Peter Sloterdijk, Kultura logora

(Iz knjige: Peter Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš, Sandorf-Mizantrop, Zagreb 2015)

Nadovezujući se na ta zapažanja, želim uputiti na neke maladaptivne fe­nomene koji su obilježili civilizacijski proces 20. stoljeća. Iz današnje se perspektive oni mogu čitati kao simptomi za trijumf malignih ponavlja­nja u novijim predajnim nizovima i stoga predstavljaju slučajeve ozbilj­nih intervencija „kulturalne“ znanosti: prvo ću – nadovezujući se na raz­matranja prethodnog odsječka – govoriti o kulturi političkog ubojstva u pseudo-metanoetičkoj politici 20. stoljeća; potom o slabljenju imitativnog faktora u suvremenoj pedagogiji; na kraju o iluzornom odbacivanju imi­tacije u modernoj estetici.

Što se tiče izraza metanoje u revolucionarnim politikama 20. stoljeća, ne moram mnogo dodavati izvodima o biopolitici boljševizma. Pokušaj da se političko-tehničkim mjerama za velike kolektive iznudi ono što pri­je teško da je bilo moguće čak i ekstremnim asketskim vježbama krajnje motiviranih pojedinaca neizbježno je vodio politici apsolutnog sredstva. Budući da se kod nauma takve ambicioznosti kao sredstvo svih sredstava preporučivalo istrijebiti sve koji su bili tromi, u prvoj je polovici 20. stolje­ća nastao povijesno najnečuveniji oblik maladaptivne kulture – kultura lo­gora.[1] Ona je služila represiji pod izgovorom preodgoja, uništavanju pod izgovorom rada, te napokon brisanju s lica zemlje bez izgovora. U prvom će se trenutku oklijevati da se na takve fenomene primijeni pojam „kultu­ra“. No uzmemo li u obzir opseg tih logorskih svjetova, njihove ideološke premise, njihov logistički napor, njihove personalne pretpostavke, njihove moralne implikacije, njihove formativne učinke za habitus i njihove po­pratne psihičke učinke kod logorskog osoblja,[2] izraz „kultura“ ne može se izbjeći ni za te monstruoznosti koje gotovo da su se mogle profesionalno izučavati i pretvarati u rutine. Doduše, prvo bi se pretpostavilo da izgledi da se logorske norme dugoročno održe i nisu baš veliki: no nedvojbeno je daje tijekom najvećeg dijela 20. stoljeća postojala poduzetnička kultu­ra interniranja, izdvajanja i uništavanja koja je trajala duže nego što bi se pod moralnim i kulturalnoteorijskim premisama ikada smatralo mogu­ćim. Zločin koji organizira revolucionarna stranačka država u Sovjetskom Savezu i Kini dosezao je veberovski stadij – ako se time označava prijelaz izvanrednog stanja u birokratizaciju. Maladaptivni obrat koji tako dugo­ročno djeluje eventualno se može naći u oblicima života pariških dvorišta 17. i 18. stoljeća, onim protusvjetovima lopova, prosjaka i Cigana koji su ovjekovječeni u romanima 19. stoljeća, prije svega u Zvonaru crkve Notre Dame Victora Hugoa: i u njima je nastalo nešto poput stabilno-perverzne protukulture sa šansama za održanje većim nego što bi se očekivalo. Oni su predstavljali paralelnu kulturu siromašnih stanovnika velegrada rođe­nu iz nužde. Dugoročno aktivna kultura logora 20. stoljeća je pak isklju­čivo djelo pseudo-metanoetičkih država koje su se pozivale na Francusku revoluciju i preuzimale jakobinsko posvećenje terora.

Datum rođenja modernog eksterminizma kao oblika poduzetništva i institucije može se točno odrediti. To su Lenjinovi dekreti o crvenom teroru od 5. rujna 1918. u kojima expressis verbis stoji da neprijatelje sovjetskog si­stema treba zatvarati u koncentracijske logore kako bi ih se korak po korak eliminiralo. Taj postupak, koji se prvih godina zamišljao kao provizoran, u teškim se oblicima održao do u pedesete, a u oslabjelim verzijama do u osamdesete godine 20. stoljeća, na kraju uz sudjelovanje sovjetske psihija­trije, koja je počivala na aksiomu da u nezadovoljstvu oblicima života re­alnog socijalizma prepoznaje simptom teške bolesti duha.

