Elvedin Nezirović, Ličina

U nekoj kafani, u Malmöu,
Slušam kako mi Refik Ličina
Sa zanosom priča o skandinavskim
Pjesnicima koje prevodi. 

Poslije, kada u vozu za Stockholm
Budem čitao Antologiju švedske poezije –
Koju će mi na rastanku pokloniti –
Naići ću na ove stihove Edit Södergran: 

„Miruj, o moje dijete, nema ničeg
i sve je kao što vidiš: šuma, dim i bjekstvo tračnica.
Negdje duboko u zemlji dalekoj
postoji vedrije nebo i zid s ružama
i jedna palma i blaži vjetar –
i to je sve.“ 

I cijelo vrijeme mislit ću o tome kako
Savršeno tačno opisuju Refikovu samoću
U ovom jeziku hladnih vokala,
Gdje vjetrom uznemireno lišće slavenskih riječi,
Zašušti, tek povremeno, u prevodu 

Poezije.

Komentari nisu dozvoljeni.