Enver Kazaz, Trojanske

Ratni zločinac ulazi u čitanku

Čini to sigurnim korakom,
Kako i priliči onome
Čijem djelu se divi nacija.

Osmatra susjedstvo
Kao nekad liniju fronta.
Smiren je kad pojmi
Da je najefikasnije u povijesti
Ostvario nacionalnu žudnju.

Budućnost mjeri brojem
Bojevih glava, ljudske
Množi s ništicom.
Ispod svake nacrta križić
Da je slučajno ne zaboravi
U konačnom zbiru smrti.

Ona je, tvrdi, krajnji cilj,
Sušti smisao postojanja.
Zato se doseći može
Samo njom samom.
Sretan je onaj što je
Donosi drugom,
To je njegovo božansko pregnuće
Kojim stiže u njenu bit.

Ratni zločinac u čitanci
Rastvara dječije glave.
Pjesnički nježno u svaku
Ugradi nacionalnu identifikaciju,
Kao broj na podlaktici
Zatvoreniku u konclogoru.

 

Trojansko doba

Niče iz naših ruku,
Korijen spusti
Do dna uma,
Procvjeta u krvi.

Tvrde da je
Prije Boga i jezika
Niklo,
I skupa
S dušom ljudskom
Palo u svijet.

Tamo klicu
Tražiti mu treba.

Ima ga ognjištu kućnom,
I u gradu svakom,
I državnom organu,
Tu crta plamene mape
I od radosti
Do  na vrh
Sebe skače.

I ne pomišljaj
Da mu granice
Spoznati možeš,
Ni mnoge forme,
Čak i kad vidiš
Da tvoje mrtvo lice
Nosi.

Eno ga jutros
Iznad svakodnevne
Troje sa mladim suncem
Izlazi i snagu pokazuje svoju.

Obje ti pretkomore
Zgrči
I svu ljubav
U paramparčad
Raznese.

Vremenu
Zmijin svlak
Bude
I iz najdaljeg
Mjeseca punog,
I zvjezdanoga svoda,
I straha tvoga
Smiješi se.

 

Kazna

A ima li veće
Od ove da umnažamo
Troje iz dana u dan,
I usred svemira samci
Čekamo da se
U predjelima hadskim
Izvaga krv na rukama
Našim i smire duše
Što cvile na svakom
Prstu ubilačkom.

Komentari nisu dozvoljeni.