Politika u pritvoru

12. 3. 2016.

Kako će završiti Fahrudin Radončić, nakon što je po drugi put, na prijedlog Tužiteljstva Bosne i Hercegovine, strpan u pritvor, koji ovaj put, po odredbama zakona, može trajati i do dvije godine? Hoće li uskoro izaći oslobođen optužbi, politički jači nego ikada i s oreolom pravednika oko glave, ili će biti osuđen i politički uništen – u ovome trenutku obje su mogućnosti u igri i nitko ne može predvidjeti ishod. Ali pitanje se u javnosti najedanput nameće kao sudbonosno za političku stabilnost Bosne i Hercegovine, za nastavak njezina „evropskoga puta“, kao i za „jedinstvo i sudbinu bošnjačkoga naroda“.

Ne ulazeći u zavrzlame i zagonetke sudskoga postupka u okviru kojega se Radončiću sudi za „ometanje rada pravosuđa i davanje nagrade ili drugog oblika koristi za trgovinu utjecajem“, zanimljiv je vrtoglavo uzlazni put kojim je ovaj bivši prosječni podgoričko-sarajevski novinar, pa novinski izdavač i građevinski tajkun, postao za nekoliko proteklih godina tako važna politička figura, da ga njegovi adepti gledaju kao spas za državu i (bošnjački) narod, a protivnicima (nevidljivima javno, ali očigledno veoma moćnim) smeta dotle te bi najradije da ga nema. Istovremeno, kroz politički uspon i spektakularne transformacije Fahrudina Radončića reflektira se i sva nepredvidljivost i grotesknost političkoga života u Bosni i Hercegovini.

Radončić je i u ratu 1993. u Sarajevu eksperimentirao s izdavanjem novina (petnaestodnevni pa sedmodnevni „Bošnjački avaz“), ali pravi uspon počinje 1995. pred sam kraj rata, kada se uz snažnu pomoć Stranke demokratske akcije pod njegovim šefovanjem rađa „Dnevni avaz“ – neformalno ali prepoznatljivo glasilo ove stranke. Zahvaljujući kombinaciji informativnosti i etnički obojenog populizma list vrlo brzo među bošnjačko-muslimanskom publikom postaje najtiražniji i najutjecajniji tiskani medij. Kako se u poslovno-vlasničkom smislu Radončić emancipirao te postao stopostotni vlasnik lista, pa potom cijele medijsko-građevinske kompanije – nikada nije posve razjašnjeno. Bilo kako bilo, on je postao personifikacija „Avaza“ a „Avaz“ veoma moćno profitno-financijsko i političko sredstvo  u njegovim rukama.

Nakon smrti Alije Izetbegovića 2003. godine, u eri predsjednikovanja Strankom demokratske akcije umjerenoga, građansko-centristički nastrojenog političara Sulejmana Tihića, Radončić i „Avaz“ okreću se protiv SDA i u snažnoj sprezi s tadašnjim poglavarom Islamske zajednice Mustafom Cerićem diktiraju političko raspoloženje bošnjačkoga biračkog tijela. Prema svima koje označi kao protivnike, „Avaz“ u tom razdoblju postupa bespoštedno likvidatorski, ne libeći se prljavih sredstava difamacije i javnoga linča. Ali već tada je moglo biti jasno da kriteriji izbora protivnika nisu toliko ideološki, nacionalni, politički, nego su određeni interesom „Avaza“ i njegovoga vlasnika na učvršćenju i uvećanju vlastite moći. To je konstanta, sve ostalo je podložno brzim i radikalnim preokretima, pa su se „Avazovi“ prijatelji i favoriti sasvim lako, preko noći, pretvarali u smrtne neprijatelje, i obratno. Na toj listi znali su se smjenjivati i Zlatko Lagumdžija, i Haris Silajdžić, i Željko Komšić, i Sulejman Tihić, i sam bivši reisu-l-ulema Cerić, a najžešće je napadan baš Bakir Izetbegović, s kojim je Radončić danas u političkoj koaliciji.

(A propos, da nije stagnacije koju su proizveli i štete koju su nanijeli, da ih se po tome pamti, tko bi se još uopće imao razloga sjećati tih imena: Silajdžić, Lagumdžija, Cerić! Komšić je još na sceni, ali se udarnički trudi da s nje nestane bez traga i pozitivnog učinka. Ali, ne pamti se ni Tihić, koji je sasvim sigurno bio najkonstruktivniji i najrazumniji političar u Bosni i Hercegovini poslije rata. Sve to spada u fenomen općega marazma pamćenja, koji ovdje suvereno vlada: vidi se i zna samo ono što je danas, samo ono o čemu televizija i „Avaz“ govore danas.)

Sva ta spektakularna salta i premete sam je Radončić objasnio jednim urnebesnim terminom kada je, nakon što je osnovao stranku (Savez za bolju budućnost) i s njome postigao solidan rezultat na izborima 2010, ušao u koaliciju s Lagumdžijom i njegovim SDP-om 2012. godine. Na pitanje novinara kako je to moguće kada je Lagumdžija za njega i za „Avaz“ do jučer bio najštetnija i najkorumpiranija politička ličnost u Bosni i Hercegovini, on odgovara sa smiješkom, benevolentno: gospodin Lagumdžija i ja smo sada prijatelji, mi smo svoje odnose resetirali.

