoće, i divljenja, i uzvišenosti. I velikoga pjesničkog dara i silne imaginacije. Hamza Humo nesumnjivo je bio jedan od najdarovitijih bosanskohercegovačkih pisaca, ali lišen velikih ambicija, ustrašen nad svojim životom, rad u kafani, oprezan i lišen svake osobne uznositosti i taštine. Zato što nije bio tašt vjerojatno i nije postao ono što su bili Andrić, Selimović, Mak Dizdar… Dar mu je ostao veći od ostvarenog djela, koje je, opet, jedno od najznačajnijih u našoj iščezloj, ugašenoj književnosti.

Srpska književnost Hamzu Humu, kao svoga pitomca, skoro da je i zaboravila. Bošnjačka ga uzima kao svog, ali joj i nije pretjerano važan. U hrvatskoj je književnosti odavno zaboravljen.

A fratri u svim stoljećima svoje bosanske povijesti ljepšu pjesmu nisu zaslužili, niti im je ljepšu pjesmu imao tko napisati. Između rugalice i himne stao je život fratra Andrije, kao mitskoga lika i kao stvarne osobe, sa životnim razlozima, sudbinom i zemaljskom misijom.

Jedni imaju dara da to čuju i pročitaju, drugi dara nemaju.

“Bilo je oko te pjesme i gužve: negdje su se fratri bunili, a negdje su me častili vinom i palačinkama.” – govorio je Hamza Humo.

Neobična pjesma, kao što je neobičan i taj spoj: vino i palačinke.

 

Komentari nisu dozvoljeni.