Podaci jasno govore: svijet nacionalsocijalističkih logora trajao je jedva 12 godina, a logora Sovjetskog Saveza gotovo sedamdeset, maoizma pak ba­rem četrdeset godina – s dugotrajnim tragovima u zatvorima autoritarnog kapitalizma današnje Kine. To znači da je sovjetski eksterminizam svoje kopije mogao širiti do u treću generaciju, a maoistički u drugu, čije su sje­ne i danas na djelu: sistem laogai – doslovno: preodgoj radom – obuhvatio je 50 milijuna ljudi te više od trećine njih likvidirao. Antifašizmu svih boja dugujemo zahvalnost za ustrajnost kojom je prozivao hiper-maladaptivne grozote nacionalsocijalističke države, osobito holokaust, tu njemačku sinte­zu amoka i rutine. Upadljivom ostaje asimetrija „suočavanja“: „antifašisti“ sovjetskog i rnaoističkog smjera uvijek su izbjegavali pitanje što ih motivi­ra da o kvantitativno još većim ekscesima na vlastitoj strani govore toliko diskretnije. Do danas jedva da se pročulo o njihovim razmjerima, usprkos Solženjicinu, usprkos Jung Čangu, usprkos Crnoj knjizi komunizma. Dok se nijekanje nacionalsocijalističkih zločina u nekim zemljama s pravom tretira kao kazneno djelo, nedjela marksističkog arhipelaga u mnogim krugovima još se uvijek smatraju sitnim povijesnim prijestupima.

Otuda vidimo kako nije točno da su u laži uvijek kratke noge. Ako su maladaptivni oblici takvih razmjera mogli razviti drugu i treću generaciju, noge su im duže nego što bi priličilo običnoj laži. Vrijedi posebno razmi­sliti o tome kako su mogle postati tako duge. Tu se ne radi samo o vlasti­toj zakonitosti diktatorskih državnih tvorbi, koje su sklone klauzurama u

abnormnosti, nego i o temeljima modernizma: s njime je u dotad nepozna­toj oštrini izbilo iz starijih kulturalnih stupnjeva poznato otuđenje između demoraliziranja uspjehom i legitimne uzornosti. Ako je mislilac Sartreova ranga odlučio prešutjeti realnosti svijeta sovjetskih logora znajući za nji­hovo porijeklo, njihov opseg i njihove posljedice do duboko u pedesete godine, čak ako je išao dotle da zapadne kritičare logora – među njima i Alberta Camusa – denuncira kao prijetvorne lakaje buržoazije, pokazuje se kako je najveća maladaptivna anomalija u političkoj povijesti čovječanstva bacala svoju sjenu na sposobnost prosuđivanja eminentnih intelektualaca. Kulturalnoteorijski bitna informacija leži u datiranju: Sartreova odluka o šutnji pratila je ulazak sovjetske kulture logora u treću generaciju. On je podržavao perverzan prijelaz jedne „mjere“ u instituciju. Uzme li se u obzir taj neotklonjiv smisao, ili jedan od smislova, Sartreove izjave o njegovom „suputništvu“ s komunizmom, ne može se poreći da je u njegovoj osobi, za koju se čini da je utjelovljivala moralno proročište svoje generacije, na pozornicu stao arhetip lažnog učitelja – iako o tom arhetipu njegovatelji kritičkog pamćenja radije raspravljaju na primjeru Heideggerove osobe. Doista može biti da je Heidegger u mnogočemu bio lažni učitelja protiv moderne; no kasni je Sartre u potpunosti bio lažni učitelj za modernu.[3]Na autorima tog ranga razlikovanje između veličine i uzornosti može se provesti samo u okviru striktne muzealizacije.

 


[1] Usp. Giorgio Agamben, Homo sacer. Die souveräne Macht und das nackte Leben, Frankfurt/M. 2007.

[2] Harry Graf Kessler u svojim Tagebücher 1918-1937, herausgegeben von Wolfgang Pfeiffer-Belli, Frankfurt/M. 1982., str. 689, zapisuje zapažanja dopisnika Corriere della Sera Caffija u prosincu 1931.: „Nijedan jedini boljševički krvnik nije izdržao duže od dvije godine … Bilo ih je, kažu, u svim ludnicama; sanatoriji na obali Kri-ma bili su navodno puni poludjelih krvnika”.

[3] Usp. studiju Luuka van Middelaara, Politicide. De mord op de politiek in de Franse filosofie, Amsterdam 1999., gdje se Sartreu i većini francuskih filozofa predbacuje što su pripomogli razaranju političkog uma.

 

Komentari nisu dozvoljeni.