U toj novoj političkoj ljubavi Radončić je ušao u vlast, i to na poziciju ministra sigurnosti u Vijeću ministara BiH. Prethodno je gromoglasno, iz dana u dan, proglašavao i obećavao „antikorupcijski cunami“, nesmiljenu borbu s „državnom mafijom“, neskriveno označavajući Bakira Izetbegovića, šefa SDA, kao pokrovitelja tih zala. Na toj listi Radončićevih obećanja visoko mjesto zauzimao je i zahtjev za konačnim raskrinkavanjem naručitelja i izvođača mnogih političkih ubojstava, koja sežu u ratno i neposredno poslijeratno razdoblje. (Najpoznatija među njima je likvidacija 1999. godine Joze Leutara, policijskog doministra, za koju je Alija Izetbegović odmah izjavio da počinitelj nikad neće biti pronađen, a ovih dana po tko zna koji put obitelj generala HVO-a Vlade Šantića aktualizira njegovo ubojstvo 1995. kod Bihaća, također nerazjašnjeno.)

Politički diskurs inovirao je Radončić potpuno, do neprepoznatljivosti, a to se sasvim usuglašeno očituje i u njegovim istupima i u pisanju „Avaza“ (kojemu formalno više nije vlasnik – prodao ga je bivšoj supruzi kada je odlučio osnovati stranku i ući u politički život). Pretendirajući na predstavljanje Bošnjaka, izričito zastupa sekularnu orijentaciju, kategorično se izjašnjava protiv vehabizma u domaćem miljeu i protiv ISIL-ovskoga terorizma, pledira za razumijevanje hrvatskih zahtjeva u pogledu političke neravnopravnosti, afirmira međunacionalno političko sporazumijevanje kao metodu, inzistira na unutarbošnjačkoj političkoj samokritici prije optuživanja drugih za loše stanje, a naročito je glasan i jasan u kritici Izetbegovićeve politike i osobnih interesa u relaciji spram režima u Turskoj i predsjednika Erdogana osobno.

Poslije nemira i paljevine nekih državnih zgrada u veljači 2014, Radončić je na prijedlog SDA smijenjen, i od tada se njegov odnos s Izetbegovićem stalno pogoršavao. Potom su te godine ujesen održani izbori, na kojima su se bošnjački glasovi rasporedili između Izetbegovićeve SDA, Komšićeva DF-a i Radončićeva SBB-a, a u konkurenciji za izbor bošnjačkoga člana Predsjedništva BiH Izetbegović je pobijedio Radončića, ali ne previše trijumfalno (247.235 prema 201.454 glasa).

U novonastaloj konstelaciji, u kojoj koalicija iz Republike Srpske istiskuje iz vlasti na državnoj razini Dodikov SNSD, a u Federaciji BiH biva nemoguće zaobići Čovićev HDZ BiH, odmah je bilo jasno da je Izetbegovićevo „supstituiranje“ Radončića Željkom Komšićem (isključivo zbog ličnih omraza) lišeno političkoga racionaliteta i da neće moći dugo trajati. Izgubljena je tako godina dana (kao što su bile izgubljene i četiri godine Silajdžićevoga kvazipatriotskoga avanturizma od 2006. do 2010, pa potom nove četiri od 2010. do 2014. u Lagumdžijinim besmislenim kombinatorikama).

Kad je Izetbegović napokon priznao da se „s Komšićem ne može“, i kad su on i Radončić „resetirali odnose“, sklopljena je koalicija SDA – SBB (plus HDZ BiH u Federaciji BiH), koja je uz veliku pompu proglašena spasom za Bošnjake i za državu.

I, doista, poklopilo se da su u tom vremenu počele iz Bosne „dolaziti dobre vijesti“ (usvajanje famoznoga mehanizma koordinacije na državnom nivou za pitanja evropskih integracija, podnošenje aplikacije za članstvo u EU, itd.), kad – grom iz vedra neba: uhapšen Fahrudin Radončić, određen mu jednomjesečni pritvor! Nagađanja, spekulacije – tko stoji iza toga, što će sada biti s koalicijom, kako će se sve to odraziti na političku stabilnost, tko to opet uništava „bošnjačko političko jedinstvo“… Da sve postane još čudnije, i nekako zloslutno, pošto je prošao taj mjesec i Radončić izašao iz pritvora, odmah slijedi novo pritvaranje, jer je, kaže Sud, prekršio uvjete kućnoga pritvora koji mu je određen. Sad se javnost (naravno, na čelu s „Avazom“) svakodnevno uzbuđuje novim pitanjima, ali koja se sva na kraju svode na jedno: komu i zašto to treba, tko hoće da onemogući Radončića kao političara, lidera parlamentarne stranke, legitimnog političkog predstavnika Bošnjaka?

On sam dao je zagonetnu izjavu snažne aluzivnosti, čijim se tumačenjem sada bave mnogi, bez jasnoga odgovora: „Tužilaštvo BiH želi da me ‘ubije’ kao ličnost i političara, a sve za potrebe čovjeka koji je umislio da istovremeno vodi dvije stranke“. Na sve to Bakir Izetbegović se opetovano zaklinje da on s Radončićevim pritvaranjem i cijelim sudskim postupkom nema ništa, te da koalicija SDA – SBB nema alternativu.

I, eto, to je politički život u današnjoj Bosni i Hercegovini: na jednoj strani čudovišna hipertrofija sistema, institucija, nivoa vlasti, a ovamo – stabilnost i funkcioniranje svega toga sasvim neizvjesno i labavo visi o nevidljivim koncima ličnih i privatnih moći, poluga i mutnih interesa nekolicine pojedinaca i njihovih odnosa. A ti se odnosi čas zaoštravaju do uzajamnoga uništenja, čas „resetiraju“ u prijateljsku i koalicijsku idilu, pa onda opet preokreću na glavu, sasvim izvan općeg političkog, državnosnog, socijalno-ekonomskog racionaliteta i kriterija.

Telegram, 34, 12. 3. 2016.

Ivan Lovrenović

 

Komentari nisu dozvoljeni.